Kalendar prikazanja

Ne! »Cudesna izlječenja« nisu nikakav dokaz o istinitosti nekog prikazanja.
Da bi se rasvijetlila tama oko misterioznih tobožnjih čuda, treba nastojati da se uđe u trag
fenomenima prika-zanja, koji ih navodno omogućuju.
Prikazanja postoje
Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god
naume izvesti. (Prva knjiga Mojsijeva, 11, 6)
Prikazanja postoje.
Nastaju u razumnom mozgu.
Svaki razuman mozak ispunjava uvjete za nastanak pri-kazanja.
Poticaj kojim se izazivaju prikazanja jest izvanzemaljskog podrijetla.
Vjerska prikazanja nastaju uslijed idealne predodžbe vidovnjaka, koju on — dobivajući sugestije
svoje religiozne okoline — nosi u sebi.
Skrivaju li te moje postavke u sebi skup proturječnosti? Na prvi se pogled, možda, čini da je tako.
Kako bih lo-gično spojio indicije i dokaze i tako učinio razumljivima postavke, treba da počnem
graditi od temelja svoje teorije.
Što se tiče postanka svemira, astrofizika danas nudi uglavnom tri teorije (1): teoriju o »praprasku«,
teoriju »steady-state« i teoriju o »oscilacijama«. Ni jedna od tih triju teorija (niti druge teorije) o
nastanku svemira ne ob-jašnjava odakle potječe tajanstvena pramaterija cjelokupnog kozmosa i što
je postojalo prije njezina postanka. Iz NIČEGA nastaje NIŠTA.
Kao što je beznačajno za moje postavke pitanje koja među djelomično naučno pptkrijepljenima, ali i
mnogo-struko spekulativnim teorijama ima najveće pravo da se prizna, kao što mi je nevažno da li je
univerzum nastao
prije pet, deset ili dvadeset milijardi godina, tako mi se čini sporednim i to da li je materija konačna,
ili beskrajna, ili se stalno obnavlja. Moje je pitanje: Od čega je nastala pramaterija? Zatim: Što je
postojalo prije pramaterije?
41 redak znanstvene fantastike
Svoje sam gledište s obzirom na to pitanje razjasnio u raspravama jednom pojednostavljenom
slikovitom pre-dodžbom. Predložio sam da se zamisli kompjutor sa 100 milijardi misaonih jedinica
(stručnim jezikom: bitova), kompjutor koji može misliti, dakle ima »osobnu svijest« (profesor
Michie s Edinburškog sveučilišta). Ta je svijest vezana uz milijarde mjesta ukapčanja, te bi se
razorila kad bi kompjutor sam sebe digao u zrak. Međutim, naš uzorni kompjutor posjeduje vrlo
visoku inteligenciju i sposobnost munjevita reagiranja: ne postoji ništa što on ne zna.
Unatoč svijesti i sveznanju misaoni kompjutor nije »sretan«, jer usprkos svom vrhunskom obliku ne
može nešto iz-misliti, iz-računati, is-kombinirati: ISKUSTVO. Međutim, njega želi prikupiti. Budući
da mu nije poznata nikakva dorasla ili bar približno slična konkurencija kod koje bi ga mogao dobiti,
odlučuje da onih 100 milijardi bitova iz svog središnjeg tijela pošalje eksplozijom u izvi-^anje,
zacijelo znajući da bi time zauvijek izgubio svoju osobnu svijest... kad ne bi, nenadmašivo mudar,
davno prije toga programirao budućnost poslije samorazaranja, to jest masovnog slanja bitova.