Kalendar prikazanja

đaje pomoću kojih bi potomci, stisnuvši puce, mogli u svako doba saobraćati međusobno.
Pa sad, astronauti nikada ne uzimaju na daleko puto-vanje teške aparature, osim ako su potrebne za
navigaciju, pogon itd. vlastitog svemirskog broda. U spomenutom bi slučaju, međutim, bili morali
ponijeti stotine uređaja za odašiljanje i primanje, jer su na mnogim, mnogim mjestima u svemiru
igrali igru stvaranja razuma. Nisu nas doista smatrali svojim isključivim remek-djelom,
jedinstvenom krunom svog stvaranja inteligentnih bića. — Dobro, a zašto nisu sagradili
komunikacijske uređaje?
Unaj trenutak u svjetskoj povijesti u kojem su nas mu-tacijom »na svoju sliku« učinili razumnima,
zatekao je nas, homoidne divljake, nespremnima. Za gradnju tako slo-žene aparature bila bi potrebna
široka tehnička infra-struktura, strojevi koji mogu tiskati integrirane sklopove i proizvoditi kemijske
poluvodiče, izvršiti fuziju jezgri itd. U času »rođenja« našeg razuma nije postojalo ništa od toga.
Čak i ako se pretpostavi da su stranci dovezli neku pri-kladnu odašiljačku i prijemnu postaju, po
svoj je prilici ne bi — ta, nisu bili glupi! — ostavili na planetu Zemlji, koju su očekivali potresi,
katastrofalne poplave i ratovi. 1 vrijeme bi, s promjenom klime, djelovalo razorno. Kablovi i uređaji
koje su ostavili američki astronauti na Mjesecu raspadaju se već danas u prašinu, i to premda Mjesec
nema atmosferu. To je razaranje izazvalo samo izmjenjivanje velike hladnoće i vrućine.
Izvanzemaljskim bićima nije se potkrala greška pri pla-niranju! Znala su da bi sva mehanički
proizvedena odaši-Ijanja pomoću zraka bila vezana uz brzinu svjetlosti — znala su da
elektromagnetski valovi ne bi mogli preko
ogromnih međuzvjezdanih razdaljina stići do prijemnika. Prema tome, čemu besmislena i beskorisna
postrojenja?
Ekstremne sposobnosti mozga
Sredstvo za saobraćanje bješe i jest »zvijer mozak«. S te-kuće vrpce današnjih istraživanja kotrljaju
se znanstveni dokazi da čovjek posjeduje parapsihološke sposobnosti ko-je se protive prirodnim
zakonima. Tek sada, na pragu trećeg tisućljeća, pripremamo se — nalazeći se sasvim na početku —
da otkrijemo nepoznate mogućnosti mozga i da ih kas-nije, nadamo se, i razborito iskoristimo.
Činimo tek prve nesigurne korake prema obostranom komuniciranju.
Malobrojni su »odabrani« — ne govorim o vjerskim li-kovima — uvijek pronalazili prilaz do
čudnovatog nesvjes-noga, iz kojeg su vizionarski dozivali velika otkrića. Danski fizičar Niels Bohr
(1885—1962), koji je stvorio osnove atomske teorije, ispričao je kako mu je, nakon godina i godina
uzaludna traženja, sinula ideja o modelu atoma (26).
Sanjao je da sjedi na suncu od gorućeg plina. Mimo njega su jurili planeti, šišteći i hučeći, a svi
kao da su bili pri-vezani tankim nitima za sunce, oko kojeg su kružili. Me-đutim, iznenada se plin
skrutnuo, sunce i planeti se skupiŠe i postadoše nepomični. U tom se času, kazao je Niels Bohr,
probudio. Odmah je znao da je ono što je vidio u snu, model atoma.
Zbog te je vizije Niels Bohr 1922. proglašen blaženim. Oprostite! Zbog tog je sna dobio 1922.
Nobelovu nagradu za fiziku.
Taj »san« ima za mene obilježja prikazanja. Šištanje i hučanje prije događaja, plin koji se skrutne i
pretvori u sliku . . . Sve sam to već čuo pod drugim znamenjem. Fizičari
imaju svoj svijet, svakog dana i svakog sata žive sa »slikama« svojih formula, dijagrama,
planova. Ti ih optički signali prate na svakom koraku. Razgovori i rasprave s kolegama, asistentima i
studentima vrte se oko njihovih fizikalnih problema — ti su akustični signali uvijek prisutni. Pritisak
posla donosi »psiho-feedback«, kojem nikada ne mogu umaći. Stoga može fizičar imati samo vizije
slika iz svijeta svog rada, kao Niels Bohr koji je godinama bio usredotočen na traženje »svog«