You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
46<br />
SVIJET KULTURE / STUDENI 2022.<br />
TEATAR<br />
Priča o Vigu koji ima<br />
Aspergerov sindrom,<br />
jednu od "održivijih"<br />
inačica autizma, odvija<br />
se kao scenoslijed iskaza<br />
njegove sestre pred<br />
policijskim službenikom<br />
koji je ispituje zbog<br />
"napada na službenu<br />
osobu".<br />
Foto: Igor Čepurkovski<br />
"SEMAFOR" JE DNEVNIK OBITELJI KOJA SE SUOČAVA S<br />
AUTIZMOM I USPIJEVA "NORMALIZIRATI" ŽIVOT S NJIM<br />
Petra Cicvarić: Semafor<br />
Zorin dom, Vidra<br />
Režija: Peđa Gvozdić<br />
Glume: Andro Damiš, Ana Šantar, Petra Cicvarić,<br />
Peđa Gvozdić i dr.<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . GLEDATI ☑<br />
piše: Igor Ružić<br />
Zagrebačka premijera predstave "Semafor"<br />
Gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca,<br />
održana u kazalištu Vidra, smijeh je<br />
ostavila za svoju drugu polovicu. Iako<br />
repertoar Vidre, kao i nadređenog<br />
joj Satiričkog kazališta Kerempuh, promovira<br />
izazivanje smijeha kao primarni, a možda i jedini,<br />
dokaz umješnosti izvođača i autora, uspješnosti<br />
produkcije i zadovoljstva gledatelja, ova gostujuća<br />
produkcija s njim je morala pričekati. Ne samo kako<br />
bi publiku pripremila za njega, što bi bio rizičan<br />
ali dramaturški vješt postupak, nego zbog svoje<br />
osnovne teme: poremećaja iz spektra autizma.<br />
U suradnji s karlovačkom udrugom<br />
Frendofon, organizacijom roditelja djece kojoj<br />
je dijagnosticiran poremećaj iz spektra, članica<br />
ansambla Zorin doma Petra Cicvarić, ne neiskusna<br />
u stvaranju dramskih predložaka, napisala je<br />
"Semafor" kao dnevnik obitelji koja se suočava<br />
s tim izazovom i koja ga, uz peripetije, uspijeva<br />
"normalizirati". Ne poremećaj, ni sina s dijagnozom,<br />
nego život s njima i uz njih. Priča jest zanimljiva<br />
jer nužno govori o obitelji, dakle najbližima<br />
osobi pogođenoj poremećajem, i postupnom<br />
otkrivanju, dijagnosticiranju i privikavanju na<br />
autizam kao dio svakodnevice. Obiteljska rutina u<br />
takvim je slučajevima i svojevrsna pripremljenost<br />
na neočekivano u svim fazama djetetova razvoja,<br />
što je dramski, ali i komediografski potencijal<br />
gotovo bez premca. Njih je ova produkcija gotovo<br />
maksimalno iskoristila.<br />
U režiji Peđe Gvozdića, također člana<br />
glumačkog ansambla, ali nerijetko i autora i/<br />
ili redatelja, "Semafor" ima uhodanu strukturu<br />
prepričavanja. Priča o Vigu koji ima Aspergerov<br />
sindrom (jednu od "održivijih" inačica autizma)<br />
odvija se kao scenoslijed iskaza njegove sestre<br />
pred policijskim službenikom koji je ispituje zbog<br />
"napada na službenu osobu". Napadnuti policajčev<br />
kolega, naime, jedan je od onih koji ne razumiju<br />
i ne prihvaćaju različitost, čak ni kad je muška<br />
i bjeloputa poput Viga, pa je na njegovo nasilje<br />
sestra reagirala žarom adolescentske pravdo/<br />
osvetoljubivosti. Sve se to otkriva u drugom dijelu<br />
predstave kad je Vigo već u srednjoj školi, drukčiji<br />
ali ipak barem djelomično prihvaćen, socijalno<br />
tek djelomično funkcionalan ali zato fanatičan<br />
u temama poput prometa općenito, a prometne<br />
signalizacije napose.<br />
Taj drugi dio predstave, koji donosi policijski<br />
rasplet, ali i Vigove srednjoškolske dogodovštine,<br />
pa i zametak emocionalnog života izvan obiteljskog<br />
kruga, namjerno je namješten poput epizode<br />
"Teorije velikog praska" gdje "genijalac" pokazuje<br />
svoje prednosti i mane koje je (donekle) lako<br />
podnijeti uz malo ljudskosti i razumijevanja. Pritom<br />
je i očekivani rezultat, pokraj sporadičnih dramskih<br />
situacija, svakodnevna dobrodušna komika:<br />
osobe iz spektra u pravilu ne razumiju metaforu,<br />
Predstava "Semafor"<br />
uspijeva u nemogućem:<br />
prijemčivo i poučno spojiti<br />
stvarni problem i njegove<br />
posljedice s konvencijama<br />
kazališnog mainstreama<br />
a metafora je osnova svake komunikacije koja nije<br />
tek prenošenje poruka i podataka. Zanimljiviji je<br />
zato, i bitno teži za gledanje, prvi dio "Semafora"<br />
u kojem se obitelj suočava s dijagnozom i zbog<br />
nje se zamalo raspadne. Majka, naravno, prva<br />
naslućuje i prva se i najviše posvećuje, dok otac<br />
najprije ignorira, zatim negira, a potom i pogrešno<br />
reagira kako na djetetovu "odsutnost" tako i na<br />
majčinu "bolesnu" fokusiranost. Taj dio ne izaziva<br />
smijeh kod publike, a neusporedivo je važniji<br />
od komičnog nastavka jer pokazuje realnost<br />
"obitelji s autizmom" i nerazumijevanje sustava<br />
na svim njegovim razinama, unatoč nominalnoj<br />
podršci. Izuzetno je zato važna scena u kojoj se,<br />
kazališnim sredstvima omogućeno, objašnjava što<br />
je senzorička preopterećenost, najčešći razlog<br />
neželjenih ponašanja osoba iz spektra i posljedične<br />
stigmatizacije.<br />
"Semafor" zato pokušava, a uvelike i uspijeva u<br />
nemogućem: prijemčivo i poučno spojiti stvarni<br />
problem i njegove posljedice s konvencijama<br />
kazališnog mainstreama, čime postaje predstava<br />
koja publiku dotiče na nekoliko bitno različitih<br />
načina dok istodobno zagovara vrijednosti čak i<br />
šire od svoje teme. Stoga joj se ne može prigovoriti<br />
općenita shematičnost pristupa u kazališnom<br />
smislu jer njezina vrijednost, ali i reakcije publike<br />
potvrđuju ispravnost i režijskih i dramaturških<br />
odluka. Produkcijsku nedostatnost vješto<br />
prikrivaju koreograija Maje Huber, scenograija<br />
Ivana Botičkog i svjetlo Roberta Pavlića, a<br />
kontinuitet daje glazba Damira Šimunovića uz<br />
provodni motiv skladbe "Malena" grupe Pips,<br />
Chips & Videoclips. Glumački se predstava<br />
prvenstveno oslanja na antipode: izvrsnog i<br />
minuciozno pripremljenog Andru Damiša u ulozi<br />
Viga te svjesno nesputanu Anu Šantar kao njegovu<br />
sestru Milu, a sličan toplo-hladni princip slijede<br />
Petra Cicvarić i Peđa Gvozdić kao njihovi roditelji.<br />
Izvedbenu cjelinu, najprije humornim doprinosom,<br />
zaokružuju Nikola Nedić, Vanja Gvozdić, Nino<br />
Pavleković i Lovorka Trdin.
Change language