Kalendar prikazanja

U nekim novijim izdanjima Biblije — kao što je pučko izdanje ciriške Biblije — barem se priznaje
da je neke odlomke umetnula »kasnija ruka«. No, i taj je podatak tek vrlo plah nagovještaj golemih
manipulacija oko biblijskih tekstova. U nizu zapisa »Vjera suvremenog čovjeka« (6), dr Robert
Kehl prikazuje u bitnim crtama ono što se doista dogodilo. Citiram:
»Većina onih koji vjeruju u Bibliju naivno vjeruju da Biblija od početka postoji u onom obliku u
kojem im se danas predočuje. Smatraju da je Biblija uvijek sadržavala sve one dijelove koji su u
njihovu vlastitom primjerku Biblije. Ne znaju — a ponajčesće i ne žele znati — da prvi lcršćani
dugo, oko 200 godina, nisu osim Starog zavjeta
imali nikakve 'zapise',
da ni starozavjetni kanon u doba prvih kršćana nije još bio napokon utvrđen, da su 'novozavjetne'
bilješke nastajale tek vrlo sporo, da dugo nitko nije pomišljao na to da i te 'novozavjetne'
zapise smatra svetim pismom, da se, međutim, s vremenom uobičajilo da se ti zapisi čitaju u
zajednicama, ali još ni tada nije nitko pomišljao na to da ih kao svete zapise izjednači sa Starim
zavjetom, da se ta misao rodila tek kad su se počeli sukobljavati različiti pravci u kršćanstvu i kad se
pokazala potreba za nečime obaveznim na što bi se mogli osloniti, da su se na taj način one bilješke
polako počele smatrati Svetim pismom tek oko 200. n. e..«
Krsćanska naivnost
Nema, dakle, nikakva nadahnuća duhom, pogotovo ne Duhom Svetim. »Riječ Bozja« je nastajala
kao pri tajnu glasanju bijelim i cmim kuglicama. To su činjenice. Svjet-skim organizacijama koje
sebe pretvaraju u čuvare ko-načne i jedine istine, zacijelo bi — s obzirom na prisvajanje takvih
prava — dolikovalo da o povijesnim činjenicama ne govore samo u svojim dijalektički savršenim,
laiku ne-razumljivim stručnim raspravama, dakle: u tajnosti. Tre-balo bi da svojim prvorazrednim
sredstvima za utjecanje na javno mišljenje saopće »običnom puku« činjenice opće-nito razumljivim
jezikom! Zar im nedostaje građanske hrabrosti? Pribojavaju li se da bi udruženje izgubilo po-slovnu
osnovu, tako reći: uloženi kapital, kad bi se priz-nalo da Biblija nije »riječ Božja«, jer to prema
dokazanom načinu svog nastanka ne može biti? Kako dugo će još crk-veni rukovodioci istrajati u
zabludi da se vjemici mogu
zadržati u stanju kršćanske poniznosti i naivnosti? Kako dugo će se još smatrati da se proturječnosti
i krivotvorine mogu objašnjavati kao »Božja volja«, kao nešto »radi spasa vjemika« ili kao da je to
nadahnuo »Duh Sveti«? Ako teološko istraživanje tako postupa s činjenicama, kakve još ima veze s
naukom? Ipak, teologija ima naučni fakultet na sveučilištima, a financira je porezni obveznik, koji
se ponajčešće naziva i kršćaninom. Pretpostavljam da se studentima teologije na fakultetima
otvoreno saopća-vaju naučna saznanja. Kakav je, onda, transmisijski ure-đaj postavljen između
akademskog učenja i pučke pro-povijedi? Gdje je, na kojem mjestu, programiran nestanak znanja,
koji izaziva zaboravljanje činjenica i, zapravo, dopušta da s propovjedaonica odjekne stara pjesma o
Bibliji kao pravoj riječi Božjoj?
Kako su postavljene skretnice?
Sve je počelo s koncilima, »saborima vrhovnih crkvenih pastira radi rješavanja važnih crkvenih
pitanja«. — Da bi crkveni službenik bio pozvan, preduvjet je da ima »ka-rizmu«, da je dobio
»božanski milodar«. Prema tome, na koncilima je, u tako uzvišenom krugu, Duh Sveti na potenciran
način svugdje prisutan i djelotvoran među sudioni-cima i preko njih. Tako bi trebalo zaključiti.
Na saborima prvih pet ekumenskih (to jest: čitave ka-toličke crkve) koncila mladoga kršćanskog
svijeta postav-Ijene su skretnice za sadržaj i organizaciju nove vjere.