Kalendar prikazanja

Drugi ekumenski koncil u Carigradu — Taj je koncil sazvao car Teodozije 1 (347—395), kojem je
Crkva dala kićeni nadimak »Veliki«. Prema svojim moralnim osobinama taj rimski imperator nije
zaostajao za kolegom Konstanti-nom. Bio je, to bilježi povijest, pravi gulikoža u odnosu prema
siromasima; nametao je narodu nepodnošljive daće, koje su njegovi poreznici mučenjem grubo
utjerivali. Svom strogošću svoje carske moći zabranjivao je da se tim napaćenim stvorenjima pruži
skrovište. Ako bi se to dogodilo, naredio bi da se pobije stanovništvo čitavih sela. Godine 390
(dakle, gotovo deset godina nakon po-božnog koncila) naredio je da se u cirkusu grada Te-salonike
(Soluna), u groznu krvoproliću, pogubi 7.000 po-bunjeničkih građana — u isto vrijeme kad se u
kršćanskim crkvama udomaćuje »aleluja«... »hvalite Boga«. — Teo-dozije je kršćansko učenje
proglasio državnom religijom (zbog toga je »Veliki«) i naredio Ambroziju, milanskom biskupu, da
nasilno razori sva poganska svetišta. S ob-zirom na svoje metode, Teodozije bi se, doista, mogao
smatrati praocem inkvizicije. No, ako je Isus propovijedao radosnu vijest za siromašne i potlačene,
onda je Teodozije bio Antikrist glavom. Pa ipak, taj je nesveti duh sazvao 2. koncil u Carigradu.
Što se dogodilo ondje?
Otac, Sin i Duh Sveti
Taj zbor vrhovnih pastira, koji bogoslovni stručnjaci na-zivaju kmjim koncilom, uveo je u crkveno
učenje odlučan vjerski element: doktrinu o trojstvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Ona je pretvorena u
»nikejsko-carigradsku vjero-ispovijest«. A istobitnost (iz Nikeje) — eto nečega za teo-loške
sladokusce — postaje sada istovjetnost Oca, Sina i Duha Svetoga. Crkva još i danas živi od te, tako
dobivene teze o Trojstvu.
ali je u stvarnosti rukovodila zborom opet djevičanska Pulherija, koja se nakon Teodozijeve smrti
udala za Marci-jana. Ona je znala bolje nego biskupi što hoće. Bogoslov Eduard Schwartz (7)
zaključuje da je Pulherija nametnula i sazvala koncil protiv volje raznih crkvi i da je čvrsto držala
uzde na tom vijećanju. Što se dogodilo u Halcedonu?
Isusova dvostruka narav — Primat Rimu Papa Lav 1 inicirao je svojom »Epistula dogmatica« (Dogmatskim
pismom) vjersku formulu o Isusovoj dvostrukoj naravi. Koncil je objavio dogmu da su u
Isusovoj osobi »nepomiješano i nerazdvojno« sjedinjene božanska i čo-vječja narav. Kao
»halcedonska vjerska formula« živi ta dvostnika narav do danas- — Napokon, a to nije nevažno, u
Halcedonu je čuvanje jedinstvenosti učenja povjereno papi na taj način što se u svako doba mogao
umiješati. Tako je nastao primat Rima. Utvrđeni su temelji budućeg razvitka. Trebalo bi da su u
Vatikanu još i danas zahvalni nesvetoj Pulheriji, koja je svojim spletkama nametnula Halcedonski
koncil...
Peti ekumenski koncil u Carigradu — Inscenirao ga je istočnorimski car Justinijan 1 (483—565).
Bio je izrazit apsolutist, ali je — unatoč tome ili baš zbog toga — slušao hirove svoje supruge i
suvladarice Teodore (497 do 548). Ta je kćerka cirkuskog čuvara stekla velike zasluge u muževim
očima jer mu je za vrijeme ustanka »Nika« (532), kad su se cirkuske stranke »Zelenih« i »Plavih«
pobunile protiv tiranina, spasila prijestolje. Nakon tih je zasluga mogla pustiti uzde svojoj, kao
pomahnitaloj
volji i iskorijeniti ostatke poganstva, što su vrhovni pastiri na koncilu podržali širokim osmijesima.
Inače, biskupi nisu na 5. koncilu imali ni o čemu odlu-čivati, baš ni o čemu. Ono što je htio postići,
Justinijan je već odavno objavio u carskim dekretima i zakonima;
poprilična je ironija što se ta priredba prikazuje u litera-turi kao »aklamacijski koncil«.