Kalendar prikazanja

Proturječnosti kod evanđelista jesu razumljive, jer ni jedan od njih nije prisustvovao suđenju, već
izvještavaju o glasinama.
Što vam kažem u tami...
Ivan je imao malo opširnije podatke, on izvještava da se Isus branio pred Velikim vijećem. »Ja sam
uvijek učio u sinagogi i u hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa ni-sam rekao tajno« (18, 20). Po
svoj prilici nije to bila baš prava istina, već obrambeni odgovor pobunjenika. Možda je i Vijeće znalo
za Isusovu podrivačku djelatnost kakvu navješćuje Matej: »Što vam kažem u tami, recite na svjetlu, što
čujete u skrovitosti, propovijedajte na krovovima« (10, 27). Pobunjenici koji su se bavili subverzivnom
djela-tnošću uvijek su dospijevali pred sud. Možda je u tome razlog optužbe?
Optužen bez razloga?
Evanđelisti suglasno zaključuju da je Isus bez razloga uhapšen. Veliki svećenici i Vijeće trudiše se da
pronađu razloge za optužbu: »Glavari svećenički i cijelo Veliko vije-će tražili su svjedočanstvo protiv
Isusa da ga ubiju. Ali ga ne nađoŠe« (Marko, 14, 55).
Sto je, zapravo, bilo s Judom?
Do sada nije razjašnjeno što je kobno mogao izdati Juda;
on se za vrijeme suđenja nije pojavljivao nigdje, nije pri-sustvovao ni jednom saslušavanju, nije nigdje
nastupio kao svjedok optužbe. Doduše, iz sudnice je doprlo da su mu starješine isplatile 30 srebrnika.
Ali, za što? Zacijelo, ne za to što je identificirao čovjeka koji bješe poznat ci-jelom gradu. Međutim, da
je — a tu postaje i ostaje sve nerazumljivo — osim izdajničkog poljupca pružio i neki
čvrst razlog za optužbu, ne bi vlast bila onako bespomoćna. Osim toga, Juda ne bi, bez sumnje, postao
izdajicom zbog pišljivih srebrnjaka. Tu je, svakako, postojalo još nešto, što nećemo, po svoj prilici,
nikada saznati. Juda bi se bio lako dokopao novca, i to veće svote nego što je 30 sre-brnika: kao što su
eseni svoj zajednički život organizirali tako da su imali centralnu blagajnu, tako je i Juda vodio
knjigovodstvo Isusove čete. Ne, tu je, svakako, postojalo još nešto...
Nejasan postupak Osuda i pogubljenje ostaju obavijeni tajanstvenošću.
Isusa su predali Ponciju Pilatu, koji ga, doduše, smatra nevinim, ali napokon, ipak, naređuje da ga
raspnu. Prema Ivanovu izvještaju, namjesnik se brani: »Uzmite ga vi i razapnite! Ja na njemu ne
nalazim krivnje« (19, 6). Rimski je namjesnik bio tako dugo u toj zemlji da je znao da Ži-dovi ne smiju
nikoga raspeti. Pribijanje na križ bješe rimski način izvršenja kazne, pa je ponuda bila besmislena.
Židovi uporno optužuju: »Mi imamo Zakon, i po tome Zakonu mora umrijeti, jer se pravio Sinom
Božjim« (7). Što se to tiče Rimljanina? Njega ne zanimaju vjerske pre-pirke. Pa ipak, Ivan tvrdi: »Kad
Pilat ču tu riječ, još više se poboja« (8). Ta, čega se boji? Ima vojnu i političku vlast, te policiju. Kaže
šutljivom Isusu: »Ne znaš li da imam vlast osloboditi te i da imam vlast razapeti te?« (10) Zaista, zašto
bi se Pilat bojao? Vladao je tako despotski da je kasiiije opozvan. Da je Isusa doista smatrao nevinim,
bio bi ga oslobodio unatoč židovskom prosvjedovanju. Budući da je ipak izvršio rimsko raspinjanje,
zacijelo je imao po-litičke razloge, a politički razlozi, kao što se zna, često ostanu nepoznati.
se na koljena, no »neki bijahu sumnjali«. Zar još i sada? Matej ne zna ništa dodatno o uzašašću na
nebo.
Marko (16, 19) spominje samo jednom rečenicom taj važni događaj: »Pošto im je ovako govorio,
Gospodin Isus bi uznesen na nebo i sjede Bogu s desne strane«. Tako jednostavno bješe to.
Prema Luki (24, 50—51), Isus osobno vodi učenike »u blizinu Betanije. Dok ih je blagoslivljao,
rastade se od njih: bi uznesen na nebo.«