Kalendar prikazanja

Ne shvaćam tu krutost, to djelomično sljepilo. Ono što teo-lozi još ni danas ne izražavaju jasno o
tumačenju »čuda«, bilo je poznato već prije 450 godina.
Theophrastus Bombastus von Hohenheim (1494—1541), zvan Paracelsus, utemeljio je jednu novu
liječničku znanost:
istaknuo je primat »duše« (danas bi se kazalo »psiha«) u
normalnom i bolesnom životu i prvi put spoznao dotada zanemarene patološke veze i nove bolesti,
kao što su neu-roza i psihoze. U središte je postavio čovjeka kao mikro-kozam. Za njega je izlječenje
djelo životne snage i životne volje. Koliko su suvremeni bili Paracelsusovi pogledi, po-kazuju
navodi iz njegove rasprave o »Imaginaciji« (33) (mašti):
»Čovjek je podložan imaginaciji, a imaginacija, iako nevidljiva, nepojmljiva, djeluje tjelesno u
supstanciji i sup-stancijom, kao da je ona supstancija.
Imaginacija može stvoriti bolesti, strašne bolesti, a može stvoriti radost i zdravlje.
Iz toga slijedi da je imaginacija više nego priroda i da vlada; oduzima urođene osobine, tako da
liječnik ne pre-poznaje ni nebo, ni zemaljsku prirodu.
Iz toga slijedi da je liječniku štošta nemoguće, i što jača je imaginacija, to je slabije liječnikovo
djelovanje.
Stoga mnogi ozdrave vjerom imaginacije, a mnogi i obole.
Takvim zamišljanjem (nastaje) i vjerovanje u čudesa svetaca kao u lijek... te ozdravljuju i to
pripisuju svecima i čudesima... premda sve potječe iz vjere u imaginaciju.
Hoće li se ispuniti vjera ili ne, ovisi samo o snazi ima-ginacije.
1 ako lažan prorok može utjecati na narod tako da ga smatra blaženim ili svetim, te djeluje tako što
se oslanja na vjeru u Ijubav i nadu, ta se čuda ne zbivaju njegovom snagom, nego snagom onih koji
uspiju tako jako vjerovati.
Zatim, znamo i to da oni koji vjerom čine tako čudesne znakove i to ne završavaju naredbom u ime
Isusovo: »Us-tani i budi zdrav«, idu putem lukavštine i lažnosti. Jer, čuda koja čine događaju se
snagom bolesnih, i to zbog njihove vlastite vjere, koju — misle oni — dobivaju od
boga; stoga ne doživljuju ozdravljenje darom onog u kojeg polažu nade, već vjerom koju on uzdiže.
Takvo djelovanje svetaca ne postoji samo kod kršćana, nego i kod Turaka i drugih. Stoga se ne
smije smatrati uzrokom osoba proroka ili sveca, nego jaka volja onog koji je ozdravio, ne smije
postojati lažno vjerovanje, jer to je klanjanje kumirima.
Inače, naime, nema ni jedne bolesti u tijelu koja nije iz-Iječiva, osim one koju daje imaginacija.
Jer, velika se nerazboritost i nepoznavanje prirode po-kazuju pri onome što se može svaki dan
ispitati; koliko nekorisnog nastaje kod onog kojim vlada glava bez mozga.«
Christian-Science
Ono što je Upanišad oko 2100. prije n. e. naslutio u svom »Razgovoru čovjeka sita života sa svojom
dušom«. . . što je Grk Aristotel (384—322. prije n. e.) svojom skup-nom psihologijom — već smo je
prikazali — uzdignuo na znanstvenu razinu . . .
što su Rene Descartes (1596—1650) i Benedictus de Spi-noza (1632—1677) fllozofski razložili o
čovječjoj svijesti... što je Gottfried Wilhelm Leibniz (1646—1716) razjasnio uvođenjem pojma
»svrhovitih uzroka« i prvi put objavio kao postojanje nesvjesnoga...
što je Englez John Locke (1632—1704) spoznajom »sen-sationa« (osjetilnog zapažanja) i
»reflectiona« (samo-opažanja) pridonio utvrđivanju subjektivne osjetilne kva-litete...
što je njegov zemljak David Hume (1711-1776) postigao svojim »Treatise on human nature« kao
svođenjem svih sadržaja svijesti na dojmove i asocijacije . . .
»Mother Mary«, kako zovu tu farmersku kćerku iz New Hampshirea, jest dokaz o tome da se
nepopustljivom odlučnošću, neobuzdanom častoljubivošću i pouzdanim instinktom za djelovanje na
mase, te dovoljnim afinitetom prema gotovu novcu mogu, čak i u tobože vrlo prosvije-ćenu 19. i 20.
stoljeću, osnovati još posve svježe »religije«, sa svim sjajem, kultom i obećavanjem spasenja
(dakako, i s prikazanjima).