Kalendar prikazanja

Velik je broj tih čudnovatih izvještaja. Na primjer, je-dan je čovjek uvečer, nakon ispovijedi,
izašao iz samostana i tada ga je iznenadio prolom oblaka; pričekao je jer nije htio pokisnuti do kože.
U tom času pristupio mu je pater Pio i kazao da može mirne duše krenuti, da će ga on pra-titi. Kad je
neznanac stigao u svoje prenoćište, začudiše se Ijudi što nije mokar kao miš. Domaćini odmah
shvatiše:
»Dakle, ako vam je to kazao pater Pio...« Međutim, pater Pio je mogao čarati i na obratan način.
Jednog zimskog jutra stigla je za vrijeme pljuska u samostan neka pokajni-ca. Pio joj je dodimuo
rame, i, na veliko iznenadenje pri-sutnih, njezina se odjeća »u tren oka potpuno osušila«.
Ni bilokacija* nije, očito, bila strana patem Piju. Auto-rica imprimiranog izvještaja tvrdi da je pater,
na veliko čuđenje mnoštva koje ga je čekalo, mogao »proći i kroz zatvorena vrata«, te bi tako »na
otmjen način skrenuo sa svog traga dosadne i oslobodio se znatiželjnih«. »Ta, gdje ste bili, padre?
Posvuda smo vas tražili!« — Pater Pio bi se osmjehnuo: »Išao sam ispred vas gore-dolje, ali vi to
niste opazili.«
Čak je i miomirise stvarao patnički pater (»Ja patim kad ne patim« — Pio o Piju) u smradljivim
sobama. — Liječnik, dr Romanelli, smatrao je nepriličnim što pater Pio, kao što je pomislio,
upotrebljava parfem. Tada mu je jedan kapucin objasnio da je Pijeva krv ispunjena »tim
miomirisima«. Kad je neki dr Festa ponio u Rim komad platna, natopljen Pijevom krvlju, kako bi ga
ispitao u la-boratoriju, suputnici upitaše što miriše tako ugodno. — U srpnju 1930. zamirisala je
iznenada jedna soba u Rimu na ruže i sunovrate. Upravo se vratila iz San Giovanni Ro-tonda jedna
bolesnica. Nebeski je miris potrajao četvrt sata, a onda je djevojka mogla opet micati bolesnom rukom.
U taj se fenomen mirisa ne smije sumnjati, jer je broj svjedoka u toku četiri desetljeća bio vrlo
velik. Očito je, da se poslužimo riječima Michaela Faradaya (1791 do 1867), da »ništa nije tako
čudnovato da ne bi bilo istinito«.
A papa Benedikt XV unaprijed je odbacio bilo kakve rasprave: »Pater Pio je, uistinu, čovjek
Bozji.«
Brazgotine stigmatiziranih
Pater Pio je nosio Kristove brazgotine pred očima suvre-menika. Prve stigme koje su zabilježene
imao je njegov čuveni preteča Franjo Asiški (1182—1226); proglašen je svetim već dvije godine
poslije smrti. Njegovi su ožiljci legenda, i taj svetac, koji »je razgovarao sa pticama«, pjeva već
odavno u zboru anđela. Otkad su Franju obi-Iježile brazgotine, bilo je, navodno, 350 slično
opterećenih. — Nisu svi stigmatizirani imali na sebi »prava« znamenja. Tako je, navodno, Therese
Neumann (1898—1962) iz Konnersreutha u Gomjoj Falačkoj, u Njemačkoj, o kojoj su se pisali
članci na naslovnim stranicama, bila varalica. Teolog drJosephHanauer(14)izražava sumnju da je
sama sebi sfvarala grebenjem rane, jer je često tjerala iz sobe posjetioce i zatim im, kad bi se vratili,
pokazivala krvave rane. Neslužbeno se govorka da je stigme dobila za vrijeme korizme 1926. i da je
petkom izvan kršćanskog doba svet-kovina imala prikazanja Gospodinovih muka.
Izvještaji o pobožnima koji su imali na šakama, stopa-lima i pod srcem ožiljke raspetog na križu
tako su česti i potvrduje ih toliko svjedoka da se ne mogu odbaciti kao besmislica.
»Biljezi Isusovi« (Poslanica Galaćanima 6, 17) bole, navodno, kao rane bičevanja, krunjenja
trnjem i pribijanja na križ; krvare osobito petkom i ne mogu se, kaže se, izli-ječiti.
Nalazimo li se sada pred tvrđavom neosvojiva čuda? Unaprijed treba priznati dajoš ne postoji
nedvojbeno obja-šnjenje stigmatskih fenomena; obavija ih suviše gust, dobro čuvan okultni veo.
Sveta bolest