Kalendar prikazanja

porukama Majke Božje i da ne priređuju putovanja onamo... inače ćemo biti prisiljeni da im
zabranimo pristup u crkvu i otaj-stva. Svećenicima koji budu postupali suprotno ovome prijeti, osim
toga, suspenzija 'a divinis'.«
Pričekajmo nekoliko godina, nekoliko desetljeća...
Dvorištem tumara vitak mlad kapucin u smeđoj mantiji s bijelom pletenom vrpcom oko pojasa;
promatram ga već satima, i osmjehuje mi se.
Svugdje se čuje to uspavljujuće moljenje krunice: »Koji je za nas okrunjen trnjem — Koji je za nas
teški križ nosio — Koji je za nas raspet — Koji je ustao od mrtvih...«
Obraćam se kapucinu. Još se nadam da ću ostvariti intervju s Mamom Rosom. Možda mi može
pomoći taj pobožni čovjek, koji se tu vlada kao kod kuće. — Ne, ne možete ka gospođi Quattrini,
ona mora moliti. Za koga pišete? Kako vam je, kažete, ime?... Ne, nitko ne može k njoj, ona ne
prima nikoga, razgovara s Marijom. — Rim se, kažem, vrlo jasno distancira od San Damiana. —
Ka-pucin sliježe ramenima, kao da želi kazati: »Hja, bože moj...« Smatra da je to, ipak, uobičajeno
ponašanje Crkve, treba pričekati nekoliko godina, nekoliko deset-Ijeća...
Što radi, onda, tu crkveni promatrač? Satima ga gle-dam. Pred kime i pred čime treba da zaštiti
staricu, o ko-joj kaže da razgovara s Marijom?
Pola sam dana vrebao priliku da porazgovaram s Ma-mom Rosom. Međutim, izolirali su je. Kad
sam napokon odustao, opet sam čuo jednolično moljenje, koje je kao iscrpljujuća zvučna kulisa
ispunjavalo dvorište. Bez pre-stanka. »Koji je ustao od mrtvih — Koji je na nebo uza-šao — Koji
nam je Duha Svetoga poslao — K.oji je tebe, Djevice, na nebo uzeo — Koji je tebe, Djevice, na
nebu okrunio.«
Šest se sati čulo to monotono govorenje, kao da se vrti nekakav molitven mlinac. Kroz glavu mi
prođe zlobna misao: Nije li u kući uključen magnetofon?
Ispravno je napomenuo kapucin. Čekat će se. Godine. Desetljeća. Stoljeće. Tek tada će Mama Rosa
iz San Damiana dati svoj prilog tome da se u mnoštvu svetaca potvrdi jedina istinita crkva.
Vrlo rado bih za 100 ili 200 godina prelistavao samo jedan sat popis svetaca, ako nešto takvo bude
tada još postojalo. Vjerojatno bih tada našao na njemu ovjekovje-čenu Mamu Rosu.
Crkveni učenjaci, poput povjesničara i hagiografa Waltera Nigga (32), obrađuju tlo na kojem mogu
nepre-stano uspijevati čuda i rasti sveci:
»Sveci utjelovljuju kršćansko postojanje, najbolje nas uče o saobraćanju s Bogom i vode nas
neposredno pred zapaljeni trnov grm. Nema ničeg zornijeg ni životnijeg od svetaca; oni su uzorni
Ijudi, kojima je Bog jasan kao da ga vide.«
Mogu li se objasniti fenomeni?
Sastavio sam kratak pregled karakterističnih slučajeva prikazanja sa spektrom njihovih mogućnosti.
Treba li da se sada suglasimo s Franzom Werfelom, piscem romana
o Lourdesu: »Pjesma o Bemadetti«? »Za onog koji vjeruje, objašnjenje nije potrebno. Za onog koji
ne vjeruje, objašnje-nje nije moguće.« Zar uistinu nije?
Samo u kršćanskom je području utvrđeno toliko pri-kazanja i toliko ih je u ovom stoljeću
potkrijepljeno do-kazima, da me mišljenje i reagiranje mnogih znanstvenika samo zapanjuje.
Odavno sam se odučio da se »čudim« tome. Ono što je u početku nedokučivo i neodredivo, što se
ne može izmjeriti ni fizikalno registrirati, ne postoji. Dakle, može biti riječ samo o
fantazmagorijama, a o njima se ne govori. Međutim, ne smije se sve tako pojednostaviti. Pošto sam
proučio brda dokumenata, meni J'e nepobitno jasno da su se subjektivno primijećena prikazanja