Kalendar prikazanja

»Treperav plamičak svijeće djeluje hipnotički.« Campbell je eksperimentalno ustanovio da bijelo
svjetlo svojom ve-likom frekvencijom izaziva jak osjećaj užitka: »Svjetlost je suprotna dosadnoj
monotoniji okoline, te tako izaziva užitak.«
Razumije se, lukavi crkveni tvorci kulta nisu imali ni-kakvo akademsko obrazloženje kad su
»lucemu«, vječnu svjetiljku, postavili »u znak K-ristove prisutnosti kao svjetla svijeta«(Ivan, 8,12)
pred oltare. Međutim, Crkvaje tijekom 2000 godina svoje povijesti pokazala nesumnjiv smisao, šesto
i sedmo čulo, za postizanje učinka. Već odavno ne svijetli u crkvenoj prostoriji samo vječna
svjetiljka. Na ula-zu nas dočekuje djelotvoran sjaj svijeća. Nema crkve u kojoj ne plamte pred
oltarom i glavnim oltarom, pred sli-kama Madone i svetaca, bezbrojne svijeće: one pobuđuju željeno
ushićenje.
Na prošteništima stvaraju orgije svijeća orfičke misterije, koji morem plamičaka bude spremnost za
čudo. Procesije sa svijećama jesu uvod u značajne crkvene svečanosti. Uzme li se u obzir današnje
znanje o psihologiji, to je dje-lotvoran poticaj da se prouzroči ono stanje »izvan sebe« u kojem se još
može i u čuda povjerovati.
Psihodrama
Treba opkoliti fenomene, osobito one masovne doživljaje čudesnih izlječenja koji dovode na
poprište velik broj svjedoka; treba ući u trag koheziji.
Neću se uputiti na široko beskrajno polje psihologije, no htio bih oštro osvijetliti jedno područje koje
može dati odgovore na pitanja — mislim na psihoterapijsku metodu psihodrame. Skupina pacijenata
prikazuje glumački svoje konflikte kako bi se na taj način oslobodila frustracija i neuroza. Terapija
izaziva izlječenje.
Ta, tako suvremena, misao susreće se već u grčkog fllozofa Aristotela (384. prije n. e. — 322.
prije n. e.). Aristotel je spoznao da ideje ne djeluju izvan tijela, nego u njemu kao pokretna sila.
Svoju misao o entelehiji (= stvaralačka snaga), koju je prenio na nauku o prirodi, ostvario je u
SVOJOJ nauci o ćudoređu koja se održala sto-Ijećima. Prema njoj je duh nematerijalna energija = prva
stvaralačka sila. Tragedija, kaže Aristotel, postiže katar-zom (= pročišćenjem), odlučivanjem između
dobra i zla, zdravo čudesno djelovanje. (Psihodrama!)
Privatni docent dr Ploeger (20) objašnjava taj proces:
»Prešutan preduvjet za to kod gledatelja je njihovo sa-življavanje (identifikacija) s junakom, čije
postupke odo-bravaju i utvrđuju njihovu podudarnost sa svojim vlasti-tim idealima i motivima.«
(Takvih identifikacija ima na svim mjestima prikazanja — i to sa članovima svete obi-telje!)
Blagotvorni dramski prikaz konflikata u aristo-telskom smislu postiže učinke poput psihodrame koja
se danas primjenjuje i u zapadnim i u istočnim zemljama.
Izlječenje daje »tao«, prauzrok svijeta
U kineskoj filozofiji četvrtog i trećeg stoljeća prije n. e. postojao je pojam »tao«, što znači, otprilike,
staza ili put. Tao bješe prauzrok svijeta, osnova svih pojava, ali nedo-hvatljiv razumnoj spoznaji. U
toj je filozofiji »jm jang« (tamno i svijetlo) predstavljalo pozitivno i negativno. Kao što profesor Ilza
Veith (21) izvještava u svom eseju »Psy-chiatric Thought in Chinese Medicine«, Kinezi nisu nikada
poput drugih kulturnih naroda zamišljali stvoritelja kao lik koji zahtijeva poslušnost i obožavanje.
Neometeni u tom praodnosu nikakvim bogom sklonim kažnjavanju i osvećivanju, Kinezi su u
dodatnoj snazi usuglašenih »du-ša«, u okupljanju svoje obitelji i prijatelja, tražili iz prauzroka svijeta
autohipnozom duhovno okrepljenje i iz-Iječenje. 1 tu je djelovao duh zajednice, usredotočene na
jednu misao, a izlječenje se prihvaćalo kao čudo.