Kalendar prikazanja

lakomislenim, jer bi se svih onih stotinu tisuća pastira svih kršćanskih crkvi odreklo sebe i svog
posla kad više ne bi mogli postupati »u ime Isusovo«. Naime, morali bi pošteno kazati malom
čovjeku u 17. redu crkvenog broda da Isus iz Nazareta nije bio »jedino-rođeni sin Božji« i nikada se
nije predstavljao takvim. Zapravo, previše bi bilo očekivati takvu izjavu s propo-vjedaonice. Što je,
onda, bio pravi Isus?
Rudolf Augstein (13) pita: »... odakle kršćanskim crkvama pravo da se pozivaju na jednog Isusa
koji ne postoji, na učenje koje nije on širio, na punomoć koju nije dao i na božansko podrijetlo koje
on nije svojatao za sebe.«
Za upućene to nisu nikakve novosti. Ja se, međutim, obraćam neupućenima, laicima, koji ne znaju
i ne razumiju teološki romanski jezik. Još jednom preuzimam na svoja široka leđa teret da
katedarske mudrosti prevedem na opće razumljiv jezik — znajući kakve ću Ijute batine izvući od
kršćanskih stručnjaka. Ja, jednostavno, ne mogu vje-rovati »po nalogu muftije«.
Teološko znanje i teološke spoznaje tiskani su u heka-
tombama knjiga, koje se nalaze u arhivima. Da bi me svi razumjeli, treba da počnem od nule.
Istočni grijeh
Kršćanima se već gotovo dva tisućljeća daje na životni put jedno nepodnošljivo opterećenje; oni su,
kljuka se njihova savjest, »od rođenja« praćeni istočnim grijehom, te im je, kako bi se riješili tog
opterećenja, potreban.
»spasitelj«.
Svi smo mi učili u školi i crkvi da je Bog početak i kraj svega, da je alfa i omega, da je svemoguć,
predobar, bes-krajno pravedan, sveznajući, uzvišen, vječan i svugdje prisutan.
Dovde prihvaćam bez ograničenja tumačenje pojma bog. Međutim, bog je i bezvremenski, jer je
vječan; za njega ne postoji jučer, danas ni sutra. Vječnom i svugdje prisutnom Bogu nije potrebno
da čeka posljedice svojih postupaka i da se pita: »Kako li će se to svršiti?« — jer unaprijed zna
rezultat.
Adam i Eva u raju
Vrlo sam zainteresirano slušao u kršćanskoj školi, u koju sam išao, uzbudljivu i dražesnu priču o
tome kako je Bog, u svojoj dobroti, darovao dvoma bezazlenim sitnim Iju-dima boravak u raju, na
mjestu radosti i blaženstva: Ti odabranici, Adam i Eva, živješe bezbrižno, ništa im nije nedostajalo,
nisu imali nikakvih želja niti su čeznuli za bilo čime. Bog, otac, strogo im je zabranio samo jedno:
nisu smjeli jesti plodove s drveta spoznaje. Bio je to prvi »zabranjen pristup«!
To zbunjuje. Zašto je Svemogući postavio tu strogu zabranu? Je li ga radovao taj dječji vrtić prvih
Ijudi? Je li Bog mogao osjećati čovječju sreću u kojoj su uživali Adam
i Eva u rajskom vrtu? lako je — uzvišen — visoko iznad Ijudi? Zašto je htio »spoznaju« uskratiti
svojim prvim proizvodima?
Bogoslovi imaju odgovor na to. Bog je htio »pokloniti ljubav« i želio je da njih dvoje »sudjeluju«
u njegovu kraljevstvu. Trista mu muka. Prema tom tumačenju, Bog je čeznuo za Ijubavlju... i
osjećao se osamljenim. Mislim da ti osjećaji ne priliče Bogu, jer upravo on je, u svojoj svemoći,
sretan i bez želja. Za isključivog Boga ne postoji nekakva sredina, nešto kao: »malo Ijubavi ne bi
bilo naodmet« i »dosadno je, pa bi dobro došli drugovi za igru«. Što je, dakle, htio postići s tim
sitnim Ijudima u raju?
Nedobrovoljni prvi grijeh