Kalendar prikazanja

Osebujni prvobitni tekstovi
Često korišteni i u teološkoj rabulistici vrlo izdašni »prvo-bitni tekstovi«, uopće ne postoje. Što
imamo u ruci? Pri-jepise koji su bez iznimke nastali između četvrtog i desetog stoljeća naše ere. A
tih približno 1500 prijepisa opet su pri-jepisi prijepisa, i ne postoje dva prijepisa koji se međusobno
podudaraju. Izbrojeno je više od 80.000 (!) razlika. Ne postoji ni jedna jedina stranica tih
»prvobitnih tekstova« na kojoj se ne pojavljuju proturječnosti. Uživljavajući se, autori su — od
prijepisa do prijepisa — drukčije shvaćali stihove i preinačivali ih prema suvremenim potrebama.
Biblijski su »prvobitni tekstovi« prepuni tisuća i tisuća lako dokazivih i dobro poznatih pogrešaka.
Najistaknutiji prvobitni tekst: Codex Sinaiticus — nastao kao Codex Vaticanus u četvrtom stoljeću
naše ere — pronađen je 1844. u samostanu na Sinaju. On sadržava 16.000 ispra-vaka, koji potječu
od sedam različitih korektora kao»autora«. Neka su mjesta izmijenjena čak triput i zamije-njena
četvrtim »prvobitnim tekstom«. Friedrich Delitzsch (3), trgovac jednog hebrejskog rječnika i
prvorazredan stručnjak, ustanovio je sam u »prvobitnom tekstu« oko 3.000 pogrešaka pri
prepisivanju.
Profinjeno zavođenje u bludnju
To s »prvobitnim tekstom« jest simptom profinjenog na-čina teološkog zavođenja u bludnju. Svaki
normalan smrtnik podrazumijeva pod pojmom »prvobitnog teksta« nekakvu ispravu, nekakav
besprijekoran original, svakako neosporen i neosporan dokument. što bi rekao kršćanski laik kad bi
mu s propovjedaonice otvoreno kazali da »prvobitan tekst« u takvu smislu ne postoji?
Genijalan je i, zaista, dokaz blistave inspiracije način — neusporediv u 7.000 godina Ijudske
povijesti — na koji se održala bajka o Bibliji kao »riječi Božjoj«. Među-tim, to što se čak i
»prvobitni tekstovi«, prepuni protu-slovlja i krivotvorina, još i danas reklamiraju kao »riječ Božja«,
graniči se shizofrenijom. Znam da je krivotvorenje teška riječ. Krivotvorenje znači upravo namjemo
zavo-đenje u bludnju. Čemu to? Crkveni su se od već u prvim stoljećima naše ere, iako su se
prepirali o uzrocima, slagali barem u tome da su »prvobitni tekstovi« krivotvoreni;
oni govore još otvoreno o »umetanju, oskvmjavanju, uni-štavanju, ispravljanju, kvarenju,
ispuštanju« — no otada je prošlo mnogo vremena, a cjepidlačenje nije moglo tada, niti može danas
izmijeniti objektivne činjenice o krivo-tvorenjima.
Kršćanski bogoslovi, to je razumljivo, nerado slušaju o krivotvorinama u »prvobitnim
tekstovima«. Uzimaju krivotvoritelje pod svoje cme skute i šapuću o »svjesnim izmjenama«,
umataju u vatu od riječi one koji su mijenjali
tekst i tvrde da su oni postupili u smislu i interesu prave riječi Božje — riječi Boga do kojeg su tada,
mnogo poslije Isusa, vjerojatno imali pristup.
Što se tiče krivotvorenja, dr Robert Kehl (4), iz Zuricha, piše: »Prilično se često događalo da je isto
mjesto jedan korektor 'ispravio' u jednom smislu, a drugi u posve suprotnom, ili je prihvatio prvi
smisao, ovisno o tome koje se dogmatsko shvaćanje zastupalo u toj školi. Svakako, već
pojedinačnim, a — dabome — još više planskim 'is-pravcima', izaziva se potpun kaos u tekstu i
nerazmrsiva zbrka.« A župnik Jean Schorer (5), dugogodišnji duhovnik iz katedrale Saint-Pierre u
Ženevi, zaključio je da je ne-održiva postavka o potpunoj nadahnutosti Biblije i shva-ćanje da je
Bog njezin tvorac; to shvaćanje tako vrijeđa osnovne spoznaje zdravog čovječjeg razuma i čak ga
Biblija pobija tako jasno, da ga mogu zastupati još samo neuki evanđelisti i one ovčice kojima
nedostaje bilo kakvo opće obrazovanje.
Koliko je sveto Sveto pismo?