Kalendar prikazanja

Kao uvertiru ovog dijela opere o prikazanjima, izabrah jedan slučaj koji se kristalizira u trima
jasnim pitanjima. Treba ga prikazati vrlo potanko.
Stotinu kilometara jugozapadno od španjolskog grada Santandera u Staroj K-astiliji nalazi se
mjestance San Se-bastian de Carabanda, ukratko: Carabandal, seoce s ka-menitim uskim ulicama i
četrdesetak kuća.
Bijaše nedjelja, 18. lipnja 1961, 16.30 sati. — Na trgu su se igrale četiri djevojčice: Conchita i
Jacinta, obje dvanaestogodišnjakinje, i Mari-Cmz, jedanestogodišnja-kinja; zovu se Gonzales, ali
nisu m u kakvu srodstvu, jer prezime Gonzales je tu tako često kao drugdje Smith, Dupont ili
Miiller. Četvrta se djevojčica zove Marie-Loli Mazon, također dvanaestogodišnjakinja. — Ta su
djeca odlučila da iz učiteljeva voćnjaka ukradu jabuke.
Oko 20 sati se, prepunih pregača i vrlo nečiste savjesti, počeše vraćati kamenitim putem, zvanim
Calleja, u selo. Kako bi suzbile nelagodnost u želucu, podizale su s tla kamenje i bacale ga na
imaginarne »zle anđele«, što su ih zamišljale na lijevom mbu puta (13).
Iznenada Conchita zastade i zagleda se u nebo. Reče
ostalima da vidi ondje »neki vrlo lijep lik u jarku svjetlu«. Njih tri su smatrale to nekom novom
igrom, no Conchita je tvrdila uzbuđeno: — Ne, ne! Gledajte onamo, onamo!
Djevojčice pogledaše, trepćući očima, prema oblacima i uzviknuše: — Anđeo! — Nakon toga su
postale tihe poput bubica i piljile nekoliko minuta u nebo, nepomične kao i anđeo koji se ondje
pokazao. Fenomen nestade onako brzo kao što se i pojavio.
Djevojčice otrčaše kući i ispričaše o tome. U prazno-vjernu se selu novost proširila brzinom vjetra.
Mogu li četiri zdrave i razborite djevojčice imati u isto vrijeme isto »priviđenje«? pitamo se. Zašto
bi djeca bez razloga lagala, kako im se mogu potpuno podudarati opisi kad mogu očekivati samo
kaznu zbog krađe jabuka? Kako to da se uporno i nepokolebljivo ponavljaju njihove izjave, kao što
će se i u budućnosti pojavljivati? Odjek na njihov izvještaj bijaše suzdržana sumnja.
Djeca žele uvijek sve saznati. .Tako su i te četiri djevoj-čice sutradan otrčale opet uz Calleju, držeći
među zgrče-nim prstima krunicu. Anđeo se nije pokazao.
Dvadesetog se lipnja ponovio pohod, a pridružilo se i nekoliko znatiželjnika. Opet se nije ništa
pojavilo na ne-bu. Kad su razočarana krenula kući, djeca ugledaše iz-nebuha »sjajno svjetlo« na
nebeskom svodu. Osim njih nije nitko opazio taj fenomen.
Sutradan je već poveća skupina krenula Callejom. Ovaj put se anđeo pokazao spontano. Pratioci,
nisu, doduše, opet ništa vidjeli, no nekoliko ih je snimilo ozarena lica djece.
Izrugivanja prestadoše. Ljude je obuzeo stanovit strah pred nadnaravnim, pred neshvatljivim. Djeci
se »njihov« andeo pokazao 22, 23, 24. i 25. lipnja na istome mjestu.
Prema njihovu pričanju, uvijek se pojavljivao isti anđeo, koji je, međutim, zasad bio nijem.
Anđeo se predstavlja
Na večernji sastanak 1. srpnja pratilo je djevojčice mnoštvo, željeno senzacije. Anđeo se prikazao i
ostao puna dva sata. Opet je taj prizor bio rezerviran samo za djecu, no pri-sutni su čuli dijalog s
anđelom. Zapravo, čuli su pitanja i odgovore djevojčica. Danas je anđeo prvi put progovorio, i
predstavio se kao arhanđeo Mihael. Sudionici su tog spektakla, podudarajući se u svojim izjavama,
pričali o neobično neprirodnom držanju djece: Dva su sata klečala, nagnuvši glavu daleko prema
natrag, dok su im ukočena tijela bila u zgrčenu položaju.
Procesija u Carabandalu
Drugog srpnja, u nedjelju, cio Carabandal bješe na nogama; i iz susjednih su sela hitale velike
skupine Ijudi. Od 15 se sati molila u crkvi krunica. Oko 18 sati krenula je velika procesija, u njoj