Kalendar prikazanja

Tog istog Ivana hapsi Herod Antipas (4. prije n. e. do 40. n. e.) i kasnije, na nagovor svoje žene, čak
naređuje
da se krstitelju odsiječe glava. U tamnici se Ivan, najednom, više ne sjeća Isusa; šalje »dva učenika«
da pitaju Isusa:
»Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?« (11, 3) — Dojam koji je Nazarenac —
obdaren takvom karizmom — ostavio za vrijeme obreda krštenja na Ivana činio se tako trajnim da
je teško razumjeti rupu u pam-ćenju.
Pogledajmo kod Mateja!
Pogledajmo kod Mateja, carinika (9, 9) s Genezaretskog jezera te kasnijeg apostola i navodnog
evanđelista! — Isus je obilazio »cijelu zemlju galilejsku« i »poučavao u nji-hovim školama« (4,
23), koje su tada gostovale u sina-gogama. A sinagoge su bile u vlasti svećenika i pismozna-naca.
Nitko nije mogao ex cathedra odlučiti da poučava ondje; trebalo je da ga pismoznanci provjere i
priznaju svojim. Odakle Isusu smjelost da taj ceh, o kojemu je ovisilo njegovo naučavanje, grdi
ovako: »Ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, si-gurno nećete ući u
kraljevstvo nebesko« (5, 20).
Blagi Isus
Matej izvještava u svom evanđelju o Isusovim govorima, koji izazivaju opravdane sumnje u
njegovu blagost. Jedna zapovijed o ponašanju iz usta Sina Božjeg glasi: »... Tko nazove brata
luđakom, odgovarat će za to u ognju pakle-nom« (5, 22). — Ako se sa svim kršćanima koji u srdžbi
glasno psuju, dajući sebi oduška, postupa tako, onda je pakao, bez sumnje, ogroman krematorij.
Nemilosrdno, vrlo nemilosrdno!
Matej prenosi u 5. poglavlju savjete kojih se, koliko je meni poznato, nisu nikada pridržavali ni
nasmjemiji kršćani niti ih se, usprkos Božjoj zapovijedi, mogu pridrža-vati: »Ako te tvoje desno oko
navodi na grijeh, iščupaj ga i baci od sebe (29)... ako te tvoja desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je
i baci od sebe (30)... udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi (39); tko bi te htio tužiti da
se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač (40); ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde
dvije (41).«
Uvijek se prenerazim kad se na pogodno mjesto u »priči uzetoj iz svagdanjeg života« stavljaju
Učiteljevi citati ko-jima je izopačen smisao i zatim se vjeruje u njih kao u »riječ Bozju«. Ja nisam
sreo još ni jednog propovjednika koji bi doslovce shvaćao te riječi.
Da, da — ne, ne!
Isus nekoliko puta opominje svoje slušatelje da govore jasno, da njihov govor ne smije biti »mlak«:
»Vaš go-vor neka bude: da, da — ne, ne! Što je više od toga, od zloga dolazi« (8, 37). Nazarenac se,
međutim, nipošto ne pridržava svog savjeta, već se služi usporedbama, govori dvolično. Primjer:
Isus liječi polaganjem ruke jednog gu-bavca. Tada naređuje izliječenome (8, 4): »Pazi, nikomu to ne
kazuj«, ali u istom dahu nastavlja: »Idi i pokaži se svećeniku.« — Početna je zapovijed o šutnji bila,
ionako, besmislena, jer je tom čudesnom izlječenju prisustvovalo »veliko mnoštvo naroda« (5, 1).
Da — ne?
Isus izjavljuje da nije došao da se obrati pravednima, nego grešnicima: »Želim milosrđe, a ne
žrtve.« No, prema Mateju, to milosrđe nije osobito, jer Isus prijeti zbog sitnih grijeha: »Sinovi
kraljevstva bit će bačeni u krajnju tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba« (8, 12).