Kalendar prikazanja

zbila. Vjerojatno i u ovom trenutku, 17. travnja 1974, dok ovo pišem, negdje na svijetu pronalazi
neko prikazanje svog primaoca.
Treba ispitati kakvu ulogu kod tih osoba igra vjersko--zanesenjačko uobražavanje, što su u
subjektivnom doživ-Ijaju izazvali okolina, odgoj i utjecaj. Materijalističko sta-jalište onih koji
poriču sve što se ne može izmjeriti više nije na razini današnjih istraživanja.
Privlačno je na kućnim zabavama, za vrijeme čavrljanja, zbijati šale na račun fenomena koji se ne
shvaćaju, a niti se pokušavaju shvatiti. A »davanje istraživanju« novih tema, fenomena i problema
prepušta se, očito, tankokožnim slonovima.
Opremljeni ispitivačkim razmišljanjima možemo opko-liti fenomen PRIKAZANJA. Bez sumnje,
može se doka-zati koje uzroke treba isključiti. Započnimo sa »Svetim pismom«...
Evanđelistički izvještaj + Apostolska pisma + Proročke knjige +
Prvobitni tekstovi = »Riječ Bozja«?
Više od milijardu Ijudi na ovom svijetu naziva se kršća-nima. Kako su vezani uz svoju vjeru? Za to
je potrebna neka zajednička osnova. Ta je osnova bila i jest Biblija.
Riječ »biblija« potječe iz grčkog: ta biblia, knjige. U leksikonu piše o riječi Biblija: »Knjiga nad
knjigama, Sveto pismo, zbirka zapisa koje kršćanske crkve smatraju poveljama božanske objave,
riječju Božjom, i obaveznima za vjeru i život...«
U crkvama se, protiv vlastitog uvjerenja, ori da Biblija sadržava i da jest »nječ Bozja«. Kad to
izreknu pomazana teološka usta, priprostom kršćaninu zvuči to u ušima i u bezazlenu srcu tako kao
da je dragi Bog osobno nadahnuo i/ili, čak, diktirao Knjigu nad knjigama, i ostaje u uvjere-nju, što
se tiče Novog zavjeta, da su suputnici Isusa iz Nazareta stenografirali njegove govore, životna
pravila i »proročanstva«, promatrali njegova »čuda« i ubrzo nakon toga zabilježili sve to u kronici
čudesnih događaja. Kršća-nin treba da prihvati 'K-njigu nad knjigama kao zbirku autentičnih
izvještaja. Ta, i profesor Hans Conzelmann, profesor za Novi zavjet, iz Gottingena, priznao je da
krš-ćanska zajednica živi, zapravo, od toga što su joj u veli-koj mjeri nepoznati rezultati kritičkih
ispitivanja Biblije. To, doduše, nije baš kršćanski, ali tako je.
Tajna nauka?
Biblija nije onakva kakvom se — još i danas, i to nepre-stano — prikazuje, a ni Duh Sveti nije više
ono što je prvo-bitno trebalo da bude. Moji će stručni kritičari: teolozi, znam to već sada, ozlojeđeno
dići pogled i kazati: Pa, to znamo, to piše u našoj stručnoj teološkoj literaturi.
U pravu su. Međutim, velike i male kršćanske crkve žive u javnosti i od javnosti, tu prate priprostog
čovjeka od kolijevke do groba, tu čine sebe — pomoću ceremonija u lukavo odabranim trenucima u
životu — »prijeko po-trebnima«, tu — u javnosti — koriste se svojom moći, tu pune crkvene
blagajne. Prema tome, nije nimalo pošteno izjaviti da se sve zablude biblijskog vjerskog učenja (u
javnosti prikazanog kao konačna istina) mogu pročitati — i da se priznaju — u knjigama
bogoslovnih knjižnica. Ta, koji od onih milijardu kršćana ulazi u arhiv teološke nauke?
Neznanje krsćana