Kalendar prikazanja

Justinijan je naložio papi Vigiliju (537—555) — »nedo-stojnom vršiocu svoje dužnosti«, koji je
kasnijim protiv-nicima papske nepogrešivosti služio kao jasan primjer — da se preseli u Carigrad.
Vigilije i biskupi jednodušno se pokriše imperijalističkim interesima tog cara, koji je tada — zbog
svojih nemilosrdnih zakona o hereticima — ušao u povijesne knjige. »Heretik« je bio svatko tko je
poricao kršćanske dogme: Kažnjavao se smrću i giibio je nasljedno pravo. Čitava vojska rimskih
činovnika tražila je inovjerce, okupljala ih i po Justinijanovoj ih naredbi, na silu, kršta-vala.
Bizantski povjesničar Prokopije (oko 490—555) napisao je jedno djelo o Justinijanovu ratovanju
protiv Perzijanaca, Vandala i Gota, jednu knjigu o Justinijanovim građevi-nama (Aja Soflja!), ali je
stvorio i jedan pamflet protiv Justinijana i njegove žene Teodore. Opisao je Justinijana, a po svoj
prilici je dobro poznavao svog vladara, kao gor-da, licemjerna, nepravedna, podmukla, okrutna i
krvo-žedna. Kršćanski tumači historije rado zaobilaze Proko-pijeve opise. Dabome! Jer, Justinijan
je — kao i carevi Konstantin i Teodozije — izabran za sveca.
Što se dogodilo na koncilu?
Oni koji odstupaju od riječi Božje jesu heretici
Grčki crkveni pisac Origen (oko 185—254), učitelj u ka-tehetskoj školi u Aleksandriji, bio je
najznačajniji teolog kršćanskog starog vijeka i prvi zastupnik kritičkog raz-matranja Biblije.
Zahvaljujući svojem platonističkom obra-zovanju, djelomično je — pomoću alegorijskih tumačenja
— učinio shvatljivim i spiritualizirao Sveto pismo. Koncil ga je osudio zbog odstupanja i ocijenio
njegove egzegeze kao nepravovjerne. 0 tome što će ubuduće biti pravovjemo odlučuje jedino
crkveno vodstvo, nadahnuto Duhom Svetim, a o tome tko je nadahnut, odlučuje ono poziva-njem.
— Pošto je donesena ta koncilska odluka, više se nisu progonile samo mnogobrojne Origenove
pristalice, već je to bio znak za hajku na sve inovjerce. — Simbol
-»vjenčanja« s Crkvom postaje u to doba prsten, koji nose biskupi. Bio je to, čini mi se, osebujan
brak između čo-vjeka i Duha Svetog...
Biblija nije »riječ Božja«. Osim toga, vjerska načela što ih je na prvih pet koncila stvorila gomila
visokih crkvenih dostojanstvenika, nije — usprkos tobožnjoj karizmi su-dionika — nadahnuo Duh
Sveti. To je za priprostog vjer-nika, jer ga ponajčešće zatekne nepripremljenog, mučan šok. Što
preostaje?
Što je s Isusom? Je li postojao? Je li iskrvario na križu »zbog naših grijeha«? Je li ono što piše u
Novom zavjetu uistinu propovijedao osobno? Međutim, ako tekstovi što se smatraju Isusovim
besjedama ne potječu od njega, odakle onda 1500 prijepisa prijepisa »prvobitnih tekstova«? Nešto
se, zacijelo, dogodilo. Jedan jedini lik među mnogo-brojnima koji su umrli raspeti na križu ne bi
mogao razviti, zadržati i potvrditi tako golem kult ličnosti. Tu su sudje-lovale neke pametne glave.
Postoji velik broj knjiga o Isusu iz Nazareta. Onakav Isusov životopis kakav se može rekonstruirati
prema najnovijim istraživanjima, predočili su u najnovije doba autori poput Johannesa Lehmanna
(8), Joela Carmichaela
(9) i Rudolfa Augsteina (10). Tim je kritičarima tumačenja o Isusu koja dovode u zabludu,
prigovorila — razumije se — teološka strana; no, razmotre li se, na primjer, izvrda-vanja autorskog
kolektiva (11) koji je iznio svoje mišljenje o Augsteinovu djelu »Isus, Sin Čovjecji«, tada se u tom
pokušaju pobijanja razaznaje, ipak, samo ona prastara tehnika koju Joachim K-ahl naziva
»prikrivanjem«.
Dogma o Isusu
Kršćanski bogoslovi pretvaraju dogmu o Isusu — usta-novljeni vjerski nauk koji treba da vrijedi
bezuvjetno, neprovjerenu tvrdnju (12) — u bit kršćanske vjere. 1 to mi se čini shvatljivim, iako