Kalendar prikazanja

Najstarija vjerska učenja, koja su do danas zadržala svoju dogmatsku vrijednost, proglašena su u
Nikeji (325. n. e.), u Carigradu (381), u Efezu (431), u Halcedonu (451) i još jednom u Carigradu
(553). Isplati se saznati, u sažetu prikazu, kako su nastali koncili i što se na njima — vje-rojatno, za
sva vremena — zaključilo.
1. koncil
Prvi ekumenski koncil u Nikeji — Koncil je sazvao car Konstantin (288—337), pokršten tek na
samrti, jer je htio učvrstiti Rimsko carstvo pomoću ekspanzivnog i per-spektivnog kršćanstva. Kad
je odabrao za koncil 318 biskupa i pozvao ih, osnova bijaše obična imperijalistička politika, a
nipošto ne vjerski porivi. No, to je moralo biti jasno i karizmatskim biskupima, jer je car ne samo
pred-sjedao zboru, već je vrlo carski objavio izričito da je nje-gova volja crkveni zakon. Vrhovni ga
pastiri prihvatiše čak i nekrštenog kao »univerzalnog biskupa« i dopustiše mu da kao svjetovni
vladar sudjeluje pri glasanjima o crkvenom učenju. Duhovni i zemaljski interesi stvoriše — već
tada! — čudnovatu simbiozu.
Pri svemu tome nije Konstantin imao blage veze o Isusovu učenju. Bio je privržen sunčanom kultu
Mitre (staroiranski bog svjetlosti); još dugo se u kršćanskom dobu prikazivao na kovanu novcu i
obožavao kao »ne-pobjedivo sunce«. Kad je starogrčkom trgovačkom gradu Bizantionu dao svoje
ime i pretvorio Konstantinopol (330) u glavni grad Rimskog carstva, naredio je, potpuno zanemarivši
kršćansku skromnost, da se za posvećenje metro-pole podigne golem stup — a na njemu car
s nepobjedi-vim suncem. U njegovu se čast lelujao kroz uličice dim tamjana i prolazile su procesije
sa svijećama. — Pontifeks nije, usprkos kršćanskoj Ijubavi prema bližnjemu, niti ukinuo ropstvo;
propisao je da se onim robovima koje uhvate kako kradu hranu nalije u usta rastopljeno olovo, i
dopustio je roditeljima da, u doba oskudice, prodaju svoju djecu. (Ako je i pročitao Mateja (18, 23),
možda ga je pogrešno shvatio: »Zato je kraljevstvo nebesko slično kralju koji odluči urediti račune
sa svojim slugama.«)
Pri kojima je crkvenopolitičkim odlukama sudjelovao taj paša?
Isus se izjednačuje s Bogom
Do Nikeje je vrijedila dogma Arija iz Aleksandrije: Bog i Isus nisu istobitni, nego samo slični.
Konstantin je pri-silio koncil da zaključi o istobitnosti (homouzija = ni-kakve razlike) Boga Oca i
Isusa. Carskim je državnim zakonom ta promjena, koja se tiče biti, pretvorena u crkvenu dogmu.
Tako je Isus izjednačen s Bogom. Na osnovi toga prihvatiše biskupi aklamacijom »nikejsku vjeroispovijest«.
Nekršćanin Konstantin učinio je Crkvi još jednu og-romnu uslugu: do tada je bilo nepoznato mjesto
gdje je po-lcnpan Isus. Međutim, rimski car je 326. n. e., upućen »božanskim nadahnućem« (gle!),
otkrio grob Isusa koji je upravo izjednačen s Bogom. (Godine 330. je Konstantin zapovjedio da se u
Jeruzalemu podigne crkva na Kristovu grobu.) Ipak, to čudnovato otkriće nije moglo spriječiti
Konstantina da iste godine ubije nekoliko bliskih rođaka — sina Krispa, ženu Faustu koju su, po
njegovoj naredbi, uronili u kipuću vodu, dok je tasta Maksimijana strpao u tamnicu i prisilio ga na
samoubojstvo.
Tako izgleda car i pontifeks koji je stvorio »nikejsku vjeroispovijest« i koji je — pošto se završio
koncil — okružnicom objavio kršćanskim zajednicama da je su-glasnost 318 biskupa »odluka
Božja«.
Konstantin Veliki je, inače, izabran za sveca armenske, grčke i ruske crkve.
2. koncil