Issue_136

More documents

Recommendations

Info

12 Iz serije "Ljudi s ulice", 1932. SVIJET KULTURE / STUDENI 2022. Trogiranka, 1962. O našem možda i najvećem fotografu svih vremena, Toši Dabcu, sve se, čini se, zna ili se podrazumijeva da se zna - organizirane su mu brojne izložbe, njegov impresivan opus obrađivan je iz različitih rakursa, posvećene su mu dvije monograije, uvršten je u sve relevantne preglede hrvatske fotograije i dojam je da je sve rečeno. Knjiga Ive Prosoli "Tošo Dabac: Umjetnik svojeg vremena - kritičko čitanje", objavljena ovih dana u izdanju Školske knjige i MUO-a, demantira taj stav i pokazuje da smo tijekom proteklih nešto više od pedeset godina, otkako je umro, praktički bili na početku, odnosno da je još jako puno toga ostalo otkriti. Čak gotovo devedeset posto opsežne i bogato ilustrirane publikacije odnosi se na dosad nepoznate detalje o Dabčevu djelu. "O Toši Dabcu jest puno pisano i organizirane su brojne izložbe, međutim njegov opus nikada prije nije bio znanstveno ni cjelovito obrađen", kaže Iva Prosoli, voditeljica Zbirke novije fotograije u Muzeju za umjetnost i obrt. "Prethodne analize bile su usmjerene mahom na određenu temu ili područje djelovanja Toše Dabca i pritom su se oslanjale uglavnom na formalnostilsku analizu, bez istraživanja izvora. Fotograija je kompleksan medij i prilikom njezina tumačenja potrebno je, osim samog rada, sagledati i sve objektivne okolnosti koje su sudjelovale u njezinu oblikovanju: društvenu, odnosno političku uvjetovanost, namjenu, naručitelja, odnosno povod nastanka i potencijalnu publiku, s ciljem razumijevanja konteksta njezina nastanka i posljedično ispravnog tumačenja, odnosno deiniranja onoga što s vremenskim odmakom možemo nazvati stilom. Treba naglasiti da je Tošo Dabac bio profesionalni fotograf, da je stvarao neprekinuto od kraja 1920- ih pa sve do svoje smrti 1970. godine i da je cijelo to vrijeme bio jedan od najaktivnijih i najangažiranijih domaćih fotografa." Knjiga posvećena Dabcu proizašla je iz njezine doktorske disertacije "Monografska obrada umjetničkog opusa Toše Dabca", koju je obranila 2018. godine. S Dabčevom se ostavštinom susrela prvi put 2006. godine kada je nakon završenog studija povijesti umjetnosti i gotovo trogodišnjeg iskustva na različitim poslovima u Muzeju za umjetnost i obrt odrađivala svoju volontersku godinu u Arhivu "Tošo Dabac" u Ilici 17. "To je bilo netom nakon što je Arhiv TD preuzeo Muzej suvremene umjetnosti, i kolegica Marina Benažić, voditeljica Arhiva, i ja smo počele s organizacijom i obradom građe. Od smrti Toše Dabca pa sve do 2005. o ostavštini tog velikog umjetnika brinuo se njegov nećak Petar Dabac, i sam važan umjetnik čiji je rad obilježio fotografsku umjetnost u posljednjih 50- ak godina. On je i uspostavio organizaciju i način rada u Arhivu TD, također je bio gotovo svakodnevno s nama i svojim nam je znanjem i iskustvom puno pomagao i olakšao nam prve korake. Vrlo direktno je Petar Dabac utjecao na moj interes ne samo za Tošu Dabca, nego za fotograiju uopće i bio mi je najveća podrška tijekom cijelog istraživanja." Samo istraživanje obuhvaćalo je, govori Iva Prosoli, primarno rad na građi u Arhivu TD, zatim na materijalima koji se čuvaju i u drugim institucijama: Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Kinoteci, Arhivu za likovne umjetnosti HAZU, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Gradskoj knjižnici, Fotoklubu Zagreb, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju grada Zagreba, Hrvatskom povijesnom muzeju i drugdje. Osim toga, istražila je publikacije u kojima je Dabac objavljivao i, naravno, brojne dokumente, račune, korespondenciju s naručiteljima i kolegama, bilješke i sličan izvorni materijal. "Dakako, tijekom proteklih godina kroz profesionalni rad aktivno sam učila i upoznavala povijest hrvatske i svjetske fotograije i stvarala sebi preduvjete za razumijevanje i deiniranje konteksta u kojem je nastajala fotograija Toše Dabca. Tijekom rada na disertaciji, odnosno knjizi, s obzirom na činjenicu da je opus Toše Dabca ne samo velik brojem, nego i izuzetno raznolik, primjenjivala sam interdisciplinarni pristup koji je, osim povijesti umjetnosti i fotograije, obuhvatio i ranu povijest i teoriju ilma, povijest hrvatskog ilma, povijest fotoreportaže i povijest novinstva u Hrvatskoj, mehanizme političke propagande, amatersku i obrtničku fotograiju." Knjiga Ive Prosoli kronološki slijedi djelatnost Toše Dabca i podijeljena je na veća poglavlja: "Tošo Dabac i ilm", "Fotograija Toše Dabca u međuratnom razdoblju: razvoj stila", "Fotograija Toše Dabca u vrijeme NDH" i na kraju "Fotograija Toše Dabca nakon uspostave jugoslavenske države". Kako tumači autorica, poglavlja su podijeljena na potpoglavlja s obzirom na različite aspekte njegova djelovanja, fotoreportersku djelatnost, državne narudžbe, izlaganje te teme kojima se bavio. Pritom je velik dio knjige posvećen kasnim 1920-im i 1930-im godinama u kojima kroz Dabčev rad na ilmu i u dnevnim novinama prepoznaje izvore njegova stila. S obzirom na način istraživanja i pristup građi, Iva Prosoli došla je do brojnih novih spoznaja i o već poznatim fotografskim serijama i područjima djelovanja Toše Dabca. Nikola Tanhofer za kamerom, 1949. (gore) Tošo Dabac ispred podružnice MGM-a u Zagrebu, Pejačevićev trg, 1928. (lijevo) NOVU MONOGRAFIJU O NAJVEĆEM HRVATSKOM FOTOGRAFU POTPISUJE IVA PROSOLI, VODITELJICA ZBIRKE NOVIJE FOTOGRAFIJE U MUZEJU ZA UMJETNOST I OBRT. PROSOLI JE PRUŽILA NOVO ČITANJE NAJPOZNATIJE DABČEVE SERIJE "LJUDI S ULICE" I REDEFINIRALA POJAM ZAGREBAČKE ŠKOLE. PIŠE I O DOSAD POTPUNO NEPOZNATOJ FOTOREPORTERSKOJ DJELATNOSTI TOŠE DABCA TE O NJEGOVU RADU U VRIJEME NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, A VRLO SE MALO ZNALO I O NJEGOVU DUGOGODIŠNJEM RADU NA FILMU Iva Prosoli Stojkovska, viša kustosica i voditeljica Zbirke novije fotograije i Zbirke foto opreme Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Berislava Picek / Cropix
Odmor skijaša, oko 1935. 13 Plakat IGO, nakon 1943. Radnica u predionici konca, Tekstilna industrija Kosovka (Priština), 1965. SVIJET KULTURE / STUDENI 2022. Tako je, primjerice, pružila novo čitanje najpoznatije njegove serije "Ljudi s ulice" i redeinirala pojam Zagrebačke škole. Do obrane njezine disertacije, otkriva, fotoreporterska djelatnost Toše Dabca bila je potpuno nepoznata, kao i njegov rad u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a vrlo se malo znalo i o njegovu dugogodišnjem radu na ilmu. To je jedno od većih otkrića o kojem Prosoli piše u knjizi te je stoga Toši Dabcu i ilmu posvetila cijelo poglavlje. "Dosad se u nekim starijim biograijama Toše Dabca navodi podatak da je vodio i režirao snimanje ilma za izvedbu skeča Vodica za kurajžu. Međutim, daljnjih podataka o snimanju nije bilo. Naravno, ta me informacija zaintrigirala i pokušala sam sve kako bih doznala što više i eventualno pronašla ilm. Kontaktirala sam sve regionalne Kinoteke te bečku i berlinsku, kao i nekolicinu privatnih kolekcionara, ali ilm nisam našla. No, dokaz da je ilm ne samo postajao, nego i bio prikazivan u kinu Europa Palace tijekom veljače 1929. pronašla sam u dnevnim novinama. Kroz nekoliko članaka saznajemo da se radilo o pravom narativnom igranom ilmu u trajanju od 36 minuta, da je Dabac uistinu režirao ilm, da je snimatelj bio Sergije Tagatz, a glavne uloge tumačili su August Cilić, Gizela Huml i Alfred Grünhut. Također saznajemo sadržaj ilma te da je ilm sniman u Radničkom dolu od 31. siječnja do 2. veljače i da je tijekom snimanja bilo izuzetno hladno. Novine čak donose fotograiju sa snimanja. Unatoč svim teškoćama i ograničenim tehničkim mogućnostima, ilm se smatrao vrlo uspješnim. Ovaj je podatak dosad bio nepoznat u povijesti hrvatskog ilma." Jedno je poglavlje posvećeno Dabčevu djelovanju u vrijeme NDH o kojem se dosad vrlo malo znalo, a reproduciran je i njegov portret poglavnika koji se nalazio na naslovnici kataloga izložbe "Lijepa naša domovina: izložba umjetničke fotograije", koja se održala u Umjetničkom paviljonu u listopadu 1941. godine. O tom razdoblju Dabčeva djelovanja autorica tumači kako je u razdoblju NDH Tošo Dabac nastavio raditi na svim poljima na kojima se etablirao tijekom prethodnog desetljeća. "Kao fotoreporter bio je zaposlen u vladinim agencijama Svjetlopisnoj službi i Promičbi pa su njegove fotograije različitih službenih događanja bile redovno objavljivane u tisku. Također je nastavio suradnju s redateljem Oktavijanom Miletićem i nekim drugim ilmskim autorima tako što je fotografski dokumentirao snimanje njihovih ilmova. Fotograije su mu objavljene i u nekoliko bogato ilustriranih monografskih i enciklopedijskih izdanja, primjerice u "Metropoli Hrvata", čiji je i autor, zatim knjizi "Hrvatska zemlja ljepote" Augusta Frajtića, knjizi "Lijepa naša domovina", kojoj je predgovor napisao Josip Horvat, i enciklopedijskom priručniku "Naša domovina", koji je uredio Filip Lukas. Također je nastavio s izlaganjem u sklopu djelatnosti Fotokluba Zagreb. Početkom 1943. godine, nakon poraza njemačke vojske kod Staljingrada, politička se atmosfera i u Zagrebu mijenja, nakon čega se i Dabac, kao i još nekolicina autora, postupno povlači iz svih promidžbenih djelatnosti NDH. Tošo Dabac iste godine počinje aktivno pomagati JNOF zbog čega neko vrijeme boravi u zatvoru. No, zahvaljujući toj suradnji, kao osoba od povjerenja zadužen je za preuzimanje materijala i tehnike Promičbe te zbog svojeg znanja i iskustva ubrzo postaje redovnim suradnikom Direkcije za informacije vlade FNRJ te uskoro jednim od najangažiranijih fotografa u Jugoslaviji." No, što znamo o Dabcu privatno, kakav je bio kao čovjek, tko su ljudi s kojima je bio blizak, imamo li danas neka sačuvana svjedočanstva? "Govorilo se da se nakon završetka radnog vremena MSU, odnosno tadašnja Galerija suvremene umjetnosti, seli u Ilicu 17. Tošin atelijer je uistinu bio, kao što je opće poznato, omiljeno okupljalište likovnih umjetnika, glazbenika i intelektualaca svih proila. Tošo Dabac je bez sumnje privlačio zanimljive ljude i o tome postoji bogata fotografska dokumentacija. Svi se suvremenici slažu da je bio izuzetno dobar, topao i empatičan čovjek, pun energije i ljubavi prema životu. Sačuvani dokumenti i pisma potvrđuju da je bio pravi profesionalac u poslu, odgovoran, precizan, da je točno znao što želi, da je visoko cijenio tuđi i vlastiti posao i da je uvijek inzistirao na autorskom izrezu prilikom objavljivanja svojih fotograija." U zaključku knjige Iva Prosoli, među ostalim, kaže da je proteklih godina došlo i do nekih propusta u interpretaciji njegova rada, a cijelo prvo poglavlje posvetila je dosad objavljenoj literaturi o Dabcu s kojom polemizira kako bi utvrdila ne samo što je pisano, nego i iz koje pozicije i s kojim predznanjima i pretpostavkama. "Propusti su uglavnom vezani uz pristup koji isključuje cjelovito sagledavanje opusa jednog fotografa, kakav je bio uobičajen, a nažalost često još uvijek jest, u domaćoj povijesti umjetnosti. Ključno je bilo primijeniti interdisciplinarni pristup i sagledati kompletan Dabčev rad kao rad profesionalnog fotografa u sklopu turbulentne političke povijesti od 1930-ih do 1960-ih godina." Iva Prosoli napravila je neopisivo puno za razumijevanje toliko kompleksnog i opsežnog stvaralaštva kakvo je bilo ono Toše Dabca, no napominje da je za airmaciju njegova rada svaka objava od početka dosad predstavljala važan korak: "Dvije monografske publikacije Ota Bihalji-Merina i Radoslava Putara, pregledi hrvatske fotograije Marije Tonković, Davora Matičevića i Sandre Križić Roban, uvrštavanje u međunarodne publikacije i izložbe Želimira Koščevića i Leonide Kovač, Petera Knappa i mnogih drugih, zatim izložbe i publikacije koje od preuzimanja redovno priređuje Muzej suvremene umjetnosti zajedno s edukacijskim i pedagoškim programom, odnosno sve o čemu opsežno pišem u uvodnom poglavlju, sve su to izuzetno važni elementi koji su utjecali i dalje utječu na percepciju Toše Dabca kao autora. Ne mogu dovoljno naglasiti kolika je važnost kontinuiteta u pisanju o nekom autoru i dobro poznavanje svega što su napisali prethodnici." Ostavština Toše Dabca, koja, kao što je poznato, obuhvaća oko 160.000 negativa, stotine autorskih povećanja, proba, kontakt-kopija, dokumentaciju te velik broj publikacija u kojima su objavljene njegove fotograije, u vlasništvu je Grada Zagreba, a pod upravljanjem Muzeja suvremene umjetnosti. Do 2019. izički je bila smještena u Ilici 17, a trenutačno se nalazi u zgradi Muzeja u Novom Zagrebu. "Za očuvanje cjelovitosti te ostavštine, što je speciikum u svjetskim razmjerima, najzaslužniji je Petar Dabac koji se samoinicijativno i bez pomoći Grada ili države o njoj brinuo i promovirao je punih 35 godina", napominje još jednom Iva Prosoli te dodaje kako smatra da bi bilo dobro da se, nakon što se riješe sva tehnička i birokratska pitanja, ponovno oživi prostor u Ilici 17 koji je neprekinuto postojao od 1940. kada ga je Tošo Dabac uzeo u zakup pa sve do izmještanja prije tri godine. "Taj je prostor još uvijek živ u memoriji građana i bila bi uistinu šteta ne iskoristiti te prednosti", zaključuje autorica knjige.
Page 1 and 2: SVIJET KULTURE S T A T U S N I M A
Page 3 and 4: BR. 136 STUDENI 2022. GODINA X SVIJ
Page 5 and 6: IZLOŽBA Tabula rasa do 7. 12. 2022
Page 7 and 8: 7 piše: Pavica Knezović Belan sni
Page 9 and 10: 9 Tijekom izložbe u Galeriji Kranj
Page 11: Nepoznati Tošo Dabac Radio je kao
Page 15 and 16: nastavak ilma u afroameričkoj zaje
Page 17 and 18: o čemu bi pripovijedali ni s vlast
Page 19 and 20: 19 trebali stati na loptu i popiti
Page 21 and 22: Ako nas kultura tjera da sve vidimo
Page 23 and 24: smjernica koje će se kasnije preda
Page 25 and 26: Serija "Atlanta" prati uličnog rep
Page 27 and 28: osjećajima, emocijama ili frustrac
Page 29 and 30: ELIZABETH STROUT EKSKLUZIVNO DONOSI
Page 31 and 32: Ime mu je William Gerhardt i kada s
Page 33 and 34: KNJIGE FILM & TV GLAZBA TEATAR ART
Page 35 and 36: njegovoj ljudskoj i tjeskobnoj slo
Page 37 and 38: Autoričin nepogrešiv osjećaj za
Page 39 and 40: 39 Juan Ramón Jiménez snimljen sa
Page 41 and 42: ZA RAZLIKU OD STVARNOG SVIJETA, U O
Page 43 and 44: GLAZBA "Midnights" možda čak i ni
Page 45 and 46: 45 KLASIKA ZAGREBAČKI "NABUCCO" OP
Page 47: SJAJAN KAZALIŠNI KONCERT O ODRASTA

Issue_136

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?