Kalendar prikazanja

Jer, religija u smislu vjerovanja u neku stvaralačku i sre-đujuću silu ne svojata pravo da objavljuje
krajnu isti-nu; osim toga, ona ne poznaje nikakve tiskane svestrane savjete za razne sićušne jade ni
preuzetne mudre izreke za sve prilike. Ona treba da vodi računa samo o uzviše-nosti svemogućeg
Boga.
Usporedbe teksta za kritičke čitatelje Biblije
I prije nego što su kumranski tekstovi s Mrtvog mora, pronađeni 1947, unijeli potpuno nove aspekte
u kršćansku teološku stručnu diskusiju, kritički su Ijudi zdrava razuma, koji su htjeli saznati istinu,
otkrili nerazmrsiva protuslovlja u Novom zavjetu. To ne bi potreslo nikoga kad se ne bi, navodno,
radilo o Božjim, odnosno Isusovim riječima. Budući da su Otac i Sin istovjetni (2. carigradski
koncil), oni su sveznajući, premudri, svugdje prisutni, bez zabluda, ukratko: nepogrešivi. — Takve
ocjene nadahnutih autora određuju mjerilo koje treba primijeniti na Sveto pismo. Je li to visoko
mjerilo opravdano?
Očevi, Očevi!
Matejevo evandelje počinje podrijetlom Isusa, »sina Da-vidova, sina Abrahamova« (1)*. Nabrajaju
se praoci, dok »Jakov rodi Josipa, muža Marije« (16). Kakva korist od tog Josipa kad on ne smije
biti Isusov otac? Priprostom tesaru, kojem je ipak bio poznat uobičajeni način stva-ranja djece, nije
sinulo da mu je ženu oplodio Duh Sveti:
»Nato Josip, muž njezin, jer je bio pravedan i jer je nije htio javno osramotiti, naumi je potajno
napustiti« (19). Bračnuje sreću spasio anđeo: »Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti
ženu svoju Mariju jer je ono, što je
• Brojke u zagradi odnose se na stih citiranog evandelista.* Brojke u zagradi odnose se na
stih citiranog evandelista.
ona začela, od Duha Svetoga« (20). — Josip je poslušao saopćenje snoviđenja.
Josipovo podrijetlo kao da, uistinu, nije onako jasno kao što bi se moglo poželjeti, a kod Luke se
izvješćuje i o izvjesnoj sumnji s obzirom na to da li je on otac malog Isusa: »Isusu je na početku
njegova djelovanja bilo otpri-like trideset godina, a bijaše — kako se držalo — sin Jo-sipov, sin
Helijev« (Luka, 3, 23). — Luka pripisuje Josipu 76 (Matej: 42) predaka. Stalno se javljaju znatne
poteškoće pri utvrđivanju rodoslovnog stabla do Josipa.
Nevino začeće
Suvremeni teolozi (26) kažu da se ono o »nevinom začeću« ne smije tako shvatiti kao da Josip nije
ni dimuo svoju Mariju. Da li (zato što je taj događaj vrlo neuvjerljiv) iz-vještačeno tumače riječi
koje je nadahnuo Bog? Ta, Matej kaže posve jasno: »Njegova majka Marija bijaše zaručena s
Josipom, no prije nego sto se sastadoše, pokaza se da je začela po Duhu Svetom« (1, 18). Vrio
izričan zaključak.
Rupa u Ivanovu pamćenju
Matej opširno izvještava o tome da je Ivan krstio Isusa i o načinu na koji je to učinio. Ivan zna tko je
pred njim:
»... ali onaj koji dolazi poslije mene jači je od mene. Ja nisam dostojan skinuti mu obuću« (3, 11).
Obraća se i izravno Isusu: »Treba da ti krstiš mene, a ti dolaziš 'k meni!« (3, 14) Nakon krštenja se
otvoriše nebesa, i Duh Božji siđe »kao golub«, a jedan glas reče s neba: »0vo je Sin moj, Ljubljeni
moj, koga sam odabrao« (3, 17). Ivan prepoznaje svog. krštenika, kojeg čak i Svevišnji označuje
kao Sina Božjeg; jasnije ne može biti.