Kalendar prikazanja

Prije nego što je bitove izbacio na veliko iskustveno putovanje, pametni je kompjutor programirao u
njima magnetske impulse s naredbom da se svi ponovo okupe na mjestu x u vrijeme y. Dakle, kad
kucne taj čas, vraćaju se milifarde bitova poslušno — uostalom, tko se može
oduprijeti programu? — u složenu mašineriju s njezinom »osobnom sviješću« i donose — kao pčele
med u košnicu
— iskustva.
Od časa eksplozije do časa povratka nije »znao« ni jedan bit da je bio i da će opet biti sićušan djelić
jedne veće svijesti. Za tuje »spoznaju« nedostajala bitovima potrebna koherencija. Ako je pojedini
bit svojom malom sposobno-šću mišljenja postavio sebi pitanje: »Što je smisao i svrha moje
jurnjave?« ili »Tko me je stvorio, odakle stižem?«
— nije mogao dobiti odgovor. Tako je, dakle, golemo pu-tovanje bilo početak i kraj jednog čina,
jedne vrste »stva-ranja« svijesti, umnožene faktorom ISKUSTVO.
Ta smiona usporedba iz skladišta naučne fantastike treba da pomogne pri razmišljanju kako bi se
ušlo u trag fe-nomenu koji je postojao prije pramaterije. Terrible simpli-ficateur. Molim da mi se
oprosti, ali to će nam pomoći.
U početku bješe samo »duh«
Nema ni jednog Ijudskog predanja koje ne uvjerava da je prije početka, dakle prije nastanka
materije, postojao »duh« (ili sveobuhvatan sinonim »bog«). (Pra)duh je tada odlučio da postane
materija, da se preobrazi. (... 1 riječ je postala meso...) »Duh« se ne može uhvatiti, ne može se
izmjeriti instrumentima. Kako da se predoči? U plinovitu stanju? Gotovo je nemoguće, jer i
molekule su plina već materija. Međutim, zamislivo je da je »duh«, to nepoznato tajan-stveno ONO
(duh mora biti srednjeg roda!), na prvom stupnju svoje materijalizacije prešao u plinovito agregatno
stanje.
Ta pretpostavka, međutim, nema više nikakve, baš ni-kakve veze s naučnom fantastikom, jer sve
astrofizikalne teorije o postanku svemira počinju plinovitim stanjem pramaterije — molekulama
plina koje se pronalaze, te polako i stalno skupljaju u grude materije. No, ako je plinovito stanje
utvrđeno prastanje (2) sve materije i ako je u početku bilo »duh«, to bi značilo — kratko i jasno —
da svu postojeću materiju prožima praduh, a ta se tvrdnja očituje u svim teozofskim i ezoteričnim
religijama. Na taj bi način materija bila, grubo rečeno, kristaliziran subli-miran duh.
Nije bitno na koju se vrstu materije misli — da li na lavu, kamenje, biljke, životinje ili Ijude — jer
sva potječe, za-pravo, iz istog prastanja. Svejedno je, čak, da li se razmatra materija s našeg planeta,
s Jupitera, Alfa Centaurija ili iz Andromedine maglice. Materija je stvaranje sama po sebi, a i
proizvod stvaranja.
Materija je prošla milijunostruke putove evolucije. Kamen, proizvod istog podrijetla i istog
prastanja, ne može sebi postaviti nikakva pitanja. Međutim, život se nesumnjivo razvija iz »mrtve«
materije, o tome nema više baš nikakvih akademskih sumnji. Živa materija, možda stanica, razvila se
tijekom milijardi godina u složene orga-nizme. Razvitkom i reakcijama organizama upravljaju
mozgovi s milijardama stanica u svojoj sivoj masi, te ke-mijsko-električnim promjenama u tvari
stvaraju »osobnu svijest«. Tek kad je nastala osobna svijest, pojavio se ra-zum koji može postavljati
pitanja. (Descartes: v>Cogito, ergo sum.«. — Mislim, dakle postojim.)
Znači, prema povijesti razvoja, razum je nadmoćan svoj materiji koja se nalazi ispod njegova stanja
svijesti. On vlada materijom. Sličniji je praduhu nego mrtva ma-terija — razumi mogu međusobno
saobraćati, mogu na visokom nivou pitati: »Tko me je stvorio? Što je smisao i svrha postojanja?« —
U mojoj utopijskoj predodžbi: bi-tovi traže svojim senzorijima kontakt s izvornom svijesti, ne
shvaćajući da su oni sastavni dio te svijesti, traže »duh«,