Kalendar prikazanja

Koliko inkarnacija Sina Božjeg?
Nastavljajući tu misao, profesor Puccetti zaključuje da jedna jedina organska osoba svakako može
biti samo jedna organska osoba, ma koliko bestjelesnih osoba ona istodobno predstavljala...
»Bestjelesne osobe mogu u
svako doba biti svugdje. Međutim, tjelesne osobe mogu u isto vrijeme boraviti uvijek samo na
jednom mjestu u svemiru.« Kao teolog vrlo hrabar, Puccetti uvodi u svoja vjersko-filozofska
tumačenja najnovija naučna sa-znanja, pokušava razjasniti središnje pitanje »kako bi bilo moguće da
Sin Božji postane u svemim mnogo puta čovjek — možda na 10 18 mjesta — a da istodobno bude
samo jedna organska osoba.« Zaključuje da to, naravno, nije moguće, ali kaže: »Uzme li se kao
osnova spomenuti broj mogućih društava izvanzemaljskih prirodnih osoba u poznatim galaksijama
(koje iznose, otprilike, desetinu svih galaksija) i pretpostavi li se da životni vijek Isusa iz Nazareta
predstavlja prosječno trajanje inkarnacije Sina Božjeg, onda bi trebalo 34 puta 10i 8 godina da Sin
Božji na svim tim planetima, redom, provede vrijeme od rođenja do uskrsnuća. Pretpostavljeno
trajanje života onih zvijezda čiji planetski sustavi možda ispunjavaju uvjete za razvitak razumnih
živih bića, iznosi u našoj vlastitoj galaksiji samo (1—5) puta 10 10 godina; uzme li se taj broj kao
prosjek i za preostali poznati interga-laktički univerzum, trebalo bi da se od danas do gašenja života
na svim tim zvijezdama dogodi istodobno između 680000000 i 3400000000 inkamacija! Oduzmu li
se ranije inkarnacije, taj se broj malo smanjuje, ali ne toliko da bi to bilo bitno . . .«
Ako Bog nije prihvatio samo izgled pripadnika poje-dine razumne tjelesne vrste, nego je preko
svog Sina u sva-kom slučaju »prihvatio njihovo biće«, čime je toj vrsti prenio »svoju ličnost«, iz
toga bi trebalo zaključiti da se istodobno nalazi u univerzumu mnogo organskih osoba koje su u
kršćanskom smislu »božanska bića«. Što bi to značilo za kršćanstvo, vrlo je jasno iz slijedeće
predodžbe:
pretpostavimo da bismo mogli stupiti u dodir s nekim
društvom koje je udaljeno o'd nas 50 svjetlosnih godina i priopćiti mu tekst Novog zavjeta. Kao
odgovor bismo dobili televizijsku sliku njihova Krista. On ima devet prstiju na svakoj ruci, četiri
noge, debelu plavu kožu i dugačke kosti. Na to bismo teško mogli odgovoriti: »Da, to je Krist«, osim
ako bismo time mislili: »To je Sin Božji, onakav kakav se vama ukazao«, što bi opet bio pravi doketizam*.
S druge strane, ne bismo mogli poreći njegov božanski status (pretpostavimo da je održao
svoju »pro-povijed na gori«, umro na križu zbog njihovih grijehova i ponovno uskrsnuo itd.), jer on
bi imao jednako pravo na to kao i Isus iz Nazareta. Što bismo, dakle, mogli učiniti? Mi bismo imali
Isusa iz Nazareta, a oni svog »X Krista«, obojica bi bila od Boga prihvaćena bića, a obje bi vrste bile
uključene u Kristovu »čovještvu«, odnosno njegovu »X biću«, kao odvojene inkarnacije riječi Božje
. . . Medutim, ako je Sin Božji jedinstven, kako može onda istodobno biti potpuno čovjek i potpuno
»X«, to jest postojati kao dvije različite tjelesne osobe? Dvije tjelesne osobe nisu jedna. Treba još
dodati da bismo tada imali isto toliko razloga da se molimo tom pretpostavljenom »X Kristu« koliko
i svom Isusu Kristu, a kršćanstvo više ne bi sadržavalo trojstvo, nego četvoricu.
Rizik kršćanstva
A to ne kažem ja (premda i ja tako mislim!), to kaže teološki učenjak Puccetti, koji je zabrinut za
opstanak kršćanstva u budućnosti:
»Kršćanstvo može učiniti to da potpuno zanemari vje-rojatno postojanje izvanzemaljskih razumnih
bića... Mo-
* Doketizam je učenje koje se zastupalo u kršćanskom starom vijeku, a prema kojem je Bog samo
prividno postao u Isusu čovjek.
glo bi se, zaista, dogoditi da se kršćanstvo — možda jedino među velikim postojećim religijama —
nakon pokusa međuzvjezdanog saobraćaja pokaže kao neistinito...«