Issue_136

SVIJET KULTURE 

S T A T U S N I M A G A Z I N J U T A R N J E G L I S T A 

BR. 136 

STUDENI 2022. 

GODINA X 

KLASJA 

HABJAN 

JEDNA OD NAJBOLJIH DIZAJNERICA 

SVOJE GENERACIJE MAŠTOVITO 

POVEZUJE CRTANJE I PISANJE

2 

SVIJET KULTURE / STUDENI 2022. 

Barcaffè 

Artist Edition 2022 

MOTIVACIJSKE ŠALICE ZA KAVU 

U STREET ART RUHU KOJE SU 

U VRLO KRATKO VRIJEME 

POSTALE PRAVI HIT 

PROMO 

cappuccino. Šalice su u vrlo kratko vrijeme postale 

pravi hit, a oduševljavaju Sandrovim motivirajućim 

duhovitim porukama Pokreni se, ajde, ti možeš 

sve!, Samo pozitiva i aj ćao… i Lunarovim 

prepoznatljivim ilustracijama mačaka koje 

simboliziraju ljude u različitim situacijama. Poruke 

su ispisane na jezicima regije, pa je ova limitirana 

kolekcija namijenjena regionalnom tržištu 

Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije. 

Slaven Kosanović Lunar dizajnirao je šalice, a 

Sandro Slavnić autor je motivacijskih poruka koje su 

inspiracija mnogima. Promo fotograija 

Kad se spoje kava i umjetnost: 

Što donosi ekskluzivna 

suradnja Barcaffea s ikonom 

hrvatske graffiti scene 

Lunarom i Instagram 

zvijezdom Sandrom Slavnićem 

S 

vi oni koji 

uživaju u inoj 

kavi, a vole i 

umjetnost, 

sada su došli 

na svoje. Street 

art umjetnik 

svjetskog glasa 

Slaven Kosanović, poznatiji pod umjetničkim 

imenom Lunar i regionalna senzacija Sandro 

Slavnić koji se krije iza motivirajućeg Instagrama 

@sandrotellingstories udružili su se s Barcafeom i 

stvorili limitiranu kolekciju umjetničkih šalica za 

kavu koja spaja najbolje od dva svijeta. 

Kreativni duo Sandro & Lunar 

Jedan od vodećih regionalnih proizvođača 

kave Barcafè nedavno je predstavio svoju 

prvu limitiranu kolekciju šalica za kavu koju su 

oslikali poznati umjetnici regije. Prva Barcafè 

Artist Edition 2022. kolekcija spojila je dva vrsna 

umjetnika, jednog koji se izražava riječima i drugog 

koji oslikava emocije - Sandra Slavnića i Slavena 

Kosanovića Lunara. Kolekcija se sastoji se od 

devet keramičkih šalica s tanjurićima, dostupnim 

u različitim veličinama za tursku kavu, espresso i 

Ikoničke mačke na art šalicama 

Dizajn šalica osvaja vedrinom i razigranošću, a 

za to je zaslužan Slaven Kosanović Lunar jedan 

od najistaknutijih i najvažnijih aktera suvremene 

hrvatske graiti i street art scene, na kojoj je 

prisutan već više od 30 godina. Lunarovi radovi 

krase mnoga mjesta, od rodnog Zagreba, preko 

svih dijelova Hrvatske, ali i svijeta te ih se može 

pronaći u Amsterdamu, Berlinu, Lisabonu, 

Londonu, New Yorku, Parizu i Tokiju. Osim 

crtanja i slikanja graita, Lunar se istaknuo i 

klasičnim tehnikama slikanja kistom u tehnici 

akrila na platnu velikog formata koristeći 

svoje prepoznatljive mačke koje smješta u 

brojne situacije s kojima se svi često možemo 

poistovjetiti. Beskompromisan i direktan, Lunar 

iznova oduševljava svojim crtežima i originalnim 

kreacijama, stoga je odabir ovog umjetnika 

za prvu umjetničku kolekciju za Barcafè bio 

potpuno logičan i autentičan izbor. 

Duhoviti citati koji šire dobru vibru 

S druge strane, Sandro Slavnić je pisac, kreativac 

i umjetnička duša iz BiH, a poznat je po svojim 

motivacijskim porukama koje su svakodnevna 

inspiracija mnogima. Kratko, jednostavno i 

ravno u glavu – evo kako bismo najbolje mogli 

dočarati sadržaj poruka koje dijeli na Instagram 

proilu @sandrotellingstories, a koje se sada 

nalaze na predivno oslikanim Barcafè šalicama 

za kavu. Neobičan humor koji se provlači kroz 

Sandrove poruke tjera nas da stvari sagledamo iz 

potpuno nove perspektive. Njegova kreativnost 

i maštovitost su neupitne, pa je tako oduševio i 

književnim prvijencem “Na tezgi godišnjih doba”, 

trenutno jednim od najtraženijih štiva u regiji, 

koje je nedavno doživjelo svoje treće izdanje. 

Barcaffè Artist Edition 2022 

Kreativnost je dio povijesti Barcafè brenda 

koja traje već više od 50. godina. Strast prema 

svemu lijepome i dobro napravljenom ogleda 

se u višegodišnjim uspješnim suradnjama s 

umjetnicima. Najnoviji projekt još jedanput je 

pokazao kako su moguće izvrsne suradnje između 

umjetnika i velikih tvrtki, a u Barcafeu su iznimno 

ponosni na najnoviju suradnju s regionalnim 

zvijezdama Sandrom i Lunarom. Ovaj kreativni 

duo oblikovao je sjajnu art kolekciju šalica za 

kavu koja nas oduševljava i donosi dašak ulične 

umjetnosti i inspiracije u naše domove.

BR. 136 

STUDENI 2022. 

GODINA X 


IMPRESSUM 

Nakladnik Jutarnjeg lista 

HANZA MEDIA d.o.o., Zagreb, Koranska 2 

Jutarnji list 

Glavni urednik 

Goran Ogurlić 

Urednica Nedjeljnog Jutarnjeg 

Marijana Sever Tot 

Urednica magazina Svijet kulture 

Pavica Knezović Belan 

Urednica Kritičara 

Tanja Tolić 

Art direkcija 

Tipometar d.o.o. Tomislav Botić 

Graika 

Tajana Bukovec Polović, Sandra Pušćenik i Hrvoje Netopil 

Lektura 

Ines Pejić i Aleksandra Slama 

Nakladnik 

HANZA MEDIA d.o.o., Zagreb, Koranska 2 

Uprava 

Ana Hanžeković Krznarić /predsjednica Uprave 

Zorica Vitez Sever /članica Uprave, Igor Cenić /član Uprave 

Prokuristi 

Amalija Bilušić/direktorica inancija, računovodstva i kontrolinga 

Nadzorni odbor 

Gvozden Srećko Flego, Maja Šilhard, Marijana Raguž, 

Krešimir Ćosić, Ana-Marija Presečan 

Izdavački savjet 

Damir Boras, Petar Miladin, Davor Majetić, 

Vesna Barić Punda, Dragan Ljutić, Mario Zovak 

Direktor izdavaštva 

Tomislav Wruss 

Direktor prodaje oglasnog prostora 

Igor Cenić 

Direktor digitalnih operacija 

Stipe Grubišić 

Direktorica korporativnih komunikacija i promocije 

Paola Ježić 

Direktor proizvodnje, pretplate i prodaje 

Igor Volarević 

Službenik za zaštitu osobnih podataka 

Adresa: HANZA MEDIA d.o.o., Koranska 2, 10000 Zagreb 

Službenik za zaštitu osobnih podataka 

e-mail: dpo@hanzamedia.hr, tel. 01/617 39 39 

Servisi i kontakti 

Prodaja novina: 01 617 3870 

Pretplata: tel. 01/2255-374, pretplata@hanzamedia.hr 

CROPIX: 01 610 3117, 01 610 3090 / fax: 01 610 3033, 

cropix@hanzamedia.hr, www.cropix.hr 

Adresa redakcije Jutarnjeg lista: Koranska 2, Zagreb 

www.jutarnji.hr, e-mail: jutarnji_list@hanzamedia.hr 

tel. 01/6103-100, 6103-101, fax. 01/6103-148, 6103-115 

Graička priprema Medijska produkcija, Zagreb 

Tisak 

VJESNIK d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 4 

© 2021. HANZA MEDIA. Sva prava pridržana. 

Za umnožavanje u bilo kojem obliku, iznajmljivanje, priopćavanje 

javnosti u bilo kojem obliku, uključujući internet, kao i prerađivanje 

na bilo koji način bilo kojeg dijela ili ove publikacije u cijelosti 

potrebno je zatražiti pisano dopuštenje nositelja prava. 

Kontakt: HANZA MEDIA 01/6103-250 

7Ryan 

Murphy 

20 

Željka 

Matijašević 

26 

Négar 

Djavadi 

16Geir 

Gulliksen 

22 

Jana Čulek 

29 

Elizabeth 

Strout 

UVODNIK 

SPREMNI SMO ZA TOPLU ZIMU: 

POBRALI SMO MASLINE I 

NAJBOLJE KNJIGE S 

INTERLIBERA, A I PLESAT ĆEMO 

NA REJVERSKIM GODIŠNJICAMA 

Pobrali smo masline i najbolje knjige na 

ovogodišnjem Interliberu - spremni 

smo za intelektualnu hibernaciju 

za vrijeme navodno tople zime koja 

nas očekuje. Iza nas je predvidljivo 

dinamičan početak kulturne jeseni - festivali 

i sajmovi, premijere i koncerti vraćaju se u 

punom pretpandemijskom sjaju. Svjedočimo i 

nostalgiji za rejverskim devedesetima; nakon vrlo 

uspješnog Reunion festivala u Bestu očekuje nas 

obilježavanje 30. godišnjice kultnih zagrebačkih 

DJ-eva Kikija i Frajmana u Aquariusu. I ekskluzivna 

vijest u Svijetu kulture - Dražen Grubišić za 

sljedeću godinu planira partyjem u tunelu ispod 

Gornjeg grada obilježiti mitski Under City Rave 

- prvi veliki rave party u Zagrebu koji se dogodio 

30. listopada 1993. godine. Najzabavnije u svemu 

tome je što su tadašnji rejveri danas - gospoda i 

gospođe u godinama. Baš poput mene. 

Na naslovnici ovog broja Svijeta kulture jedna je 

od najtalentiranijih dizajnerica svoje generacije - 

Klasja Habjan, koja je jednako umješna i s crtanjem i s 

pisanjem. Što zapravo stoji iza mita o Wakandi i Crnoj 

panteri objašnjava naš omiljeni esejist, a iznosimo 

i dobre argumente zašto je "Atlanta" nova najbolja 

televizijska serija. Razgovarali smo i s pametnim 

(knjiškim) ljudima, norveškim piscem Geirom 

Gulliksenom, francuskom spisateljicom iranskog 

podrijetla Négar Djavadi te omiljenom profesoricom s 

komparativne književnosti Željkom Matijašević. 

Kritičar će vas upoznati s time što je André Gide 

pisao o Dostojevskom, kao i što naši kritičari misle 

o novim albumima Taylor Swift i Arctic Monkeys, 

predstavi po romanu "Sloboština Barbie" Maše 

Kolanović te neobičnom ilmu o Weird Al Yankovicu. 

Iza nas je više od godinu dana, vjerujemo, 

intenzivne ljubavi između Svijeta kulture i čitatelja. 

I kako to obično s ljubavima i biva, zainteresirane 

stranke u odnosu se s vremenom i mijenjaju. Tako 

i mi od ovoga broja izlazimo s manje stranica i bez 

sjajne naslovnice. No, to ne znači da vas manje volimo! 

Naprotiv. I naš prekrasan proizvod je postao žrtva 

divljanja cijene papira na globalnom tržištu. Unatoč 

manjem broju stranica, trudili smo se da ne budete 

zakinuti sadržajem kojeg je tek neznatno manje nego 

inače. Vjerujemo da je ovo tek nova faza našeg lijepog 

odnosa. Jer, već u sljedećem broju vam donosimo 

godišnje liste svega najboljeg u svijetu kulture. 

Pavica Knezović Belan 

3 


Ministarstvo 

kulture i medija 

suinancira 

izdavanje 

magazina Svijet 

kulture 


S T A T U S N I M A G A Z I N J U T A R N J E G L I S T A 

33 

André 

Gide 

KLASJA 

HABJAN 

JEDNA OD NAJBOLJIH DIZAJNERICA 

SVOJE GENERACIJE MAŠTOVITO 

POVEZUJE CRTANJE I PISANJE 

43 

Taylor 

Swift 

Fotograija na naslovnici 

Marko Miščević / CROPIX

4 

KAZALIŠNA PREMIJERA 

KONCERT 

STREAMING PREMIJERA 


William Shakespeare: Mnogo vike nizašto 

17. 11. 2022. u 20 sati 

Komedija, Kaptol ul. 9 

Radnja ovog ranog komada Williama Shakespearea 

odvija se na Siciliji, u okolici Mesine, a prati ljubavne 

brige dvaju mladih parova. Tu su Claudio i Hera, 

dvoje mladih koje se zavole na prvi pogled, ali im 

sreću kvare zle spletke Sir Johna, dok su Beatrice 

i Benedict u stalnoj svađi i podbadanju, iako je 

svima jasno da ispod njihovih sukoba pršti velika 

privlačnost. Režiser predstave je Krešimir Dolenčić, 

dramaturginja je Ana Tonković Dolenčić, a glume 

Zlatko Ožbolt, Filip Juričić, Fabijan Pavao Medvešek, 

Nera Stipičević, Igor Mešin, Goran Malus i drugi. 

www.komedija.hr 

Glazba potlačenih (The Music of The Oppressed) 

19. 11. 2022. u 19.30 sati 

KD Vatroslava Lisinskog, Trg Stjepana Radića 4 

Riječ je o događaju u organizaciji Muzičke akademije 

koji se realizira uz potporu Veleposlanstva 

Sjedinjenih Američkih Država te u suradnji s 

maestrom Richardom Rosenbergom, jednim od 

najboljih poznavatelja i interpreta povijesti američke 

klasične glazbe te jednim od najintrigantnijih 

američkih dirigenata današnjice. Koncert će uključiti 

izvedbe četiriju skladbi čiji su autori pripadnici 

svojevrsni autsajderi, marginalizirani pripadnici 

društvenih manjina, a izvode ih Simfonijski orkestar 

te Zbor i solisti Muzičke akademije. Koncert će biti 

izveden i 21. studenog 2022. u KD-u Blagoje Bersa na 

Muzičkoj akademiji s početkom u 19 sati, a izvedbom 

će dirigirati studenti dirigiranja Nika Kožar, Pavao 

Mašić, Mateo Narančić i Ivan Šćepanović. 

Kruna 

Netflix 

Peta sezona serije ima potpuno novu glumačku 

ekipu. U ulozi kraljice Elizabete II. gledamo Imeldu 

Staunton, a kao njezina supruga, princa Phillipa, 

Jonathana Prycea. Elizabeth Debicki je princeza 

Diana, a princa Charlesa glumi Dominic West. Peta 

sezona obrađuje događaje koji su se na dvoru odvili 

tijekom 1990-ih. Tako će nova sezona britansku 

kraljevsku obitelj pratiti i kroz takozvanu kraljičinu 

annus horribilis. Riječ je o 1992. godini, koja je bila 

ispunjena medijskim skandalima i u kojoj je troje od 

njezino četvero djece rastavljeno od svojih partnera. 

www.netlix.com 

www.muza.unizg.hr 

V 

O 

SAJAM KNJIGA 

D 

I 

28. Sa(n)jam knjige u Istri 

od 25. 11. do 4. 12. 2022. 

Dom hrvatskih branitelja, Leharova ul. 1, Pula 

Na sajmu će gostovati više od sto domaćih i stranih 

književnih stvaraoca, teoretičara i umjetnika. 

Dolazi slavni mađarski pisac i scenarist, dobitnik 

Bookera László Krasznahorkai. Na sajam dolazi i 

doajen njemačke umjetničke scene Max Neumann. 

Među gostima je i avangardna pjesnikinja, glumica 

i performerica provokativnog umjetničkog 

djelovanja Katalin Ladik, kao i bugarska spisateljica 

sa škotskom adresom Kapka Kassabova. Stižu 

i suvremena inska spisateljica Soi Oksanen te 

austrijska književnica Eva Menasse. Od domaćih 

i regionalnih autora na sajmu će gostovati Goran 

Vojnović, Dragan Velikić, Zoran Žmirić, Ivana Šojat, 

Semezdin Mehmedinović i Selvedin Avdić, Andrej 

Blatnik i Martin Pogačar te mnogi drugi. U sklopu 

bogatog programa održat će se i onaj za djecu pod 

nazivom Librić na Sajmu. 

KINO PREMIJERA 

Nazovi Jane 

od 24. 11. 2022. 

Cinestar 

Radnja se zbiva u Chicagu 1968. godine. Dok su 

grad i nacija na rubu nasilnog političkog prevrata, 

domaćica Joy iz predgrađa vodi jednostavan 

obiteljski život. Kada je trudnoća dovede do 

stanja opasnog po život, Joy je prisiljena otići u 

medicinsku ustanovu koja joj ne želi pomoći. 

Potraga za rješenjem situacije vodi junakinju do 

tajne organizacije žena koje Joy pružaju sigurniju 

alternativu. Impresivna glumačka postava, koju 

predvode Elizabeth Banks i Sigourney Weaver, 

omogućila je scenaristici ilma "Carol" Phyllis Nagy 

da preuzme uzde kao redateljica i ispripovijeda 

upečatljivu priču, djelomično utemeljenu na 

istinitim događajima. "Nazovi Jane" postavlja važna 

pitanja o sustavnim preprekama i borbi žena da 

zadrže kontrolu nad vlastitim tijelima. 

Č 

www.sanjamknjige.hr 

www.cinestarcinemas.hr

IZLOŽBA 

Tabula rasa 

do 7. 12. 2022. 

SKD Prosvjeta, Preradovićeva 21 

Izložba kustosa Davorke Perić i Darka Šimičića na 

primjerima izabranih djela istaknutijih umjetnika 

i umjetnica prikazuje visoke domete postignute 

u okviru intenzivne razmjene ideja i praksi na 

relaciji Zagreb - Beograd, kao i u regiji u posljednjih 

100 godina. Počevši od 1920-ih, Zenita i Save 

Šumanovića, preko umjetnika i umjetničkih grupa, 

kulturnih centara i kino klubova koji su stvarali 

isprepletenu umjetničku scenu od 60-ih do 90- 

ih godina 20. stoljeća, među kojima su značajni 

umjetnici poput Vlade Marteka, Svena Stilinovića, 

Tomislava Gotovca, Neše Paripovića, Mladena 

Stilinovića, Raše Todosijevića i Dimitrija Bašičevića 

Mangelosa, Marine Abramović, Gorana Trbuljaka 

i drugih koji su obilježili to multikulturalno, 

dinamično razdoblje poslijeratnih neoavangardi, 

konceptualne umjetnosti i performansa. Izložbom se 

želi pokazati da je riječ o otvorenom i uvažavajućem 

kontinuitetu, nasilno prekinutom ratovima, o 

čemu svjedoče brojne kulturne veze i suradnje. 

Izložba "Tabula rasa" upisuje iznova nove sadržaje 

u primjerima novijih umjetničkih i svjetonazorskih 

veza nakon revizionističkog kulturno-informacijskog 

raskida devedesetih, poput radova Borisa Burića i 

Igora Grubića. Finalno mjesto predstavljaju najnovija 

djela umjetnika koji nadilaze uobičajene prakse i 

otvaraju sasvim nove vidike u današnjem vremenu, 

poput radova Tome Savića-Gecana. Na zatvaranju 

izložbe 7. prosinca nastupit će Konstrakta. 

KINO PREMIJERA 

Trokut tuge 

od 17. 11. 2022. 

Cinestar, Kino Mediteran, 

Kino Tuškanac, Kino Valli... 

Ovo uzbudljivo ostvarenje o luksuznom 

krstarenju koje krene po krivu Rubenu Östlundu 

je priskrbilo drugu Zlatnu palmu u karijeri, 

nakon što je kanski žiri impresionirao 2017. 

godine ilmom "Kvadrat". U ovom "veličanstveno 

razuzdanom" (Robbie Collin, The Telegraph) 

ostvarenju mladi par glume Charlbi Dean, čija 

je obećavajuća karijera tragično prekinuta 

nedavnom smrću, i Harris Dickinson ("Djevojka 

iz močvare", "King's man: Početak", "Beach 

Rats"), dok u ulozi osebujnog, alkoholu 

sklonog brodskog kapetana nastupa Woody 

Harrelson. Uloga ruskog oligarha Dimitrija 

pripala je hrvatskom glumcu Zlatku Buriću 

koji već desetljećima živi i radi u Danskoj, a 

ulogom u Östlundovu kanskom hitu nastavlja 

suradnju s nekima od najuspješnijih europskih 

redatelja današnjice. 

www.kinotuskanac.hr 

KONCERT 

Mingus Big Band 

20. 11. 2022. u 20 sati 

KD Vatroslava Lisinskog, Trg Stjepana Radića 4 

Nakon smrti velikog jazz-kontrabasista, skladatelja 

i vođe ansambla Charlesa Mingusa (1922. - 1979.), 

njegova je udovica Sue Mingus pokrenula niz akcija 

u cilju očuvanja i prezentacije njegove glazbene 

ostavštine te kako bi njegove zamisli nastavile živjeti 

na današnjoj jazz-sceni. Utemeljila je nekoliko skupina, 

među kojima i Mingus Big Band. Zbog njegove glazbe, 

ali i vrhunskih glazbenika koji sviraju u orkestru, taj 

je Big Band već godinama jedan od najboljih na jazzsceni, 

prvorazredna atrakcija. Budući da u Mingus 

Big Bandu svira krema newyorških glazbenika, a neki 

od njih djeluju i kao vođe sastava, tijekom godina 

bilo je puno promjena u sastavu, pa čak i na poziciji 

umjetničkog voditelja. Mingus Big Band ima najjaču 

"klupu": na svakoj poziciji je barem desetak glazbenika 

u pričuvi koji mogu uskočiti u slučaju potrebe i 

odsvirati ovaj zahtjevan program. 

www.lisinski.hr 

5 


www.snv.hr 

IZLOŽBA 

Sean Scully: Putnik 

"TROKUT TUGE" NOVI JE FILM RUBENA 

ÖSTLUNDA KOJI SE NAJAVLJUJE KAO 

"VELIČANSTVENO RAZUZDANO OSTVARENJE" 

od 16. 11. 2022 do 12. 3. 2023 

MSU, Avenija Dubrovnik 17 

"Putnik" je retrospektivna izložba američkog 

apstraktnog slikara Seana Scullyja, jednog od 

vodećih i iznimno uspješnih umjetnika svoje 

generacije. Scully je poznat po monumentalnim 

djelima, a upravo zbog impozantnih dimenzija 

njegovih slika i skulptura, zgrada MSU-a jedna 

je od rijetkih europskih kuća umjetnosti koja će 

ih u potpunosti prezentirati u njihovoj raskoši. 

Autor izložbe "Putnik" je Dávid Fehér, direktor 

Srednjoeuropskog istraživačkog instituta za 

povijest umjetnosti i kustos za suvremenu 

umjetnost 20. stoljeća u Muzeju likovnih 

umjetnosti u Budimpešti, a kustosice zagrebačke 

izložbe su Jasna Jakšić, Ivana Kancir i Ana Škegro. 

Retrospektivna izložba sadržava šezdeset i 

četiri Scullyjeva antologijska djela te predstavlja 

iznimno vrijedan presjek slikarova stvaralaštva 

posljednjih 50 godina. 

www.msu.hr 

KAZALIŠNA PREMIJERA 

Legenda Glembajevi 

14. i 15. 11. 2022. u 20 sati 

Dvorana Gorgona, MSU, Avenija Dubrovnik 17 

"Legenda Glembajevi", s ansamblom vrhunskih 

međunarodnih glumaca, posljednja je u nizu varijacija 

redatelja Branka Brezovca započetih s Glembajevima 

dvanaest godina nakon senzacionalnog uspjeha 

njegove postave u riječkom HNK sa Severinom u ulozi 

barunice Castelli. Ulogu starog Glembaya, Ignjata, 

preuzeo je jedan od vodećih domaćih glumaca, Zlatko 

Burić Kićo, barunicu Castelli igra makedonska glumica 

Daniela Ivanoska, dok je Leona utjelovio makedonski 

glumac Zoran Ivanoski. Suzana Brezovec glumi sestru 

Angeliku, lik Alojzija Silberbrandta igra Siniša Miletić, a 

Pavle Vrkljan "uvukao" se u ulogu Olivera Glembaya. 

ww.msu.hr

6 


JUBILARNI DVADESETI FESTIVAL 

OTVORILI SMO UZ KRATKI 

VIDEOFILM, KOJI JE NAŠ ARHIV 

MONTIRAO, OD PRVIH GODINA 

DO DANAS. U MANJE OD 4 MINUTE 

STALO JE SVIH 19 GODINA. MNOGE 

STVARI SU SE PROMIJENILE, OD 

FORMATA NA KOJIMA SMO SNIMALI, 

PREKO RAZLIKE U KVALITETI SLIKE 

DO SNIMKI NAS SAMIH I VIDLJIVE 

FIZIČKE TRANSFORMACIJE KROZ 

SVE TE GODINE. ZA FESTIVAL SE 

MOŽE REĆI DA JE ODRASTAO, A ZA 

NAS DA SMO OSTARJELI 

Listopadska nedjelja. 20. ZFF uskoro počinje. Umjereno je toplo. 

Lana i ja dolazimo u Studentski centar. To je samo nekoliko 

minuta pješice od našeg doma. Generalna proba je u 18 h, 

koncert dobrodošlice u 19 h, a službeno otvorenje u 20 h. Penjem 

se na pozornicu s Hrvojem. U odijelu s kravatom koje oblačim 

jednom godišnje za festivalsko otvorenje. Ekipa je oko nas. Probamo i 

dotjeruju se posljednji detalji, nadamo se da smo spremni. 

Publika se okuplja, koncert ispred ulaza u dvoranu je počeo, 

na blagajni se stvara red oko preuzimanja ulaznica. Užurbanih 45 

minuta je pred nama. 

Čekanje na javljanje uživo u Dnevnik HRT-a se oduljilo. Draga, 

poznata i nepoznata lica se izmjenjuju, s nekima se i grlim. Nakon dva 

prošlogodišnja pandemijska izdanja, sretni smo što se ove godine 

vidimo bez maski. Festivalske maskote Bibovi prolaze s transparentom 

"Projekcija počinje", lupajući glasno o zvono, ulazak u dvoranu, tisuću 

ljudi u dvorani SC-a, predivan osjećaj. 

Zbog naše publike trudimo se da otvorenje i dodjela nagrada 

nisu predugi. Prije petnaestak godina bio sam član žirija jednog od 

vodećih europskih festivala gdje je dodjela nagrada trajala gotovo 

tri sata. U dvorani bez mnogo zraka za govornicom su se izmjenjivali 

lokalni i regionalni političari te predstavnica sponzora i pokrovitelja. 

Na početku nisam uzeo slušalice i tako sam odslušao sate na jeziku 

koji ne razumijem. 

Jubilarni dvadeseti festival otvorili smo uz kratki videoilm, koji je 

montirao naš arhiv, od prvih godina do danas. U manje od četiri minute 

stalo je svih 19 godina. Mnoge stvari su se promijenile, od formata 

na kojima smo snimali, preko razlike u kvaliteti slike, do snimki nas 

samih i vidljive izičke transformacije kroz sve te godine. Za festival 

se može reći da je odrastao, a za nas da smo ostarjeli:) Izmjenjuju se 

snimke prepunih dvorana - od SC-a, preko Tuškanca, do zatvorenog 

kina Europa. Gužve na blagajnama, koncerti, predavanja i gosti. Jako 

puno gostiju. Od velikana hrvatske umjetnosti, kolega ilmaša, preko 

oskarovaca, pa sve do danske kraljice. Bili smo domaćini nekoliko 

tisuća gostiju i prikazali smo više od 2000 ilmova na koje smo doveli 

više stotina tisuća gledatelja. I to ne samo u Zagrebu već i u cijeloj 

Hrvatskoj kroz naš program" ZFF putuje" te online... Film je izazvao 

dugotrajni aplauz. Neki su kasnije spominjali da su se vidjeli u njemu 

u gužvama kinodvorana. Nažalost, nisu svi koji su festival kroz godine 

stvarali s nama stali u kratak video. Trebalo bi puno više minuta (ili sati) 

za to. Al' oni znaju da smo im zahvalni na svemu. Nakon kratkog videa 

publici smo najavili što je očekuje do kraja festivala, a kako su pozvani 

gradonačelnik Zagreba i njegov zamjenik bili službeno spriječeni 

- festival smo otvorili sami. Prve festivale redovito su otvarali prvo 

gradonačelnica, pa onda dugotrajni beskrupulozni gradonačelnik. 

Sve do 2014., kada je tadašnji gradonačelnik, točno na dan otvorenja, 

uhićen i pritvoren i nakon čega više nikad nije došao na festival. 

Kasnije smo čuli da je govorio kako se ispred kina Europa slavilo 

njegovo uhićenje. 

FESTIVALSKI 

DNEVNIK 

BORISA T. 

MATIĆA 

Nakon što smo ovogodišnji festival proglasili otvorenim, krenula 

je špica. Napravljen je kolaž od prijašnjih špica i plakata koje smo u 

protekla dva desetljeća radili s desetak vrhunskih dizajnera. Kad krene 

špica - znak je da je festivalski program službeno počeo. 

Već desetak godina prije prikazivanja prvog ilma Hrvatska udruga 

producenata dodjeljuje nagradu "Albert Kapović" za doprinos hrvatskoj 

kinematograiji. Ove godine ta nagrada posthumno je dodijeljena 

našoj dragoj kolegici Dariji Kulenović Gudan, koja je ostavila dubok 

trag u hrvatskoj kinematograiji. Nagradu je preuzela njezina kći, 

prevladavali su dostojanstvo i ponos. Potom najavljujemo ilm 

"Sigurno mjesto" zajedno s njegovim redateljem. Film koji je u samo 

dva mjeseca od premijere skupio gomilu nagrada i koji je domaća 

publika s nestrpljenjem očekivala. Nakon ilma publici se predstavila 

mnogobrojna ekipa i održan je razgovor s autorima i publikom. 

Izlazimo iz dvorane prepuni dojmova, s festivalskom ekipom sjeli smo 

u kaić ITD-a, razmjenjujemo utiske, padaju ideje što ćemo sljedeće 

godine drugačije, lakše ili bolje napraviti. Ubrzo nakon izlaska publike 

iz dvorane, odlazim doma. Umor je prevladao, adrenalin popušta, treba 

se izički i psihički spremiti za sve što nas očekuje. 

Od ponedjeljka sve ide užurbano, to je ujedno prvi dan kad sva 

kina počinju s radom. Održavamo se u pet zagrebačkih kinodvorana. 

Počinju radionice, predavanja. Tradicionalni ručak s polaznicima 

radionice "Moj prvi scenarij" kroz koju je u desetak godina postojanja 

prošao velik broj mladih scenarista i redatelja. Neke smo ilmove 

("Teret", "Zbornica", "Dnevnik Diane Budisavljević", "Žaba"...) vrtjeli na 

prethodnim festivalima, a ove godine imat ćemo ih čak dva - "Garbura" 

i "Stric". U 18 h u prostorima Francuskog instituta imamo izložbu 

plakata svih festivala. Nakon toga Kinoteka. Predstavljamo ilm "Praznik 

rada" u programu "Ponovno s nama". Lana i ja smo koproducenti. 

Hrvatska premijera ilma održava se dva dana nakon što je u Varšavi ilm 

osvojio Grand Prix. Kinoteka je puna. Javljaju nam da je i u Tuškancu 

rasprodana projekcija ilma "Alcarras" iz natjecateljskog programa. 

Utorak je u znaku ilma "Garbura". Nakon dnevnih obveza imamo 

druženje u kaiću blizu kina Tuškanac. Opet puno kolega i prijatelja... 

Idemo u prepuno kino. Slijedi najava i ilm. U srijedu je ilm "Tragovi". 

Na podnevnoj projekciji publika je sjedila na podu... U večernjim satima 

repriza događanja od sinoć. Od najave do partija. Isto tako i u četvrtak 

na ilmu "Stric". Četiri hrvatska naslova na ovogodišnjem festivalu, i 

to od autora koji su odrastali zajedno i jako su povezani sa ZFF-om. 

Paralelno se družimo i s ostalim mnogobrojnim gostima. U četvrtak 

nam se dva domjenka preklapaju. Jedan od ilma "Stric", a drugi od 

"Industrije", koje je s nama organizirao HAVC. Stalno nam javljaju da su 

pojedine projekcije rasprodane. Sreća je ogromna. U petak navečer je 

prijem kod danskog veleposlanika i njegove supruge u čast danskom i 

hrvatskom glumcu Zlatku Buriću. Nakon prijema žiri ide na vijećanje. 

Dolazimo do jednog zagrebačkog restorana, gdje za posebnim 

stolovima sjede dva žirija i raspravljaju o odlukama. Žiriranje 

traje. Bliži se ponoć. Nakon više od tri sata doznajemo i njihove 

odluke. U dugometražnoj konkurenciji Zlatna kolica idu ilmu 

"Joyland". Prvom pakistanskom ilmu koji smo ikad prikazali u 

programu. Posebno priznanje žirija osvaja hrvatski ilm "Sigurno mjesto". 

U kratkometražnoj konkurenciji pobijedio je Matjaž Ivanišin koji je i 2013. 

godine odnio Zlatna kolica, ali tada za dokumentarni ilm, dok smo ih 

imali u našem Glavnom programu. Specijalno priznanje ide u Portugal. U 

nacionalnom programu Kockice glavnu nagradu su osvojili Klara Šovagović 

i Josip Lukić, a pobjednik iz 2019. godine Rino Barbir dobiva specijalno 

priznanje žirija. Žurim kući na spavanje jer ujutro pripremamo protokol 

dodjele nagrada i zatvaranja. 

U subotu, nažalost, doznajemo da je nakon duge i teške bolesti 

preminuo naš prijatelj - redatelj Lukas Nola. Jako me pogodilo. Nagrade 

smo dodijelili u 18 sati u galeriji SC-a, a pred publikom u kinu ćemo ih 

i pročitati. Prije čitanja nagrada pozivam publiku da ispratimo Lukasa 

i izrazimo svoju sućut gromoglasnim pljeskom. Više od tisuću ljudi 

plješće iz srca. I to traje. Čini mi se dostojanstveno... Nakon pročitanih 

nagrada i zahvala ekipi, autorima, pokroviteljima i posebno publici 

koja se opet masovno vratila u kina, član našeg žirija Zlatko Kićo Burić 

najavljuje pobjednički ilm iz Cannesa - "Trokut tuge" - u kojem igra 

jednu od glavnih uloga. I ilm počinje. Izlazimo iz dvorane i grlimo se. 

Prvo Selma, Hrvoje, Lana i ja, potom s ostatkom nevjerojatne ekipe. 

Čestitamo si na odličnom poslu. Malo druženja u ITD-u, a onda s 

gostima i ekipom u Dva Osam na internu proslavu završetka festivala. 

Sretni i zadovoljni. Zbog pomicanja vremena unatrag dobili smo još 

sat viška, ali ja ranije odlazim doma. Trebam nekoliko dana odmora, 

spavanja, prebiranja po sjećanjima, a onda opet sve ponovno ... 

Život je lijep. 

* Autor je producent i osnivač i direktor Zagreb Film Festivala

7 

piše: Pavica Knezović Belan 

snimka: Proimedia 


NAJMOĆNIJI ČOVJEK STREAMINGA 

RYAN 

MURPHY 

Nevjerojatna kombinacija 

Hitchcocka i Madonne 

Na mojoj listi najboljih ovogodišnjih serija 

svakako će se naći dokumentarna serija "The 

Andy Warhol Diaries", nastala prema istoimenoj 

knjizi dnevničkih zapisa Andyjeve prijateljice 

Pat Hackett, a u produkciji jednog od najvažnijih 

ljudi današnje televizije Ryana Murphyja. Ovo je svakako bila 

Murphyjeva godina - njegove serije "Monster: The Jefrey 

Dahmer Story" i "The Watcher" bile su među najgledanijim 

Netlixovim produkcijama. I što je najvažnije - ovim 

megauspješnicama prekinuo je i ne baš tako uspješan niz 

serija koje kao da nisu opravdale njegov 300 milijuna dolara 

težak ugovor koji je 2018. potpisao s Netlixom. 

Ovog 56-godišnjeg američkog producenta, autora 

i režisera njegovi prijatelji opisuju kao kombinaciju 

Hitchcocka i Madonne. Hitchcock je tu zbog njegove 

sklonosti hororu i trileru, a Madonna jer se, prema vlastitim 

riječima, Murphy toliko puta uspio ponovno izmisliti - 

baš kao i popularna pjevačica. Naravno, i zato što je Ryan 

Murphy homoseksualac, neki će reći među najmoćnijim gay 

protagonistima industrije. Također, njegov rukopis je često 

camp - na rubu kiča - što on ponekad shvaća kao uvredu, no - 

iskreno - to je zapravo i razlog što ga mnogi od nas vole. 

Proslavio se serijom "Reži me" (Nip/Tuck) koja je 

išla od 2003. do 2010. i čiji su protagonisti bili dvojica 

ekstravagantnih plastičnih kirurga. No, ono što ga je 

učinilo televizijskom silom serija je "Glee" (2009. - 2015.), 

o ikcionalnom zboru jedne srednje škole, te antologijska 

serija "American Horror Story" koja još uvijek ide i koja mu je 

donijela naziv Grand Guignola američke televizije. 

Murphy će reći da u svojim serijama daje glas i vidljivost 

potlačenim, odbačenim, drugorazrednim i treba se složiti 

s njim. Posebno je uspješna njegova antologijska serija 

"American Crime Story" u kojoj se bavio slučajem O. J. 

Simpsona, ubojstvom Giannija Versacea, a posljednja je bila 

posvećena Monici Lewinsky. Također, voli pisati uloge za 

glumice koje više i nisu tako mlade. U također antologijskoj 

seriji "Feud" gledali smo Jessicu Lang i Susan Sarandon kao 

Joan Crawford i Bette Davis. U produkciji je upravo druga 

sezona koja će se baviti, na moje veliko veselje, Trumanom 

Capoteom i ženama iz američkog visokog društva čiji je 

Capote bio miljenik sve dok nije objavio priče u kojima ih je 

pošteno otračao. U seriji će glumiti aktualna zvijezda "The 

Watchera" Naomi Watts koju ćemo gledati kao Babe Paley, 

američkog pisca tumačit će Tom Hollander, a u ostalim 

ulogama pojavljuju se Diane Lane, Demi Moore, Calista 

Flockhart i Chloë Sevigny. Jedva čekam. 

Jedna od omiljenih Murphyjevih glumica je i Sarah 

Paulson, glavna zvijezda serije "Ratched" koja se bavila 

predživotom zloglasne medicinske sestre iz "Leta iznad 

kukavičjeg gnijezda". Serija baš nije dobro prošla kod kritike, 

no meni se dopala baš kao i "Halston", serija u kojoj je Ewan 

McGregor glumio tog američkog modnog dizajnera. 

U američkim medijima Murphyja gotovo da opisuju kao 

jednog od likova iz njegovih serija: mušičav, zahtjevan, 

perfekcionist, drama queen, trostruki škorpion koji je stalno 

na kauču svog psihoterapeuta. Kakav god bio - volim njegovu 

neobuzdanu maštu i teme koje njega zanimaju i intrigiraju 

često se podudaraju s mojim opsesijama. Ugovor s Netlixom 

istječe mu sljedeće godine (Murphy nikada nije prekinuo 

posao s FX-om!) i bit će zanimljivo vidjeti tko će platiti najviše 

za usluge ovog televizijskog autora koji tako dobro hvata duh 

vremena i gađa ukus publike. Navijam za Murphyja, iako sam 

uspjela pogledati samo prvu epizodu "Dahmera", serije koja 

je, unatoč svom jezivom prosedeu i priči o serijskom ubojici 

crnih homoseksualaca koji je bio i kanibal, postala, nakon 4. 

sezone "Stranger Things", najgledaniji Netlixov program.

KLASJA HABJAN 

Crtanje uživo, pred publikom, uzbudljiv 

je, strašan i oslobađajući osjećaj 

piše: Patricia Kiš Terbovc snimke: Marko Miščević / Cropix

9 

Tijekom izložbe u 

Galeriji Kranjčar Klasja 

je izvodila radove u tušu 

otiskivanjem valjka i 

povlačenjem rollera 

na papiru. Foto Jelena 

Janković 

Jedna od najzanimljivijih dizajnerica mlađe generacije nedavno je imala izložbu u 

Galeriji Kranjčar, s koje su posjetitelji mogli otići s otiskom vlastite grafike. Radi 

i u tandemu s najboljom prijateljicom Zitom Nakić u studiju klasja&zita 

"Početnica za 

konceptualce: Nova 

umjetnička praksa 

protumačena djeci" 

brošura je koju je za 

MSU napravila s Nadom 

Beroš 

Nikako ne dodajte 100 g samoće. 

Tijesto će nabujati kao legenda u 

selu i zatim splasnuti do zaborava, 

a korica, na prvu rumena, zagorjet 

će...", pisalo je na crtežu nazvanom 

"100 g samoće" Klasje Habjan 

u Galeriji Šira u zagrebačkoj 

Preradovićevoj, a tekst je pratio 

i podjednako dobar crtež. Od 

tog trenutka pratim rad ove mlade dizajnerice. Svaki njezin novi projekt 

sve je kvalitetniji, što je pokazala i nedavna izložba u Galeriji Kranjčar. Radi 

samostalno i s kolegicom Zitom Nakić (klasja&zita), a njihove ste radove, ne 

sumnjam, vidjeli na mnogim mjestima. 

• Od malena crtate i pišete. Koliko vam je značilo odrastanje u 

umjetničkoj obitelji? 

- Tek s odmakom, kao što je slučaj s djetinjstvom općenito, mogu 

reći da sam osvijestila speciičnost obiteljske situacije. Kad bih trebala 

pojednostaviti, u kontekstu onoga čime se danas bavim, rekla bih da me tata 

(Stanislav) svjesno i nesvjesno rano uveo u graički dizajn i kratke priče, mama 

(Ana Marija) u rukotvorine i crtanje, a dida (Mate Ganza) u poeziju. Naravno, 

bili su tu i tatini prijatelji umjetnici kao što su slikari Danijel Žeželj i Davor 

Mindoljević ili fotograf Boris Cvjetanović. No, ono važnije i manje uhvatljivo, 

na svakodnevnoj razini u mom i bratovu odrastanju bila je isprepletenost 

igre, kreacije i znakova pažnje. To je jezik kojim i danas obitelj komunicira, uz 

discipliniranu produkciju sitnih poklona.

10 


Uvijek mi je bio zanimljiv odnos slika 

i teksta, zapravo kao i mom tati, ali 

kod mene manje konceptualno budući 

da se bavim ilustracijom 

• Svestrani ste, djelujete kao ilustratorica, graička dizajnerica i spisateljica. 

Često, zapravo, spajate sliku i tekst. Koji je vaš proces rada, primjerice, dok ste 

crtali i pisali uz izložbu u Galeriji Šira? 

- Uvijek mi je bio zanimljiv odnos slika i teksta, zapravo kao i mom tati, 

ali kod mene manje konceptualno budući da se bavim ilustracijom. Izložba 

u Galeriji Šira pod nazivom 'Crtice' 2019. godine uključivala je kratke priče i 

pjesme nastale kronološki prije ilustracija. Tek sam nedavno zamijenila taj 

redoslijed, izložbom 'Otapanje' u Galeriji Kranjčar, gdje su pjesme nastale 

nakon kolaža s kojima čine cjelinu. Kontrast prve i zadnje samostalne izložbe 

bio je i u tome što je u Širi posjetitelj mogao tekst ponijeti kući, a u Kranjčaru 

graiku. Odvajanje od originalnih crteža (u smislu da nisu printevi) također 

je novost, istovremeno neugodna, ali i oslobađajuća, koja je odgovarala 

konceptu prepuštanja spontanom procesu stvaranja. Izložbu u Širi su, s druge 

strane, obilježile mračnija atmosfera i racionalnija tehnika monotipije, koja 

iziskuje skice i pripreme. 

• Kad govorimo o toj izložbi, svidio mi se jako rad "100 g samoće". No, uz 

samoću, teme su bile i ljubavne priče, redari… 

- Samoća ili izolacija lika naspram ostatka svijeta tema je kojoj se često 

vraćam budući da sam po prirodi melankolična i to me raspoloženje 

motivira. Paradoksalno, to raspoloženje često dolazi iz destrukcije ili osobne 

krize. Pisanje je za mene vrsta terapije i, najčešće, transformacije lošeg u 

podnošljivo ili čak lijepo. 

• Diplomirali ste na Studiju dizajna... 

- Studij dizajna je jedina škola kojoj bih se rado vratila. Nakon gimnazije 

i upijanja više-manje suhe teorije, konačno sam mogla učiti kroz praksu i 

oblikovati samoinicirane projekte. U tom formativnom periodu studij mi je 

otvorio razna vrata i dao prilike u koje se bilo lako zaljubiti, od tipograije 

do fotograije i prvi put sam osjetila razvoj vlastitog, autorskog rukopisa. 

Također, na Studiju su se dogodile prve suradnje - od kojih je jedna prerasla u 

desetogodišnje zajedničko radno iskustvo. 

• Da, baš sam to i željela spomenuti. Radite kao klasja&zita sa Zitom Nakić. 

Kako ste se odlučile na suradnju, je li teško raditi zajedno? 

- Postale smo istovremeno najbolje prijateljice i kolegice, naši su se 

interesi, estetike i planovi prirodno poklapali. Neko smo vrijeme iskustvo 

stjecale i drugdje, Zita u studiju Šesnić&Turković, a ja u Señoru, ali čak i s 

manjkom vremena i snage veselili su nas zajednički projekti. Ne mogu zamisliti 

da postoji druga osoba s kojom bih mogla raditi lakše, koliko god to izlizano 

zvučalo. Mogla bih napisati knjigu o tome koliko je sposobna, talentirana, 

strpljiva i duhovita. Možda bih i trebala. 

• Zajedno ste radile, među ostalim, vizualne identitete restorana (japanski 

Takenoko) i omote albuma, primjerice "Krava na orehu" od Cinkuša. Kako ste 

pristupile jednom, kako drugom projektu? 

- Ti su projekti nastali dosta davno, na našim počecima. U zadnjih godinu 

dana nismo stigle objavljivati projekte u svrhu promocije, bile smo zatrpane 

tekućim obavezama i promjenama, kako poslovnim, tako i privatnim. Nadam 

se da će se to uskoro promijeniti i da ćemo sagledati i neku recentniju 

produkciju. Identitet restorana Takenoko - na japanskom znači mladi bambus 

- vezan je uz crtež ribice čiji rep postaje bambus. On je svakako prvi razrađeniji 

projekt i uvijek mi je drago proći Gundulićevom i primijetiti da ribica i dalje 

pliva po podlošcima za tanjure i menijima. Cinkuši su nam za omot albuma 

dali potpuno otvorene ruke i 'Krava na orehu' naša je interpretacija njihova 

slobodnog duha. Dragi su nam projekti s kulturne scene koji omogućuju 

kreativno ekspresivniji pristup i s čijim se vrijednostima lako poistovjetiti. 

Nastojimo im dati primarni prostor u rasporedu bez obzira na to što ponekad 

stižu naglo i nepredvidljivo te često uz manje budžete. 

• U medijima se pisalo i o vašoj slikovnici "rezanoj" na laseru, interpretaciji 

"Careva novog ruha". Kako ste došli na ideju? 

- Još za vrijeme studija oblikovala sam tu slikovnicu bez teksta, ali zapravo 

i bez crteža, samo s prazninama, prema slavnoj priči H. C. Andersena. Uvijek 

su me privlačili eksperimenti i nove tehnike, kako s manje reći više. Polazne 

točke bile su taktilnost, uz otkrivanje da svi prizori nužno čine povezani niz 

u kojem jedan ne bi mogao bez drugog, kao i motivacija roditeljima da priču 

pročitaju naglas. Nadam se da ću se jednog dana vratiti toj ideji i neku vlastitu 

graičku novelu oblikovati na sličan način. 

• S Nadom Beroš radili ste "Početnicu za konceptualce: Nova umjetnička 

praksa protumačena djeci" tiskanu u sklopu biblioteke "Čitanje umjetnosti" 

Muzeja suvremene umjetnosti, koja je objašnjavala, pojednostavljeno rečeno, 

Klasja kaže kako je 

radeći na stripu "Duh 

Bauhausa" zavidjela 

tadašnjim studentima 

baš kao što je kao 

djevojčica zavidjela 

čarobnjacima u 

Hogwartsu 

kako djetetu objasniti zašto su pisoar, izokrenuti auto ili, pak, spavanje 

u muzeju umjetnost. Čini li vam se da se u široj javnosti konceptualna 

umjetnost slabije razumije, da je takva početnica bila potrebna svima? Kakve 

su bile reakcije na "Početnicu"? 

- Konceptualna umjetnost od promatrača traži suočavanje s kontekstom, 

čitanje i istraživanje o ideji ili autoru, rekla bih jednako ili više od samog 

perceptivnog doživljaja rada. A taj proces 'čitanja' ne bi trebao biti isključivo 

školski ili šablonski, zato se 'Početnica' bavi zaigranim karakterom lokalne 

konceptualne scene koja je po svojoj prirodi mladima bliska. Upravo u 

otporu tradiciji, traženju novog i suprotnog, u kolažiranju ili destrukciji, kao 

i u dijalogu s vlastitim likom ili pojavom, ili s društvom kao sugovornikom 

mladi mogu pronaći sebi bliske teme. 'Početnica' nije samo priručnik, ona je 

i bilježnica sa zadacima koji potiču da ih se ne slijedi. Mislim da na taj način 

otvara vrata interesa, a onda možda jednog dana i aktivnog sudjelovanja. 

• Radili ste i strip Duh Bauhausa. Kako gledate na školu Bauhaus, koliko je 

ona po vama važna u povijesti umjetnosti? 

- Bauhaus je škola koja je prva otvorila put dizajnu kakvog danas 

poznajemo, od graike, tekstila i produkta do arhitekture - ali ono najvažnije, 

važnosti cjelovitog promišljanja i oblikovanja. Studenti te škole prolazili 

su čitav proces, od ideje do realizacije, s ciljem ostvarenja kvalitetnih i 

dugoročnih industrijski rađenih, svima pristupačnih proizvoda ili prostora. 

Na tren su postigli ravnotežu multidisciplinarnosti i proizvodnih mogućnosti, 

umjetničkih i tehničkih standarda, autorskih i tržišnih očekivanja, kao 

i ilozoije i prakse. Prvi su prednost dali minimalizmu, suvremenim 

materijalima i tehnologijama, kao i funkcionalnosti naspram estetike. Čitajući, 

pišući i crtajući na tu temu osjećala sam se inspirirano i zavidno tadašnjim 

studentima, na sličan način na koji sam kao djevojčica zavidjela čarobnjacima 

u Hogwartsu. Zamišljala sam njihove razvijene, potpuno opremljene 

radionice, zatim kostimirane zabave za koje su sami krojili kostime i kolažirali 

plakate ili rasprave s profesorima, svjetski poznatim umjetnicima, arhitektima 

ili dizajnerima. Nije mi bilo teško uroniti u tu tematiku, pogotovo kroz Otti 

Berger, Gustava Bohutinskog i Ivanu Tomljenović-Meller, čije sam živote 

imala zadaću oslikati. Osjećala sam teret te odgovornosti budući da su 

njihova imena i ostvarenja premalo poznata široj javnosti, ali s druge strane i 

neopisivu radost što istražujem i crtam na neki način i u njihovo ime ili kroz 

njih. Čitala sam sve što sam mogla pronaći, od članaka do osobnih pisama i, 

naravno, knjiga koje su mi urednice Jasna Jakšić i Vesna Meštrić preporučile. 

Nisam željela niti mogla oblikovati stručan rad na tu temu, premda sam 

istraživanju posvetila najveći dio vremena. Strip je u startu obilježen osobnim 

potpisom i ikcija je poslužila kao ljepilo između edukativnih činjenica. 

Trebala sam taj osobni ugao kako bih uopće tako širokoj temi mogla pristupiti 

i zatim se s njom poigrati. Općenito mislim da ako autoru proces nije zabavan 

ili zanimljiv, rijetko kada rezultat može biti zanimljiv publici. 

• Opisali ste i mnoge anegdote vezane uz školu, kako je kantina imala svoj 

vrt i voćnjak, kako je i bilo velikih ljubavi, Josepha i Anne Albers te umjetnice 

Otti Berger i Ludwiga Hilberseimera. Koliko su se temeljile na stvarnosti? 

- Spomenute anegdote jesu temeljene na stvarnosti jer postoje dokumenti 

koji ih potvrđuju. Izmišljen je, na primjer, dijalog Ivane Tomljenović-Meller 

i Gustava Bohutinskog pred školom. Pretpostavila sam da su pričali budući 

da su oboje Zagrepčani, a taj dijalog mi je poslužio kako bih prenijela 

stavove koje su dijelili (doduše, kroz pisma upućena drugim prijateljima ili 

ljubavnicima), a koji su bili važni za razvoj priče i likova. 

• Pratimo, u tom stripu, i naslijeđe na ovim prostorima, članova grupe EXAT 

51, poznatih umjetnika Picelja, Rašice, Srneca, Richtera i ostalih, prikazanih 

u trenutku rasprave o umjetnosti, naslijeđu te raskidu s dominantnim 

socrealizmom. Koliko je nasljeđe EXAT-a i danas prisutno kod nas? 

- Čini mi se da još uvijek nitko nije nadmašio postignuća i utjecaj koji su 

EXAT-ovci ili kasnije Gorgonaši imali na lokalnoj sceni. Prisutni su kao da i 

dalje produciraju nove radove, što je zapravo prekrasno. Voljela bih da dođe 

neka nova, jednako radikalno originalna i duhovita grupa koja bi okupila i 

teoretičare i goste promatrače, i sve ih ravnopravno pomiješala. 

• Nedavno ste imali i izložbu u Galeriji Kranjčar. Tijekom trajanja izložbe 

izvodili ste radove u tušu otiskivanjem valjka i povlačenjem rollera na papiru. 

Kakav je osjećaj stvarati uživo, pred publikom? 

- Osjećaj je uzbudljiv, strašan i oslobađajući, kao izlazak iz zone komfora. 

Kad bi rad uspio, što sam uglavnom pripisivala slučajnosti, radost je bila 

velika. A kad bi se takvi radovi nanizali, lebdjela sam galerijom. Zapravo 

sam bila zadovoljna hrabrošću i novootkrivenom mogućnošću da isključim 

prisutne parove očiju, skoro kao što ponekad uspijem (mentalno) isključiti 

buku ili ekrane u kaiću. Također, već sam davno prigrlila greške kao ključan 

dio procesa, a u ovom slučaju one su bile i polazna točka (na primjer, slučajna 

kap tuša je pomicanjem papira odredila prvu konturu crteža). Možda je idući 

korak crtanje uz koncert ili živu muziku, što mi istovremeno zvuči grozno 

i genijalno. Trenutačno crtam pred drugima kada demonstriram proces 

učenicima srednje škole na likovnim radionicama. I taj pristup pomaže, 

edukativna uloga motivatora lakša je od performativne umjetničke točke. 

Tako da je sve u glavi što se toga tiče, kao i uloga koje izaberemo.

Nepoznati Tošo Dabac 

Radio je kao fotoreporter, režirao i snimao 

filmove te bio vrlo aktivan tijekom NDH 

piše: Romina Peritz 

Prizor iz Ilice 

1937. - 1945.

12 

Iz serije "Ljudi s ulice", 

1932. 


Trogiranka, 1962. 

O 

našem možda i najvećem 

fotografu svih vremena, Toši 

Dabcu, sve se, čini se, zna ili 

se podrazumijeva da se zna 

- organizirane su mu brojne 

izložbe, njegov impresivan 

opus obrađivan je iz različitih 

rakursa, posvećene su mu dvije 

monograije, uvršten je u sve 

relevantne preglede hrvatske fotograije i dojam je da je sve rečeno. Knjiga Ive 

Prosoli "Tošo Dabac: Umjetnik svojeg vremena - kritičko čitanje", objavljena 

ovih dana u izdanju Školske knjige i MUO-a, demantira taj stav i pokazuje da 

smo tijekom proteklih nešto više od pedeset godina, otkako je umro, praktički 

bili na početku, odnosno da je još jako puno toga ostalo otkriti. Čak gotovo 

devedeset posto opsežne i bogato ilustrirane publikacije odnosi se na dosad 

nepoznate detalje o Dabčevu djelu. 

"O Toši Dabcu jest puno pisano i organizirane su brojne izložbe, međutim 

njegov opus nikada prije nije bio znanstveno ni cjelovito obrađen", kaže Iva 

Prosoli, voditeljica Zbirke novije fotograije u Muzeju za umjetnost i obrt. 

"Prethodne analize bile su usmjerene mahom na određenu temu ili područje 

djelovanja Toše Dabca i pritom su se oslanjale uglavnom na formalnostilsku 

analizu, bez istraživanja izvora. Fotograija je kompleksan medij i 

prilikom njezina tumačenja potrebno je, osim samog rada, sagledati i sve 

objektivne okolnosti koje su sudjelovale u njezinu oblikovanju: društvenu, 

odnosno političku uvjetovanost, namjenu, naručitelja, odnosno povod 

nastanka i potencijalnu publiku, s ciljem razumijevanja konteksta njezina 

nastanka i posljedično ispravnog tumačenja, odnosno deiniranja onoga što 

s vremenskim odmakom možemo nazvati stilom. Treba naglasiti da je Tošo 

Dabac bio profesionalni fotograf, da je stvarao neprekinuto od kraja 1920- 

ih pa sve do svoje smrti 1970. godine i da je cijelo to vrijeme bio jedan od 

najaktivnijih i najangažiranijih domaćih fotografa." 

Knjiga posvećena Dabcu proizašla je iz njezine doktorske disertacije 

"Monografska obrada umjetničkog opusa Toše Dabca", koju je obranila 2018. 

godine. S Dabčevom se ostavštinom susrela prvi put 2006. godine kada je 

nakon završenog studija povijesti umjetnosti i gotovo trogodišnjeg iskustva 

na različitim poslovima u Muzeju za umjetnost i obrt odrađivala svoju 

volontersku godinu u Arhivu "Tošo Dabac" u Ilici 17. 

"To je bilo netom nakon što je Arhiv TD preuzeo Muzej suvremene 

umjetnosti, i kolegica Marina Benažić, voditeljica Arhiva, i ja smo počele 

s organizacijom i obradom građe. Od smrti Toše Dabca pa sve do 2005. o 

ostavštini tog velikog umjetnika brinuo se njegov nećak Petar Dabac, i sam 

važan umjetnik čiji je rad obilježio fotografsku umjetnost u posljednjih 50- 

ak godina. On je i uspostavio organizaciju i način rada u Arhivu TD, također 

je bio gotovo svakodnevno s nama i svojim nam je znanjem i iskustvom puno 

pomagao i olakšao nam prve korake. Vrlo direktno je Petar Dabac utjecao 

na moj interes ne samo za Tošu Dabca, nego za fotograiju uopće i bio mi je 

najveća podrška tijekom cijelog istraživanja." 

Samo istraživanje obuhvaćalo je, govori Iva Prosoli, primarno rad na građi 

u Arhivu TD, zatim na materijalima koji se čuvaju i u drugim institucijama: 

Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Kinoteci, Arhivu za likovne umjetnosti 

HAZU, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Gradskoj knjižnici, Fotoklubu 

Zagreb, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju grada Zagreba, Hrvatskom 

povijesnom muzeju i drugdje. Osim toga, istražila je publikacije u kojima je 

Dabac objavljivao i, naravno, brojne dokumente, račune, korespondenciju 

s naručiteljima i kolegama, bilješke i sličan izvorni materijal. "Dakako, 

tijekom proteklih godina kroz profesionalni rad aktivno sam učila i 

upoznavala povijest hrvatske i svjetske fotograije i stvarala sebi preduvjete 

za razumijevanje i deiniranje konteksta u kojem je nastajala fotograija Toše 

Dabca. Tijekom rada na disertaciji, odnosno knjizi, s obzirom na činjenicu 

da je opus Toše Dabca ne samo velik brojem, nego i izuzetno raznolik, 

primjenjivala sam interdisciplinarni pristup koji je, osim povijesti umjetnosti 

i fotograije, obuhvatio i ranu povijest i teoriju ilma, povijest hrvatskog ilma, 

povijest fotoreportaže i povijest novinstva u Hrvatskoj, mehanizme političke 

propagande, amatersku i obrtničku fotograiju." 

Knjiga Ive Prosoli kronološki slijedi djelatnost Toše Dabca i podijeljena je 

na veća poglavlja: "Tošo Dabac i ilm", "Fotograija Toše Dabca u međuratnom 

razdoblju: razvoj stila", "Fotograija Toše Dabca u vrijeme NDH" i na kraju 

"Fotograija Toše Dabca nakon uspostave jugoslavenske države". Kako tumači 

autorica, poglavlja su podijeljena na potpoglavlja s obzirom na različite 

aspekte njegova djelovanja, fotoreportersku djelatnost, državne narudžbe, 

izlaganje te teme kojima se bavio. Pritom je velik dio knjige posvećen 

kasnim 1920-im i 1930-im godinama u kojima kroz Dabčev rad na ilmu i 

u dnevnim novinama prepoznaje izvore njegova stila. S obzirom na način 

istraživanja i pristup građi, Iva Prosoli došla je do brojnih novih spoznaja i 

o već poznatim fotografskim serijama i područjima djelovanja Toše Dabca. 

Nikola Tanhofer za 

kamerom, 1949. (gore) 

Tošo Dabac ispred 

podružnice MGM-a u 

Zagrebu, Pejačevićev trg, 

1928. (lijevo) 

NOVU MONOGRAFIJU O NAJVEĆEM 

HRVATSKOM FOTOGRAFU POTPISUJE 

IVA PROSOLI, VODITELJICA ZBIRKE 

NOVIJE FOTOGRAFIJE U MUZEJU ZA 

UMJETNOST I OBRT. PROSOLI JE 

PRUŽILA NOVO ČITANJE NAJPOZNATIJE 

DABČEVE SERIJE "LJUDI S ULICE" I 

REDEFINIRALA POJAM ZAGREBAČKE 

ŠKOLE. PIŠE I O DOSAD POTPUNO 

NEPOZNATOJ FOTOREPORTERSKOJ 

DJELATNOSTI TOŠE DABCA TE O 

NJEGOVU RADU U VRIJEME NEZAVISNE 

DRŽAVE HRVATSKE, A VRLO SE MALO 

ZNALO I O NJEGOVU DUGOGODIŠNJEM 

RADU NA FILMU 

Iva Prosoli Stojkovska, viša kustosica i 

voditeljica Zbirke novije fotograije i Zbirke 

foto opreme Muzeja za umjetnost i obrt u 

Zagrebu. Berislava Picek / Cropix

Odmor skijaša, 

oko 1935. 

13 

Plakat IGO, 

nakon 1943. 

Radnica u predionici konca, 

Tekstilna industrija Kosovka 

(Priština), 1965. 


Tako je, primjerice, pružila novo čitanje najpoznatije njegove serije "Ljudi s 

ulice" i redeinirala pojam Zagrebačke škole. Do obrane njezine disertacije, 

otkriva, fotoreporterska djelatnost Toše Dabca bila je potpuno nepoznata, 

kao i njegov rad u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a vrlo se malo znalo i o 

njegovu dugogodišnjem radu na ilmu. 

To je jedno od većih otkrića o kojem Prosoli piše u knjizi te je stoga Toši 

Dabcu i ilmu posvetila cijelo poglavlje. 

"Dosad se u nekim starijim biograijama Toše Dabca navodi podatak 

da je vodio i režirao snimanje ilma za izvedbu skeča Vodica za kurajžu. 

Međutim, daljnjih podataka o snimanju nije bilo. Naravno, ta me informacija 

zaintrigirala i pokušala sam sve kako bih doznala što više i eventualno 

pronašla ilm. Kontaktirala sam sve regionalne Kinoteke te bečku i berlinsku, 

kao i nekolicinu privatnih kolekcionara, ali ilm nisam našla. No, dokaz da je 

ilm ne samo postajao, nego i bio prikazivan u kinu Europa Palace tijekom 

veljače 1929. pronašla sam u dnevnim novinama. Kroz nekoliko članaka 

saznajemo da se radilo o pravom narativnom igranom ilmu u trajanju od 36 

minuta, da je Dabac uistinu režirao ilm, da je snimatelj bio Sergije Tagatz, a 

glavne uloge tumačili su August Cilić, Gizela Huml i Alfred Grünhut. Također 

saznajemo sadržaj ilma te da je ilm sniman u Radničkom dolu od 31. siječnja 

do 2. veljače i da je tijekom snimanja bilo izuzetno hladno. Novine čak donose 

fotograiju sa snimanja. Unatoč svim teškoćama i ograničenim tehničkim 

mogućnostima, ilm se smatrao vrlo uspješnim. Ovaj je podatak dosad bio 

nepoznat u povijesti hrvatskog ilma." 

Jedno je poglavlje posvećeno Dabčevu djelovanju u vrijeme NDH o kojem 

se dosad vrlo malo znalo, a reproduciran je i njegov portret poglavnika koji 

se nalazio na naslovnici kataloga izložbe "Lijepa naša domovina: izložba 

umjetničke fotograije", koja se održala u Umjetničkom paviljonu u listopadu 

1941. godine. O tom razdoblju Dabčeva djelovanja autorica tumači kako je 

u razdoblju NDH Tošo Dabac nastavio raditi na svim poljima na kojima se 

etablirao tijekom prethodnog desetljeća. "Kao fotoreporter bio je zaposlen u 

vladinim agencijama Svjetlopisnoj službi i Promičbi pa su njegove fotograije 

različitih službenih događanja bile redovno objavljivane u tisku. Također 

je nastavio suradnju s redateljem Oktavijanom Miletićem i nekim drugim 

ilmskim autorima tako što je fotografski dokumentirao snimanje njihovih 

ilmova. Fotograije su mu objavljene i u nekoliko bogato ilustriranih 

monografskih i enciklopedijskih izdanja, primjerice u "Metropoli Hrvata", čiji 

je i autor, zatim knjizi "Hrvatska zemlja ljepote" Augusta Frajtića, knjizi "Lijepa 

naša domovina", kojoj je predgovor napisao Josip Horvat, i enciklopedijskom 

priručniku "Naša domovina", koji je uredio Filip Lukas. Također je nastavio s 

izlaganjem u sklopu djelatnosti Fotokluba Zagreb. Početkom 1943. godine, 

nakon poraza njemačke vojske kod Staljingrada, politička se atmosfera i u 

Zagrebu mijenja, nakon čega se i Dabac, kao i još nekolicina autora, postupno 

povlači iz svih promidžbenih djelatnosti NDH. Tošo Dabac iste godine 

počinje aktivno pomagati JNOF zbog čega neko vrijeme boravi u zatvoru. No, 

zahvaljujući toj suradnji, kao osoba od povjerenja zadužen je za preuzimanje 

materijala i tehnike Promičbe te zbog svojeg znanja i iskustva ubrzo postaje 

redovnim suradnikom Direkcije za informacije vlade FNRJ te uskoro jednim 

od najangažiranijih fotografa u Jugoslaviji." 

No, što znamo o Dabcu privatno, kakav je bio kao čovjek, tko su ljudi s 

kojima je bio blizak, imamo li danas neka sačuvana svjedočanstva? 

"Govorilo se da se nakon završetka radnog vremena MSU, odnosno tadašnja 

Galerija suvremene umjetnosti, seli u Ilicu 17. Tošin atelijer je uistinu bio, kao 

što je opće poznato, omiljeno okupljalište likovnih umjetnika, glazbenika i 

intelektualaca svih proila. Tošo Dabac je bez sumnje privlačio zanimljive ljude 

i o tome postoji bogata fotografska dokumentacija. Svi se suvremenici slažu da 

je bio izuzetno dobar, topao i empatičan čovjek, pun energije i ljubavi prema 

životu. Sačuvani dokumenti i pisma potvrđuju da je bio pravi profesionalac 

u poslu, odgovoran, precizan, da je točno znao što želi, da je visoko cijenio 

tuđi i vlastiti posao i da je uvijek inzistirao na autorskom izrezu prilikom 

objavljivanja svojih fotograija." 

U zaključku knjige Iva Prosoli, među ostalim, kaže da je proteklih godina došlo i 

do nekih propusta u interpretaciji njegova rada, a cijelo prvo poglavlje posvetila je 

dosad objavljenoj literaturi o Dabcu s kojom polemizira kako bi utvrdila ne samo 

što je pisano, nego i iz koje pozicije i s kojim predznanjima i pretpostavkama. 

"Propusti su uglavnom vezani uz pristup koji isključuje cjelovito sagledavanje 

opusa jednog fotografa, kakav je bio uobičajen, a nažalost često još uvijek jest, 

u domaćoj povijesti umjetnosti. Ključno je bilo primijeniti interdisciplinarni 

pristup i sagledati kompletan Dabčev rad kao rad profesionalnog fotografa u 

sklopu turbulentne političke povijesti od 1930-ih do 1960-ih godina." 

Iva Prosoli napravila je neopisivo puno za razumijevanje toliko 

kompleksnog i opsežnog stvaralaštva kakvo je bilo ono Toše Dabca, no 

napominje da je za airmaciju njegova rada svaka objava od početka dosad 

predstavljala važan korak: "Dvije monografske publikacije Ota Bihalji-Merina 

i Radoslava Putara, pregledi hrvatske fotograije Marije Tonković, Davora 

Matičevića i Sandre Križić Roban, uvrštavanje u međunarodne publikacije i 

izložbe Želimira Koščevića i Leonide Kovač, Petera Knappa i mnogih drugih, 

zatim izložbe i publikacije koje od preuzimanja redovno priređuje Muzej 

suvremene umjetnosti zajedno s edukacijskim i pedagoškim programom, 

odnosno sve o čemu opsežno pišem u uvodnom poglavlju, sve su to izuzetno 

važni elementi koji su utjecali i dalje utječu na percepciju Toše Dabca kao 

autora. Ne mogu dovoljno naglasiti kolika je važnost kontinuiteta u pisanju o 

nekom autoru i dobro poznavanje svega što su napisali prethodnici." 

Ostavština Toše Dabca, koja, kao što je poznato, obuhvaća oko 160.000 

negativa, stotine autorskih povećanja, proba, kontakt-kopija, dokumentaciju 

te velik broj publikacija u kojima su objavljene njegove fotograije, u vlasništvu 

je Grada Zagreba, a pod upravljanjem Muzeja suvremene umjetnosti. Do 2019. 

izički je bila smještena u Ilici 17, a trenutačno se nalazi u zgradi Muzeja u 

Novom Zagrebu. "Za očuvanje cjelovitosti te ostavštine, što je speciikum u 

svjetskim razmjerima, najzaslužniji je Petar Dabac koji se samoinicijativno i 

bez pomoći Grada ili države o njoj brinuo i promovirao je punih 35 godina", 

napominje još jednom Iva Prosoli te dodaje kako smatra da bi bilo dobro da 

se, nakon što se riješe sva tehnička i birokratska pitanja, ponovno oživi prostor 

u Ilici 17 koji je neprekinuto postojao od 1940. kada ga je Tošo Dabac uzeo 

u zakup pa sve do izmještanja prije tri godine. "Taj je prostor još uvijek živ u 

memoriji građana i bila bi uistinu šteta ne iskoristiti te prednosti", zaključuje 

autorica knjige.

14 


ESEJ U POVODU DOLASKA FILMA 

"WAKANDA FOREVER" U KINA 

Crna pantera ili priča 

o svećeniku Ivanu 

piše: Marin Knezović 

Crna pantera predstavlja gotovo neoskvrnjen izraz 

iskonske "afričnosti", zapravo ona je crna koliko se 

samo crn može biti i zato predstavlja prekretnicu u 

američkoj popularnoj kulturi. No, Wakanda je 

zemlja klanova, kraljeva, prinčeva i princeza, poput 

kakvog srednjovjekovnog europskog kraljevstva 

Malo je pojava tako trajnih, snažnih 

i prodornih kod nekih, naizgled, 

bezazlenih priča. Sklopovi slika, 

ideja, likova, njihov zamršen odnos 

koji ponekad završava sudaranjem 

i tonjenjem u gusti glib zaborava, 

mehanizam je riječi u pozadini 

djelovanja pojedinaca i ljudskih skupina. Često se oštrina domišljatog oružja, 

gomile novca koje guše moral i osjećaje, manipuliranje osnovnim stvarima 

za izički opstanak ne mogu ni usporediti sa silinom dobre, sveprisutne, 

uvjerljive priče. 

Odrazi tih moćnih pojava često nas zabljesnu tijekom kino projekcija 

i putem zaslona različitih veličina i oblika. Takav je slučaj i s ilmom "Crna 

pantera - Wakanda zauvijek " (Black Panther: Wakanda Forever) koji bi se 

ovih dana trebao početi prikazivati u hrvatskim kinima. Nastavak ilma 

"Crna pantera" (Black Panther) iz 2018. dio je ziheraške prakse holivudskih 

studija da šire i rastežu priče koje donose veliki novac. Šape "Crne pantere" 

priskrbile su vlasnicima ilmskih prava prvim nastavkom zapanjujućih 

milijardu i tristo osamdeset milijuna američkih dolara. Uz to, ilm je zaslužio 

i blagoslov ilmskih kritičara došavši nadomak Oskara Američke ilmske 

akademije za najbolji ilm kao prvi ilm o superjunacima. Zato se u studenom 

najavljen nastavak čini obećanjem novog inancijskog obilja ustaljenom i 

predvidljivom Hollywoodu. 

Priča o afričkom junaku Crnoj panteri i zamišljenoj afričkoj zemlji iz 

koje potječe, Wakandi, ne zanima me kao narativni predložak koji nosi hrpe 

novca, nego kao priča dubokih i ponekad kontroverznih korijena. Prvi je

nastavak ilma u afroameričkoj zajednici izazvao snažna, uglavnom pozitivna 

čuvstva. Nazvati ih oduševljenjem ne bi bilo pretjerano. U njezinom "rasno 

osviještenom" intelektualnom dijelu afrički se superjunak doživljava kao izraz 

nepatvorene afričke tradicije, svijeta crnog kontinenta kakav je mogao biti 

da ga nisu dotaknule otrovne ruke kolonijalizma i rasnih predrasuda. U Crnoj 

panteri afroamerička su djeca konačno dobila junaka nadnaravnih moći s 

kojim se i izgledom mogu poistovjetiti. Još je važnije da je cijela afroamerička 

zajednica dobila meko i sigurno izmaštano utočište pred dnevnim frustracijama 

ukorijenjenima u endemskom siromaštvu i predrasudama većinske kulture. 

O 

draz intelektualne bure koja se pokrenula ilmskom 

visokotehnološkom razbibrigom našla je odraz i u zbirci 

eseja, uglavljenih uglavnom u modernim psihološkim 

i antropološkim domišljanjima, naslovljenoj "Zašto je 

Wakanda bitna? Što Crna pantera otkriva o psihologiji, 

identitetu i komunikaciji" (Why Wakanda Matters: What Black Panther Reveals 

About Psychology, Identity, and Communication) iz 2021. Već sam naziv 

knjige govori kako autori holivudski spektakl smatraju kulturno iznimno 

važnim. Naziv se knjige veže uz trenutačno najubojitiji, najprodorniji slogan 

afroameričke zajednice "Crni su životi bitni" (Black Lives Matter) i labavi sklop 

pokreta i pojedinaca koji se s njime poistovjećuje u borbi za emancipaciju 

američkih crnaca, a potaknuti su primjerima policijskog nasilja nad 

pripadnicima skupine koja podrijetlo vuče od bivših robova. 

Kroz guste tekstove u kojima se tretiraju jednako ozbiljno dijalozi 

izmišljenih likova u odjelima od lateksa s, primjerice, odlomcima iz djela 

čuvenog psihoanalitičara Jacquesa Lacana probijao sam se teško, nevoljko, 

uz osjećaj ronjenja mutnom vodom. Usprkos povremenoj nepristupačnosti 

i pretencioznosti knjige, jedna je ideja bila sveprisutna i jasna. Crna pantera 

predstavlja gotovo neoskvrnjen izraz iskonske "afričnosti", zapravo ona je 

crna koliko se samo crn može biti i zato predstavlja prekretnicu u američkoj 

popularnoj kulturi. Upravo crnilo Crne pantere ovim tekstom učinit ću 

duboko sumnjivim. 

Povijest je priča. Još je donedavno povijest bila dio književnosti, a ova 

je pak bila podvrgnuta zadatku prenošenja drevnih ideja i nematerijalnog 

nasljeđa. Izvršavajući danu zadaću oslanjala se, u manjoj ili većoj mjeri, na 

stvarne događaje i osobe. Pri tome omjer između stvarnog i izmišljenog za 

povijesnu važnost priče nije bitan. Često kićene, sanjane priče, ukorijenjene 

u plodnom tlu tajnih želja i priželjkivanja imaju snažniji utjecaj na pojedince 

i društvo nego suhi, opori, predvidljivi stvarni događaji. Likovi više smješteni 

u gustišu mašte nego na čistini istine često su utjecajniji od sjećanja na 

osobe koje su među nama stvarno prebivale. Ove prve teško možemo nazvati 

povijesnim osobama. Lakše ih je ogrnuti pojmom povijesnih pojava. One 

nerijetko bacaju dužu i intenzivniju sjenu na našu stvarnost nego stvarne 

povijesne osobe. Jedna takva šarena, izmaštana, slikovita, a opet moćna pojava 

bila je ona zvana "svećenik (prezbiter) Ivan". 

"Svećenik Ivan" se pojavio kada je križarski mač otvorio pogled zapadnoj 

Europi na, velikim dijelom zaboravljeni, prostor Azije i Afrike. Tada je 

latinski, kršćanski svijet postao svjestan postojanja kršćana u dubinama 

azijskih prostranstava i s one strane saharskog pješčanog mora, daleko u 

Africi. Ta je slika bila mutna, iskrivljena, zavaravajuća, ali usprkos tome vrlo, 

vrlo privlačna. Ideja kako negdje daleko postoje kršćanska kraljevstva čija 

bi vojna moć mogla imati odlučujuću ulogu u sukobima s muslimanima u 

Palestini, oko svetog grada Jeruzalema, duboko je prožela zapadni svijet, s 

vremenom dobivši fantastične oblike. Iz te kaše stvarnih činjenica, maštarija 

iz vremena starih Grka i Rimljana te snažne težnje pojedinaca i zajednica za 

obmanjivanjem samih sebe niknuo je lik "svećenika Ivana". 

Između 1165. i 1170. na bizantskom dvoru, u rukama papinskih pisara i 

njemačkih carskih kancelara, našlo se pismo koje je tvrdilo da nosi glas 

moćnog kršćanskog vladara koji sa svojom silnom vojskom boravi negdje 

daleko. U tom neobičnom pismu vladar se predstavio kao "svećenik Ivan", 

pobožni kršćanin i moćnik čiji sila i bogatstvo nadilaze sve ostale zemaljske 

gospodare. U njegovu kraljevstvu uz mnoštvo različitih životinja žive i rogati 

i jednooki ljudi, fauni, satiri, kao i ptica feniks, koja se obnavlja iz vlastitog 

pepela. To je zemlja kojom teku med i mlijeko i u kojoj otrovne životinje 

ne mogu opstati. Rijekama ne teče voda, nego drago i poludrago kamenje, 

a čudesna biljka tjera zle duhove. Tu je i čarobna tekućica čija voda jamči 

mladost. Stanovnici zemlje svećenika Ivana mogu disati pod vodom, a odjeća 

se izrađuje od tanke kožice daždevnjaka… 

Opisi utopijske zemlje "svećenika Ivana" nemaju kraja i s vremenom su 

postajali sve maštovitiji, sve ambiciozniji. Vjerojatno si postavljate pitanje: 

"Pa tko bi u to mogao povjerovati?". Doista, neki su bili od početka krajnje 

sumnjičavi prema pismu i postojanju njegova navodnog tvorca. Usprkos 

tome, većina je odlučila vjerovati u postojanje ovog nedokučivog svijeta 

mašte i njezina fantastičnog gospodara. "Svećenik Ivan" je postao jedan od 

temeljnih mitova europske civilizacije. Po primitku pisma odmah je krenula 

i potraga za ovim nepostojećim vladarom i njegovom izmišljenom zemljom, 

koja se protegnula sve do 17. st. Kada povijesni udžbenici pričaju o europskim 

Sam lik Crne pantere duguje jednoj afričkoj 

kulturnoj i društvenoj pojavi koja bi se teško 

mogla povezati s emancipacijom afroameričke 

zajednice. Radi se o tajnim društvima s 

područja zapadne Afrike. Najpoznatija takva 

skupina bila je "društvo leoparda" 

geografskim "otkrićima", obično se navode gospodarski i politički razlozi za 

daleka putovanja u mrak nepoznatog i neizvjesnog. No, osim papra, klinčića, 

zlata, slonovače i žeđi za moći i utjecajem, važan je pokretač i ovaj mit, 

srednjovjekovna priča udomljena samo u snovima i gotovo ničem drugom. 

Zanimljivo, ali kakve to veze ima s ilmovima o Crnoj panteri, Wakandom 

i Marvelovim univerzumom? E, pa ima. U početku su Europljani zemlju 

"svećenika Ivana" tražili u Aziji, u vjetrovitim stepama mongolskog svijeta 

i njegovim plemenima različitog podrijetla, vjere i kulture. Postepeno se 

pozornost okrenula prema Africi, svijetu tamnoputih ljudi i divljih životinja iza 

vodopada rijeke Nil koji su danas potopljeni velikim akumulacijskim jezerom. 

Na to su ih nukali i povremeni dodiri sa sudanskim i etiopskim kršćanima 

koji su bili mogući podanici čudesnog svećenika. Zamišljena civilizacija koja 

je bila po svojim prirodnim bogatstvima, moralu, vojnoj moći i tehnologiji 

nadmoćna onoj europskoj trebala je biti tu negdje južno od Sudana i zapadno 

od Etiopije, u samom srcu Afrike. Od tuda su se očekivali spas i preporod 

kršćanskog svijeta. To je bila Wakanda prije Wakande. "Svećenik Ivan" je 

čak imao nepobjedive vojne postrojbe sastavljene samo od žena, kao i u 

Marvelovoj utopiji. 

Afrika je kao zemlja kršćanskih junaka bila dio srednjovjekovnog svijeta 

kojemu je stroga podjela između izmaštanog i stvarnog bila strana, teško 

shvatljiva i prihvatljiva. To se moglo temeljiti na kratkotrajnom savezništvu 

između križara u Palestini i kršćanskih kraljevstava na području današnjeg 

Sudana. Sveti Mauricije, jedan od omiljenih svetaca - vitezova, tijekom 

srednjeg vijeka i renesanse predstavljan je crn kao noć. Jednom od vitezova 

okruglog stola kralja Artura samo su se zubi bijelili. Među glavnim junacima, 

nacistima i Wagneru tako dragog srednjovjekovnog spjeva Wolframa von 

Eschenbacha "Parzivala", plemeniti i dobri polubrat glavnog junaka Feireis 

bio je dobrano taman i supsaharskog podrijetla. Rasizam je zaraza koja je u 

Europu došla tek nedavno. 

Wakanda je zemlja klanova, kraljeva, prinčeva i princeza, poput kakvog 

srednjovjekovnog europskog kraljevstva. Maštanja o feudalnoj državi 

duboko u Africi bila su živa i u 19. i 20. st. Bizarna kombinacija europskog 

srednjovjekovlja i afričkog krajolika i kulture pojavljuje se 1928. u knjizi 

"Tarzan, gospodar džungle" (Tarzan, Lord of the Jungle) Edgara Ricea 

Burroughsa. Tu se legendarni grlati "čovjek - majmun" u jednoj zabačenoj 

afričkoj dolini susreće s potomcima križarskih vitezova koji su stjecajem 

okolnosti ondje zalutali, živeći izolirani po svojim drevnim pravima i 

običajima i međusobno se sukobljavajući. 

K 

onačno, Wakanda i šareni svijet Crne pantere porod je 

dvaju bijelih autora, strip scenarista Stana Leea i vrsnog 

crtača Jacka Kirbyja. Njihov vizualni uragan čudesnih 

stvorenja, zemalja i strojeva utemeljen je na europskim 

mitovima, legendama i folkloru, o čemu bi se mogla 

napisati obimna knjiga. 

Sam lik Crne pantere, njegova crtana i ilmska verzija, duguje jednoj afričkoj 

kulturnoj i društvenoj pojavi koja bi se teško mogla povezati s emancipacijom 

afroameričke zajednice. Radi se o tajnim društvima s područja zapadne Afrike. 

Najpoznatija takva skupina je bila "društvo leoparda". Bilo je utemeljeno 

na prividno magijskim i vjerskim obredima i širenju glasina kako njegovi 

članovi mogu poprimiti obličje navedene divlje mačke. Okupljalo je lokalnu 

plemensku i trgovačku elitu, a ponekad su članovi društva bili i Europljani. 

Mlađi pripadnici skupine znali su se odijevati poput leoparda i potajno 

metalnim pandžama napadati lokalno stanovništvo. U pozadini je bila težnja 

lokalnih poglavica i glavara da širenjem praznovjerja i nasiljem zastrašuju 

svoje manje sretne suplemenike, a posebno robove. Ovakvu mješavinu 

maskiranja, praznovjerja i nasilja kasnije će koristiti zloglasni bijeli rasisti na 

jugu Sjedinjenih Država - KKK. "Ljudi leopardi" bili su i važan dio europske 

popularne kulture krajem 19. i u prvoj polovici 20. st. 

Na kraju veliki dio scenografskih i kostimografskih rješenja ilm duguje 

nasljeđu plemena i kraljevstava sa zapadnoafričkih obala poput Dahomeje. 

Ona se ponekad navode kao "kraljevstva otimača" jer su veliki dio svojeg 

bogatstva i moći temeljila na otimanju ljudi dublje u afričkom kopnu, koje 

su potom prodavali bijelim trgovcima. Potomci žrtava dahomejskih i sličnih 

ratnika upravo su pripadnici afroameričke zajednice. To se odnosi i na 

dahomejske žene ratnice koje se izričito navode kao nadahnuće autora ilma. 

Da, Crna pantera ni izbliza nije tako tamna kako se čini. To je samo još jedna 

slika Afrike oblikovana europskom maštom, znatiželjom i kolonijalizmom. 

Europska kultura vlada svijetom jer je izvorište najmoćnijih priča. Europska 

civilizacija čak nadzire i potiče priče koje su navodno njezina korjenita 

kritika. Takvo nešto svjedoči o punoj nadmoći europskog narativa na 

planetarnoj razini. 

Bi li se Afroamerikanci trebali odreći Crne pantere? Naravno da ne. Priče 

pripadaju u jednakoj mjeri njihovim autorima kao i onima koji ih upijaju. 

Unoseći strane priče u osobni svijet ljudi ih mijenjaju prema vlastitoj volji i 

potrebama. Takva je i priča o Crnoj panteri. Ona može nastaviti živjeti odišući i 

bitno drugačijim predodžbama i idejama od onih na kojima je nastala. 

15 

SVIJET KULTURE / STUDENI 2022.

16 


GEIR GULLIKSEN 

piše: Karmela Devčić 

BRAK LJUDI ČESTO 

GLEDAJU KAO NAČIN DA 

PROMIJENE ŽIVOT KOJIM 

NISU ZADOVOLJNI. AKO 

HOĆETE MIJENJATI ŽIVOT, 

MIJENJAJTE POSAO ILI 

PARTNERA. TAKO LJUBAV 

GOTOVO PA POSTAJE 

NEKA VRSTA KARIJERE 

Tko u mladosti nije bio socijalist, taj nema 

srca, a tko u starosti nije konzervativac, 

nema pameti - ta poznata rečenica, opće 

mjesto što ga pripisuju Churchillu, makar 

su isto to bitno prije britanskog državnika 

izrekli i mnogi drugi, od francuskih 

akademika do švedskih kraljeva, mogla bi 

dijelom opisati o čemu to norveški pisac 

Geir Gulliksen, uz puno priče o seksu i 

propalim brakovima, pripovijeda u romanu "Gle nas sad". 

To je, među ostalim, roman o polaganom odustajanju od socijaldemokracije, 

o okretanju liberalnim ekonomskim idejama, o posustajanju pred životom, krizi 

kasnih srednjih godina ... Kao da socijaldemokracija jedino ide uz mladost, a 

mladost Gulliksenovih likova, nije nebitno, koincidirala je s vremenom jačanja 

ljevičarske paradigme. Zrele godine te "zablude" mladosti, kolikogod ih se nerado 

odriču, sve teže trpe. Život je umorio ljude, dijelom potrošio ideje. 

Naslov romana, taj "Gle nas sad", Gulliksen upotrijebi u jednoj rečenici, nakon 

dvjestotinjak stranica, za razgovora koji Hans Kassajordet, nekadašnji novinar, i 

njegova poznanica, kći socijaldemokratskog političara na umoru, vode uz posmrtnu 

postelju njezina oca. Ona je kratko izašla s liječenja u sanatoriju, njemu se netom 

raspao drugi brak, oboje su teško poljuljani, sjena onoga što su nekad bili. U toj 

kratkoj rečenici "Gle nas sad" razočaranje je i reminiscencija onoga što su mogli 

postati, aluzija na to kako im sad izgledaju životi, prihvaćanje da su se kao ljudi 

promijenili, odmaknuli od vrijednosti koje su im nekad bile bitne, možda i danas 

vjeruju u njih, ali kao da ih ne umiju slijediti. 

"Vidi Švedsku, vidi Francusku i Nizozemsku. Vidi Englesku. Ili vidi nas, postali 

smo liberali, svi redom", izgovara Gulliksenov lik. 

Hans Kassajordet nekad je bio znatiželjan student sociologije, potom novinar, 

a danas je spin doktor, PR konzultant. Zaljubljuje se u bitno mlađu ženu, tom 

vezom (koja neće opstati) rastura svoj drugi brak, ostaje sam i očajno se loše nosi 

sa samoćom, s činjenicom da su iza njega dva braka, dvije kćeri, jedna koja ga 

godinama ne želi vidjeti, druga s kojom je živio do jučer, ali koju zapravo slabo 

poznaje. Dok se seli u unajmljeni stančić, čini mu se da su svi u braku ili ljubavnoj 

vezi, počinje patiti od osjećaja manje vrijednosti, vodi beskrajne unutarnje 

razgovore s bivšom ženom ... 

Nije Hans Kassajordet jedini, oko njega su razni likovi čiji se brakovi raspadaju, 

svi imaju djecu iz još uvijek aktualnih i iz onih bivših brakova. Dok ne znaju ponekad 

Foto Proimedia

o čemu bi pripovijedali ni s vlastitom djecom, a kamoli s djecom njihovih bivših ili 

sadašnjih partnera, svi trče pronaći nove partnere. Često disfunkcionalne obitelji 

ulančanih propalih brakova samo se množe, njima kao da je preplavljeno društvo. 

Gulliksen gradi gustu mrežu emocija i monologa unutar likova te odnosa među 

likovima. Seks je tu ljepilo, ali nije glavni sastojak. Puten i krajnje životan, i onda, 

pogotovo onda, kad protagoniste vodi krivim putem, kad im cijeli život skrene 

u posve drugačijem pravcu, natjera ih da iza sebe ruše ono što zapravo nemaju 

psihičkog kapaciteta rušiti ako žele ostati na stabilnim nogama. 

Gulliksen dobro portretira krizu srednjih godina, doba kad se svode prvi ozbiljni 

računi, kad mnogi stanu i kažu to "Gle me sad!". 

"Gle nas sad" ima sličan autorski rukopis Gulliksenovu prvom u nas objavljenom 

romanu "Priča o jednom braku" (oba je prevela Anja Majnarić, objavila Fraktura). 

Razgovarali smo telefonom, netom što je Geir Gulliksen, inače dugogodišnji 

urednik knjiga Karla Ovea Knausgårda, završio posao oko trećeg toma 

Knausgårdove "Jutarnje zvijezde". U Norveškoj je Gulliksen poznat i kao pisac i kao 

Knausgårdov urednik. 

Što je ostalo od norveške socijaldemokracije, koliko se ona promijenila? 

"Većina institucija socijalne države i dalje je tu, funkcionira, ali najveća se 

promjena dogodila u ljudima, mislim da smo izgubili osjećaj povezanosti, manje 

pristajemo uz ideje solidarnosti, manje vjerujemo da smo u neku ruku dijelom 

odgovorni jedni za druge, da ne stoji svatko sam za sebe na ovom svijetu. Dakle, 

najveća promjena dogodila se iznutra, u nama, ljudima. A to bi, jasno, u budućnosti 

moglo dovesti do još većih i gorih promjena u institucijama. 

Postajemo društvo u kojem se oko svega trguje, pa i oko stvari koje su temeljne i 

bitne kao što su zdravstvo i obrazovni sustav. U Norveškoj postoji javnozdravstveni 

sustav koji se oslanja na javni proračun, ali imamo i privatne poliklinike. To je u 

redu, ali je i neka vrsta metafore koja pokazuje da jednakosti nema. Jer, ako imate 

novac, možete brzo obaviti sve što vam je potrebno da sačuvate ili poboljšate 

zdravlje, a onda niste jednaki onima koji ovise isključivo o javnozdravstvenom 

sustavu. Naravno da možete ako imate mogućnost i želite platiti privatnog liječnika, 

recimo dijete odvesti u privatnu kliniku, zašto ne? Ali, u isti čas to potkopava javno 

zdravstvo. A, to se događa na sve strane u našem društvu. Ne samo u zdravstvu. 

Svatko gleda svoja posla i trguje za sebe, uključujući i zdravlje. Mislim da je to 

najdrastičnija promjena koja se dogodila za mog života. Mogu tu promjenu osjetiti 

u svom tijelu, u svojoj glavi. I sâm sam se promijenio. Morao sam raditi na sebi, 

boriti se da se, kako godine idu, ne odreknem ideje da smo mi odgovorni jedni 

za druge, da tim idejama jednostavno ne okrenem leđa. Na razne načine sam se 

promijenio, više nisam ona osoba koja sam bio 1970-ih, ali i dalje se u sebi borim 

protiv tih promjena. Jer, mi smo na putu da izgubimo neke jako bitne stvari, to se 

ne događa samo u Norveškoj, nego diljem Europe", kaže Gulliksen u razgovoru za 

Svijet kulture. 

Na koji način rezultati nedavnih švedskih parlamentarnih izbora, na kojima je 

desničarska stranka Švedski demokrati dobila veliku potporu birača, mogu utjecati 

ili već utječu na političku klimu u Norveškoj? 

"U Norveškoj smo već imali u vladi stranku koja nije puno drugačija od Švedskih 

demokrata. Dakle, imamo iskustvo s tim. Iako sad nemamo takav slučaj, treba biti 

svjestan da nitko nije na to imun. 

Treba stalno imati na umu da su oni koji glasuju za takve stranke, mnogi od njih, 

zapravo ljudi koji se boje, da reagiraju iz straha. Nisu to nužno neki loši ljudi loših 

namjera, nego su vođeni strahom. Boje se imigracije, plaše se da se Norveška ne 

promijeni previše brzo i previše radikalno, da ne postane bitno drugačija zemlja. 

Ne slažem se s njima, ali mogu ih razumjeti. Posljednjih godina pokušavam što 

manje osuđivati, a što više razumjeti drugačije od sebe. Poznajem neke koji glasuju 

za takve stranke. Odrastao sam u malom mjestu, vrlo blizu Osla, u obitelji u kojoj 

nije bilo ni novca, ni knjiga, stoga znam kako žive ti ljudi, mislim da mogu donekle 

razumjeti kako se osjećaju. 

Moj život je danas bitno drugačiji, ali moje podrijetlo i djetinjstvo taj mi svijet ne 

čine stranim. Glasače desne političke opcije treba htjeti razumjeti, shvatiti otkud 

dolaze, kako žive, što ih muči, i onda s tim informacijama nešto napraviti. Jer, ako 

samo upiremo prstom i osuđujemo, to neće puno pomoći ni nama da promijenimo 

situaciju, ni tim ljudima da promijene mišljenje." 

Norveška se iz hrvatske perspektive doima kao naglašeno individualističko 

društvo. No, lik iz romana, Hans Kassajordet, kao i mnogi drugi oko njega, nakon 

razvoda ne zna biti sam, posve očajnički, da utiša ponore u sebi, da se ne susretne sa 

samim sobom, traži novu partnericu. 

"Jedna od tema koje ovaj roman pokušava osvijetliti jest ranjivost modernih 

Skandinavaca. Odnosi su, na neki način, sve što imate. Ako ostaviš svoju staru 

obitelj, ako ti se raspadne brak, ideš što prije osnovati novu. Naravno da to nije 

način kako svi žive, ali u ovom romanu izgleda da to jest način kako gotovo svi 

žive", govori autor. 

Statistika kaže da 60 posto norveških srednjoškolaca ima rastavljene roditelje. 

"Onda je prilično normalno ono što se događa mojim likovima, to je jedan od 

scenarija koje možete imati u životu. Ranjivost i cinizam, mislim da su to teme o 

kojima govorim u ovom romanu. Biti u drugom, trećem braku prilično je često, ne 

doživljava se dramatičnim. No, mislim da bismo to trebali doživljavati dramatičnije 

nego što mi na to gledamo. Jer, razvod i novi brak jako mijenjaju život djece 

rastavljenih roditelja. Naravno, mijenjaju i život tih roditelja. Često ne razumijemo 

KNAUSGÅRDOV UREDNIK NOVA JE 

KNJIŽEVNA ZVIJEZDA IZ NORVEŠKE 

U svom romanu "Gle nas sad" autor piše o krizi srednjih godina. Glavni 

junak je Hans Kassajordet, koji je nekad bio znatiželjan student 

sociologije, potom novinar, a danas je spin doktor i PR konzultant. 

Roman u prijevodu Anje Majnarić objavljuje Fraktura 

koliko nas to promijeni. Trebaju godine da shvatimo koje su sve posljedice. Kao 

da živite jedan život, rastavom braka počinjete novi život, a onaj prijašnji više baš i 

nije s vama. Jest, djeca su tu, viđate ih, možda i žive s vama, ali cijela ta situacija nije 

dobra ni za koga. Na odnosima treba više raditi, u nas je postalo uvriježeno da ako 

ne ide u jednom braku, ideš u novi odnos, novi brak i tako dalje." 

Ako je stopa razvoda 60 posto, onda, moguće, mnogi uđu u brak već s mišlju da 

to možda i neće potrajati "dok ih smrt ne rastavi", da će ih prije smrti rastaviti neke 

puno banalnije stvari? 

"Brak ljudi često gledaju kao način da promijene vlastiti život kojim nisu 

zadovoljni. Jer, ako hoćete mijenjati život, mijenjate posao ili mijenjate partnera. 

Tako ljubav gotovo pa postaje neka vrsta karijere. Trgujete uokolo", kaže Gulliksen. 

A 

ko hoćeš mijenjati život, možeš i na psihoterapiju, ne nužno 

po novog partnera, odvraćam. Je li konzumerizam način na 

koji danas neki gledaju brak, gotovo kao posao, ako ti ne 

odgovara jedan, tražiš drugi posao, ako ti ne odgovara jedan 

partner, brzo tražiš drugog? I dok raditi najčešće moraš iz 

egzistencijalnih razloga, mnogi osjećaju da pošto-poto moraju biti u vezi ili braku, 

popuniti neke egzistencijalističke praznine na brzinu? 

"Nitko ne želi biti sam. I dalje su zajednica i partnerstvo najpoželjniji način za 

živjeti. Jer, puno je nade kad ulazite u odnos. Nade u sreću, zajedništvo, u život o 

kojem ste sanjali. Brak je, mislim, čin nade." 

Zašto brak kao institucija? Zašto je i dalje bitno imati ugovor? I drugi i treći put. 

"Zanimljivo je da je to još uvijek najčešći oblik povezivanja i zajednice, ali jest. 

Najčešći način života. Zaljubljivanje znači nadu, vjeru da će to trajati dugo, možda i 

zauvijek. Teško bi se ljudi drugačije zaljubljivali, mislim da se većina nas zaljubljuje 

u tu ideju da smo našli srodnu dušu i da ćemo s njom sad dugo, dugo živjeti mirno, 

možda do kraja života, zauvijek. Iskreno vjerujemo da je to zauvijek. Mislim da je to 

razlog što je brak i dalje tako bitan, iako se ljudi vjenčaju više puta." 

Ako se ne odlučite za brak, znači li to da odnos nije dovoljno ozbiljan? 

"Ja sam u trećem braku, nadam se da će tako zauvijek i ostati (smijeh). Svaki put 

kad sam se ženio, mislio sam da je to baš to. I kad sam bio u vezi sa svojom drugom 

ženom, poželio sam se vjenčati, drugi put, pokazati da je taj odnos važan, kao što 

mi je bio važan i odnos zbog kojega sam ušao u prvi brak. I kad već tako razmišljam, 

onda naravno da sam se morao oženiti i s trećom suprugom jer trebalo je to biti isto 

jednako formalno i jednako bitno kao i moj prvi brak. Mislim da sam se tako osjećao 

kad sam se oženio treći put, ovo je to. To je to. Ovo je najbitniji odnos za mene i 

naravno da se želim oženiti. Kad sam bio dva puta prije oženjen, ne želim da se ti 

odnosi doimaju važniji negoli je onaj u kojem sam sad. Imam djecu iz svakog braka. 

Možda je i to bio razlog što sam te odnose htio formalizirati." 

S Karlom Oveom Knausgårdom radi godinama - 2009. uredio je prvi tom "Moje 

borbe" i do danas urednički potpisuje sve što je Knausgård napisao. 

Zašto je Knausgård postigao takav svjetski uspjeh? 

"Moć je književnosti, među ostalim, i u tome što nekoga tko negdje sjedi 

sam i piše, pokušava naći jezik kojim će izraziti važne osjećaje, što literaturu tog 

čovjeka mogu razumjeti ljudi diljem svijeta. Mislim da je to u slučaju Karla Ovea 

jednako kao i s Annie Ernaux. Ne morate biti nužno u stanju napisati nešto što je 

jako pametno, ili provokativno, nego je bitno napisati nešto što ljudi osjećaju kao 

istinito, autentično. 

Nešto što čitatelji osjećaju ne samo kao iskustvo pripovjedača, nego se možda i 

oni s time mogu negdje povezati, naći zajedničke točke. To je ljepota književnosti. 

Ako želite reći nešto istinito o svom životu ili životu drugih ljudi ili ljudi 

općenito, morate pronaći jezik koji će omogućiti da budete emocionalno uvjerljivi, 

vjerodostojni. Divno je da ljudi kao vrsta imaju tu mogućnost. To je vještina koja 

nema ništa s time koliko imate novca, ni s time koliko smo tehnički razvijeni. Ne kod 

ovog tipa pisaca. To je jedino povezano s time da pokušavate biti iskreni dok pišete, 

što je puno, puno teže nego što ljudi obično i zamišljaju." 

Nedavno sam razgovarala s poznatom norveškom književnicom Monicom 

Isakstuen. Knausgård je bio urednik njezina romana "Bijes" (Sandorf, prijevod Željka 

Černok). Govoreći o radu s Knausgårdom urednikom, Isakstuen mi je kazala da je 

imala odličnog urednika, ali urednika koji je silno produktivan pisac, jako zauzet, 

doduše temeljit i fokusiran u mailovima koje joj je slao vezano uz njezin roman, ali i 

urednika koji joj nije bio dostupan za sastanke, manje ili više spontane razgovore o 

knjizi dok je radila na njoj, za neku kavu uživo na kojoj bi komunicirali. 

To ju je na koncu navelo da svoj sljedeći roman objavi kod drugog izdavača, da 

odluči na novoj knjizi ne raditi s Knausgårdom, jer preferira imati urednika koji je 

dostupniji na razne načine. 

Zanimalo me kako je Gulliksenu, koji Knausgårda dobro poznaje, raditi s piscem 

sve ove godine, kako Gulliksen vidi Knausgårda iz te uredničke optike. 

"Ništa se sve ovo vrijeme nije promijenilo. Radimo i danas kao što smo radili 

na početku. Doduše, puno se stvari promijenilo u njegovu životu, ali ništa se nije 

promijenilo u načinu kako on radi, kako pristupa pisanju, u tome kako priča o 

pisanju, svojem pisanju i pisanju općenito. 

Rad s njim je zapravo prilično jednostavan. Pošalje mailom ono što napiše, ima 

faza kad mi mail šalje svaki dan, pa ja to i čitam svaki dan. Uglavnom komuniciramo 

mailovima, on šalje tekst, ja komentiram. Ponekad pričamo telefonom, a vrlo, vrlo 

rijetko se vidimo jer je on u Londonu, a ja u Oslu. Jako dobro funkcioniramo." 

17 


18 


FENOMEN 

"IDIOCRACY" 

Kako je jedna drugorazredna komedija iz 

2006. godine postala film trenutka? 

piše: Filip Pavić 

Film Mikea Judgea tobože je prorekao dolazak Donalda Trumpa na vlast, trend famoznih kroksica, 

nazadovanje jezika u besmislene kratice i pandemijsko opiranje znanosti i zdravom razumu 

I 

diocracy, pametni ilm za glupane ili glupi ilm za pametnjakoviće, 

kako se uzme, neočekivano je opet isplivao na male i malo manje 

ekrane nakon godina i godina hibernacije. Kao što njegovi glavni 

likovi zaspe u kriokomori pa se probude u dalekoj budućnosti 

kojom vladaju idioti, tako se i zaboravljeni satirični ilm Mikea 

Judgea iz 2006., u nas preveden kao "Idioti budućnosti", probudio u idiotskoj 

budućnosti, u 2022., koju je, kako kažu, nenamjerno prorekao. 

"Film je trebao biti komedija, a sada je postao dokumentarac", pišu na 

društvenim mrežama oduševljeni gledatelji mlađe generacije u čudu kako im 

je promaknuo ilm koji je tobože prorekao dolazak Donalda Trumpa na vlast, 

trend famoznih kroksica, nazadovanje jezika u besmislene kratice i pandemijsko 

opiranje znanosti i zdravom razumu, među ostalim. Istina, kada je "Idiocracy" 

izašao prije šesnaest gotovo, nitko ga nije pogledao, zaradio je ni 500.000 dolara 

na kino-blagajnama (na uložena tri milijuna), a ni sam redatelj Mike Judge nije bio 

njime osobito sretan. Pritom, nitko nije očekivao da će jeftina i ne baš originalna 

komedija - u ključu onih infantilnih komedija ranih 2000-ih, s uvijek napušenim 

likovima koji nose majice s natpisima, kao "Mrak ilm", "Jay i Silent Bob" ili nešto 

manje poznati ilm "Evolucija" s Davidom Duchovnyjem - biti izvučena iz naftalina, 

nanovo procijenjena i uvrštena u pop-kulturni kanon. Razlog je, kažu sveznalice na 

Redditu, što se između ilma i današnjice mogu povući neke ozbiljne paralele. 

Radnja ilma je jednostavna. Luke Wilson, manje poznati brat glumca 

Owena Wilsona (imaju još i trećeg, najmanje poznatog Andrewa), glumi 

običnog Joea, knjižničara u vojsci, bezveznjakovića, koji pristane sudjelovati u 

vladinu eksperimentu hibernacije. Naravno, eksperiment pođe po zlu i ovaj se 

greškom probudi u dalekoj budućnosti, u godini 2505., u svijetu zaglupljenom 

konzumerizmom, niskom kulturom i antiintelektualizmom. Obični Joe iz 

sadašnjosti postane najpametniji čovjek na svijetu u budućnosti. 

Ako zvuči kao plitka satira, to je zato što jest. Ali, "Idiocracy" je uspio u nečemu 

u čemu nisu uspjeli puno bolji satiričari našeg vremena. Recimo, Adam McKay, koji 

je o sadašnjosti i budućnosti pokušao lani bolno očito docirati s "Ne gledaj gore", 

može samo sanjati da ga zainteresirana javnost, kao što je to sada slučaj s ilmom 

"Idioti budućnosti", uvrsti među najiskrenije satire današnjice, gotovo pa precizne 

sociološke studije modernog stanja i parodije koja je s vremenom postala realnost. 

Pa, u čemu je to "Idiocracy" tako precizno opisao naše vrijeme? Najprije, kažu 

da je ilm predvidio dolazak Donalda Trumpa na vlast u liku ilmskog predsjednika 

idiota Dwaynea Elizonda Mountaina Dewa Herberta Camacha (Terry Crews). 

Obučen u američku zastavu, predsjednik budućnosti i bivši hrvač biračima kao 

predizborno obećanje narodu nudi burrito i pomfrit, a poslušnost zavodi tako 

da puca iz automatske puške po zraku. I to u Zastupničkom domu. Koji više nije 

House of Representatives, nego House of Representin'. Naravno, još 2016. kada 

je na vlast došao Donald Trump, a ilm imao prvo izranjanje iz anonimnosti, 

potencirale su se paralele Camacha i Trumpa. Te su paralele bile pretjerane i 

prvoloptaške onda i sada. Neke druge paralele, ipak, djeluju puno potentnije 

i zanimljivije. Recimo, "Idiocracy" je točno ocijenio da će Fox News postati 

najgledaniji televizijski kanal, što se i dogodilo (to može biti i Judgeova šala jer 

je Fox platio ilm), ili da će sudski procesi postati popularni materijal za reality 

TV, što je već odavno praksa, ili da će ljudi svojevoljno nositi kroksice. No, možda 

najpreciznije proročanstvo ilma jest ono koje se ostvarilo s pandemijom, a to je 

da se glupani uvijek prvo okome na znanost. Kada idioti budućnosti svoja polja 

zalijevaju energetskim pićem Browndom umjesto vodom, misleći da biljkama 

trebaju elektroliti, to su mnogi povezali s današnjim tvrdoglavim poricateljima 

klimatskih promjena i "plandemičarima" koji misle da je covid-19 pobjegao iz 

podruma Billa Gatesa. 

No, ako ćemo iskreno, Judge nikada nije ciljao na titulu najoštrijeg satiričara 

modernog stanja koja mu se sada nekritički pripisuje. On je poznatiji po žanru 

pitkih, glupih komedija, ali koje ispod zahodskog humora drže neke pametne 

društvene komentare, poput kultne animirane serije "Beavis i Butt-Head" i ilma 

"Oice Space". I to je sve. Gostujući kod Joea Rogana u lipnju ove godine, Judge je 

prvi put adresirao mitologiju ilma, govoreći da je i sam iznenađen nenadanom 

popularnošću zaboravljene komedije, a priznao je i da ilm nikada nije imao neke 

ozbiljne pretenzije: "Ideju sam dobio nakon što sam pogledao ilm "2001.: Odiseja 

u svemiru". Mislio sam, na ilmu u budućnosti nas uvijek prikazuju kao naprednu 

i inteligentnu civilizaciju, zar ne bi bilo smiješno da čovječanstvo budućnosti 

zapravo ostane na putanji na kojoj je sada, znači da napreduju samo veliki šopingcentri, 

konzumerizam, Jerry Springer Show, zaglupljivanje reklamama, sve više 

vulgarnosti u javnom prostoru...", ispričao je Judge. 

Reklame i korporativna kultura koja je preuzela svakodnevicu u ilmu doista 

djeluje komično zastrašujuće, ali uvjerljivo. Nije teško zamisliti da će nas uskoro, 

kao u ilmu, na ulazima u trgovačke lance pozdravljati: "Dobro došli u Costco, volim 

vas". Kada korporacije očajnički i besramno pokušavaju uvjeriti svijet da im je tobože 

stalo do ičega osim do proita - održivosti, šuma u Južnoj Americi, ženskih prava, 

afričke djece - patetično izjavljivanje ljubavi na ulazu ne djeluje toliko blesavo. 

Jer, voljeni kupac je dobar kupac. Jedino što je Judge fulao jest što bi pionir tog 

"emocionalno ucjenjivačkog konzumerizma" prije mogao biti Jef Bezos i Amazon. 

A kad smo kod Amazona, Judge je globalnu dominaciju budućnosti povjerio jednoj 

korporaciji, onoj energetskog pića Browndo, tako da ljudi sada ne piju ništa osim 

toga, a time zalijevaju i usjeve. Voda je "fuj" jer je to "ono u zahodu", kaže jedan 

lik. Također, odjeća koju ljudi budućnosti nose prepuna je reklama i logotipova 

brendova. Sprdnja je to na činjenicu da ljudi i danas vole nositi brendiranu odjeću 

jer sugerira određeni društveni status, usprkos groznoj činjenici da nas ti brendovi 

zapravo koriste kao svojevoljne hodajuće reklame. Judge onda kaže, pa zašto ne 

staviti stotinu brendova na jednu majicu? Što više znakova, to bolji status. 

Zgodna dosjetka. No, je li to i nešto više od toga? Možda bismo prije nego 

što "Idiotima budućnosti" pripišemo nadnaravni kritički i profetički status ipak

19 

trebali stati na loptu i popiti Browndo. Kovati ilm u zvijezde i stavljati ga uz bok 

s Kubrickovim "Dr. Strangeloveom", recimo, čini se pretjeranim. Fascinacija ovim 

ilmom kod većine gledatelja prije proizlazi iz potrebe da se ritualno zgraža nad 

time kako smo mi danas kao društvo postali neizdrživo glupi, nepismeni, ovisni 

o mobitelima i zatrovani reklamama. Možda i jesmo. Ali, svi koji to pravednički 

propovijedaju, naravno, sami za sebe ne misle da su glupi, nepismeni, ovisni o 

mobitelima i zatrovani reklamama. Tko onda jest? Tu je nevidljivi trik Judgeova 

ilma, da smo uvjetovani gledati ilm kroz oči prosječnog Joea, koji je sada 

najpametniji tip na svijetu. A nismo li to zapravo svi mi? Prosječni, a najpametniji 

(često na društvenim mrežama). Nitko, razumljivo, neće gledati ilm zamišljajući 

sebe kao idiota budućnosti koji u kasinu kocka svojim zdravstvenim osiguranjem 

ili se ludo zabavlja gledajući na televiziji 90 minuta krupnog plana guzice koja prdi 

(što su art-ilmovi budućnosti). 

Mi volimo laskati sami sebi. Da smo pametni. I to se ogleda u političkom 

elitizmu, pseudointelektualizmu i, na kraju, čak i u teorijama zavjere. Nije li 

omiljeni sport produhovljenih i obrazovanih ljevičara zgražati se nad nemuštom 

svjetinom, tipično krezubim desničarima, koji su kadri izabrati Donalda Trumpa na 

vlast? Nije li pseudointelektualizam povesti se za jednostavnom i simpliiciranom 

porukom ilma: "glupani će zavladati svijetom". A nije li onda i vrhunski primjer 

"sviranja vlastite trube", umišljaja intelektualne grandioznosti, misliti da su svi 

drugi glupi, a ti si najpametniji? (pa onda pišeš za Svijet kulture). Nije li, uostalom, 

taj lažan osjećaj intelektualne nadmoći klica svake teorije zavjera koja teoretičaru 

ulijeva osjećaj posebnosti i važnosti: "Bill Gates naš želi čipirati, probudite se, ovce! 

Ja znam istinu". 

I tu ne staje prikriveni elitizam "Idiota budućnosti". Jedna od kritika koja se 

ilmu često upućuje jest i njegova sklonost eugenici. Judgeova ideja kako će 

ljudi s vremenom poglupjeti je jednostavna, ali opasna: što bi se dogodilo ako 

pametni ljudi nastave planirati roditeljstvo ("joj, ne možemo imati dijete, ne u 

ovoj ekonomiji"), a glupani se nastave nekontrolirano razmnožavati ("Ronda, 

kvragu, mislio sam da si na piluli ili neko sranje")? U ilmu, baš tom evolucijskom 

nepravdom, za 500 godina imamo svijet u kojem je IQ niži od 80 jer nepismeni, 

deprivilegirani i primitivni glupani rade isto tako glupu djecu koja onda 

neodgovorno spavaju s drugim glupanima i tako dalje... 

"Ako se glupi razmnožavaju većom brzinom od pametnih, što će smanjiti 

svjetsku inteligenciju sve do idiotizma, onda je prirodno željeti spriječiti da se to 

dogodi. A onda, odatle, uopće nije tako velik skok početi vjerovati da bismo možda 

samo inteligentnim ljudima trebali dopuštati reprodukciju - drugim riječima, 

sterilizirati glupe. To je, prijatelji moji, opis eugenike", zapisao je novinar Vicea Rick 

Paulas u svom članku, jednom od rijetkih kritičkih, "Idiocracy je, zapravo, loš ilm". 

No, čak i ako kažemo da pretjerujemo, pa površnoj komediji 

pripisujemo više značenje nego što bismo trebali, ostaje ipak 

ta prikrivena elitistička pretpostavka ilma da se klasa može 

izjednačiti s inteligencijom, a onda i logični zaključak da nas, 

ako obrazovana srednja klasa ne krene ozbiljno praviti djecu, 

čeka budućnost kojom će vladati vulgarni white trash Ameri, divlji Afrikanci 

i nepismeni Romi. A oni će nam valjda spustiti kvocijent inteligencije - jer su 

vulgarni, divlji i nepismeni. 

Međutim, to ne može biti istina. "Planirano roditeljstvo", kao akcija za 

odgovorno pristupanje "pravljenju djece" (korištenje kontracepcije), postoji 

od početka 20. stoljeća. No, u istom tom vremenu, kada bismo rekli da se 

neobrazovani razmnožavaju kao zečići, znanstvenici su primijetili da je svaka 

generacija odrastala u inteligentnije ljude od svojih roditelja. To se zove Flynnov 

efekt, prema jednima sporni, a prema drugima znanstveno potvrđeni trend 

ljudskog postupnog napredovanja, a ne nazadovanja u inteligenciji. U posljednjih 

stotinu godina, prema IQ testovima, prosjek se svako desetljeće pomicao prema 

gore za tri poena. Dakle, ono što je bio prosječni IQ 1950. daleko je ispod prosjeka 

izmjerenog, primjerice, 1980. godine, pa onda 1990. i tako dalje. 

Ista je stvar i s čitanjem. U ilmu obični Joe, preuzimajući vlast nad idiotima, 

završava nadahnutim monologom: "Možda će opet doći vrijeme kada čitanje i 

pisanje neće biti samo za pedere", kaže pred zatečenom publikom. I nisu li to 

zapravo naša moderna snebivanja nad generacijama koje, bu-hu, sve manje i 

manje čitaju. Obično se kaže, nitko više ne čita, knjižnice su prazne, mladi nemaju 

dovoljno pažnje da pročitaju deset strana "Ilijade" i "Odiseje". Kakva nas budućnost 

čeka? Svijetla, ako je vjerovati povijesnim podacima. Jer, oni kažu da se tijekom 

posljednjih 65 godina globalna stopa pismenosti povećavala za četiri posto svakih 

pet godina, bila je 42 posto u 1960-ima, a 86 posto do 2015. godine. To bi značilo da 

danas čitamo više nego ikada prije. Točnije, da unuci čitaju puno više od svojih baka 

i djedova koji su možda bili i nepismeni, ali i roditelja. Dobro, možda ne lektiru, 

ali postove na društvenim mrežama, sigurno. I iste se primjedbe mogu prenijeti 

na ilm, glazbu... Čak je i veliki ilozof Theodor Adorno sredinom 20. stoljeća 

čangrizavo prezirao kino misleći da je to posebno grozna vrsta besposličarenja, a 

ništa naklonjeniji nije bio ni prema jazzu, smatrajući jedino klasičnu glazbu pravom 

glazbom. Pa opet, danas i ilm i jazz procjenjujemo kao vrijednu umjetnost. 

I naša je potreba, kojom valjda opravdavamo vlastito postojanje, vlastitu 

generaciju, eru u kojoj živimo i pokušavamo dati neki trajniji smisao neumoljivoj 

prolaznosti, vjerovati da svijet ostaje u glupljim rukama nego kada smo ga 

mi preuzeli. Važno nam je snebivati se nad novom generacijom, nad tim 

nerazumljivim i trivijalnim trendovima mladih, uvijek isticati glupost i površnost 

njihovih preokupacija i interesa: "U moje vrijeme mi nismo plesali na glupe 

pjesmice na Tik-Toku!" Ne, plesali smo na Branka Kockicu ili Bembo Dizalica je tu... 

Feđa Gavrilović 

SIMPTOM 

U SLICI 

ŠUMONJINO SMETLIŠTE TITRA ŠARENIM 

BOJAMA, PA IZGLEDA ČAK I PRIVLAČNO, KAO 

NEKA DULČIĆEVSKA RAZIGRANA MASA KOJA 

ZRAČI VESELJEM I VITALNOŠĆU 

U 

Zagrebu je nedavno ponovno aktualiziran problem smeća, ovaj put 

s odlučnom namjerom nadležnih da konačno reguliraju tu lavinu 

otpada koja iz dana u dan raste. Bitku sa smećem cijelo čovječanstvo, 

polako ali sigurno, gubi već desetljećima. Ničemu se zapadni čovjek 

nije toliko pažljivo posvetio kao povećanju svoga komfora, povećanju 

svojih posjeda i, posljedično, povećanju otpada koji proizvodi te uništenju svoga 

prirodnog okoliša. Najžalosniji plodovi ekocida koji revno provodimo pomori su 

životinja i devastacija njihovih staništa. Tone jednokratne plastike koja predstavlja 

samo beznačajan luksuz i komociju nakupljaju se u morima, u šumama i u našim 

krvotocima (u obliku mikroplastike). 

Jednu scenu te bijede do koje je dospjela naša civilizacija prikazao je 

Bojan Šumonja na slici "Rode Island". Naslov je simpatična igra riječima za 

posve nesimpatičan, dapače uznemirujući, prizor - gomilu šarenog smeća po 

kojemu kopaju rode. Ljupku i idiličnu sliku roda na dimnjacima i telegrafskim 

stupovima u proljeće, koja sugerira skladni suživot čovjeka i prirode, zamijenila 

je ovakva morbidna groteska u kojoj su životinje prisiljene preživljavati među 

nusproduktima civilizacije (a jednako su odvratni i prizori industrijskih klaonica ili 

životinja u cirkusima). 

Šumonjino smetlište titra šarenim 

bojama, pa izgleda čak i privlačno, 

kao neka dulčićevska razigrana masa 

koja zrači veseljem i vitalnošću, 

slikana s velikim užitkom. To je suština 

umjetničkog stvaralaštva: mogućnost 

komunikacije opore i beznadne 

poruke sredstvima koja zadivljuju. 

Tu je i crni humor koji ukazuje na 

mračnu stvarnost istovremeno se 

rugajući i njoj i sebi. 

Dok otkrivamo konture šarenog 

otpada na ovoj slici, čak smo u 

iskušenju da prigrlimo zagađenje i svu 

njegovu destrukciju kao dio prirode, Bojan Šumonja, Rode Island, 2020., 

kao nužan element u neprestanim 

200 x 200 cm. 

ciklusima stvaranja i razaranja. Ako 

je već život na Zemlji doživio pet 

masovnih izumiranja, zašto šesto ne bi Možda je ekološka 

bilo uzrokovano ljudskim faktorom? 

devastacija nešto čemu je 

Možda je ekološka devastacija nešto 

čemu je čovjek oduvijek bio usmjeren? čovjek oduvijek bio 

Nikakva Akropola i Međunarodna 

usmjeren? Nikakva 

svemirska postaja, nikakvi Descartes, 

Leonardo, Bach, Dostojevski, Einstein, Akropola, nikakvi 

Tesla - evoluirali smo samo da bismo 

Descartes, Leonardo, 

u plastičnoj vrećici nosili gomilu 

proizvoda u plastičnoj ambalaži Bach, Tesla - evoluirali 

i poslije sve te plastike bacili u 

prvu šumu ili potok, taman pokraj 

smo samo da bismo 

odbačenog starog (nekoliko godina plastiku bacili u prvu 

starog) televizora i hrpe odjeće koja 

se troši i mijenja na mjesečnoj bazi, a šumu ili potok 

zahvaljujući robovskom radu dovoljno 

je povoljna da si te brze modne 

izmjene može svatko priuštiti. Ako sve to i bude uzrokom naše propasti - što mi 

tu možemo. To je bio smjer civilizacije. Kolikogod ovo tumačenje možda i bilo 

istinito, ono djeluje samo kao kukavičko odricanje odgovornosti kako bi se održao 

neodrživi i destruktivni status quo. Kao ispiranje nečiste savjesti jer se ne želimo 

odreći komfora koji iziskuje prekomjernu proizvodnju. 

Dok čekamo vlastito gušenje u otpadu, preostaje nam samo da poput ovih roda 

prekapamo po njemu, preslagujući mrvice kulture i igrajući se njima kao što se 

slikar igra bojama na platnu. Hrpe smeća podsjećaju me na ilm "Ladykillers" braće 

Coen iz 2004., u kojemu šarmantni intelektualac sa šarolikom bandom stručnjaka 

pokušava opljačkati kasino. Jedan po jedan, simpatični provalnici padaju žrtvom 

svog pothvata i završavaju na brodu koji odvozi smeće do nekog deponijskog 

otoka, sličnog "Otoku mrtvih" sa slike Arnolda Böcklina iz 1880. Možda su, zaista, i 

sva naša znanja, planovi i želje, sva umjetnost kojoj se divimo i svi plodovi duha u 

kojima uživamo, tek obična gomila otpada. 


OMILJENA PROFESORICA S 

KOMPARATIVNE I STRUČNJAKINJA 

ZA LAKANOVSKU PSIHOANALIZU 

Željka 

Matijašević 

Intenzitet je nekada smatran društveno 

subverzivnim. Danas znamo da nije tako - 

on je hedonistički i konzumeristički 

piše: Srđan Sandić 

Neja Markičević / Cropix 

Željka Matijašević znanstvenica je, sveučilišna profesorica i književnica 

koja se nakon doktorata na Sveučilištu Cambridge (Trinity College) s 

tezom o odnosu lakanovske psihoanalize i ilozoije vratila na Odsjek 

za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta, na kojemu je 

studirala u grupi s Francuskim jezikom i književnošću - ovaj put, kao 

redovita profesorica. Temeljni joj je znanstveni interes teorijska i primijenjena 

psihoanaliza. Studenti hrle na njezina predavanja! Autorica je pet znanstvenih 

knjiga: "Lacan: Ustrajnost dijalektike", "Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan", 

"Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde", "Stoljeće krhkog sebstva: 

Psihoanaliza, društvo, kultura" te "Drama, drama". Također je napisala književna 

djela "Crna limfa/Zeleno srce: Alternativni leksikon duše" i "Obrana okusa smrti". 

Povodom knjige o borderline kulturi, koju je objavila prošle godine za Lexington 

Books, razgovarali smo o aspektima tog fenomena, novim oblicima autoritarnosti, 

neurozi i psihopatskim karakteristikama korporativnog mentaliteta... 

• Vaša knjiga se zove "The Borderline Culture: Intensity, Jouissance, and Death" 

(Borderline kultura: intenzitet, uživanje, i smrt). Koliko je dugo nastajala, što su 

bili, recimo to tako - uvjeti njezine proizvodnje? 

- Duže vrijeme sam razmišljala o tome kako živimo u vremenima u kojima 

su sve granice pomaknute, granice između svjesnog i nesvjesnog, života i 

smrti, načela ugode i načela zbilje, svijeta fantazije i realiteta, subjektivnog 

i objektivnog, osobnih projekcija i znanstvenih činjenica. Knjiga je nastajala 

paralelno s mojim više intuitivnim uvjerenjem u postojanje borderline kulture, 

kao i željom da razjasnim što je ustvari borderline, odnosno granična ličnost 

u psihoanalizi, jer je sam pojam izrazito nejasan. Psihoanalitički pristup koji 

zastupam u knjizi jasno je postavljen i kao želja za dubinskim razumijevanjem 

granične ličnosti i njezina traumatičnog iskustva. 

• Kako uopće pristupiti fenomenu borderlinea? Još jedan je to od termina koji 

je kolokvijalno dobio previše nesuvislih i neopravdanih interpretacija... 

- Apsolutno, sam termin je kolokvijalno sve prisutniji i pri tome se u isti koš 

trpaju ljudi čija su iskustva potpuno različita, njihov emotivni i duševni život 

je različit, kao i način na koji se suočavaju s bolnim emocijama. U znanstvenim 

pristupima tom terminu jasno je koliko ga je teško odrediti pa izgleda da duguje 

svoju nesretnu sudbinu morfemu border - granica, tako da se u njega stavlja sve 

što nije klasična neuroza, a nije ni psihoza. 

Možda bi bilo najlakše reći, u skladu sa psihoanalitičarom Heinzom Kohutom, 

da je borderline razina na kojoj određena ličnost živi, doživljava stvari i 

funkcionira, to bi bila razina koja je bolnija, fragilnija i nestabilnija od neurotske 

razine, a može uključivati i povremene psihotične simptome. Unutar same 

borderline razine postoje niža, srednja ili viša razina, pa kada kažemo 'granična 

ličnost', uvijek moramo imati na umu koja je razina funkcioniranja te ličnosti. Ova 

je ličnost jako stigmatizirana zbog moguće prisutnosti psihotičnih simptoma, a 

također samu sebe stigmatizira i smatra manje vrijednom zbog tog iskustva. 

Djelo koje smatram prijelomnim u razumijevanju te ličnosti je knjiga Andréa 

Greena 'Privatno ludilo: psihoanaliza graničnih slučajeva', gdje autor obrće 

shvaćanje granične ličnosti kao one koja je u procijepu između neuroze i psihoze, 

i prostor granice tumači kao prostor pregovaranja između suprotstavljenih 

sastavnica psihe. To je kao da kažete da granice ne dijele, nego spajaju, to je Green 

učinio za borderline ličnost. Cilj je pomaknuti se od crno-bijelih afekata prema 

sivim zonama, zonama u kojima naši suprotstavljeni dijelovi vode dijalog. Znači, 

granica - line je postala land - široki prostor slobode i mjesto gdje preslagujemo 

i kanaliziramo vlastite intenzivne afekte, a naglasak je stavljen na dinamički 

shvaćen unutarnji sukob. 

Granična ličnost je ona koju obilježuju upravo emotivni intenzitet uglavnom 

negativnog pola, težnja da stvari vidi crno ili bijelo te također vrlo fragilna i 

nestabilna samosvijest, krajnje nesiguran osjećaj identiteta. Ta ličnost je s jedne 

strane izložena intenzivnim afektima, a unutar nje ne postoji dovoljno čvrsta os 

koja bi te afekte kanalizirala, sublimirala, proradila. Impulzivnost se često navodi 

kao obilježje te ličnosti, ali i u pogledu toga možemo reći, poput psihijatra Viktora 

Frankla, da prostor između impulsa i odgovora na njega sačinjava slobodu ličnosti. 

Upravo su taj odgovor i taj prostor ono što bi Green nazvao zonama pregovaranja. 

• Što je onda borderline kultura? Kako se ona određuje? 

- U svojem teorijskom razmatranju borderline kulture išla sam u smjeru 

suprotnom od patologizacije suvremenog društva, nego sam uočila i pokušala 

dokazati da su u suvremenim zapadnim društvima granice vrlo labilne i 

pomaknute, i da je borderline ličnost naprosto manifestacija društvene i 

kolektivne psihopatologije. Ovdje mislim na nekoliko temeljnih odrednica 

borderline kulture: pop-kulturno i marketinško poticanje emotivnog intenziteta; 

medijsko proizvođenje crno-bijelih polariteta; i, naposljetku, ono što se dugo 

smatralo temeljnim obilježjem granične ličnosti, a to je cijepanje (splitting). 

To cijepanje, koje je više nego evidentno u političkoj areni i u svim oblicima 

diskriminacije, ta logika ili/ili je nešto što susrećemo svaki dan i što nas dovodi 

do pitanja: ako nas kultura tjera da sve vidimo crno-bijelo i nalaže rasizam 

uspješnosti preko energetski intenzivne ličnosti, u nekoj čudnoj sprezi s 

energetskim rječnikom new agea, tko je onda borderline? Društvo ili pojedinac? 

• U kojoj je relaciji vaša knjiga sa slavnom knjigom Christophera Lascha 

"Narcistička kultura"? Čini mi se da dijaloška poveznica postoji? 

- U vrlo bliskoj vezi jer mi je Laschova knjiga bila otkriće u mojim ranim 

dvadesetima. Laschova knjiga iz 1979. bila je hit i Lasch je, iako sociolog po struci, 

ispravno uočio temeljne društvene trendove nakon odumiranja kontrakulture i 

nove ljevice u sedamdesetima, koje je nazvao 'ja-desetljeće' nakon što su snovi 

o velikim političkim, društvenim, kulturnim i psihološkim promjenama koje su 

se trebale dogoditi u međusobnoj sintezi - propali. Lasch kaže da njegova knjiga 

nastaje u vrijeme rađanja doba slike, a slika je narcistički počela dominirati 

našim osobama. Opsjednuti smo time kako se prezentiramo drugima, jesmo li 

zaljubljeni u sliku koju smo stvorili o sebi, a ustvari preziremo i gnušamo se svog 

istinskog sebstva? Doba slike pogoduje ličnosti koju Lasch smatra ispraznom, 

bez ikakvog interesa za društvo, koja život provodi u zrcaljenju i samozrcaljenju. 

To je također ličnost koja traži isključivu i neprestanu potvrdu drugih pa onda te 

potvrde pounutruje, što su tužne zamjene za istinski osjećaj samopoštovanja. 

• Koje su manifestacije borderline kulture? Kakvi smo mi kao njeni "izvođači"? 

- Upravo je, kao što ste spomenuli, 'izvodimo', a ne znamo što radimo, 

odnosno u stalnom izvođenju te borderline kulture ne promišljamo o tome 

kako smo je kooptirali i kako je ona hegemonijski nametnuta i kooptirana kao 

oblik samoizražavanja. Ovdje ponajprije mislim na intenzitet kao stjegonošu 

borderline kulture, a paradoksalno je da je intenzitet prebivao negdje na rubu 

dok u divljim šezdesetima nije bio postavljen kao temeljna valencija iskustva. U 

šezdesetima su se iskustva vrijednosno određivala ne prema tome jesu li dobra 

ili loša, nego prema tome jesu li intenzivna ili mlaka, suzbijena, a potonje je 

označavalo konformista i malograđanina. Tada je temeljna opozicija bila hip 

nasuprot square, a square je označavalo uštogljene ličnosti uskih pogleda koje

Ako nas kultura tjera da sve vidimo crno-bijelo i 

nalaže rasizam uspješnosti preko energetski 

intenzivne ličnosti, u nekoj čudnoj sprezi s 

energetskim rječnikom new agea, onda se upitajmo: 

tko je borderline? Društvo ili pojedinac? 

se svega boje, a posebno novih iskustava, kao što odbijaju prihvatiti da nova 

iskustva mogu doprinijeti psihičkom razvoju i uvećanju ličnosti, a u konačnici i 

promjeni ličnosti jer je to najviše zanimalo kontrakulturu - promijeniti čovjekovu 

svijest. Nakon što se davno pogubila politička oštrica šezdesetih u djelovanju 

nove ljevice, u kulturnom sjećanju današnjice prebivaju hipiji i krilatica 'sex, drugs 

and rock'n roll', kao i intenzitet. Intenzivna iskustva bila su toliko slavljena da su 

se usidrila i u tadašnjem kultu droge jer se smatralo da su psihoaktivne droge 

te koje će uvećati svijest i doprinijeti evolucijskom skoku ljudske vrste dok nije 

došlo do otkrića da izazivaju psihoze i uništavaju mozak. Problem s navodno 

oslobađajućim intenzitetom je u tome što je po sebi intenzitet smatran društveno 

subverzivnim. Danas znamo da nipošto nije tako, kultura droge koja danas ustraje 

u svojem histeričnom i krajnje alarmantnom obliku razotkriva skrivenu istinu 

kontrakulture - da je intenzitet oduvijek bio hedonistički i konzumeristički ili je 

to brzo postao. 

• Novi oblici autoritarnosti, koji u svojoj srži i nisu toliko novi, omeđeni su 

homofobijom i mizoginijom. Zašto nikako da napuste tu "formu"? Što je takvim 

sustavima posebno intrigantno i/ili važno u poništavanju tih "drugosti"? 

- U knjizi je jedan dio također posvećen nesposobnosti da se tolerira 

različitost i narcističkom zahtjevu za istosti te sam to pitanje razmotrila iz 

različitih uglova. Pozabavit ću se ovdje ličnošću koja mrzi sve različito od sebe. 

Adorno je takvu ličnost nazvao autoritarnom i deinirao je kao nesposobnu da 

tolerira ambivalenciju, dvosmislenost. Tolerancija ambivalencije i postojanje 

ambivalencije su velike psihoanalitičke istine. Reći ću vrlo jednostavno: imamo 

loše i dobre dane, loše i dobre godine, dijelove tijela koji nam se više ili manje 

sviđaju. Ne moraju nam se jednako sviđati pojedini dijelovi našeg tijela, ali ih 

moramo prihvatiti kao svoje. Također, neke svoje osobine više volimo, neke 

manje, pa radimo na tome da loše smanjimo, a dobre povećamo, ali to je jako 

daleko od idolatrijskog obožavanja sebe i svog života u kojem baš ništa, ni na 

sebi ni u svojem životu, ne bismo mijenjali. Lacan je jednom rekao, uspoređujući 

naše emotivno iskustvo s čitanjem knjige, da u svačijoj osobnoj povijesti postoje 

stranice srama koje su čvrsto slijepljene i stranice slave koje su širom rastvorene i 

koje obavezuju na još veću slavu. Tako nam valja rastvoriti te slijepljene stranice i 

zatvoriti stranice slave ako govorimo o psihičkom razvoju. 

Tako je i na psihičkoj razini doživljaja drugog, činjenica da se taj drugi odmiče 

od naše strukture je narcistički zahtjev za istosti - "svi moraju biti kao ja", a ja sam 

savršen i neupitan. 

Na lakanovskoj razini poricanje ambivalencije značilo bi nemogućnost 

prihvaćanja manjka u sebi i drugima. Ali, stvar je u tome da su naše napukline i 

naši otvori istovremeno i mjesta gdje puštamo druge ljude da dopru do nas. Na 

društvenoj razini nemogućnost toleriranja ambivalencije i različitosti pojavljuje 

se u obliku mahnitog traganja za 'apsolutnim' rješenjima jer ona umiruju, ona 

djeluju kao da ulazite u simbiozu s prvobitnim objektom i kao da se nije dogodila 

separacija, bolno odvajanje. Lakanovski orijentirani psihoanalitičari ne prestaju 

upozoravati, poučeni mračnom poviješću Zapada, na opasnost bilo kakvih 

političkih rješenja koja su 'konačna'. Za njih je, dapače, poricanje manjka u sebi i u 

drugom čisti oblik fetišističke perverzije. Unutarnja tjeskoba koja nagriza ličnost, 

kao i sve destruktivne sastavnice projicirat će se na van jer su nepodnošljive - i 

tako će se stvoriti demonski drugi koji nam onemogućuje psihičku cjelovitost i 

psihičku dobrobit. Upravo se to pitanje dobrobiti za onog koji mrzi nije dovoljno 

naglašavalo, nego se u prvi plan stavljala njegova mržnja prema objektu. Paradoks 

je da su oni koji su skloni rasističkoj mržnji, mizoginiji i homofobiji, a ovdje 

je sada manje važno mrzi li se rod, rasa, etnicitet, seksualna orijentacija - u 

položaju negativne ovisnosti o tom demoniziranom drugom, odnosno da im on 

'jamči' ikakvu takvu psihičku cjelovitost, što je razlog zašto ga nikako ne mogu 

prestati mrziti: jer mržnja prema drugom čini dobro njihovom egu. Kada bi taj 

demonizirani drugi uzrokovao samo negativne efekte, jednom bi ga se prestalo 

mrziti. Ali, on služi dobrobiti rasističkog ega, tako da mržnja nikada ne može 

prestati, a slučajevi njezine neutralizacije su vrlo rijetki. 

• Kakav je pregled, odnosno koje su nove diskusije o aktualnim primjenama 

psihoanalize na suvremene forme društvenosti, institucija, psihoterapije i 

kulture svakodnevice? 

- Psihoanaliza je u potpunosti uključena u razmatranje formiranja našeg 

identiteta, pogotovo ovdje mislim na mlade ljude koji su rođeni u dodiru s 

virtualnom stvarnošću i društvenim mrežama. Prije desetak godina održan je 

simpozij 'Psihoanaliza i virtualna zbilja' na kojem su se postavila različita pitanja 

vezana uz postojanje, osim dosadašnjih dviju zbilja - materijalne i psihičke, i treće 

zbilje: virtualne. Kao prvi problem pojavilo se razlikovanje načela ugode i načela 

zbilje, koje treba revidirati jer je nastalo kad su postojale samo dvije vrste zbilje. 

Također je izložen problem optimalne frustracije (uskrate) jer djeci morate nešto 

uskratiti da bi živjela u skladu s realitetom, ali sada ta uskrata može biti poništena 

u virtualnom prostoru. Mladi ljudi su toliko narcistički ranjivi jer su pod pritiskom 

da budu aktivni na društvenim mrežama, a izostanak pozitivnih komentara ih 

ranjava, kao i negativni komentari. Kao da smo formiranje mladih ljudi prepustili 

vršnjačkim grupama u virtualnoj stvarnosti. Fantazija je uvijek bila problem ako je 

ometala načelo zbilje, ako nije sublimirana u obliku umjetnosti, stvaranja i široko 

shvaćene kreativnosti kao našeg osobnog doprinosa društvu, a sada postoje 

društveno poticana nepisana pravila o tvorbi sebstva na temelju fantazije. 

• Kako pristupiti ili kako se obraniti od tendencija normalizacije psihopatskih i 

sociopatskih aspekata korporativnog mentaliteta u našoj svakodnevici? 

- Svaka normalizacija je totalitarna, a jednodimenzionalnost koja nam 

se nameće jest stavljanje naše ličnosti u Prokrustovu postelju, gdje nam 

odsijecaju one neželjene tankoćutne i sublimirane dijelove koji nas sprečavaju 

da postanemo okrutni go-getters ili, kako je svoju knjigu posvećenu američkoj 

korporativnoj psihopatiji nazvao Robert Hare, 'Zmije u odijelima'. Jedan od 

iritantnijih dijelova neoliberalizma je meritokracija, odnosno svijest o tome da 

svatko dobiva što zaslužuje i da svatko sam zaslužuje svoj život i svoj status, a koja 

niječe činjenicu da ne krećemo svi s istih pozicija i da naša startna pozicija može 

biti toliko loša da nam onemogućuje ikakvu socijalnu mobilnost ili bolji život. 

21 


22 


Završni rad s Berlagea 

"A Flat Tale" (gore i 

dolje desno) 

Jedan od crteža u sklopu doktorskog rada prikazuje 

interpretaciju svijeta opisanog u distopijskom djelu 

ruskog autora Jevgenija Zamjatina "Mi" (gore) 

Temple for the 

Pictures - ilustracije 

koje su bile izložene 

u Münchenu (lijevo i 

lijevo dolje) 

Utopije su uvijek produkt vremena u kojem su 

smišljene. Ali s obzirom na to da se temelje i na fikciji, 

dozvoljavaju jedan odmak od stvarnosti koji pomaže 

razvoju kreativnije i inovativnije imaginacije 

prostora, kaže mlada arhitektica, urbanistica i 

ilustratorica koja živi i radi u Nizozemskoj 

Jana Čulek 

Utopijski urbanizam nisu 

snovi o idealnom svijetu, već 

oblik kritičkog mišljenja 

piše: Korana Sutlić 

Foto Ino Zeljak 

Jana Čulek je multitasking arhitektica, 

urbanistica, istraživačica i ilustratorica. Radi i 

bavi se znanstvenim radom u Nizozemskoj, u 

Rotterdamu živi od 2014. godine. Propitkuje 

na koje sve načine, osim gradnjom, arhitekti i 

urbanisti mogu sudjelovati i pridonijeti prostoru. 

Osnivačica je ureda Studio Fabula, bavi se 

strategijom u arhitekturi i urbanizmu, međutim 

osvojile su nas njene impresivne ilustracije 

vezane uz ovu tematiku u kojima kroz crtež promišlja o prostoru. Razgovor 

počinjemo s aktualnostima iz našeg dvorišta. 

• Urbanizam je na neki način u Hrvatskoj gotovo izumro, barem kad 

promatramo stanje u prostoru i tretman struke. Što mislite o tome? 

- Mislim da je konkretno sa Zagrebom problem što se svi već desetljećima 

vrte oko istih tema, ali bez nekih suvremenih i provedivih rješenja. Urbanizam 

se često rješava od parcele do parcele, rade se samo dopune starog GUP-a, 

bez cjelovitog promišljanja grada i suvremenih prostornih potreba. Naravno, 

promjene na razini cjelokupnog GUP-a zahtijevaju vremena i novca, a i 

svojevrsnu političku stabilnost, ali mislim da je jedan aspekt problema 

možda nemogućnost probijanja mladih generacija s novijim idejama koje se 

možda više ne zasnivaju samo na rješavanju pitanja željezničke pruge, nego 

pokušavaju sagledati grad na novi način. 

• Kakva je situacija u Nizozemskoj? 

- Mislim da je glavna pouka koju o toj temi možemo izvući iz Nizozemske 

ta da su za bilo kakve ozbiljne promjene potrebne komunikacija i kolaboracija 

na različitim razinama: između različitih tijela državne i lokalne uprave, 

strukovnih udruženja, između arhitekata i urbanista, ali i građana, odnosno 

njihova aktivna zainteresiranost, educiranost o prostoru te participacija. 

• Recite nam konkretan primjer. 

- U Nizozemskoj sudjelujem na projektu koji vodi AIR Rotterdam, 

Rotterdamski arhitektonski institut. On okuplja arhitekte i urbaniste iz 

različitih ureda sa svrhom promišljanja tema koje su gradu trenutačno 

relevantne, poput energetske i prometne tranzicije, krize u stanogradnji, 

klimatske krize... Cilj je pokazati gradskim vlastima da bavljenje tim temama 

nosi sa sobom određene prostorne potrebe i posljedice te se predlažu 

rješenja i pristupi, ovisno o konkretnim situacijama u različitim dijelovima 

grada. Projekt se odvija kroz predavanja i participativne radionice u kojima 

razni akteri razmjenjuju svoje ideje i mišljenja, s ciljem stvaranja konkretnih

smjernica koje će se kasnije predati gradskim vlastima. Odlična stvar kod 

tog konkretnog primjera je direktni kontakt ljudi različitih uloga, pozadina 

i generacija, koji bez ikakvih hijerarhijskih odnosa otvoreno razgovaraju, 

surađuju i razmjenjuju ideje te činjenica da te ideje ne ostaju samo slovo 

na papiru, već postaju smjernice gradskim vlastima za razradu daljnjih 

koraka i projekata. 

• Kakav je život u Nizozemskoj trenutačno? 

- Život u Nizozemskoj je svakako drugačiji. Iako je na prvi pogled sve puno 

sređenije nego u Hrvatskoj, to ne znači da se i ovdje ne bore s različitim 

problemima, posebice u arhitekturi i urbanizmu. Zemlja je površinski 

mala, nema puno prostora, ali ima puno ljudi, a to sa sobom donosi mnoge 

prostorne izazove. Ali struka se ovdje trudi biti glasnija, suradnja među 

sektorima koji sudjeluju u izgradnji prostora je malo veća, pristup je 

više integralan. 

• Bavite se najviše temom utopije, vaši su projekti utopijski? Utopije su 

istovremeno zastrašujuće i tako privlačne... 

- Bavim se utopijama kroz svoj doktorski rad, ali trudim se određene 

spoznaje i metode ostvariti u praksi. Utopiju ne shvaćam kao inalni produkt 

kojem je cilj osmisliti idealan svijet, već kao na kritičku metodu koja je 

svojevrsno ogledalo društva i prostora. Smatram da kroz utopijsku metodu 

možemo potaknuti promišljanje o izvanstandardnim rješenjima i pristupima 

te da se utopija kao metoda u prostoru ne treba pojavljivati samo na razini 

grada, nego i u manjim mjerilima. Moji urbanistički i arhitektonski projekti su 

utopijski, ali ne u smislu nedostižnosti i ikcije, nego u kritičkom pristupu. 

• Na što kritički ukazujete tim svojim radom? 

- Trudim se svakim projektom ne samo ponuditi rješenje, već preispitati i je 

li sam zadatak adekvatan za određeni prostor. Cilj, dakle, nije samo pružanje 

odgovora, već i postavljanje novih pitanja kako bi se pokrenuli novi razgovori. 

Mislim da je danas najlakše kada nešto ne funkcionira srušiti ili napustiti i 

sagraditi novo. Rijetko kad se zapitamo zašto je nešto prestalo funkcionirati i 

može li se problemu pristupiti na drugi način, možda iz nekog drugog mjerila. 

Mislim da je integralno strateško razmišljanje danas jako bitno u arhitekturi i 

urbanizmu, da se ne radi uvijek samo o jednoj parceli. Svojim radom se trudim 

ukazati na neke od tih širih prostornih odnosa. 

• Znači, istraživanje o utopijama pomaže u širenju vidika... 

- Smatram da su utopije uvijek produkt vremena u kojem su smišljene 

te su kao takve uvijek veoma povezane s kontekstom. Ali s obzirom na 

to da se temelje i na ikciji, dozvoljavaju jedan odmak od stvarnosti koji 

Paromlin 

(5. nagrada na 

natječaju) 

pomaže razvoju kreativnije i inovativnije imaginacije prostora. Iako su 

po svojoj prirodi utopije zapravo vrlo ozbiljne kritike društva, činjenica 

da ih većina tako ne percipira omogućava svojevrsnu subverzivnu 

implementaciju novih tema i ideja u prostorni, ali i društveni diskurs. Isto 

tako, prostorno-vremenska 'lokacija' utopije, koja je uvijek daleko od naše, 

omogućava dugoročniji pristup koji u suvremenoj arhitekturi i urbanizmu 

često nije moguć. 

• Recite nam jedan primjer iz prakse. 

- Prošle godine sam u suradnji s amsterdamskim uredom Rademacher de 

Vries Architects (RDVA) radila na projektu "De Stationstuinen: Four Ideals in 

Theory and Practice". RDVA je u tom trenutku radio na projektu urbanističkog 

plana za Barendrecht, u kojem su poslovno-prodajnu zonu pretvarali u novo 

stambeno naselje. Cilj suradnje bio je, kroz povijesne primjere utopija i 

svojevrsnih ideala koje one predlažu, ponuditi suvremena 'idealna' rješenja za 

četiri teme: metropolitanski urbanitet, inkluzivnu urbanu formu, mobilnost 

te prirodu kao javni prostor. Razrada tih četiriju tema, kojima bi projekt dobio 

dodanu vrijednost, bila je način da se investitorima približi važnost ne samo 

izgradnje što proitabilnijih kvadrata za prodaju, nego i ulaganje u javni i 

društveni prostor novog naselja. 

• Sviđa nam se vaš rad "Seven Dystopian/Utopian Houses". Opišite nam 

jednu od sedam mogućih distopijskih kuća. 

- Ako moram izabrati samo jednu, mislim da je to onda 'The Most Beautiful 

House' ili 'Najljepša kuća'. U njenoj razradi vodila sam se konceptom da je u 

današnje vrijeme, ali i u mnogim drugim povijesnim situacijama, vanjština 

često bitnija od unutrašnjosti. Kuća je zamišljena kao svojevrsni eksterijerni 

kameleon - vanjski izgled mijenja ovisno o trendovima, a vlasnik istovremeno 

živi u asketskom interijeru koji ne može, ali i ne želi bolje opremiti, što zbog 

visokih računa energije za održavanje vanjskog izgleda, što zbog stava da 

interijer nije bitan. Mislim da poruku svi mogu sami shvatiti. 

• Bavite se i projektom aktivacije zgrade Nizozemskog instituta za 

arhitekturu, dizajn i digitalnu kulturu (Het Nieuwe Instituut, HNI), na kojem 

radite u suradnji s jednom američkom irmom. O čemu se radi? 

- Ovo proljeće i ljeto radila sam s američkom irmom DVDL na prostornoprogramskoj 

aktivaciji HNI-ja. S dolaskom novog direktora, Arica Chena, HNI 

je htio istražiti kako bi mogao poboljšati prostorno-programsko iskustvo 

svojih posjetitelja te istovremeno proširiti publiku i vidljivost samog instituta. 

Moj dio zadatka je bio izraditi prostornu analizu i evaluaciju zgrade i okoline 

te uspješnost trenutačnih načina korištenja i programskog rasporeda, s ciljem 

predlaganja novih smjernica za poboljšanje. S obzirom na to da se radi o jako 

kompleksnoj i slojevitoj instituciji s bogatim interdisciplinarnim programom, 

zadatak je bio zahtjevan, ali izuzetno zanimljiv. U današnje vrijeme očekivanja 

posjetitelja kulturnih institucija se mijenjaju te postoji potreba za što većom 

interakcijom, autonomijom i svojevrsnim osjećajem pripadnosti unutar 

same institucije. Stoga je bilo nužno predložiti brze i jednostavne prostorne i 

programske preinake uz pomoć kojih bi se ti zahtjevi što lakše ostvarili. 

• Kompjutori u arhitekturi postali su neizostavan dio alata arhitekata. Kao 

tema, vezani su uz vaš rad, kroz ilustraciju. Serija vaših projektnih crteža bila 

je uključena u veliku izložbu "The Architecture Machine", koja je prošle i 

pretprošle godine bila postavljena u Münchenu. Kako ste temu ilustrirali? 

- Na izložbu me pozvala kustosica Terese Fankhänel, kojoj su se svidjele 

moje ilustracije za konceptualni projekt 'Temple for the Pictures', svojevrstan 

paviljonski muzej za seriju radova švedske slikarice Hilme af Klint. Moj rad 

je na izložbi bio uvršten u temu 'The Computer as a Medium for Storytelling' 

- kompjutor kao medij za pričanje priče, te je s nizom drugih radova 

predstavljao suvremene pristupe dizajnu prostora kroz narativ i crtež. U svom 

radu koristim digitalni crtež kao metodu reprezentacije, alat za promišljanje, 

a možda i kao svojevrsnu 'utopijsku' metodu koja kroz vizualizaciju projekta 

priča i o nekim drugim temama. U slučaju ovog konkretnog projekta, ta 

druga priča bila je dosta poetska, bavila se percepcijom svijeta u različitim 

životnim dobima. 

• Sudjelovali ste na mnogim izložbama? 

- S obzirom na to da su ilustracije integralni dio mog arhitektonskog 

i urbanističkog rada, one često bivaju zapažene. Izložbe su krenule prije 

nekoliko godina, kada je jedna ilustracija mog završnog rada s Berlagea 

izložena u Italiji na izložbi koju je organizirala talijanska platforma Artwort s 

radovima ureda poput nizozemskog MVRDV-a ili belgijskog OFFICE Kersten 

Geers David Van Severena. Od tada sam sudjelovala na grupnim izložbama u 

Berlinu, na prije spomenutoj u Münchenu te nedavno s 'Dystopian/Utopian 

Houses' u amsterdamskom ARCAM-u, koja se bavila temom tehnologije u 

životnom prostoru. Ovo ljeto planiram i izložbu crteža koje radim u sklopu 

doktorskog rada u rotterdamskom HNI-ju, a tko zna, možda se neka prilika 

uskoro otvori i u Zagrebu. 

• I za kraj, malo drugačije pitanje - kako provodite svoje slobodno vrijeme? 

- Slobodnog vremena i nemam previše, ali to koje imam provodim sa 

suprugom i sinom. Osim toga, pišem zadnje stranice doktorata, radim na 

projektima, tu su predavanja, radionice, a pripremam se i za neke nove 

pothvate od sljedeće godine, uključujući i otvaranje ureda u Hrvatskoj. 

23 


ATLANTA 

NOVA NAJBOLJA SERIJA SVIH VREMENA 

"TWIN PEAKS" S REPERIMA 

"The Sopranos" su "samo" introspekcija, "Wire" "samo" panorama, a 

"Twin Peaks" "samo" percepcija. "Atlanta" je u gotovo svakoj epizodi 

sve troje. Jeza, humor, ljepota i banalnost stalno se isprepliću dok 

pratimo pokušaje borbe za bolji i normalniji život 

piše: Leonard Jurić 

Z 

animljivo je da od 2016., kada je 

izašla prva sezona "Atlante", do 

danas, kada čekamo zadnju epizodu 

završne sezone, u periodu ogromne 

proliferacije TV serija, streaming kanala 

i panegirika o "zlatnom dobu televizije", 

zapravo i nije bilo dileme ako bi vas tko 

pitao koja je najbolja aktualna serija. 

Odgovor je uvijek bio "Atlanta". 

"Atlanta" je autorski projekt Donalda Glovera, inače scenarista ("30 Rock"), 

glumca ("Community") i repera (Childish Gambino) sa širokim uvidom u 

funkcioniranje zabavne industrije. U ranom pitchu "Atlantu" je opisao kao 

"'Twin Peaks' s reperima" i gotovo nijedan osvrt na seriju do sada nije mogao 

u potpunosti ignorirati ovu usporedbu. Dijelom zahvaljujući Lynchu, cijeli 

svijet već razumije male američke gradiće i bijelu srednjoklasnu suburbiju kao 

poprišta nadrealnih noćnih mora. Mjesta u kojima duboka izolacija, privilegije 

i stroga hijerarhija raspliću smrt, seks, snove i osobnu krivnju u nerazmrsivo 

mutnilo traume i ljepote. Atlanta je još ambicioznija. 

Još od kada je devedesetih u tom gradu stacioniran LaFace Records, 

diskografska kuća posvećena suvremenoj afroameričkoj pop glazbi (Toni 

Braxton, TLC, Usher), Atlanta funkcionira kao simbol i inkubator novog 

afroameričkog kreativnog elana i glamura. Taj inkubator je u međuvremenu, 

između ostalih, proizveo Outkast, Futurea i Migose, i tako inaugurirao period 

u kojem američku pop kulturu vodi i deinira afroamerička kultura. Ipak, 

Atlanta je i dalje standardni američki rasistički grad, čiji uspjeh samo potiče 

grotesknu gentriikaciju i nove patologije u utrci za slavu i goli opstanak. 

snimke: Proimedia 

Serija "Atlanta" dokumentira ovaj period prateći uličnog repera Paper Boija 

(Brian Tyree Henry), njegova menadžera Earna (Glover), Earnovu partnericu/ 

prijateljicu Vanessu (Zazie Beetz) i zajedničkog prijatelja Dariusa (Lakeith 

Stanield). Paper Boi je pribran, Earn neurotičan, Vanessa soisticirana, 

Darius pomaknut. Zajedno čine valjda najintrigantniji, i najbolje glumljeni, 

udarni kvartet neke serije uopće. Ali serija ih ne tretira tako, posebno u 

trećoj i četvrtoj sezoni. Uz covid i povećane angažmane glumaca na drugim 

projektima, često treba računati na epizode bez ijednog od protagonista. 

Glavni likovi su nositelji iskustva svijeta koji Atlanta opisuje, ali nisu jedini 

ni nezamjenjivi. Istu svrhu može ispuniti i epizoda lažne dokumentaristike, 

iktivnih informativnih i zabavnih programa ili zasebnih priča s 

novim likovima. 

Upravo ovo inzistiranje na iskustvu svijeta omogućuje "Atlanti" da 

istovremeno bude impresivno nijansirani prikaz institucija i normi s njihovim 

prostornim i vremenskim dinamikama, kao i tankoćutni opis mentalnih i 

releksivnih mehanizama koje koristimo da te institucije i norme uopće 

pojmimo i živimo s njima, odnosno usprkos njima. U usporedbi, "The 

Sopranos" su "samo" introspekcija, "Wire" "samo" panorama", a "Twin Peaks" 

"samo" percepcija. Atlanta je u gotovo svakoj epizodi sve troje. Jeza, humor, 

ljepota i banalnost se stalno isprepliću dok pratimo pokušaje borbe za 

bolji i normalniji život u kontekstu koji je namješten da takva nastojanja 

pretvori u apsurd. 

Tri su tradicije oblikovale "Atlantu" i način na koji ju gledamo. Prva je 

afroamerička pop kultura, koja je od svojih početaka izložena svojevrsnom 

institucionalnom kanibalizmu. Nemoguće je pratiti povijest američke 

popularne kulture i ne primijetiti da funkcionira po modelu i paralelno

Serija "Atlanta" prati uličnog repera Paper 

Boija (Brian Tyree Henry), njegova menadžera 

Earna (Glover), Earnovu partnericu/ 

prijateljicu Vanessu (Zazie Beetz) i zajedničkog 

prijatelja Dariusa (Lakeith Stanfield). Paper 

Boi je pribran, Earn neurotičan, Vanessa 

sofisticirana, Darius pomaknut. Zajedno čine 

valjda najintrigantniji, i najbolje glumljeni, 

udarni kvartet neke serije uopće 

s organiziranim kriminalom, pri čemu Afroamerikanci odrađuju "prljave" 

poslove. Donose inovaciju, razumiju i stvaraju bilo publike, ali ih se i prve 

žrtvuje kada dođu regulacija i/ili recesija. Ipak, kombinacija formiranja 

višegeneracijskih afroameričkih srednjih klasa i progresivnih politika 

iznjedrila je zadnjih 20 godina impresivan kinematografski i serijski 

opus, odnosno generaciju inovatora na koje se ne može gledati kao na 

predstavnike određene demograije, nego kao referentne točke za cijelo 

polje (Jordan Peele, Ava DuVernay, Ryan Coogler, Issa Rae, Glover). Zbog 

velikih produkcijskih zahtjeva do sada je ovaj prostor bio izraženo čuvan 

kao isključivo bijeli. Pritom si "Atlanta" i dalje ne može priuštiti da ne bude 

nešto neviđeno i više cool od konkurencije. Koristi najaktualniju glazbu i 

najaktualnije memove, obrađuje goruće političke teme često i prije nego 

što one to postanu. Afroamerička pop kultura mora biti barem korak ispred 

publike, nema komfora za standardno ili obično. 

Druga tradicija je nadrealizam. U pokušaju europskih umjetnika da 

probave i oblikuju modernizam poetika nadrealnog je postala konstitutivna 

za iskustvo suvremenosti, od slikarstva preko ilma do memova. Ta poetika 

uvijek predstavlja nastojanje da se hinjena hiperracionalnost glavnih poluga 

moći dovede u apsurdni ili komplementarni odnos sa subjektivnim vizijama 

i asocijacijama. Isprva odraz razočaranih nadanja francuskih republikanaca 

i komunista, nadrealizam se proširio na kolonije i postao releksna metoda 

oslikavanja iskustva života u sustavu koji je dizajniran da poriče ljudskost, 

sreću i kontinuitet. "Atlanta" bez ograda pripada afronadrealizmu u svojoj 

estetici. Začudni kadrovi, nagli obrati u nespoznatljivo, nevidljivi akteri, vidljivi 

akteri koji djeluju kao simulacija; "Atlanta" koristi razne nadrealističke trikove 

da podcrta nestvarnost življenog iskustva. Nadrealizam ovdje nije neuspjeh 

da se pojmi život ili pokušaj da ga se drugačije vidi, on je jedini alat da se opiše 

kako stvarnost samu sebe generira i kakav traumatičan i dezorijentirajuć (i 

nekad čudno zabavan) efekt taj proces ima na nas koji ju živimo. 

Treća tradicija je aktualna konvergencija između kozmopolitskih 

radničkih, političkih i intelektualnih vizija šezdesetih s 

globalnom strategijom konsolidacije američkog korporativnog 

sektora. "Woke" ili "pc" propaganda, kako bi rekli kreteni. Sa 

svojom muškom, protestantskom, kapitalističkom, straight, 

bijelom i prije svega materijalno i egzistencijalno sigurnom perspektivom; 

tradicionalna američka pop kultura oduvijek je isključivala i otuđivala 

ogromnu većinu svjetske publike. Iako dominantna, produkcijski impresivna, 

često jedina dostupna i tako automatski referentna, svejedno je generirala 

ambivalenciju. Život ne izgleda tako. Paralelno su se svijetom odvijali 

kontrapokreti, pokušaji da kultura opisuje iskustva raznih potlačenih skupina 

(žena, radnika, siromašnih, bolesnih, manjina, žrtvi kolonizacije i rata, LGBTIQ 

populacije…) i dio tih struja dopro je i do Hollywooda. Danas, kada je industriji 

jasno da cilja i na internacionalnu publiku i na šire koncipiranu demograiju 

nego prije, neki tipovi isključenja su postali tabu, odnosno minimum 

reprezentacije do sada zatomljenih identiteta se počeo podrazumijevati. Iako 

često neinspiriran i peridan (makar ne više neinspiriran ili više peridan od 

"starog" Hollywooda), ovaj proces je iznjedrio i "Atlantu", seriju koja u punom 

smislu prikazuje ranjivost, zbunjenost, apsurdnost i prostodušnu životnost 

onkraj mainstream utvara. 

Je li "Atlanta" savršena? Ne. Za početak, prikazuje se na FX-u, kanalu 

sveproždirućeg Disneyja i već je time dio uznemirujućeg procesa 

monopolizacije naizgled cijele kreativne industrije pod jednim krovom. 

Ipak, čini se da se radi o rijetkom trenutku u povijesti kada dvorska luda 

kralju govori pravu istinu i ne suzdržava se - Disney nije naručio ni očekivao 

"Atlantu" kakvu je dobio. "Atlanta" doduše ne govori sve istine. Usprkos 

odličnoj Zazie Beetz, "Atlanta" ne obrađuje ženske teme jednako pozorno kao 

rasne i klasne. Za nadopunu treba gledati afrobritansku seriju "I May Destroy 

You" Michaele Coel, čija je jedna sezona 2020. jedina mogla konkurirati 

"Atlanti" u rubrici "jedina serija koju MORATE pogledati". Puno je indicija 

i da je Glover politički standardni američki bogataš, koliko god tu svoju 

perspektivu bespoštedno i efektno prikazivao i ogoljivao. Bez obzira na 

krajnje dosege, "Atlanta" je najvažnija po tome što je nepovratno proširila 

obzor očekivanja za serijski format. Serije jednostavno ne bi smjele biti gluplje 

i skromnije od "Atlante", i ako stvarno bude tako, možemo se barem veseliti 

hrabroj, duhovitoj i evokativnoj umjetnosti koja će primjereno popratiti 

raspad (razvoj? promjenu?) svijeta. U međuvremenu, naputak za tulume i 

druženja. Ako vas pitaju za najbolju seriju, smijete i dalje reći i "The Sopranos" 

i "Wire" i "Twin Peaks". Može i "Game of Thrones" i "Broad City" i "Succession". 

Ali prvo "Atlanta", nemojte se blamirati. 

Viktor 

Vresnik 

VRESNIKOVA 

INVENTURA 

DYLAN I ÖSTLUND NAJAVLJUJU NAM PRVU PRAVU 

VELIKU SMJENU GENERACIJA NAKON 1968. 

Danas je uobičajeno ilm odgledati izravno na telefonu. Kada gledate 

Gloriju Swanson kako kao izblijedjela ilmska zvijezda Norma 

Desmond izjavljuje iz vaše ruke "ja sam velika, slike su postale male", 

to sadrži slojeve ironije koje pisac/redatelj Billy Wilder nikada nije 

mogao zamisliti. Naravno, netko tko povlači nešto na svoj telefon 

najvjerojatnije gleda nešto još kraće i brže na TikToku, a ne nešto crno-bijelo s 

trajanjem od 110 minuta, zaključuje Bob Dylan u svojoj novoj knjizi "Philosophy 

of Modern Song" kada piše o pjesmi "My Generation" Petea Townshenda i 

njegove grupe Who. 

Svaka generacija, piše dalje Dylan, može odabrati što želi od starije, s istom 

arogancijom i egom koji je vodio prethodne generacije kada su prebirale kosti 

prijašnjih. Pete Townshend rođen je 1945., što ga stavlja na čelo baby boom 

generacije, rođene neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Generacija 

koja je rodila Petea i boomere nazvana je "najvećom generacijom" - što uopće 

nije za samohvalu. 

Selimo se u kino gdje Yaya i Carl, inluencersko-manekenski par iz novog, 

Zlatnom palmom u Cannesu ovjenčanog ilma "Trokut tuge" švedskog autora 

Rubena Östlunda tumače Dimitriju i Veri, bogatom ruskom paru, kako su se 

na luksuznom krstarenju našli zbog prirode svojeg posla. "Rijetko nas plaćaju 

novcem, ali daju nam razne skupe stvari, pa onda mi o tome komuniciramo 

na mrežama", objašnjava Carl Dimitriju, kojega glumi Zlatko (Kićo) Burić, 

svojedobno uz Dunju Koprolčec i Damira Bartola velika nada hrvatske kazališne 

scene ("Trokut tuge" lako se može zamisliti kao zreli projekt neke današnje 

verzije Kugla glumišta). Dimitrij tu, naravno, predstavlja staru, ali još ne sasvim 

ostarjelu generaciju. Ulogu "ishlapjelih" preuzeo je par trgovaca oružjem, 

(oni kažu: "Pomagali smo razvoju brojnih demokracija"); on je tranzicijski 

biznismen koji se obogatio trgovanjem gnojivom. "Prodajem govna", kaže on 

Carlu i Yayi, uvodeći nas u svijet 

Dylan u novoj knjizi, baš 

kao i Östlund u filmu 

"Trokut tuge", raspravlja 

o sve većem jazu i 

nerazumijevanju među 

generacijama. Stari još 

uvijek ne žele napustiti 

pozornicu, a mladi su - 

prazan list papira? 

antimetaforičke doslovnosti kojom se 

poigrava Östlund. 

Povratak Dylanu: "Što je zapravo 

generacija? Uobičajena je deinicija 

da je to razdoblje u kojemu statistički 

najveći dio stanovništva rođenog 

unutar trideset godina kontrolira 

zeitgeist. Nedavno smo ušli u novu 

fazu, u kojoj je svatko tko uđe u dob 

od dvadeset dvije godine pripadnik 

generacije Z. Dok se ljudi šale na 

račun milenijaca, ta je skupina 

sada stara vijest, zastarjela kao i sve 

prethodne generacije - baby boomeri, 

Gen X, krhka generacija, prijelazni, 

neutralni, ovisni, nepotreseni ili jednostavno - prazan list papira." Dylan sa 

svojom 81 godinom može biti stari cendravac. Ali ne, evo ga, brutalno izravnog 

poput Östlunda: "U ekskluzivnom ste klubu i reklamirate se. Brbljate o dobnoj 

skupini, čiji ste 'visokorangirani' član. Ne možete sakriti da ste umišljeni snob. Ne 

pokušavate baciti bombu ili izazvati skandal, samo mašete zastavom i ne želite da 

itko shvati što govorite pa da to prihvati ili barem pokuša shvatiti. U stvarnosti, 

vi ste osamdesetogodišnjak, voze vas u kolicima u domu za starije, a medicinske 

sestre vas nerviraju. Govorite im - zašto svi jednostavno ne nestanete"... 

Dylanova knjiga produžetak je njegove radijske serije za XM Satellite Radio 

(2006. - 2009.) koja je objedinila dva bunara povijesnog znanja - njegov i 

producenta Eddieja Gorodetskog ("Dva i pol muškarca", "Dharma & Greg", 

"Teorija velikog praska", "SNL", "Late Night with David Letterman"...). Sjećam se 

Dražena Vrdoljaka i njegovih transgeneracijskih radioemisija, ali i jazz tribina 

Mire Križića u Centru za kulturu i informacije (danas KIC), koji su dubinski zaorali 

u kulturu trenutka i povijesti, ili predavanja Nikole Filipovića na zagrebačkom 

Arhitektonskom fakultetu gdje su se studenti susretali istodobno s velikom 

arhitekturom, postšezdesetosmaškim esejima Susan Sontag i zvučnom kulisom 

Milesa Davisa, ali samo onoga prije "Bitches Brew" i zaokreta prema nepoznatom. 

Dylanovo pisanje blisko je onom Patti Smith, donosi osjećaj bogatstva nakon 

pročitanog odlomka. Oboje mogu biti teški za slušanje. Martin Scorsese napravio 

je nekoliko takvih, sjajnih, dokumentaraca. Wim Wenders uhvatio je trenutak 

s "Munjom iznad vode", Dave Grohl (Nirvana, Foo Fighters) s odličnom serijom 

"Sonic Highways"... 

Dylan i tri desetljeća mlađi Östlund donose nam, međutim, nešto novo: 

najavljuju prvu pravu smjenu generacija od 1968. otkad kao da smo svi govorili 

zajedničkim jezikom. Danas, čini se, raste jaz sličan onome koji je iznjedrio '68. 

Međugeneracijski, sve se manje razumijemo. Pretpostavljam da je to dobro. 

25 


26 


Kad smo se prošle 

godine u studenome 

prvi put srele u 

pariškom cafèu Les 

Éditeurs, u društvu 

njezinih izdavača 

Sylvie Mouchès i Branka Čegeca, Négar Djavadi, 

francuska spisateljica, scenaristica i redateljica 

iranskog podrijetla, vrlo je brzo predložila da 

prijeđemo na ti. Srdačan razgovor u kojemu smo 

se dotaknuli raznih književnih i neknjiževnih 

tema ne bi voajerskom oku dao naslutiti da se 

družimo prvi put. Prevoditelje vjerojatno često 

obuzima takav dojam, da odavno poznaju "svog" 

autora, "svoju" autoricu, čak i kad ih nikad ne 

upoznaju, jer je druženje s njima u tekstu najčešće 

dugotrajno, intenzivno, a katkad i višekratno. 

Osjećaju prema njima i određenu bliskost, 

posebno ako se dogodi da se senzibiliteti i 

pogledi na svijet poklapaju... 

Négar Djavadi autorica je koju sam s velikim 

užitkom prevodila i prije, a naročito nakon 

tog susreta. Stoga me jako raduje mogućnost 

razgovora s Négar u povodu nedavnog izlaska 

hrvatskog prijevoda "Arene", njezina drugog 

romana, u nakladi Meandra Medije. Négar 

Djavadi u Teheranu je pohađala francusku školu. 

Budući da su joj roditelji bili oponenti šahova, a 

zatim i Homeinijeva režima, u dobi od jedanaest 

godina pobjegla je s majkom i sestrom preko 

kurdistanskih planina u Tursku, a zatim u Pariz 

gdje ih je već čekao otac. U Bruxellesu je studirala 

ilmsku umjetnost, koju je zatim neko vrijeme 

i predavala na Sveučilištu Pariz 8. Realizirala je 

četiri kratkometražna ilma, napisala nekoliko 

scenarija za igrane ilmove i serije te objavila dva 

vrlo zapažena romana, "Dezorijentalna" (2016.) i 

"Arena" (2020.). 

• Tvoj prvi roman, "Dezorijentalna", u 

Francuskoj je bio jako uspješan, nekoliko 

prijevoda osiguralo mu je dobru recepciju 

u svijetu, a i hrvatska ga je kritika dočekala 

s pohvalama. On počiva na autobiografskim 

elementima odrastanja u Iranu, bijega i 

doseljavanja u Francusku, a bavi se i pitanjima 

seksualnih opredjeljenja te umjetnog začeća. 

U svom novom romanu naslovljenom "Arena" 

nudiš nam jednu posve drukčiju priču. 

Radnja se u cijelosti odvija u Parizu i na scenu 

dovodi kompleksnost današnjeg urbanog 

života, svojevrsne gladijatorske borbe za 

preživljavanje, otkud i naziv. Možeš li nam kratko 

predstaviti taj roman? 

- Ovaj roman polazi kako od mog odnosa 

s Parizom tako i od zapažanja koje me već 

nekoliko godina uistinu proganja, a tiče se 

uplitanja ikcije u stvarnost. Primjerice, način 

na koji su strukturirane i prezentirane vijesti, 

na koji se tretiraju događaji, kao i utjecaj tog 

uplitanja na naše živote, naše stanje uma, naše 

međusobne odnose. 

Htjela sam napisati knjigu o Parizu, iako je 

o tom gradu ispisano mnogo knjiga, ali opet, 

RAZGOVORI S 

PREVODITELJIMA 

NÉGAR 

DJAVADI 

Danas u Iranu 

postoji nevjerojatan 

bunt žena koji se ne 

bi mogao dogoditi 

da nema društvenih 

mreža 

Razgovarala: Vanda Mikšić 

svaka epoha mijenja gradove, ponekad i iz 

temelja. Činjenica je da se od pojave interneta 

i društvenih mreža, ali i klimatskih promjena, 

Pariz, kao i većina metropola, dosta promijenio. I 

upravo sam o tom Parizu željela pisati, o njegovoj 

svijetloj i mračnoj strani, o njegovu stanovništvu 

koje dolazi odasvud, o njegovoj povijesti i 

smjerovima u kojima ide. Zato roman polazi od 

jedne tragedije, smrti tinejdžera u jednoj od 

najsiromašnijih gradskih četvrti, i pripovijeda je 

iz gledišta desetaka likova, od onoga koji misli 

da je ubio dječaka do liječnice specijalistice 

sudske medicine. 

• Likovi su ti vrlo različiti, od sasvim mladih 

ljudi, bilo da su delinkventi iz tih siromašnih 

četvrti, tzv. citéa, ili imućniji tinejdžeri iz 

disfunkcionalnih obitelji, preko usamljenih 

žena kojima je dobar dio života proveo u raznim 

bitkama, imigranata koji se na svakom koraku 

tretiraju kao građani drugog reda, radikalnih 

islamista, policajaca koji su u društvu često 

monolitno negativno percipirani, pa sve do 

uspješnih ljudi iz svijeta medija, koji ispod 

površine luksuza i bezbrižnosti također imaju 

neke svoje strahove i krhkost... I koliko god s 

jedne strane na tim raznolikim proilima stvaraš 

osnovu za oštru kritiku društva, s druge si strane 

uz njih, za svakoga od njih imaš dozu empatije... 

Odakle crpiš ideje i emocije za svoje likove? 

- Često imam dojam da su naši postupci, pa 

tako i postupci likova o kojima pišem, uvjetovani 

Foto Proimedia

osjećajima, emocijama ili frustracijama koji se 

u nama gomilaju. Bilo da smo obični građanin, 

policajka, političar ili političarka, postoji razlog 

za našu pasivnost pred događajima ili, naprotiv, 

za naš angažman u citéu, za našu ambiciju, naše 

nasilje, naše nade. I upravo ti razlozi stvaraju 

empatiju, omogućavaju da shvatimo zašto se neki 

lik ponaša tako kako se ponaša. U "Areni" sam 

pokušala opisati likove polazeći iz te dubine, kako 

bih satkala tu empatiju između njih i čitatelja, ali 

ih i izvukla iz anonimnosti u koju ih grad gura. Ne 

poznajemo ljude pokraj kojih prolazimo, ponekad 

svaki dan, a ikcija nam dopušta da o tim ljudima 

ispričamo priču. 

• Rekla bih da je svaka tvoja rečenica 

borba, između ostalog, protiv klišeiziranja 

i stereotipizacije ljudi i situacija. Nastojiš 

sagledavati nijanse i zahvaćati suvremeni svijet 

u kompleksnosti. Dolazi li ta potreba iz tvoje 

osobne, vrlo slojevite priče? 

- Nema sumnje da ta potreba, kao što kažeš, 

proizlazi iz toga što sam i sama bila strankinja 

u ovom gradu. Kad sam sa svojom obitelji 

stigla u Pariz prije četrdeset godina, bili smo 

izbjeglice, oni koji su pobjegli iz zemlje slomljene 

diktaturom. U četrdeset godina sam od strankinje, 

one koja je Pariz gledala s distancom, znatiželjom 

i udivljenjem, postala netko tko ga zna napamet. 

Pogled kojim su Parižani, odnosno Francuzi, 

prije četrdeset godina gledali mene i meni slične 

vjerojatno je u meni pobudio želju da nadiđem 

tu društvenu fasadu, način na koji smo deinirani, 

kategorizirani, kako bih ispričala naše priče. 

Jer, kada poznajete priče ljudi, kada znate kroz 

što prolaze ili su prošli, predrasude nestaju, a 

time i mentalne granice, ostavljajući prostor za 

poistovjećivanje i razumijevanje. 

• Filmska je umjetnost jako prisutna u romanu 

- u klasičnom nam ih obliku donosi Cathie, a u 

suvremenom njezin sin Benjamin - što nas opet 

vezuje uz tvoju biograiju jer si, između ostalog, 

studirala sedmu umjetnost, predavala si je, 

ostvarila si četiri kratkometražna ilma, pišeš 

scenarije... Pišeš li o ilmu zato što to područje 

poznaješ ili je to svojevrsni hommage tvom 

drugom zanimanju? 

- "Arena" se referira na ilm kroz Cathie, na 

platforme i serije kroz Benjamina upravo iz 

razloga koje sam maločas spomenula, naime 

uplitanja ikcije u način na koji se poima 

stvarnost. Danas je slika sveprisutna u našim 

životima; t i sami se, sa svojim pametnim 

telefonima, šetkamo s kamerom u džepu. Prije 

dvadeset godina to je bilo nezamislivo, pogotovo 

jer je kamera bila rezervirana za profesionalne 

snimatelje. Činjenica da imamo tu kameru stalno 

uza se promijenila je mnogo toga, na primjer u 

našem odnosu prema policiji ili institucijama. 

Danas građani imaju moć koju prije nisu imali, 

moć koja je, kao i svaka moć, dvosjekli mač. 

Da i ne govorim o našem čitanju svijeta koji se 

ikcionalizira, pomalo se ugledajući na serije. 

Referiranjem na ilmsku umjetnost mogla sam 

pokazati te promjene i njihove posljedice na 

svakodnevnoj bazi, naročito kroz lik Benjamina, 

jednog od onih koji oblikuju taj svijet. 

• U strukturalnom je smislu roman ispisan 

u devet poglavlja, koja čine relativno kratke 

sekvence u kojima se isprepleću sudbine. Taj 

način konstruiranja romana i stvaranja dinamike 

teksta blizak je postupku ilmske montaže, a tvoj 

način pisanja vrlo slikovit, omogućava čitatelju 

da tijekom čitanja u glavi stvara svoj ilm. Imaš 

li dojam da ti poznavanje ilmske umjetnosti 

pomaže u pisanju? 

- Mislim da sam se ilmu ponajprije okrenula 

zato što više razmišljam u slikama nego u riječima. 

ROMANE FRANCUSKE SPISATELJICE, SCENARISTICE I 

REDATELJICE IRANSKOG PODRIJETLA "DEZORIJENTALNA" I 

"ARENA" NA HRVATSKOM JE IZDALA MEANDER MEDIA. 

DJAVADI JE U TEHERANU POHAĐALA FRANCUSKU ŠKOLU. 

BUDUĆI DA SU JOJ RODITELJI BILI OPONENTI ŠAHOVA, A 

ZATIM I HOMEINIJEVA REŽIMA, U DOBI OD JEDANAEST 

GODINA POBJEGLA JE S MAJKOM I SESTROM PREKO 

KURDISTANSKIH PLANINA U TURSKU, A ZATIM U PARIZ 

Meni je tako lakše, pogotovo jer moj materinski 

jezik, perzijski, više nije bio moj svakodnevni jezik 

ni jezik na kojem pišem. Kad pišem scenarije ili 

romane, vidim slike koje opisujem riječima. Ali 

ono što mi je pomoglo jest kako napisati priču 

s više likova, a da ne izgubim čitatelja, a da on 

putem ne zaboravi nekog od likova, odnosno na 

način da zadržim njegovu pozornost i interes. 

U pisanju scenarija postoji tehnički aspekt 

koji mi je pomogao u izgradnji "Arene", pa čak i 

"Dezorijentalne". 

• "Arena" vrvi suvremenim alatima - 

mobitelima, društvenim mrežama, streaminzima 

i sl. Zaplet se i događa oko gubitka - ili krađe 

- jednog mobitela... Koje je mjesto tih alata u 

društvu, a koje u (tvojoj) literaturi? 

- Ljudi moje generacije postavljaju sebi pitanja 

o tim predmetima, ili sredstvima komunikacije, 

koja mlađa generacija ne postavlja. To pokazuje 

da su ti alati sastavni dio njihova svakodnevnog 

života, njihova načina komuniciranja, povezivanja, 

integracije u svijet. Imam dojam da prije svega 

nedostaje "audiovizualno" obrazovanje. Trebalo 

bi ih podučiti što znači slika, što se sve može 

postići montažom, kako se lako može lagati 

i manipulirati, povrijediti, nauditi. Nedostaje 

opreza, ljudi moje generacije trebali bi biti 

oprezniji, na nastavi u školama bi se taj oprez 

trebao podučavati. S druge strane, danas u Iranu 

postoji nevjerojatan bunt žena koji se ne bi mogao 

dogoditi da nema društvenih mreža. Niti je mogao 

imati takav odjek na Zapadu. Slike koje kruže 

snimili su sami ljudi. Uostalom, iranski režim 

redovito isključuje internet kako bi spriječio 

širenje informacija i slika. U tom su smislu ovi 

alati fenomenalni i omogućavaju vam da budete 

u tijeku s onim što se događa u svijetu u realnom 

vremenu, bez iltera ili cenzure. 

Sada je teško i zamisliti priče bez likova koji 

se služe, primjerice, mobitelom. To je naročito 

uočljivo u kriminalističkoj književnosti, na 

primjer gdje današnji istražitelji provode vrijeme 

žonglirajući tim alatima kako bi napredovali 

u istrazi. Imam dojam da autori u svoju priču 

prirodno integriraju te alate i popratni vokabular. 

• Radnja romana obiluje brutalnošću, gotovo 

do neizdrživosti. On zapravo relektira nasilje 

kojemu smo svakodnevno više ili manje izloženi, 

naročito u velikim gradovima - arenama... 

Kako se danas nositi s tolikom količinom 

nasilja koja navire odasvud, a naročito iz 

medija i neselektiranih informacija, pa čak i 

ideološke propagande? 

- Iskreno govoreći, ne znam kako se nositi 

s tim, ali imam dojam da oni koji nas trebaju 

zaštititi od toga, koji imaju sredstva i potrebne 

alate, dakle političari, prvi to zloupotrebljavaju 

i trče za lajkom i retvitom, čak i po cijenu 

baljezganja, čak i po cijenu pristajanja uz teorije 

zavjere. I to je ono što najviše iznenađuje, kad 

vidimo u kojoj ih mjeri Twitter ili Instagram 

odvraćaju od njihove uloge, od mandata koji 

su dobili, pretvarajući ih u tinejdžere spremne 

na sve, samo da budu primijećeni ili da se 

reklamiraju. Samim time ostavljeni smo da 

se sami suočavamo s tim nasiljem i njegovim 

posljedicama, kao i s vlastitim pitanjima. A to 

također ide na ruku populistima svake vrste. 

• Opet se malo vraćam na ilm. I u najnovijem 

ilmu Romaina Gavrasa "Atena", koji se 

odnedavna može gledati na Netlixu (!), tematizira 

se nasilje do kojega dolazi zbog tragedije 

(ubojstva trinaestogodišnjeg dječaka) na 

podlozi kontinuirane napetosti između policije 

i stanovnika citéa, pri čemu na vidjelo dolazi 

i rasap unutar pojedinih obitelji... Već je 1995. 

Mathieu Kassovitz tematizirao to bure baruta u 

ilmu "Mržnja". Iako je tvoj roman šire postavljen, 

koliko ti je bio važan ilm poput Kassovitzeva? 

Koliko takvi ilmovi, a koliko literatura - jer 

znamo da postoji cijela jedna književnost 

predgrađa - uspijevaju senzibilizirati javnost za 

ovu temu? Misliš li da će "Atena" pridonijeti i 

vidljivosti tvog romana? 

- Dok sam pisala knjigu, nisam razmišljala 

o "Mržnji", iako taj ilm ostaje referenca mojoj 

generaciji. I "Mržnja" i "Atena" svoju priču 

smještaju u predgrađa, govore o stambenim 

Vanda Mikšić, Branko Čegec, Sylvie Mouchès i Négar Djavadi u pariškom kafeu Les Éditeurs. Privatna arhiva 

27 


28 


Foto Proimedia 

naseljima, odnosno spavaonicama u koje su 60-ih 

i 70-ih godina 20. stoljeća nagomilali imigrantske 

i siromašne obitelji. "Arena" se odvija u Parizu. 

Razlika je upravo u tome što je za Parižane, pa 

čak i za provincijalce, ta vrsta problema tipična za 

predgrađa, dakle riječ je o problemima koji ih se 

ne tiču. No, ti su problemi odavno prešli granice 

predgrađa i imigracije. Nasilje u ovim ilmovima 

proizlazi iz odnosa između mladih i policije ili 

između stanovnika i policije. To je predložak 

kojim se kinematograija posljednjih godina često 

služila jer prikazuje pravi, teški, "ilmski" sukob i 

omogućava stvaranje jakih likova. U "Areni" sam 

više nastojala govoriti o nasilju slike i njezinoj 

manipulaciji u zapaljivom društvu koje su vlasti 

zanemarile. Iako posljedice mogu biti slične, 

pristup je drugačiji. 

• Sigurno pratiš što se ovih dana događa u 

Teheranu, prosvjede nakon što je smrtno stradala 

mlada Mahsa Amini dok je iz apsurdnih razloga 

bila u pritvoru. U društvu koje si tako precizno 

opisala u svom romanu "Dezorijentalna" nesretna 

je djevojka samo iskra koja je zapalila masu... 

I opet je bila dovoljna samo iskra... Ta istinita 

priča, koja se upravo događa, povezuje, nažalost, 

na neki način tvoja dva romana. Imaš li ideju u 

kojem će smjeru sve to ići? 

- U nešto više od deset godina ovo je četvrta 

pobuna koja se guši u krvi. Ali, ovaj put događa se 

nešto novo. Smrt Mahse Amini bila je okidač, ali je 

vrlo brzo pobuna, koju su predvodile žene, osvojila 

cijelo društvo. Počevši od generacije koja danas 

ima 20 godina, koja je rođena u ovoj diktaturi, ali i 

uz internet i društvene mreže, i koja režimu jasno 

daje do znanja da se ne boji umrijeti. Ali tu su i oni 

koji pate zbog ekonomske krize. To je istovremeno 

KNJIŽEVNOST JOŠ UVIJEK 

NAMEĆE SPOROST, PA 

MAKAR TO BILO I SAMO 

VRIJEME ČITANJA; 

ZASIJECA DUBOKO U TEMU; 

STVARNOSTI DAJE DUBINU; 

PROMATRA LJUDSKO BIĆE S 

VIŠE STRANA 

NAJVIŠE ME IZNENAĐUJE 

KAD VIDIMO U KOJOJ MJERI 

POLITIČARE TWITTER ILI 

INSTAGRAM ODVRAĆAJU 

OD NJIHOVE ULOGE, OD 

MANDATA KOJI SU DOBILI, 

PRETVARAJUĆI IH U 

TINEJDŽERE SPREMNE NA 

SVE, SAMO DA BUDU 

PRIMIJEĆENI ILI DA SE 

REKLAMIRAJU 

i vrlo moćno i vrlo potresno jer, naravno, režim 

se ne da i odgovara na užasan način. Svi se boje 

krvoprolića. Pogotovo dok su na snazi sankcije 

protiv Rusije jer iranski režim (druga svjetska 

rezerva) želi prodati svoj plin Europi, kao i svoju 

naftu, i nipošto mu ne treba tako loš publicitet. 

• Budući da si politična osoba koja budno 

promatra svijet oko sebe, htjela bih te pitati o 

kulturološkim posljedicama ruske agresije na 

Ukrajinu, nakon koje je Zapadom zavladala, 

mogli bismo reći, antiruska histerija, što se 

itekako relektiralo na tretman ruske umjetnosti 

i ruskih umjetnika. Možemo li i smijemo li 

tek tako prebrisati dijelove humanističkog/ 

kulturnog naslijeđa zbog sumanutih političkih 

odluka i postupaka? 

- Nipošto. U zemljama u kojima vladaju 

autoritarni režimi umjetnici su već pod pritiskom, 

ograničeni u stvaranju, a ponekad i u otvorenom 

sukobu s vladama. Dvostruka je kazna što ih, uz 

ta ograničenja i sankcije, i druge zemlje tako 

tretiraju, uz izliku politike njihovih vladara. Mnogi 

ruski umjetnici vrlo su se hrabro usprotivili ovom 

ratu i iskazali solidarnost s ukrajinskim narodom. 

Neki su otišli, drugi su odlučili ostati. Rat je već 

među njih unio razdor, već ih je podijelio, što je 

uvijek veoma bolno. Ali bez obzira na njihov izbor, 

njihova je situacija vrlo teška i zaslužuju mnogo 

veću potporu i ispruženu ruku zapadnjakā. 

• Što misliš na koji način književnost može 

reagirati na, blago rečeno, suicidalna ubrzanja 

koja prijete krajem ili, u optimističnijoj varijanti, 

bijedom "civilizacije"? 

- Imam dojam da se književnost i pisci 

bore, barem velikim dijelom, protiv te ubojite 

tendencije koja ide s neposrednošću, a to je 

odsutnost nijansi. Napisani tekstovi, bilo za 

novine ili društvene mreže, na brzinu prosuđuju 

o temama koje obrađuju, najčešće se ne 

udubljuju ni u jedan događaj, samo potiču 

polemiku i stvaraju buku, tražeći laku emociju. 

Iz toga proizlazi mnogo nesporazuma i nasilja. 

Književnost još uvijek nameće sporost, pa makar 

to bilo i samo vrijeme čitanja; zasijeca duboko 

u temu; stvarnosti daje dubinu; promatra 

ljudsko biće s više strana. A opet, ne samo da 

platforme stalno traže priče i kupuju mnogo 

knjiga za adaptaciju, nego i ljudi imaju manje 

vremena i strpljenja za čitanje zahtjevnih knjiga 

s kompleksnim pričama. Izazov je ne pokleknuti 

pred tim zahtjevima, barem ne u potpunosti, i 

nastaviti promatrati svijet i pisati književnost. 

• Možeš li nam možda, po svom izboru, 

preporučiti neke autore, odnosno djela koja 

se ozbiljno i odgovorno bave aktualnom 

globalnom krizom? 

- Nedavno sam ponovo pročitala 

"Orijentalizam" Edwarda Saida, koji sam čitala 

prije mnogo godina. Mislim da njegova analiza 

i njegova razmišljanja dobro rasvjetljavaju sve 

dublji jaz između Zapada i Istoka, pa čak i Dalekog 

istoka. Dvije knjige Naomi Klein, "No Logo" i 

"Doktrina šoka", također su, po mom mišljenju, 

knjige koje tjeraju na razmišljanje i bacaju svjetlo 

na suvremeni svijet. Inače, redovito čitam Alberta 

Camusa, naročito "Pobunjenog čovjeka", ali 

i Hannu Arendt, čija su promišljanja i analize 

političkih sustava i danas aktualni. 

• Radiš li na nekom novom projektu? I, ako nam 

možeš barem malo otkriti, u kojem se smjeru 

kreće tvoja literarna, umjetnička potraga? 

- Da, radim na projektu koji nije ikcija, već 

priča na razmeđu intimnog i političkog. Ovo je prvi 

put da pišem izgovarajući "ja" i otkrivam koliko 

je taj pristup drugačiji i zahtjevniji od ikcije. 

Osim toga, radim na adaptaciji knjige iz svijeta 

špijunaže, "Jedinica 8200" Dova Alfona, u seriju.

ELIZABETH 

STROUT 

EKSKLUZIVNO 

DONOSIMO ULOMAK IZ 

NOVOG ROMANA 

JEDNE OD 

NAJOMILJENIJIH 

KNJIŽEVNICA 

DANAŠNJICE 

Strout se proslavila knjigom 

o čangrizavoj profesorici 

matematike Olive Kitteridge 

Proimedia 

"O, WILLIAME!" PRIČA JE O STRAHOVIMA I NESIGURNOSTIMA, MALIM 

RADOSTIMA I NJEŽNOSTIMA, O PRELJUBU I DRUGIM PARTNERIMA, 

RODITELJIMA I DJECI TE O TIHIM SILAMA KOJE NAS DRŽE ZAJEDNO 

obitnica Pulitzerove nagrade za književnost, američka 

D 

spisateljica Elizabeth Strout, ove je godine ušla u 

inale nagrade Booker s romanom "O, Williame!", 

koji upravo u prijevodu Srećka Jurišića izlazi i na 

hrvatskom u Proilovu izdanju. 

U ovom izuzetnom nastavku priče o Lucy iz romana 

"Zovem se Lucy Barton", Elizabeth Strout još je jednom 

potvrdila svoj status jedne od najznačajnijih suvremenih američkih spisateljica čiji 

se romani s nestrpljenjem iščekuju. "Jedno od čudesnih svojstava proze Elizabeth 

Strout način je na koji se naginje nad dubine najjednostavnijim potezima", zapisali 

su u The Guardianu. 

Lucy Barton je spisateljica, no bivšeg supruga, Williama, teško joj je pročitati. 

William joj je, priznat će, uvijek bio zagonetan. Zagonetno je i zašto su njih dvoje 

ostali povezani nakon mnogo godina. 

Kada je William zamoli da mu se pridruži na putovanju kako bi proniknuo u 

nedavno otkrivenu obiteljsku tajnu – jednu od onih tajni koje mijenjaju sve što 

znamo o svojim najbližima – Lucy i jest i nije iznenađena. Ono što slijedi prekrasna 

je priča o strahovima i nesigurnostima, malim radostima i nježnostima, o preljubu 

i drugim partnerima, roditeljima i djeci. Sa svakom stranicom saznajemo više o 

tihim silama koje nas drže zajedno – čak i kad se jedni od drugih udaljimo. 

Elizabeth Strout američka je spisateljica rođena 1956. u Portlandu u saveznoj 

državi Maine. Diplomirala je engleski jezik na Bates Collegeu u Lewistonu, a na 

Syracuse University College of Law dobila je i diplomu iz prava. Kratko je radila kao 

pravnica prije nego što se preselila u New York, gdje je počela raditi na Odsjeku 

za engleski jezik na Borough of Manhattan Community Collegeu. Objavljuje 

priče u brojnim časopisima, a dosad je objavila devet romana, od kojih je "Olive 

Kitteridge" dobio Pulitzerovu nagradu za književnost te postao bestseler broj 

jedan New York Timesa. Prema ovome je romanu snimljena i uspješna serija s 

Frances McDormand u glavnoj ulozi. 

Uz "Olive Kitteridge" i "O, Williame!", na hrvatski su prevedeni i romani "Olive, 

iznova", "Amy i Isabelle" te "Zovem se Lucy Barton", svi u Proilovu izdanju.

O, Williame! 

ELIZABETH STROUT 

S engleskog preveo 

Srećko Jurišić 

... 

Htjela bih reći nekoliko stvari o svojem prvom suprugu, Williamu. 

William je u posljednje vrijeme proživljavao stanovite, jako tužne epizode, 

kao i mnogi od nas, uostalom, ali želim ih spomenuti. Osjećam gotovo opsesivnu 

potrebu to učiniti. Williamu je sada sedamdeset i jedna godina. 

Moj drugi suprug, David, umro je prošle godine, a dok sam tugovala za njim, 

tugovala sam i za Williamom. Tuga je tako, o, tako samotna stvar, zato i jest strašna, 

mislim. To je kao da klizite po stijenkama vrlo visoke ostakljene zgrade, a iznutra 

vas nitko ne vidi. 

No, ovdje želim govoriti o Williamu. 

... 

Ime mu je William Gerhardt i kada smo se vjenčali, uzela sam njegovo prezime, 

iako tada to i nije bilo tako često. Moja cimerica s koledža mi je rekla: "Lucy, zar 

ćeš zbilja uzeti njegovo prezime? Mislila sam da si feministkinja." A ja sam joj rekla 

da me nije briga za feminizam; rekla sam joj da ja više ne želim biti ja. U to sam se 

vrijeme osjećala umornom od same sebe. Čitav sam život provela ne želeći biti ja, 

tako sam tada mislila, stoga sam uzela njegovo prezime i postala Lucy Gerhardt na 

jedanaest godina iako mi to nikada nije posve sjelo i gotovo odmah nakon što je 

Williamova mati preminula, otišla sam u ured za izdavanje vozačke dozvole tražeći 

da mi vrate moje ime natrag na vozačku dozvolu, ali je ispalo da je kompliciranije 

nego što sam mislila. Morala sam se vraćati i donositi im neke sudske spise, 

ali uspjela sam. 

Ponovo sam postala Lucy Barton. 

Bili smo u braku gotovo dvadeset godina prije nego što sam ga napustila i 

imamo dvije kćeri i u prijateljskim smo odnosima već dugo iako nisam ni sama 

sigurna kako nam je to pošlo za rukom. Ima toliko tužnih priča o razvodima, ali 

izuzev razvoda kao takvog, naša ne spada među njih. Katkad mi se činilo da ću 

umrijeti zbog boli koju mi je nanijela naša rastava, zbog boli koju je nanijela mojim 

curama, no umrla nisam, i još sam tu, kao i William. 

Budući da sam spisateljica, moram se potruditi napisati ovo gotovo kao roman, 

ali istinito je, onoliko koliko to mogu učiniti takvim. I želim reći – o, tako je teško 

znati što reći! No, ono što budem pripovijedala o Williamu, to znam jer mi je on 

to rekao ili sam vidjela vlastitim očima. Počet ću ovu priču kad je William imao 

šezdeset i devet godina, a to je bilo prije manje od dvije godine. 

... 

Prizor. 

U posljednje je vrijeme Williamova asistentica u laboratoriju počela Williama 

zvati "Einstein" i Williamu se to zbilja sviđalo. Ne mislim da William sliči na Einsteina, 

ali razumijem odakle to toj mladoj ženi. William ima jako guste brkove s ponešto 

sivih čekinja u bjelini brka, ali radi se o podšišanom brku, a kosa mu je gusta i bijela. 

I ona je podšišana, ali i dalje mu strši na glavi. Visok je i jako se lijepo odijeva. I 

nema onaj pomalo ludi izgled kakav se čini da Einstein, makar u mojoj glavi, ima. 

Williamovo lice nije često ugodno, osim katkad, ali jako rijetko, kad zabaci glavu 

i prasne u smijeh. Već ga dugo nisam vidjela kako to radi. Oči su mu smeđe boje i 

ostale su velike; ne ostaju baš svačije oči velike u starosti, no Williamove jesu. 

... 

Dakle… 

Svakog je jutra William ustajao u svom prostranom stanu na Riverside Driveu. 

Zamislite ga: zbacuje sa sebe pahuljasti poplun i tamnoplavi pokrivač, dok mu 

supruga još spava u njihovom bračnom krevetu kraljevskih dimenzija, i odlazi 

u kupaonicu. Budio se svakog jutra krutih udova, ali dali su mu vježbe i on ih je 

radio, odlazio je u dnevni boravak, lijegao na leđa na veliki crno-crveni sag sa 

starinskim svijećnjakom iznad glave, pedalirao je nogama po zraku kao da vozi 

bicikl, pa ih rastezao na razne načine. Nakon toga bi se smjestio na smeđem stolcu 

do prozora koji gleda na rijeku Hudson i stao čitati vijesti na laptopu. U nekom 

bi trenutku Estelle izronila iz spavaće sobe i pospano mu mahnula, pa otišla 

probuditi kćer, Bridget, kojoj je bilo deset godina, pa bi onda njih troje, nakon što 

bi se William istuširao, doručkovali za okruglim stolom u kuhinji; William je volio 

ovu rutinu buđenja, a njegova je kći, koju je također volio, bila brbljavo stvorenje. 

Činilo mu se kao da sluša pticu, rekao je jednom; i njezina majka je također 

bila razgovorljiva. 

Nakon što bi otišao iz kuće, šetao bi Central Parkom, pa se onda odvezao 

podzemnom do centra gdje bi silazio u Četrnaestoj ulici i šetao ostatak puta do 

Sveučilišta u New Yorku; uživao je u svojoj svakodnevnoj šetnji iako je primijetio 

da nije brz poput mladih ljudi koji su nalijetali na njega sa svojim vrećicama punim 

hrane ili kolicima s dvoje djece, ili u elastičnim tajicama sa slušalicama u ušima, s 

prostirkama za jogu na ramenu. Ohrabrivala ga je činjenica da je uspijevao prestići 

mnogo ljudi – starca s hodalicom, ili ženu koja se oslanjala na štap, ili pak samo 

osobu svoje dobi koja se kretala malo sporije od njega – i to mu je pomagalo da se 

osjeti živim i zdravim i gotovo neranjivim u svijetu koji je neumoljivo prometovao. 

Bio je ponosan što hoda više od deset tisuća koraka dnevno. 

William se osjećao (gotovo) neranjivo, to želim reći. 

Ponekad, za tih jutarnjih šetnji, pomislio bi: O, Bože to bih mogao biti ja… Taj 

čovjek u kolicima koji sjedi na jutarnjem suncu u Central Parku s pomoćnicom 

koja tipka po mobitelu na obližnjoj klupi dok je muškarcu glava pala na prsa, ili 

bih mogao biti ono! Onaj s rukom svijenom uslijed moždanog udara, nejednaka 

hoda… Ali onda bi William pomislio: Ne, ja nisam ti ljudi. 

I nije bio ti ljudi. Bio je, kako sam rekla, visok muškarac kojem zrela dob nije 

donijela dodatne kilograme (izuzev malog stomaka koji pod odjećom jedva da je 

bio i vidljiv), muškarac koji je još imao kosu, sijedu, ali gustu i bio je – William. I 

imao je suprugu, treću po redu, dvadeset i dvije godine mlađu od sebe. A to nije 

bila mala stvar. 

... 

No, noću ga često hvata jeza. 

William mi je to rekao jednog jutra – bit će od toga dvije godine – kad smo 

se našli na kavi na Upper East Sideu, u zalogajnici na uglu Devedeset i prve i 

Lexington Avenuea; William ima mnogo novca i mnogo novca daje, a jedno od 

mjesta kojima ga daje jest bolnica za djecu adolescentske dobi nedaleko od 

moje kuće i prije bi me, kad bi imao neki rani sastanak u toj bolnici, nazvao i 

našli bi se na tom uglu na kavi. Tog dana, bio je ožujak, nekoliko mjeseci prije 

nego što će William napuniti sedamdeset godina, sjedili smo za stolom u kutu 

zalogajnice; prozori su bili oslikani djetelinom za blagdan Svetog Patrika, ja 

sam pomislila – zbilja sam to pomislila – kako William izgleda umornije nego 

inače. Često sam mislila da William s godinama sve bolje izgleda. Gusta sijeda 

kosa daje mu otmjen izgled; nosi je malo dužu nego prije i malo mu se diže na 

glavi, što odudara od njegovih spuštenih brkova, a jagodice su mu izraženije, oči 

i dalje tamne; to je malčice čudnovato jer kad vas promotri na ugodan način, 

pogled mu na trenutak postane prodoran. U što li samo prodire tim pogledom? 

Nikad nisam saznala. 

Tog dana u zalogajnici, kad sam ga upitala "Pa kako si, Williame?", očekivala sam 

da će mi odgovoriti kao i uvijek, što znači da će mi ironičnim tonom kazati "Pa 

dobro sam, Lucy, hvala ti", ali tog mi je jutra rekao tek "U redu sam." Na sebi je imao 

crni dugi kaput koji je skinuo i naslonio na stolac do sebe prije nego što je sjeo. 

Odijelo mu je bilo skrojeno po mjeri. Otkako je upoznao Estelle, davao si je odijela 

šiti po mjeri, pa su mu u ramenima savršeno pristajala; odijelo je bilo tamnosive 

boje, a košulja svijetloplave, s crvenom kravatom; izgledao je svečano. Prekrižio 

je ruke na prsima, što često radi. "Lijepo izgledaš", rekla sam, a on je rekao "Hvala" 

(mislim da mi William nikada nije rekao da izgledam lijepo ili da sam lijepa ili 

barem da izgledam dobro na nijednom od naših susreta tijekom godina, a ja sam 

se nadala da jednom hoće). Naručio je kavu i pogledom preletio po lokalu, lagano 

zagladivši brkove. Neko je vrijeme govorio o našim curama – pribojavao se da je 

Becka, mlađa, ljuta na njega; bila je na neki način – neodređeno – neugodna preko 

telefona kad je jednom samo nazvao da proćaskaju, a ja sam mu samo rekla da joj 

dade prostora, privikavala se na brak. Malo smo tako razgovarali kad me William 

pogledao i rekao "Button, želim ti nešto reći." Nagnuo se naprijed na časak. "Noću 

me hvata užasna jeza." 

Kad koristi nadimak kojim me nekoć zvao, znači da je prisutan na neki način na 

koji to počesto nije, i uvijek me dirne kad me tako zovne. 

Rekla sam: "Misliš na noćne more?" 

Naherio je glavu kao da razmišlja i rekao: "Ne. Probudim se i u mraku me uhvati." 

A zatim je dodao: "Tako nešto mi se nikada prije nije dogodilo. Ali jezivo je, Lucy. 

Jeza me hvata." 

Opet se nagnuo prema meni i spustio šalicu. 

Pogledala sam ga i upitala: "Uzimaš li neke nove lijekove?" 

Lagano se namrštio i odvratio: "Ne." 

Stoga sam mu rekla: "Pa dobro, pokušaj popiti tabletu za spavanje." 

A on će: "Nikad nisam uzimao tablete za spavanje", što me nije iznenadilo, 

ali dodao je kako njegova supruga jest; Estelle je uzimala sijaset tableta i već je 

odustao od toga da pokuša odgonetnuti što je sve u šaci tableta koje je navečer 

pila. "Sad ću popiti tablete", rekla bi vedro i za pola sata usnula. Nije mu smetalo, 

rekao je, ali tablete nisu za njega. No, četiri sata kasnije bio bi budan i vrlo bi ga 

često hvatala jeza. 

"Ispričaj mi", rekla sam. 

I ispričao mi je, gledajući me tek povremeno, kao da je još uvijek ovijen jezom. 

... 

Jedna jeza: nema neko ime, ali ima veze s njegovom majkom. Njegova majka, 

zvala se Catherine, umrla je prije mnogo, mnogo godina, ali kada bi ga noću 

hvatala jeza osjećao je njezino prisustvo. No, nije to bilo dobro prisustvo i to ga 

je iznenadilo jer ju je volio. Bio je jedinac i uvijek je razumio majčinu (tiho) divlju 

ljubav prema njemu. 

Kako bi stresao tu jezu sa sebe, ležao bi budan u krevetu pored svoje usnule 

supruge i, sve mi je to tog dana ispričao i to me nekako ubilo, pomislio bi na mene. 

Pomislio bi na činjenicu da sam tamo negdje i da sam živa, baš u tom trenutku sam 

živa, i to mu je pružalo utjehu. Znao je da bih se u slučaju nužde javila na telefon, 

rekao je naslanjajući žličicu na tanjuriću do šalice kave, iako on nikada ne bi zvao 

usred noći. Kazao mi je da mu je moje prisustvo nekako pružalo najveću utjehu i 

tako bi ponovo utonuo u san. 

"Naravno da me možeš zvati kad hoćeš", rekla sam. 

A William je zakolutao očima. "Znam to. Upravo to ti želim reći", rekao je. 

Još jedna jeza: ovaj put ima veze s Njemačkom i njegovim ocem koji je umro 

kad je Williamu bilo četrnaest godina. Otac mu se vratio iz Njemačke kao ratni 

zarobljenik, u Drugom svjetskom ratu, i poslan je na rad na plantaže krumpira u 

Maine gdje je upoznao Williamovu majku koja je tada bila udana za uzgajivača 

krumpira. Ovo je možda bila najgora od svih jeza koje su spopadale Williama jer se 

njegov otac borio na strani nacista, a ta bi ga činjenica katkad noću progonila. Vrlo 

je jasno vidio koncentracijske logore, posjetili smo ih tijekom jednog putovanja 

u Njemačku, i vidio je komore u kojima su ljude ubijali plinom i onda bi se morao 

ustati i otići u dnevni boravak, upaliti svijetlo i sjesti na kauč, pogledati kroz 

prozor na rijeku, i nikakve mu misli, ni o meni ni o čem drugom, ne bi pomogle. 

Ova ga jeza ne bi hvatala tako često kao ona s majkom, ali kad bi ga uhvatila, 

bila je užasna. 

Još jedna: ova je imala veze sa smrću. Imala je veze s osjećajem odlaska, 

mogao je osjetiti samog sebe kako napušta svijet, a kako nije vjerovao u nikakav 

život poslije smrti, to ga je za nekih noći ispunjalo jezom. Ali mogao je ostati u

Ime mu je William Gerhardt i kada smo se vjenčali, uzela sam njegovo prezime, 

iako tada to i nije bilo tako često. Moja cimerica s koledža mi je rekla: "Lucy, zar 

ćeš zbilja uzeti njegovo prezime? Mislila sam da si feministkinja?" A ja sam joj 

rekla da me nije briga za feminizam; rekla sam joj da ja više ne želim biti ja. 

krevetu, iako bi se ponekad ustao, otišao u dnevni boravak i sjeo na smeđi stolac 

pored prozora, te stao čitati knjigu – volio je biograije – dok ne bi osjetio da ga 

ponovo hvata san. 

"Koliko te već to hvata?" upitala sam. Zalogajnica u kojoj smo se sastajali već 

dugo bila je prepuna u ovo doba dana; četiri salvete bačene su nam na stol nakon 

što je stigla kava. 

William je pogledao kroz prozor i činilo se da gleda staru ženu koja je prolazila 

uz pomoć hodalice u koju je bila ugrađena stolica; kretala se sporo, povijeno, a 

vjetar joj je za leđima napuhivao kaput. "Nekoliko mjeseci, mislim", rekao je. 

"Hoćeš reći da su počele tek tako?" 

Pogledao me, čupave su mu se obrve nadvijale nad tamnim očima, pa rekao: 

"Mislim da jesu." Časak kasnije, naslonio se i dodao: "Vjerojatno starim." 

"Moguće", rekla sam. Ali nisam bila odveć sigurna da je baš to razlog. William 

mi je uvijek bio zagonetan, a i našim curama. Rekla sam nesigurno: "Želiš li ići kod 

nekoga i malo popričati o tome?" 

"Zaboga, ne", rekao je. Taj dio njega mi nije bio zagonetan, taj sam odgovor i 

očekivala. "Ali grozno je", dodao je. 

"O, Viloviti", rekla sam nazvavši ga nadimkom koji sam za njega smislila, sad već 

tako davno. "Žao mi je." 

"Volio bih da nikada nismo otišli na to putovanje po Njemačkoj", rekao je. 

Dohvatio je jedan od ubrusa i njime obrisao nos, pa zatim – gotovo instinktivno 

kako to počesto radi – prošao rukom preko brkova. "A kako bih tek volio da nismo 

nikad otišli u Dachau. Stalno su mi pred očima oni, oni… krematoriji." Zatim je 

dodao gledajući me: "Pametno si postupila kad nisi ušla unutra." 

Bila sam iznenađena da se William sjećao da nisam ušla ni u plinsku komoru 

ni u krematorije tog ljeta kad smo otišli u Njemačku. Nisam ušla jer sam se već 

dovoljno dobro poznavala da znam da ne bih trebala ulaziti. I nisam. Williamova 

je majka preminula godinu ranije, a djevojčicama je bilo devet i deset godina; bile 

su zajedno u ljetnom kampu dva tjedna, a mi smo otputovali u Njemačku. Tražila 

sam da letimo odvojeno jer sam bila prestravljena idejom da oboje poginemo u 

avionskoj nesreći i ostavimo cure bez roditelja, što je bilo blesavo, shvatila sam 

to kasnije, jer smo bez problema mogli poginuti na autocesti dok su automobili 

jurcali mimo nas. U Njemačku smo otišli saznati što više toga o Williamovu ocu 

koji je umro, kako sam ranije rekla, kad je Williamu bilo četrnaest godina; umro je 

u bolnici u Massachusettsu od peritonitisa; trebali su mu skinuti polip s crijeva, 

ali su ga probušili i umro je. Otputovali smo u Njemačku tog ljeta jer je William 

prije nekoliko godina naslijedio pozamašnu svotu novca: ispalo je da mu je djed u 

ratu proitirao i kad je William napunio tridesetu, pripao mu je novac zaklade, ali 

to je za Williama bio izvor muka, stoga smo zajedno otišli posjetiti starca, bio je 

uistinu jako star, i upoznali dvije Williamove tetke koje su bile iznimno ljubazne, 

ali hladne, učinilo mi se. A starac, njegov djed, imao je blistave okice i nipošto mi 

se nije sviđao. To nas je putovanje oboje učinilo nesretnima. 

"Znaš što?" rekla sam. "Mislim da će tvoje noćne tegobe pomalo nestati. To je 

neka vrsta faze, samo će prestati." 

William me opet pogledao i rekao: "One s Catherine su me posebno pogodile. 

Ne razumijem o čemu su." William je svoju majku uvijek oslovljavao imenom; tako 

joj se i obraćao. Ne sjećam se da ju je ikada nazvao "Mama." Nakon toga je naslonio 

ubrus na stol i ustao. "Moram ići", rekao je. "Uvijek mi je drago vidjeti te, Button." 

Ja sam rekla: "Williame! Koliko već godina piješ kavu?" 

"Mnogo godina", rekao je. Nagnuo se da me poljubi, a njegov je obraz bio 

hladan; njegov se brk tek lagano očešao o moj obraz. 

Okrenula sam se i vidjela ga kroz prozor. Hitro se kretao prema podzemnoj. 

Nije hodao uspravno kao inače. Taj mi je prizor malčice slomio srce. No, na taj sam 

osjećaj bila navikla jer bi uslijedio gotovo svakom mom susretu s njim. 

Svakog je dana William odlazio na posao u laboratorij. Parazitolog je i dugo je 

godina predavao mikrobiologiju na Sveučilištu u New Yorku. Još je uvijek imao 

pravo na jednog asistenta i pristup laboratoriju. Više ne predaje. O tom prestanku 

predavanja: bio je iznenađen što mu ne nedostaje, kako mi je nedavno rekao. 

Ispalo je da je svaki put, kad bi se našao pred dvoranom punom studenata, osjećao 

strepnju i tek kad je prestao predavati, shvatio je to. 

Zašto me to dira? Pretpostavljam zato što nisam nikada za to doznala, a to je 

bilo zato što nije znao ni on. I tako je on sada odlazio na posao svaki dan od deset 

ujutro do četiri popodne i pisao radove, istraživao i nadgledao asistenta koji je s 

njim radio u labosu. 

Svako toliko, par puta godišnje, mislim, odlazio bi na konferenciju i izlagao 

pred ostalim znanstvenicima koji su radili u istom polju. 

... 

Dvije su se stvari dogodile Williamu nakon susreta u zalogajnici, ali o tome 

ću nešto kasnije. 

Najprije bih se kratko pozabavila njegovim brakovima. 

Ja, Lucy. 

William je bio asistent na predavanjima iz biologije koja sam pohađala, bio je na 

diplomskom kad sam ja bila brucošica na istom koledžu nadomak Chicaga. Tako 

smo se upoznali. Bio je, i još je, naravno, sedam godina stariji od mene. 

Ja sam porijeklo vukla iz silne sirotinje i čamotinje. To je dio priče. Meni bi 

bilo milije da nije, ali jest. Došla sam iz skučene kuće usred Illinoisa, a prije nego 

smo u nju uselili, živjeli smo u garaži dok nisam napunila jedanaest godina. Dok 

smo živjeli u garaži, na raspolaganju smo imali mali kemijski nužnik, ali često se 

kvario i zato ljutio mojeg oca. Imali smo i poljski zahod, ali do njega je trebalo 

šetati preko polja. Majka mi je jednom ispričala priču o čovjeku koji je ubijen, 

a glava mu odrubljena i bačena u neki poljski zahod. To me prestravilo tako 

da nisam nikad odizala poklopac na tom poljskom zahodu bez straha da će mi 

se pogled susresti s očnim jabučicama tog čovjeka i u taj sam zahod najčešće 

odlazila kad nikog nije bilo iako je to zimi bilo nešto kompliciranije. Imali smo 

i noćnu posudu. 

Naša se kuća nalazila usred mnogo i mnogo hektara kukuruznih njiva i njiva 

soje. Imam starijeg brata i stariju sestru i tada smo još imali oba roditelja. No, 

jako su se ružne stvari dogodile u toj garaži i kasnije, u skučenoj kući. Već sam 

pisala o tome što se u toj kući zbilo i više mi se o tome ne piše. Bili smo zbilja 

jako siromašni. Dovoljno je znati da, kad sam sa sedamnaest godina dobila punu 

stipendiju za onaj koledž nadomak Chicaga, nitko u mojoj obitelji nije bio dofurao 

dalje od srednje škole. Moja me savjetnica odvezla na koledž, ime joj je bilo gđica 

Nash. Došla je po mene u deset ujutro jedne subote krajem kolovoza. 

Večer prije upitala sam majku što spakirati, a ona mi je rekla: "Nije me briga 

što ćeš spakirati." Tako sam naposljetku uzela dvije papirnate vrećice koje 

sam našla pod sudoperom i kutiju koju sam uzela iz očevog kamioneta i u njih 

rasporedila ono malo odjeće što sam imala. Sljedećeg je jutra moja majka otišla 

u devet i trideset, ja sam za njom istrčala u prilaz vičući: "Majko, mamice!", ali 

ona se svejedno odvezla skrećući na cestu pored rukom ispisanog znaka Šivanje i 

prepravci. Mojeg brata i sestre nije bilo, ne sjećam se gdje su bili. Malo prije deset 

sati, kako sam se uputila prema vratima, otac mi je rekao: "Imaš li sve što ti je 

potrebno, Lucy?" Kad sam ga pogledala, oči su mu bile pune suza. Rekla sam: "Da, 

tajo." No, nisam imala pojma što će mi trebati na koledžu. Otac me zagrlio i rekao: 

"Mislim da ću ostati unutra." Razumjela sam ga i rekla: "U redu. Ja ću pričekati 

vani" i otišla sam s papirnatim vrećicama i kutijom čekati ispred kuće dok gđica 

Nash nije stigla. 

Od trenutka kad sam ušla u automobil gđice Nash, moj se život promijenio. O, 

kako se promijenio. 

A onda sam upoznala Williama. 

Želim to odmah reći: još uvijek me hvata strah. Mislim da je to zbog svega što 

sam prošla u mladosti, a i vrlo se lako prepadnem. Naprimjer, gotovo svake večeri 

kad sunce zađe, uhvati me strah. Ili mi se katkad učini da će mi se nešto užasno 

dogoditi. No, kad sam upoznala Williama nisam još znala ove stvari o sebi i sve se 

činilo… pa pretpostavljam da je bilo dio mene. 

Kad sam se odlučila razvesti od Williama, otišla sam kod psihijatrice, predivne 

žene, koja mi je postavila određena pitanja već taj prvi put i ja sam joj odgovorila, 

a ona mi je na to rekla, podižući naočale na glavu, ime onog što ja imam. "Lucy, ti 

imaš posttraumatski stresni poremećaj i to u razbuktanom obliku." To mi je, na 

neki način pomoglo kako već može pomoći nazvati stvari njihovim imenom. 

Williama sam ostavila taman kada su cure kretale na koledž. Postala sam 

spisateljica. Hoću reći, uvijek sam bila spisateljica, ali počela sam objavljivati 

knjige tj. već sam bila objavila jednu knjigu, ali počela sam objavljivati još knjiga, 

to sam mislila. 

Joanne. 

Oko godinu dana nakon što je naš brak skončao, William je oženio ženu s 

kojom je imao vezu koja je trajala šest godina. Moglo bi biti i duže od šest godina, 

nisam sigurna. Ta žena, ime joj je Joanne, bila je naša prijateljica još od koledža. 

Izgledom je bila moja suprotnost: hoću reći, bila je visoka i imala je dugu tamnu 

kosu i bila je tihe naravi. Nakon što su se ona i William vjenčali, postala je jako 

ogorčena, a on takvo što nije očekivao (to mi je nedavno ispričao) jer je osjećala da 

joj je porodiljska dob protekla u svojstvu njegove priležnice – iako nijedno od njih 

nije rabilo tu riječ, to je riječ koju rabim ja sada – stoga kad se bračno skućila, stala 

se uzbuđivati oko dvije kćeri koje je imao sa mnom iako ih je poznavala otkako su 

bile jako male. Njemu se činilo neukusno otići bračnoj savjetnici s Joanne. Držao 

je da je savjetnica inteligentna, a da Joanne nije odveć inteligentna, iako sve do tog 

trenutka u savjetničinom uredu – s nevoljnim kaučom sa sivim jastucima, i ženom 

koja sjedi nasuprot njima na sjedalici s kotačićima, bez prirodnog svjetla u sobi 

jer je jedini prozor na sebi imao žaluzine od rižinog papira kako bi skrile pogled 

na ventilacijske otvore zgrade preko puta – sve do tada, dok nije došao tu, nije 

spoznao nešto jako važno o Joanne, a to je da je njezina inteligencija skromna te da 

mu je bila privlačna samo zbog činjenice što ona nije njegova supruga Lucy. Ja. 

Izdržao je na bračnom savjetovanju osam tjedana. "Ti želiš samo ono što 

ne možeš imati", rekla mu je Joanne, mirno, jedne od posljednjih večeri koju 

su proveli zajedno, a on je, s rukama prekriženim na prsima, šutio. Brak je 

trajao sedam godina. 

Mrzim je. Joanne. Mrzim je. 

... 

Estelle. 

U treći je brak stupio s dražesnom (i mnogo mlađom) ženom, i napravio s njom 

dijete, iako joj je, kad su se upoznali, više puta ponovio da ne želi još djece. Kad 

mu je Estelle rekla da je trudna, kazala je: "Mogao si lijepo napraviti vazektomiju" 

i on joj to nikada nije zaboravio. Mogao je. A nije. Shvatio je da je zatrudnjela 

namjerno i odmah je otišao na vazektomiju, bez da je riječ rekao Estelle. Kad mu 

se rodila djevojčica, otkrio je jednu stvar o očinstvu u poodmakloj dobi: volio je 

tu djevojčicu. Silno ju je volio, ali ga je sam pogled na nju, a posebice kad je bila 

mlađa, a kasnije, kako je rasla, još i više, podsjećao na dvije kćeri koje je imao sa 

mnom. Kad bi čuo za muškarce koji su imali dvije obitelji, poput njega, i koji su 

provodili više vremena s manjom djecom, a stariju je djecu to smetalo i zamjerala 

su to mlađoj djeci i tako dalje i tako bliže, potajice je mislio: "Ja nisam takav." 

Naime, njegova ga je kći Bridget, Estellina kći, katkad iritirala zbog nostalgičnog 

osjećaja ljubavi, koji mu je negdje u dubini curio, naspram njegovih prvih kćeri 

koje su tada već prebacile tridesetu. 

Kada bi pričao s Estelle preko telefona tijekom dana, znalo se dogoditi da je 

koji put nazove "Lucy", a Estelle bi se nasmijala i dobro bi to primila.

PROMO 

SLAVONIJA 

Foto Nenad Milić / HTZ 

Gdje kultura izvire iz zemlje 

S 

lavonija je 

prometno dosta 

pristupačna regija. 

Iz Zagreba će vam 

Kultura življenja na selu 

trebati oko sat i 

pol, iz Rijeke tri, a 

iz Splita pet do šest 

sati autocestom. Dodatna prednost je i to što je 

najveći dio ovdašnjih kulturnih atrakcija smješten 

duž glavnih prometnica, pa one mogu poslužiti i 

kao ruta vašeg istraživačkog itinerara. 

Prva postaja na njemu je Đakovo, poznato i kao 

„srce Slavonije“. Njegov vizualno najdojmljiviji 

Posebno su dojmljivi lokalni narodni običaji i bogata 

simbol svakako je katedrala koju je papa Ivan 

folklorna baština. Foto Maja Muškić / HTZ 

XXIII. svojedobno proglasio „najljepšom crkvom 

između Venecije i Carigrada“. Građena između 

1866. i 1882. na inicijativu biskupa Strossmayera, 

ova stotinjak metara visoka bazilika dominira 

vizurom čitave okolice. 

I čuvena ergela, čiji prvi spomen seže u 

početak 16. stoljeća, i nasadi tri stoljeća starog 

vinogorja priče su u kojima se kulturno naslijeđe 

i agrikultura stapaju u jedno neprocjenjivo 

iskustvo. Kako je to sažeo jedan ugledni istraživač 

plemenitih lipicanaca: „Kad dotakneš lipicanca, 

dotičeš povijest!“ 

Osječka kulturna promenada 

Slavonska povijest neće vam se predstaviti 

samo u kasu ili galopu. Već i u Đakovu, a posebice 

u pola sata udaljenom Osijeku – drugoj postaji 

naše kulturističke ekspedicije – naslijeđe minulih 

vremena nudi nam se u svoj svojoj raskoši. 

Ispružen duž desne obale Drave, Osijek je 

zapravo jedna velika šetnica. Ovo vrijedi kako za 

njegovu dravsku promenadu, jednu od najljepših 

u Hrvatskoj, tako i za znamenitosti Gornjeg i 

Donjeg grada te monumentalne Tvrđe. Obići je 

možete u nekoliko sati lagane šetnje tijekom koje 

ćete upoznati svaki od dijelova starog Osijeka. 

U nekoć zanatlijskom Donjem gradu osjetit 

ćete duh starih Esekera, kako su se nazivali 

osječki „purgeri“ ili „fetivi“ (kako vam draže), 

zapravo doseljenici iz svih krajeva Austro- 

Ugarske. Naposljetku, Gornji grad, današnje 

gradsko središte, pokazat će vam bogato naslijeđe 

građanskog Osijeka s kraja 19. i početka 20. 

stoljeća. Palače, naročito one secesijske duž 

Europske avenije, crkve, na čelu s impresivnom 

konkatedralom sv. Petra i Pavla, kao i niz kavana 

namijenjenih prakticiranju osječkog gradskog 

Palače, naročito one secesijske, osvajaju posjetitelje 

svojom ljepotom Foto Filip Beusan / HTZ 

Erdutska kula nadvija se nad Dunavom, a horizont seže 

sve do Banata i mađarske Puszte Foto Igor Seler / HTZ 

„đira“, osvojit će vas ljepotom. Ona, međutim, ne 

završava na obalama Drave. 

Baranja, prekodravska i nešto egzotičnija 

susjeda Slavonije, pokrajina je u kojoj se u 

punom svjetlu očituje nešto što današnje 

urbanizirane generacije lako zaboravljaju 

– da se tzv. visoka kultura ne očituje samo 

brojem spomenika, kazališnih predstava i 

koncerata, nego i načinom na koji pristupamo 

svakodnevnom životu. 

Dok prolazite mjestima poput Kneževih 

Vinograda, Suze, Zmajevca ili baranjskog 

prozora prema Dunavu – Batine – uočit ćete da 

poezija ovdje živi u svakoj štukaturi i trijemu 

starih kuća bogatih vinara i ratara; u načinu 

na koji su izvedeni ambari, staje i pročelja 

čuvenih baranjskih vinskih podruma gatora; 

u ljepoti lokalnih kalvinističkih, katoličkih i 

pravoslavnih crkava. 

Poezija ovdje živi i u vinu. Kako i ne bi kad i 

ime Baranje, smatraju neki, potječe od mađarske 

kovanice „majka vina“. Vinska tradicija ovog kraja 

potječe još od antičkih vremena, dok nam je iz 

kasnijeg razdoblja (16. st.) ostao sačuvan i najveći 

povijesni vinski podrum u Hrvatskoj, smješten u 

Kneževim Vinogradima. 

Bogatstvo granice 

Najistočniji slavonsko-baranjski kulturni 

biser je erdutski kraj. Smješten tamo gdje, kako 

kaže kultna pjesma, „Dunav ljubi nebo“, nudi 

fascinantan spoj spomeničke baštine, življene 

kulture te nekog nedokučivog „ostatka“ što 

izvire iz ljepote širokog panonskog krajolika. 

Nešto od ovoga osjetit ćete u Dalju, zavičaju 

velikog matematičara i klimatologa Milutina 

Milankovića, u romantičnom Aljmašu, mjestu 

koje Dravu ispraća u zagrljaj Dunava te svojim 

marijanskim svetištem mnogima pruža 

duhovnu utjehu. 

Ipak, ishodište spomenute sinergije 

potražite na vidikovcima Erduta. Nadvijeni nad 

siloviti Dunav te okruženi suncem okupanim 

vinogradima, oni su više od kulise za odličan 

selie. Jer ovdje se u jedno sažimlju prostor, čiji 

horizont seže sve do Banata i mađarske Puszte, 

te vrijeme, koje zatvara luk od srednjovjekovlja 

– erdutska kula jedan je od rijetkih slavonskih 

spomenika iz tog doba – pa sve do danas.

KNJIGE FILM & TV GLAZBA TEATAR ART 

KRITIČAR 

Gideu je Dostojevski 

često samo izgovor za 

izražavanje vlastitih 

misli, kako napominje 

u svojim esejima. 

AFP 

ANDRÉ GIDE 

KONZERVATIVAC, ALI NE TRADICIONALIST; CARIST, ALI 

DEMOKRAT; LIBERAL, ALI NE PROGRESIST, DOSTOJEVSKI 

OSTAJE ONAJ ZA KOJEG NE ZNAMO KAKO SE NJIME SLUŽITI

34 


KNJIGE 

GIDE O DOSTOJEVSKOM 

JEDAN OD POSLJEDNJIH INTELEKTUALACA STAROGA KOVA 

PIŠE O JEDNOM OD NAJVEĆIH PISACA SVIH VREMENA 

André Gide 

Dostojevski 

Disput, 2022. 

prijevod Damjan Lalović 

292 str., 130 kn 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑ 

Nietzsche nudi "bogočovjeka", 

Dostojevski vidi "čovjekoboga 

koji nasljeđuje bogočovjeka". 

Nietzsche predlaže 

potvrđivanje sebe, on u tome 

vidi životni cilj. Dostojevski 

predlaže prepuštanje, piše Gide 

piše: Neven Vulić 

Osupnjuje me koliko vam toga još 

moram reći i koliko je sve to važno. 

Stvar je i u tome… što mi je Dostojevski 

ovdje često tek izlika za izražavanje 

vlastitih misli." Tako se u dvije rečenice 

može sažeti Gideova knjiga (iz 1923.) posvećena 

Dostojevskom: jedan od posljednjih javnih 

intelektualaca staroga kova strastveno piše o 

jednom od najvećih pisaca svih vremena, da bi 

zapravo pisao o sebi. 

André Gide (1869. - 1951.) izdanak je bogate 

protestantske obitelji. Zato je već u 21. uspio 

objaviti prvijenac, 1893. otputovati u Afriku 

i uvjeriti se da je pederast, a dvije godine 

kasnije oženiti se rođakinjom (brak neće nikad 

konzumirati, već će mu 1923. prijateljeva kći 

roditi djevojčicu). 

U književnosti će prijeći put od simbolizma do 

modernosti: ali njegovo najznačajnije djelo nije 

roman, već "Dnevnici". Svjetonazorski će lutati od 

protestantske uskrate zadovoljstva do krajnjeg 

hedonizma (u Africi si ne uskraćuje ni maloljetne 

dječake). Oduševljenje komunizmom nestat će 

nakon posjeta SSSR-u 1936. godine. Nobelovu 

nagradu za književnost prima 1947., a osam godina 

ranije postaje prvi živi autor objavljen u prestižnoj 

biblioteci Pléiade. 

Dostojevski (1821. - 1881.), pak, odrasta 

u pravoslavnom duhu uz dobrostojećeg 

oca liječnika u predgrađu Moskve. Obitelj 

živi u bolničkom kompleksu za siromašne: 

Fjodor je cijelo djetinjstvo izložen patnjama 

pacijenata. Školuje se u Moskvi i Petrogradu, 

nezainteresirano završava školu za inženjera. Već 

od 1839. pokazuje znakove epilepsije i postaje 

ovisnik o kockanju. Niska obožavatelja njegova 

lika i djela nepraktično je duga, no jasno je 

što znači kad ga Kafka naziva svojim "krvnim 

srodnikom". Jedan od najvažnijih hrvatskih 

romana, "Kiklop", prožet je Dostojevskim (Maestro 

čak zna i imena pasa iz njegovih pripovijetki), 

dok je koncept "acte gratuit", bezrazložnoga 

čina, samo jedno od čvorišta koje povezuje 

Dostojevskog, Gidea i Marinkovića. 

André Gide, na samom početku prvog eseja, 

Dostojevskog uspoređuje sa skrivenim planinskim 

vrhuncem koji je (1908.) još uvijek zastrt divom 

imena Tolstoj. Godinama kasnije spominje kako je 

planirao napisati biograiju Fjodora Mihajloviča, 

no izbio je Veliki rat i bilješke su ostale po strani. 

Stoga njegov "Dostojevski" i ne pretendira 

taksonomski predstaviti cjelokupan autorov 

opus ili život, no ovdje okupljeni Gideovi tekstovi 

svejedno poprimaju monografski karakter jer 

vjerno sažimaju ideju njegova djela. 

Uvodni dio otvara autorovom 

korespondencijom: "Možda još nismo imali 

primjer pisama književnika koja su napisana tako 

loše, odnosno, koja tako malo drže do forme." 

Dostojevski se slaže: "I ako dospijem u pakao, 

sigurno će mi biti dosuđeno da za svoje grijehe 

pišem desetak pisama dnevno, ništa manje". Ovdje 

treba istaknuti da je prevoditelj Damjan Lalović 

iskoristio srpsko izdanje pisama Dostojevskog - 

kod nas, avaj, nisu ni prevedena. 

Gide vješto sažima: "Konzervativac, ali ne 

tradicionalist; carist, ali demokrat; kršćanin, ali ne 

rimokatolik; liberal, ali ne 'progresist', Dostojevski 

ostaje onaj za kojeg ne znamo kako se njime 

služiti". Iznimno je nezadovoljan onodobnim 

svođenjem autorove spisateljske ingenioznosti 

na glupavu krilaticu - "religija patnje". Čak je i 

njegovu utemeljenost u vjeri nemoguće reducirati 

zato što je i "poznavanje Boga" prikazivao u "svoj 

KNJIGA KOJA POKAZUJE DA SU PATRIJARHALNI IMAGEMI 

O ŽENAMA IZ 19. STOLJEĆA I DALJE ŽIVI 

Dubravka Zima 

Djevojka u gradu: djevojaštvo u 19. stoljeću 

Naklada Ljevak, 2022. 

304 str., 165 kn 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑ 

piše: Tanja Tolić 

Kao i sve druge rodne uloge, i djevojaštvo 

je konstrukt - iskustvo bivanja 

djevojkom nemoguće je odvojiti od seta 

pravila koji je društveno deiniraju. Iako 

se Dubravka Zima u knjizi "Djevojka u 

gradu" bavi djevojaštvom u 19. stoljeću, paralele 

se same od sebe povlače sa ženskosti danas - 

imagologija koja je oblikovala djevojke 19. stoljeća 

i dalje je živa. Neki od tih imagema (predodžbi) 

naoko su u 20. stoljeću atroirali - poput onoga da 

djevojka mora čuvati svoj "pupoljak" - no "naravna 

odredba", kodovi ponašanja koji su se u 19. stoljeću 

čak tiskali u obliku knjižica, u 20. stoljeću samo 

se povukla u neosviješteno, ali i dalje vreba iz 

patrijarhalnog seta očekivanja od žena. 

"Djevojka u gradu" slojevito je štivo: fenomen 

gradskoga djevojaštva potentno je istraživačko 

područje unutar kojega se prezentiraju političke, 

društvene, kulturne i klasne opreke i prožimanja, 

no pedagoška i (pseudo)psihološka imagologija 

građanskog djevojaštva, posebice njegovo 

normiranje i regulacija, zazivaju feminističko 

čitanje. Autorica djevojaštvo "čita" u svim tim 

diskursima, a posebno je zanimljivo ono književnoteorijsko: 

prijelaz djevojačkog lika iz djevojaštva 

u brak krajnji je cilj pripovijedanja velikog djela 

hrvatske proze 19. stoljeća. Krešimir Nemec, citira 

ga Zima, interpretirajući tipologiju ženskih likova 

iz 19. stoljeća, lik djevojke apostroira kao lik 

"anđela u kući" i "progonjene nevinosti", u čijim 

se sižejnim funkcijama stapaju pasivnost, muška 

žudnja i status žrtve. Važno je to zbog još jednog 

imagema koji je opstao: društvo mora kontrolirati 

djevojački "pupoljak" jer su one izvor žudnje - 

djevojački lik jest objekt muškarčeve žudnje, ali ne 

zato što je on objektivizira, nego zato što ga ona 

izaziva. Autoriteti 19. stoljeća ne mogu djevojci 

priznati bilo kakve kompetencije (duševne, 

recepcijske i moralne) - da svojim životom upravlja 

odgovorno. Djevojčina je jedina društvena uloga

njegovoj ljudskoj i tjeskobnoj složenosti". 

Žestoka zanesenost evanđeljem, očigledna 

u njegovu djelu, samo je dio kvijetizma 

Dostojevskoga, pronicavo primjećuje Gide. 

"Kršćanstvo Dostojevskog bliže je Aziji 

nego Rimu", što se odražava i na čitateljsko 

nerazumijevanje njegovih romanesknih likova. 

Ne pomaže ni to što su njegovi protagonisti 

nedosljedni, "sa zadovoljstvom popuštaju 

svim proturječjima", a određeni su, piše Gide, 

na "uvijek istoj razini, na razini poniznosti i 

gordosti". Intelektualiziranje je put u pakao: 

"Junaci Dostojevskog ulaze u Božje kraljevstvo 

samo odustajanjem od svoje inteligencije, 

samo odvraćanjem od svoje osobne volje, samo 

odricanjem sebe". 

Naravno da će na 250 stranica Gide 

mnogošto reći, i ponekad se ponavljati, no 

najčešća repeticija tiče se Nietzschea, koji je 

Dostojevskog smatrao "jedinim psihologom od 

kojeg [je] imao što naučiti". No, dok Nietzsche 

nudi "bogočovjeka", Dostojevski, pak, vidi 

"čovjekoboga koji nasljeđuje bogočovjeka". Gide 

pojašnjava da "Nietzsche i Dostojevski… predlažu 

različita, suprotna rješenja. Nietzsche predlaže 

potvrđivanje sebe, on u tome vidi životni cilj. 

Dostojevski predlaže prepuštanje". 

Fjodora Mihajloviča život je svakako naučio 

prepuštanju: s jedne strane epilepsijom, s druge 

osudom na smrt. U "Krotkom janjetu" protagonist 

kaže: "Ne mogu zaspati. Pa i kako bih mogao kad 

mi u glavi kuca neka žila, upravo da pukne". To 

je zapravo predosjećaj napadaja padavice, koji u 

da se uda i postane majka jer "žena nije žena ako 

nije mati" (Davorin Trstenjak, 1896.). Imagemu 

žene kao "stroja za rađanje" u 19. stoljeću - s 

buđenjem nacionalnih identiteta - lijepi se i onaj 

"roditeljice nacije". Kako pokazuje Natka Badurina 

(2009.), predodžba o naciji kao djevojci prisutna 

u Europi u 19. stoljeću simbolički označava 

modernizacijske i društveno-transformacijske 

procese u konstituiranju predodžaba o modernim 

nacijama: "Francuska je revolucija, na primjer, 

likom djevojke-nacije zaključila razdoblje u kojem 

je monarhiju predstavljao lik kralja, zbog čega su 

podanici shvaćani kao njegova djeca. Prikazivanjem 

domovine u ženskom liku nacija je stasala u 

muževnog branitelja ženske časti, odnosno 

ženskim likom predočenog vlastitog suvereniteta". 

Veliki dio knjige posvećen je ženskom 

obrazovanju i zdravlju: školovanje, a posebno 

čitanje nose za djevojke velike opasnosti. Prijetnju 

predstavlja učenje, odnosno dugotrajno sjedenje 

u školskim klupama - što je teza koju će do 

kraja stoljeća zagovarati protivnici djevojačkog 

obrazovanja. Sažeto: obrazujemo li djevojke, bit će 

nam ugroženo zdravlje nacije. Autorici je posebno 

bilo važno istražiti povijest hodanja iz rodne 

perspektive. Rebecca Solnit kretanje gradom vidi 

kao esencijalni segment uspostave građanstva u 

Gide o Dostojevskom 

nije samo pisao, o 

njegovoj akutnoj 

besparici, književnim 

opsesijama te pogledu 

na onodobnu Rusiju 

i Europu. Ne, on ga je 

pripustio u ono sebi 

najmilije, u svoju 

književnost: pod 

njegovim utjecajem 

mijenja pripovjednu 

poziciju i okreće se 

polifoniji. 

AFP 

pismu ovako opisuje: "… nakon napadaja dva-tri 

dana ne mogu raditi ni pisati, čak ni čitati jer su mi 

tijelo i duša slomljeni". 

Bolest se pogoršala na robiji: uhićen je 22. 

travnja 1849. u stanu Mihaila Petreševskog, čitali 

su pisma koja nisu trebali. Od 60 uhićenih, 15 

je osuđeno na smrt. Strijeljanje je organizirano 

22. prosinca: prva su trojica vezana za stupove, 

Dostojevski je bio u drugom redu. Po carevoj 

naredbi - tek su im u krajnjem času obznanili da 

su pomilovani. Iduće četiri godine Dostojevski 

provodi u očajnoj sibirskoj katorgi, a potom je u 

obveznoj vojnoj službi do 1859., kad je otpušten 

iz zdravstvenih razloga. Njegov život počinje: sva 

najvažnija djela tek će napisati. 

Gideova dubinska zaokupljenost Dostojevskim 

bila bi kristalno jasna i da ne kaže kako je tek "pri 

četvrtom čitanju 'Idiota' otkrio nešto posve očito" 

ili da je "nedavno iznova pročitao gotovo cijeli 

njegov opus". Iznimno je nezadovoljan njegovom 

recepcijom u Francuskoj i neshvaćanjem njegova 

djela. O Dostojevskom nije samo pisao, o njegovoj 

akutnoj besparici, književnim opsesijama te 

pogledu na onodobnu Rusiju i Europu. Ne, on 

ga je pripustio u ono sebi najmilije, u svoju 

književnost: pod njegovim utjecajem mijenja 

pripovjednu poziciju i okreće se polifoniji. 

Samopouzdano odvaguje ono o čemu Dostojevski 

majstorski piše, o kohabitaciji proturječnih 

osjećaja u svakom čovjeku, o utjecaju dobra i 

zla, o neizbježnosti ljudske patnje. Naposljetku 

zaključuje: "Nema istinskog umjetničkog djela na 

kojem nije surađivao demon". 

19. stoljeću, ali i slobode: "Muškarac s ulice, uličar, 

samo je mangup, dok je djevojka s ulice, uličarka, 

javna žena, koja prodaje svoje tijelo za novac". 

Ženska urbana mobilnost nije ograničena samo 

lingvističkim i imagološkim discipliniranjem, 

napominje Zima; povijesno je žensko hodanje po 

gradu snažnije regulirano, pa i penalizirano. Tako 

pitomice zagrebačke samostanske preparandije 

redovito bivaju kažnjavane zatvorom od četiri do 

16 sati za prekršaj samostalne šetnje. 

Dok se žene i danas bore za slobodno i sigurno 

hodanje gradom, muškarci kleče. Digresija u 

suvremenost: na glavnom zagrebačkom trgu 

već su se drugi put okupili Marijini ratnici koji 

su javno molili krunicu da postanu duhovni 

autoriteti u obitelji, za život u predbračnoj čistoći, 

prestanak pobačaja te čednost u odijevanju i 

ponašanju. Nije to paradigma koja je nastala 

u 19. stoljeću, ali je krajem 19. stoljeća počela 

umirati. Kako to sažima Jane H. Hunter (2002.), 

koju Zima citira: "Pojavu 'nove žene' na prijelomu 

stoljeća možemo razumjeti jedino ako uzmemo 

u obzir 'nova djevojaštva' koja su dovela do novih 

ženskih identiteta", a ta se nova djevojaštva 

stvaraju ponajprije obrazovnim napretkom. To 

je, možda, i glavni razlog za višekratno čitanje 

"Djevojke u gradu". 

Karolina 

Lisak Vidović 

ŠTO JE 

KLASIK? 

MOLIÈRE SE NAJSLAĐE 

RUGAO LUDOSTI 

FANATIZMA SVAKOJAKE 

VRSTE 

Godine 1643. Jean-Baptiste Poquelin 

rekao je svojem ocu da se odriče službe 

dvorskog tapetara i titule kraljeva 

komornika koju je mogao od njega 

naslijediti, i to zbog kazališta, koje je 

u to doba u Francuskoj bilo na niskim granama. 

U Londonu je bilo šest stalnih kazališta i golema 

dramska književnost na čelu sa Shakespeareom. U 

Italiji i u Španjolskoj cvala je kazališna produkcija, 

a Pariz je imao jednu jedinu bijednu kazališnu 

dvoranu, glumce poput sajamskih lakrdijaša i 

repertoar koji nije imao veze s književnošću. Kao da 

se čekala Molièreova prevratnička pojava. 

Umjesto sigurnog zvanja radije je izabrao 

neizvjesnost teatarskog života. Potucao se 

provincijom sa svojim putujućim kazalištem 

dvanaest godina i dvaput sjedio u tamnici zbog 

dugova. A ako se publici ne bi svidio njegov komad, 

bio je zasut pečenim jabukama jer tada još nisu 

znali da i jaja dobro lete i sjajno se rasprskavaju. 

Lutanje provincijom donijelo je Molièreu mnoge 

teške trenutke, ali ga je zato umjetnički oblikovalo. 

Upoznao je ljude, običaje i dijalekte različitih 

francuskih krajeva, kao i zasade talijanskih 

commedije dell'arte i commedije erudite, a 

jabuke iz publike natjerale su ga da se odrekne 

tragedije i prijeđe na komedije. U njima je pokazao 

nova, prosvijećena, humanistička gledanja na 

život. Volio je ono prirodno i razumno, rugao se 

izvještačenom, a dok su njegovi komadi često 

izazivali polemike, on se nije dao - na kritike je 

odgovarao novim napadima, spremno iznoseći 

postulate svoje poetike. 

Tako je u predstavi "Kritika škole za žene" iz 1663. 

pobio uvriježeno mišljenje da je tragedija važnija 

od komedije. "Kad slikate heroje, radite što hoćete. 

To su svojevoljni portreti u kojima nitko ne traži 

sličnosti; morate samo slijediti polet svoje mašte, 

koja često zanemaruje istinito da bi dohvatila 

čudesno. Ali kad slikate ljude, treba ih slikati po 

prirodi. Njihovi portreti moraju biti slični, a ništa 

niste postigli ako se u njima ne mogu prepoznati 

ljudi vašega vijeka… Težak je pothvat htjeti nasmijati 

čestite ljude." (prev. Radovan Ivšić) 

Bio je svjestan koliku moć ima kazalište. U 

predgovoru "Tartufeu" ističe: "Silan je to udarac 

porocima kad su izloženi sveopćem smijehu. 

Prijepore lako podnosimo; ali ruganje ne trpimo 

nipošto. Pristajemo biti zločesti; ali nipošto ne 

pristajemo biti smiješni." (prev. Višnja Machiedo) 

Najslađe se rugao baš ludosti fanatizma 

svakojake vrste. Kao glasnogovornik slobodoumlja 

ismijavao je ondašnje društvo, staleške predrasude, 

pokvarenost plemstva i gramzivost buržoazije, a 

nije prezao ni od osude licemjernog katoličkog 

svećenstva koje je vjeru koristilo za svoje niske 

interese. Čitav svoj kreativni vijek trpio je zbog toga 

odmazde i žestoke napade, prijetnju lomačom, pa i 

optužbu za incest jer mu nisu opraštali ruganje. Da 

nije bilo zaštite kralja Luja XIV., danas sigurno ne 

bismo znali za njega. 

"Što mi je potrebno, uzimam gdje god 

nađem", rekao je taj pisac komedija zdravog 

razuma, u kojima je učinio novi korak prema 

realizmu na pozornici. Navršilo se 400 godina 

od njegova rođenja, a njegova djela još nas mogu 

iznenaditi. Živio je u 17. stoljeću, a kao da je 

pisao o nama danas. Klasici su najčešće vizionari 

i proroci, no možda se i mi ljudi u svojoj biti 

uopće ne mijenjamo. 

35 


36 


ISTOČNOEUROPSKI 

NACIONALIZAM 

NASTAO JE U 

STRAHU OD 

GENOCIDA 

John Connelly 

Od naroda do nacija: Povijest istočne Europe 

Fraktura, 2022. 

prijevod Vuk Perišić 

1200 str., 449,90 kn 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑ 

piše: Robert Bajruši 

Znanstveni radovi o Transilvaniji, Bosni 

ili zapadnoj Poljskoj pokazuju da 

etnički identitet istočnim Europljanima 

u njihovu svakodnevnom životu ne 

znači ni više ni manje nego drugim 

ljudskim bićima. Usprkos tome, već više od dva 

stoljeća na prostoru između Rajne i Rusije etnički 

nacionalizam ideologija je neusporedive siline. 

Na samom početku su nacionalni domoljubi 

bili gotovo pa nepoznati svojim suvremenicima. 

František Palacký nije se šalio kada je rekao da bi 

čitav češki nacionalni pokret iz dvadesetih godina 

19. stoljeća mogao stati u jednu veću sobu. Kada 

je desetak godina kasnije umro ugledni češki 

domoljub Karel Havlíček Borovský, u maloj skupini 

koja je žalovala za njim i u uskom krugu čeških 

pisaca svi su se poznavali. 

Ovako su izgledali - gotovo slučajni - počeci 

Povijest je pokazala da Čehoslovaci i Jugoslaveni nisu narodi. Te 

dvije nacionalne ideje nisu uspjele mobilizirati dovoljno ljudi 

spremnih ubiti kako bi očuvali Čehoslovačku i Jugoslaviju 

nacionalnih pokreta kod Čeha, ali i Poljaka, 

Rumunja ili Hrvata koje minuciozno opisuje 

John Connelly, američki povjesničar, profesor 

na kalifornijskom sveučilištu Berkeley. Njegov 

znanstveni i stručni interes uključuje modernu 

i suvremenu povijest istočne i srednje Europe, 

komparativnu povijest školstva i povijest 

nacionalizma. "Od naroda do nacija: Povijest 

istočne Europe" bogata je narativna povijest 

srednje i istočne Europe, koju Connelly dubinski 

osvjetljava, a sve kako bi pokazao razvoj nacionalne 

svijesti, od hrvatskih obala Jadrana do Baltičkog 

mora, gdje su se sukobljavali Poljaci i Nijemci. 

Puno toga je rezultat spleta okolnosti, najvažnija 

je poruka ove knjige. Osamdesetih godina 18. 

stoljeća habsburški car Josip II. odlučio je da će 

njemački biti službeni jezik u njegovoj državi. Tom 

i drugim odlukama su zemlje Habsburgovaca, 

vrlo različite po etničkom sastavu i povijesnim 

tradicijama, trebale odjednom biti ujedinjene u 

čvrstu zajednicu. Na duži rok odluka o proglašenju 

njemačkog jezika kao službenog imala je suprotan 

učinak jer je bila dodatan poticaj razvoju 

konkurentskih nacionalizama među mađarskim, 

češkim i drugim podanicima u Carstvu, koji su se 

bojali da će njihovi jezici i kulture biti izgubljeni. 

Povijest je pokazala i to da, usprkos vizijama 

ranih domoljuba, Čehoslovaci i Jugoslaveni nisu 

narodi. Te dvije nacionalne ideje nisu uspjele 

mobilizirati dovoljno ljudi spremnih ubiti i 

biti ubijenima kako bi očuvali Čehoslovačku 

i Jugoslaviju. Na drugoj strani, entiteti koji su 

uspijevali mobilizirati ljude bili su Hrvatska i Srbija, 

ili sjevernije: Rumunjska, Mađarska i Poljska. 

Istočnoeuropski nacionalizam nastao je u strahu 

od povijesnog nestanka, u strahu od genocida. 

U razdoblju od 14. do 18. stoljeća austrijski, 

turski i ruski imperiji osvojili su i podčinili rane 

srednjovjekovne države. Legende su, međutim, 

preživjele i na temelju tih legendi su povjesničari 

kasnijih epoha stvarali narative o tome kako njihovi 

narodi pripadaju trajnim političkim entitetima. 

Je li pojava nacionalizma bila nužna? Jesu li 

istočni Europljani mogli stvoriti neko drugo, 

nenacionalno načelo pripadnosti? O toj se 

mogućnosti ozbiljno raspravlja u najnovijim 

studijama istočne i srednje Europe. Ipak, ako 

promotrimo posljednja dva stoljeća, možemo 

zamisliti različite pomake, ali ne i potpuno 

drugačiju priču. "Širom istočne i srednje Europe, od 

Balkana prema sjeveru, bilo je nekoliko prekretnica 

tijekom kojih je povijest nacionalizma mogla 

krenuti bitno drugačijim smjerom: da Josip II. nije 

pokušao zamijeniti latinski njemačkim (1784.); da 

Gavrilo Princip nije pogodio svoju metu (1914.); 

da američki predsjednik nije postao zagovornik 

samoodređenja u Europi (1919.); ili da na djelu 

nisu bili mnogi faktori koji su Adolfa Hitlera doveli 

na vlast (siječanj 1933.). Bile su to prekretnice čiji 

je ishod doista mogao biti drugačiji, ovisile su o 

djelovanju pojedinaca i možemo zamisliti njihovo 

drugačije djelovanje koje bi povijest odvelo 

drugačijim putem", objašnjava Connelly. 

On osporava poznatu tvrdnju Johna Stuarta 

Milla da nacionalna država mora biti "održiva" ili 

da nacionalizam mora prekoračiti određeni prag 

veličine da bi postao djelotvoran. To su pokazali 

Česi ili Slovenci, koji ništa nisu znali o takvim 

kriterijima i stvorili su svoju povijest bez njih 

i usprkos njima. Još žešće je raspalio po Ericu 

Hobsbawmu i njegovoj tezi da jezik i povijest 

nisu odlučujući faktori. Connelly će zaključiti 

kako će Hobsbawmovo razmišljanje "svakoga 

u istočnoj Europi zapanjiti kao besmislica", pa 

ironično poentirati - "iako je možda prikladna 

za promatranje nacionalizma iz satelita u 

Zemljinoj orbiti". Nije, dakle, kapitalizam stvorio 

nacionalizam u istočnoj Europi. On je bio tek 

sredstvo koje je pridonijelo oblikovanju i širenju 

postojećih nacionalnih narativa i identiteta. 

Moderni nacionalni pokreti u istočnoj i srednjoj 

Europi izrasli su iz očigledne prijetnje postojanju 

određene društvene grupe koja će se u narednim 

desetljećima transformirati u naciju. U tom se 

smislu nacionalizam razlikuje od ideologija 

poput liberalizma, socijalizma, komunizma ili 

fašizma. Nacionalizam je nešto mnogo osnovnije i 

temeljnije, ustvrdit će autor. 

Ivo Goldstein (jedan od povjesničara kojima 

Connelly zahvaljuje u završnom poglavlju knjige), 

napisat će u svojoj recenziji kako "nasuprot strogoj 

'modernističkoj' teoriji, Connelly ukazuje na 

postojanje koherentnih nacionalnih identiteta 

koji sežu sve do srednjovjekovnog razdoblja". Na 

primjer, on izdvaja Srbe s njihovom tradicijom 

epske poezije: "Dublji korijeni nacionalnog 

identiteta Srba i drugih Južnih Slavena nalazili su 

se drugdje; u kontinuiranom djelovanju Srpske 

i Bugarske pravoslavne crkve, koje su čuvale 

povijesno pamćenje, kao i u rasprostranjenom 

običaju južnoslavenskih seljaka (posebno u Srbiji) 

da svake večeri pjevaju epske pjesme o drevnim 

junacima. Običaj je trajao već nekoliko stoljeća 

i epska poezija im je kazivala tko su kao narod. 

Nisu morali čekati da ih povjesničari pouče kako 

su njihova nacija i njena neovisnost vrijedni 

življenja i pogibelji. Takva se poruka prenosila kroz 

generacije i mnogi su je znali napamet. Krajem 

18. stoljeća došli su u priliku djelovati u skladu 

s tom porukom". 

Da ne duljim, "Od naroda do nacija" knjiga je 

koju treba pročitati i iz koje se dosta može naučiti. 

UREDNIK PREPORUČUJE 

BRANKO ČEGEC: "ZAJEDNO" 

PETERA ŠULEJA GOVORI O DJ-u 

DANIELU I NJEGOVU 

SUŽIVOTU S DVJEMA ŽENAMA 

Vlasnik nakladničke 

kuće MeandarMedia, 

Branko Čegec, 

preporučuje roman 

slovačkog pjesnika 

i prozaika koji je na 

hrvatski prevela Maja 

Novković. 

Ranko Šuvar / Cropix 

Peter Šulej, slovački pjesnik i prozaik, 

jedan od najznačajnijih predstavnika 

slovačke postmoderne književnosti, 

nije nepoznato ime među književnim 

znalcima u Hrvatskoj jer je još 2013. 

objavljen izbor njegove poezije pod naslovom 

"Povratak velikog romantičara", a upravo 

objavljeni roman "Zajedno" (slovački "Spolu") 

središnji je dio romaneskne trilogije koju čine 

još romani "Povijest" i "Fitopaleontologija". 

Višeslojan, uzbudljiv, pomno strukturiran tekst 

ne pokušava zatomiti ishodišta u postmodernom 

nasljeđu, ali glavni tok njegove priče ne dopušta 

čitatelju predah. 

Štoviše, gotovo na svakoj stranici vješto 

isprepliće povijest i suvremenost s profesionalnim 

izborom glavnog lika, glazbenog publicista i 

skladatelja, DJ-a Daniela i njegova kompleksnog 

ljubavnog i seksualnog suživota s dvjema ženama. 

U tom odnosu nema hijerarhije niti uobičajenih 

problema sve dok jedan dio trokuta ne otputuje i 

ostavi par koji nastavlja živjeti između glazbenih 

dionica, partyja i imperativnog seksa, a to po 

povratku druge žene izaziva eksploziju razorne 

ljubomore i ništa više nije isto. 

Potpuna seksualna usklađenost trokuta 

nepovratno se sunovratila u ponor ljudskih 

slabosti onoga časa kada je jedan dio 

"mehanizma" bio izvan igre, kada stroj 

zajedničkog života nije funkcionirao unutar 

podrazumijevanih konvencija. 

Aporije aktualnog vremena u romanu se 

isprepliću s pričom o Danielovu djedu, veteranu 

Prvog svjetskog rata, ruskom ratnom zarobljeniku. 

Knjiga završava DJ-evim abecednim popisom 

izvođača za bar Mimo, zaokružujući tako 

roman na čijem početku stoji moto škotskog 

nogometaša Billa Shanklyja: "Neki ljudi vjeruju da 

je nogomet pitanje života i smrti. Razočaran sam 

sličnim stavovima. Uvjeravam vas da je nogomet 

mnogo važniji od toga dvoga." Knjigu je prevela 

mlada prevoditeljica Maja Novković.

Autoričin nepogrešiv 

osjećaj za marginu, 

za psihopatologiju, 

za disfunkcionalnost 

konstanta je, baš kao 

i impuls za odizanjem 

malograđanskih 

tabletića, za čeprkanjem 

ispod glamuroznih 

građanskih pakiranja, 

kao i drskost da 

se demontira 

reprezentativno. 

Foto: Sanjin Kaštelan 

GROTESKNA FAMILIJA KOJA PODSJEĆA 

NA JEDNU OD "200 NAJBOGATIJIH", NO 

OVO JE LITERATURA, I TO DOBRA! 

Dražen Dabić 

BIBLIOFIL 

KOMPLET MAGAZINA BIT 

INTERNATIONAL KOJI JE 

DIZAJNIRAO IVAN PICELJ 

NIJE LAKO SKUPITI 

37 


Iva Ušćumlić 

Očenaš 

Durieux, 2022. 

180 str., 126 kn 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑ 

piše: Vanja Kulaš 

I 

u svom trećem romanu Iva Ušćumlić (1977.), 

hvaljena i rukopisno vrlo prepoznatljiva 

prozaistica, nastavlja ispisivati autentičnu 

zagrebačku priču, moglo bi se sad već reći 

i kroniku, jer upravo je ambijentiranje 

u toponimiju Zagreba jedna od najpostojanijih 

poveznica te, uvjetno, romaneskne trilogije. Još od 

svojeg debija autorica ustrajno mapira urbani milje 

u svoj njegovoj slojevitosti, a čini to pripovijedajući 

o prostoru tek posredno, kroz raznorodne sudbine 

njegovih stanovnika. Autoričin urbanitet klasno 

je kodiran i multifacetan, to su i posttranzicijske 

interpolacije u kvartovima obiteljskih kućica, 

i modernistički neboderi, i podsljemenske 

urbane vile, i (de)nacionalizirani donjogradski 

stanovi; svoje pripovijesti Iva Ušćumlić smješta u 

simbolički obilježene kvartove i ulice poput Trnja 

i Gundulićeve, u centar, dakle, jednako kao na 

(nekadašnju) periferiju. No, ne gubi se u opisima, 

naprosto precizno locira, da bi se nadalje primarno 

zaokupljala ljudima - društvenim određenjima prije 

nego karakterima, emocijama ipak manje nego 

odnosima, a iznad svega mrakovima i propastima. 

Između triju njenih knjiga podjednake su 

pauze, od četiri, odnosno pet godina, pa se 

može doimati da su produkt čvrstog koncepta, 

strukturirane cjeline. Tematika je različita, ali 

autoričin nepogrešiv osjećaj za marginu, za 

psihopatologiju, za disfunkcionalnost konstanta 

je, baš kao i impuls za odizanjem malograđanskih 

tabletića, za čeprkanjem ispod glamuroznih 

građanskih pakiranja, kao i drskost da se demontira 

reprezentativno. Pritom se poigrava rakursima i 

planovima, a vremenski okvir u svakoj sljedećoj 

priči sve više se širi. U svim trima naslovima 

Zagreb upijamo u negativu - osim u sporadičnim 

lešbekovima, zamišljamo ga desaturiranim, 

obezbojenim. Razlozi su razni, kolorit niskog 

ključa odražava mučnu socijalnu i obiteljsku 

problematiku ("Duhovi", 2013.), tihi intimizam 

urušenog bračnog odnosa, neobjašnjivost 

jednog nestanka što se u dvostrukoj ekspoziciji 

preklapa s ljetnom melankolijom opustjelog grada 

("Omara", 2017.) ili pak kompulzivnu retrospekciju 

povlaštene, ali u poznoj dobi razočarane, pa onda i 

cinične majke, kao u aktualnom romanu "Očenaš". 

Prethodne su proze bile oštro opominjuće, ali 

fabularno zamagljene, "Duhove" smo čitali kao 

eliptičnu dokudramu, minimalizam "Omare" 

osjećali kao čistu lirskost. "Očenaš" bježi od 

poetične suptilnosti, od prethodnika se odmiče 

čvršćom naracijom pa i pothlađenijom atmosferom. 

Pripovijedanje u "Očenašu" autoreferencijalno 

je, mizanscena skoro pa kazališna, a čitatelju se iz 

polutame izravno obraća Nada Kuršl, žena dvojbene 

biograije, pa i sumnjivog moralnog proila, kroz 

čiju se dugovječnost prelamaju političke mijene, 

premeću ekonomski sustavi, izmjenjuju trendovi. 

Njezino ispovijedanje grozničavo je i digresivno 

pa traži koncentriranog i strpljivog slušatelja, 

njen monolog iz statičnog kadra kao da jetkim 

tonom izgovara Inge Appelt, obraćajući nam se s: 

"Ma čekajte, ja diktiram tempo, još nije vrijeme da 

saznate sve". U desetljetnim perturbacijama, pa i u 

nekoliko porodičnih kriza, bračni par Kuršl snalazi 

se proiterski maestralno, a Nada, ako izuzmemo 

spektakularni skandal koji će priuštiti nelojalnom 

suprugu, besprijekorno, kako se od nje i očekuje, 

igra rolu neoburžujske matrone, dok su joj djeca, 

predvidljivo, nesimpatični paraziti. I "Duhovi" i 

"Omara" kriške su života, krajnje privatne, razorno 

bolne i inom dozom suspensea začinjene, pa i u 

"Očenašu" pomalo voajerski iščekujemo dokud 

će nas pripovjedačica odbaciti u analeptičkim 

premotavanjima, čak i strepimo u kojoj mjeri će nas 

pripustiti u potisnuto, u dotad neiskazivo. 

Kroz sjaj i bijedu moćne obitelji, omražene i 

degenerirane, autorica spretno konturira anatomiju 

grada. Ta groteskna familija podsjetit će nas na neku 

od medijski prisutnih, jednu od "200 najbogatijih", 

no izvanknjiževnom zbiljom ne treba se 

opterećivati. Riječ je ovdje o literaturi, i to dobroj 

- kao i dosad, Iva Ušćumlić ikcionaliziranjem 

kolektivnog iskustva kreira opipljiv i samodostatan 

pripovjedni svijet koji svatko od nas lako, gotovo 

organski, prisvaja kao vlastiti. 

Čitatelju se iz polutame 

izravno obraća Nada Kuršl, 

žena dvojbene biografije, pa i 

sumnjivog moralnog profila, 

kroz čiju se dugovječnost 

prelamaju političke mijene 

Komplet časopisa koji je 1960-ih objavljivala 

Galerija grada Zagreba. Lucija Očko / Cropix 

D 

anas ih obično nazivamo Nove 

tendencije, no zagrebački dio 

manifestacija (1961. - 1973.) imao je 

tri naziva. Prve dvije održavale su 

se pod tim imenom, treća kao Nova 

tendencija, a zadnje dvije kao Tendencije. Uz svaku 

izložbu su tiskani i pripadajući katalog i plakat 

izložbe. Plakati su posebna priča. Ako obilazite Tate 

Modern, vidjet ćete ih u postavu. Sve ih je likovno 

oblikovao i dizajnirao Ivan Picelj. Galerije grada 

Zagreba su 1968. godine u sklopu manifestacije 

počele objavljivati magazin Bit International. 

Objavljeno je devet brojeva, od čega dva 

dvobroja. Picelj je pomno dizajnirao i ovu ediciju. 

Naslovnice, svaki broj u drugoj boji, s tipograijom 

ispred vremena izvedenom na pozadini motiva 

milimetarskog papira. Format (21x24), izbor papira, 

hrbat, uvez, prijelom stranica, ilustracije i sheme. 

Sve to čini ovu ediciju jedinstvenom i u svjetskim 

okvirima. Također, svi brojevi su dvojezični, na 

hrvatskom i engleskom jeziku. Iako s nazivom 

preuzetim iz računarstva, nije bio posvećen 

samo kompjutorskoj umjetnosti. Pored velikog 

međunarodnog značaja samih izložbi, časopis 

je sadržajem tadašnji Zagreb pozicionirao i kao 

centar estetskih i medijsko-teorijskih promišljanja. 

Među prvima je ukazivao i poticao na povezanost 

znanosti i umjetnosti. Bitna je bila i povezanost 

s Institutom "Ruđer Bošković". Iz te suradnje 

proizašli su čudesni radovi Vladimira Bonačića. 

Informacijska estetika, uloga televizije, konkretna 

poezija, dizajn, sve su to obrađivali vodeći 

teoretičari, uključujući i proročanske tekstove 

Abrahama Molesa. Izdanja su i danas prepoznata 

na svjetskoj razini. Između ostalog, uvrštena su 

u prestižnu listu art izdanja Gwen Allen. Kako je 

sve to bilo moguće u Zagrebu šezdesetih? Samo 

treba pogledati imena u redakciji: Vera Horvat 

Pintarić, Matko Meštrović, Dimitrije Bašičević, 

Radoslav Putar, Vjenceslav Richter, Boris Kelemen, 

Ivan Picelj. Glavni i odgovorni urednik bio je Božo 

Bek. Isto kao i kod Gorgone i časopisa Maj 75, 

komplete NT kataloga i Bit Internationala nije lako 

skupiti. Nekoliko se brojeva može naći, no neki su 

iznimno rijetki. 

Biblioil je specijaliziran za prva i rijetka izdanja, 

avangardu u književnosti i djeluje kao galerija 

suvremene umjetnosti (Antuna Bauera 9, Zagreb).

38 


Jasna 

Kovačević 

NA 

POSUDBI 

Što se najviše čita u knjižnicama 

Annie Ernaux 

Djevojačke uspomene 

Da imamo izvrsnih nakladničkih 

kuća, već je poznato i u 

inozemstvu. No, da imamo 

nakladničku kuću koja objavi 

četiri autorice koje dobiju Nobela 

za književnost ravno je dobitku 

Eurojackpota. Riječ je o kući 

OceanMore i Gordani Farkaš Sfeci, 

koja je 2022. objavila "Djevojačke 

uspomene", u prijevodu Vlatke Valentić, a koje su 

na vrhu top liste čitanosti zagrebačkih knjižnica. 

Autoričine "Godine" (OceanMore) također su bile 

vrlo čitane. I u "Djevojačkim uspomenama" autorica 

se vraća u 1958. opisujući traumatično iskustvo 

koje ju je obilježilo kao ženu, ali i spisateljicu. 

Vidjevši je nedavno na pariškim ulicama među 

demonstrantima, jasno nam je da se autorica ne 

obraća samo ženama, nego je i aktivna sudionica 

društvenih promjena u Francuskoj. 

Ivana Šojat 

Sama 

Među najčitanijim knjigama ove 

jeseni je i novoizašli roman Ivane 

Šojat, "Sama" (Naklada Ljevak). 

Ivana Šojat hrvatsku čitateljsku 

pozornost privukla je povijesnim 

romanima, da bismo uvidjeli 

kako je izvrsna prevoditeljica s 

engleskog i francuskog jezika, 

a onda i spisateljica za djecu i 

mlade, od kojih su vrlo čitani "Zmajevi koji ne 

lete" (Naklada Ljevak, 2020.) i "Oblak čvoraka" 

(Naklada Ljevak, 2021.) u kojima tematizira aktualne 

društvene teme poput potrage za identitetom, 

vršnjačkog nasilja i konzumacija sintetičke droge u 

formativnoj dobi. Teško se odlučiti u kojim temama 

autorica više plijeni našu čitateljsku pozornost; 

povijesnim ("Unterstand", "Ezan"…) ili suvremenim 

temama, poput najnovijeg romana u kojemu 

propituje rastavu poznate prevoditeljice što joj pak 

služi kao polazište za analizu zlostavljanja u obitelji. 

María Dueñas 

Vrijeme između krojenja 

Kada je 2013. nakladnička kuća 

Fraktura objavila bestseler 

španjolske profesorice i 

književnice Maríje Dueñas 

"Vrijeme između krojenja", 

hrvatski čitatelji su brzo 

prepoznali književnu vrijednost 

ovoga djela i dramaturški napeto 

ispripovijedanu priču o hrabroj 

modistici Siri koja zbog ljubavi prema jednom 

muškarcu napušta Madrid u kojemu se osjeća 

težina nadolazećeg Španjolskog građanskog rata i 

odlazi u marokanski grad Tanger. Hrvatska televizija 

je tijekom ljeta prikazivala izvrsnu istoimenu 

španjolsku dramsku seriju i potaknula interes 

čitateljske javnosti za ovom iznimnom epskom 

pričom. Roman je doživio novo izdanje 2022., u 

izvrsnom prijevodu sa španjolskog Silvane Roglić. 

Jasna Kovačević voditeljica je najpopularnije 

zagrebačke knjižnice - “Bogdan Ogrizović” 

SLIKOVNICA KOJOJ ĆETE SE VRAĆATI 

POPUT DJETETA. OSOBITO AKO 

MISLITE DA NEMATE SREĆE U LJUBAVI 

Igor Rajki 

Ljubavna, ljubavnija, najljubavnija 

Mala zvona, 2022. 

Ilustrirala Nikolina Žabić 

40 str., 118 kn 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑ 

piše: Jadranka Pintarić 

Za početak, taj pripovjedač u hodu 

mrmlja priče sebi u bradu. Tako treba 

čitati i ovu lj-lj-najlj knjigu. Sebi i 

drugima, riječ po riječ, promisliti, 

uzdahnuti - spoznati. Ne valja se zavarati 

formom slikovnice. Niti je to slikovnica samo za 

djecu, niti ćete kroz nju prošetati - već i zbog 

povelikog teksta za žanr. Ne, ne, vratit ćete joj se, 

repetitivno poput djeteta. I bez djeteta. Osobito 

tada. I osobito ako mislite da nemate sreće u 

ljubavi i bliskosti. 

Za sredinu: "Ne možete nešto vidjeti dok 

nemate pravu metaforu kroz koju to možete 

percipirati", rekao je američki izičar Robert 

Stetson Shaw, začetnik teorije kaosa. Život je 

metafora. Ako vam nisu čitali u djetinjstvu i 

ostali ste zakinuti za svemogući svijet metafora, 

ne valja vam se laćati ove knjige. Čitajte 

domaću stvarnosnu prozu. Bože sačuvaj da vas 

uznemiri metafora. 

Možete biti sidro, plutača, snijeg, sunce, nebo 

ili more. U svijetu Rajkijevih metafora pronađu 

se SVI, riječ po riječ. U "Ljubavnoj" susret je na 

morskome dnu, na mjestu gdje "gubi znanu boju". 

Ondje je vječnost pustu tavorilo sidro, "čvrsto 

i ponosno", žudeći za površinom koja je vabila 

uzbuđenjima. Al pari mu je plutača na površini, 

u neprestanom gibanju, dosadi joj pa hlepi 

za usidrenjem. Nakon što se njih dvoje spaze, 

potrebna im je oluja za susret. Naime, u oluji će 

se sidro opustiti, a plutača pojuriti u zagrljaj. 

Takva je to ljubav, "plutače su zato da bi plutale, a 

sidra sidrila." 

Ima onih koji se osjećaju moćnima kao sunce, 

ima onih koji se ćute blistavim i hladnim kao 

snijeg. Suncu za oko zapne MRC - "malo rahle 

cakline" snijega i užari se do bjeline. Snijeg je 

pasivno odvažan u strahu da će biti "zgažen, 

utaban ili odgrudan". Kad snijeg izađe iz sjene i 

pokaže se suncu - eto ljubavnije priče. Zajedno, 

ispuštaju "miris koji budi snenoga, a uspavljuje 

budnoga". Sunce se ne može "skloniti", snijeg mora 

okopnjeti. Zato ti ljubavniji moraju "čekati da [ih] 

nečija nada spontano uznese". 

Ususret najljubavnijoj: "Čeznemo za viškom, ne 

osjećamo nikakav manjak". Između neba i mora 

nema nedoumica ni nesuglasica. Tko ne vjeruje 

"huči se moru, a grmi se nebeskom svodu za to". Ni 

kad se među njih umiješaju vjetrovi, dim, smeće, 

ptice, jalnuški zatornici - ne daju se smesti: 

"Neprilike im pomažu da dokažu međusobne 

razlike, a to ih još više spaja". Najljubavniji su, 

"prekrivaju se, omotavaju i grle". Zaludu ih je 

tračati, podmetati im. Uzmite more u ruke, 

zagrabite nebo. Ostadoste praznih ruku. A oni 

imaju jedno drugo baš zato što se ne posjeduju. 

Jasno, tko se sidri može očekivati nekog 

uzvalovljenog. Tko se jari ("nema veze s jarićima 

nego sa suncem") nabasat će na onoga tko lako 

"brizne u bljuzgu". I obrnuto. Oni pak koji se 

"odnebe" ("pođu za nebom i vrate istim putem") 

razbibrižni su ("usitnili brige u komadiće i 

otpuhnuli ih"), mogu plavovlati ("obojiti se 

krasilom") i sinjiti se koliko ih volja. Zato što se 

najljubavniji "oponašaju, ali ne žele biti isti". 

Od sidrenja i plutanja, preko žarenja i otapanja, 

do prožimanja i uvažavanja - to je ono što smo 

u svim odnosima: ljubavničkim, prijateljskim, 

obiteljskim, drugarskim. 

Za kraj, važno je ne biti tamo gdje more gubi 

boju, tamo gdje se od žara sve otapa, nego 

se skrasiti u ravnoteži između "gore" i "dolje". 

Onako najljubavnije. Ipak, autentično je biti: 

sidro i plutača, sunce i snijeg, nebo i more. Nije 

autentično fejkati išta od toga. 

S tim fejkanjem prekršila sam jezični kod Igora 

Rajkija (1965.). Otkad je propisao i objavljuje, 

dulje od 23 godine, znamo ga kao jedinstvenog 

jezikolomca. Neiscrpno inventivno pokazuje 

što se sve može s našim jezikom, kojeg su se 

mnogi odrekli u ime "čitanosti". Ako uobičajeno 

kažemo da se onaj tko nešto imenuje igra boga, 

onda za Rajkija možemo reći suprotno: time 

što dekonstruira leksik i sintaksu, poput crnog 

demijurga svrgava s prijestolja one koji misle 

da su označitelji. Izvrtanjem smisla i značenja 

gura nas prema nevinom stanju početka učenja 

jezika: onom koje ne imenuje, nego kani 

stvarnost razumjeti. 

Metafora vrijedi tisuću slika, a ilustracije 

Nikoline Žabić tu su da svakoj riječi daju 

tisuću značenja. 

Igor Rajki poput demijurga svrgava s prijestolja one 

koji misle da su označitelji. Duje Klarić / Cropix 

Otkad je propisao i objavljuje, 

dulje od 23 godine, Igora 

Rajkija znamo kao 

jedinstvenog jezikolomca. 

Neiscrpno inventivno pokazuje 

što se sve može učiniti 

hrvatskim jezikom

39 

Juan Ramón Jiménez 

snimljen sa suprugom, 

spisateljicom i 

prevoditeljicom 

Zenobijom Camprubí 

1916. godine. 

Foto: Fundación Juan 

Ramón Jiménez 


Juan Ramón Jiménez 

PLOD MOGA CVIJETA 

iz knjige "Lirika jedne Atlantide" 

Ova svijest što oko mene bje 

za cijeloga života, 

kao korona, aura, ozračje bića moga, 

sada prešla je u nutrinu. 

Aura je sad unutra 

i sad je moje tijelo vidljiva sredina 

mene sama; vidljiv, ja sam 

zrelo tijelo te aure, 

baš k'o što plod, koji bješe cvijetom 

sebe sama, sad je plod moga cvijeta. 

Plod moga cvijeta jesam sada zbog tebe, 

žuđeni i žudeći bože, 

vazda zelen, cvjetan, plodan, 

i pozlaćen i zasniježen, i opet 

zazelenjen (doba sva u jednoj točki) 

s vremenom i prostorom 

ne većim od mojih grudi, 

sjetilna mi glava bukti, 

sva bijuć mi tijelom i dušom 

(uvijek s klicom 

najdrevnijeg srca). 

Bože, ja sam ovoj svoga središta, 

unutra u tebi. 

Juan Ramón Jiménez (1881. - 1958.) pjesnički 

je klasik, velikan koji spada među najveće 

španjolske pjesnike svih vremena. 

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 

1956. godine. Predstavnik je modernizma 

u španjolskoj poeziji, usmjeren na razotkrivanje 

ljepote, osjećaja i duhovne prirode ljudskog 

bića. Uz to, pjesnik je svjetlosti, proinjeni 

promatrač univerzuma kojeg odlikuju čistoća i 

jednostavnost izraza. Jiménez je ostavio golem 

opus od četrdesetak knjiga poezije i utjecao na 

mnoge generacije pjesnika. Pisati je počeo već 

s devetnaest. U prvoj fazi tematski je naslonjen 

na rodnu Andaluziju, dok se nakon 1916. godine 

za njega govori kako piše "čistu poeziju", u kojoj 

se ogoljuju čovjek, priroda i svemir. Iz faze "čiste 

poezije" najpoznatije su Jiménezove knjige 

"Dnevnik upravo oženjenog čovjeka" i "Vječnosti". 

Na hrvatski jezik Jiménezovu poeziju do sada 

su prevodili Nikola Milićević, Jordan Jelić, Mladen 

Machiedo i Davor Šalat. Ove godine objavljene su 

"kasne" Jiménezove pjesme pisane između 1936. 

i 1954. godine, dvojezično, u knjizi "Lirika jedne 

Atlantide" (Matica hrvatska, 2022.), u prijevodu i 

izboru Dinka Telećana. Riječ je o pjesmama koje 

ŽIVOT 

POEZIJE 

Sanja Baković 

PROFINJENI 

PROMATRAČ 

UNIVERZUMA 

je Jiménez pisao nakon odlaska u Ameriku, u koju 

je, kao protivnik frankizma, sa suprugom otišao 

na početku Španjolskog građanskog rata 1936. 

godine, živeći potom na Kubi, u Južnoj Americi i 

Portoriku, gdje je i završio njegov život. 

Za novo hrvatsko izdanje Jiménezove poezije 

Telećan je izabrao četrdeset pjesama iz obimne 

knjige "Lirika jedne Atlantide", prvotno objavljene 

u Barceloni 1999. godine. Pišući o "bogu s 

kljunom čovjeka" (pjesma "Bog u posjetu"), 

pjesnik izjednačava božansko s čovječjim, 

prirodnim i svjetovnim ulazeći u područja 

mističnog doživljaja. Jiménezov "žuđeni bog" 

kojem se obraća neodjeljiv je od ljepote vidljivog, 

primjerice u pjesmi "Prozirnost, bože, prozirnost": 

"Bože dolaženja, ćutim te među rukama,/evo 

te spletena sa mnom, u divotnoj borbi/ljubavi, 

kao što/oganj se sa svojim zrakom rve. // Nisi 

mi iskupitelj, niti si mi uzor, nisi mi otac, ni sin, 

niti brat; jednak si i jedan, drukčiji i sve; bog si 

dosegnute krasote, moja svijest o krasnom (…)". 

Objavljivanjem "Lirike jedne Atlantide" 

proširuje se uvid u pjesnički opus ovog 

"maga čiste poezije", kako ga je nazvao 

prevoditelj Jordan Jelić.

40 


FILM&TV 

Daniel Radclife – u 

sustavnom rastakanju 

imidža Harryja 

Pottera – pristao je 

glumiti luckastog 

glazbenika, na setu 

je čak sam izvodio 

njegove pjesme, no 

dogovor je bio da 

naposljetku ipak 

iskoriste Yankovicev 

glas. 

URNEBESAN FILM O WEIRD ALU YANKOVICU I NJEGOVOJ 

VEZI S MADONNOM KOJU OTME PABLO ESCOBAR 

Weird: The Al Yankovic Story 

(SAD, 2022.) 

Režija: Eric Appel 

Glume: Daniel Radcliffe, Evan Rachel Wood, Rainn 

Wilson, Toby Huss, Julianne Nicholson 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ***** 

piše: Nenad Polimac 

U 

sceni u kojoj Weird Al Yankovic 

prima nagradu za svoju pjesmu 

"Amish Paradise", kamera švenka 

po prvom redu uzvanika, među 

kojima je i tamnoputi tip, očito 

vrlo nezadovoljan. To je, pretpostavljamo, 

nekad velika glazbena zvijezda Coolio, koji 

se proslavio jednim jedinim hitom "Gangsta' 

Paradise". Nedavno je umro, a nastupio je i u 

ilmu "Ta divna splitska noć" Arsena Antona 

Ostojića. Coolio je očito bijesan jer se Weird 

Al zakleo da više neće izvoditi tuđe pjesme i 

mijenjati im riječi i kontekst, ali očito mu se nije 

smjelo vjerovati. 

Weird Al bizarna je pojava na glazbenoj sceni. 

Njegov otac Nick iz Kansasa jugoslavenskih je 

korijena, što je očito iz prezimena Janković. 

Sudjelovao je kao liječnik u 2. svjetskom ratu, 

dobio dva odlikovanja i poslije se preselio u 

Kaliforniju. Sin je od njega pobrao maksimu 

da se u životu moraš baviti poslom koji te 

ispunjava, a Weird Al je zbilja našao takav. Naime, 

od djetinjstva je obožavao radioemisiju "The Dr. 

Demento Radio Show" i nije mogao vjerovati 

kad mu je kao 16-godišnjaku u školu došao 

upravo Dr. Demento. Tinejdžer mu je tutnuo 

u ruke svoju audiokazetu domaće izrade na 

kojoj su bile obrade poznatih pjesama, praćene 

harmonikom. Taj će instrument postati njegov 

zaštitni znak. Prvi veliki hit bila mu je pjesma "My 

Bologna", na kojoj je parodirao vrlo popularnu 

temu grupe Knack "My Sharona", no iako su 

većinu njegova repertoara predstavljale obrade, 

nešto od toga su bili i originali. Karijera mu je 

bila iznimno uspješna, do danas je prodao preko 

12 milijuna albuma, a bio je posebno ponosan 

kad bi ga trpali u isti koš s Frankom Zappom. 

Godine 2010. napravio je lažni trominutni 

trailer za nepostojeći ilm "Weird: Priča o 

Alu Yankovicu", glazbenika je glumio Aaron 

Paul, a nastupali su i Olivia Wilde, Gary Cole 

i Mary Steenburgen. Poklonici su to krajnje 

ozbiljno shvatili pa su ga stalno ispitivali kad 

će premijera ilma. Za Weird Ala je to samo bio 

dobar štos, međutim, kad su ne tako davno 

uslijedili glazbeni biografski ilmovi "Bohemian 

Rhapsody" i "Rocketman", njegova kompanija 

počela je tražiti inancijera za ilm koji je 

svojedobno najavljivao trailer. Budući da su 

njegovi omiljeni ilmovi bile parodije Zuckera, 

Abrahamsa i Zuckera, i još ponešto u tom 

stilu, odaziv je bio suzdržan jer se smatralo da 

zafrkancije Weird Ala Yankovica na vlastiti račun 

ne mogu biti suviše popularne. 

Pogrešno, jer ga je svojedobno Madonna 

molila da preradi njezin hit "Like a Virgin" pod 

novim naslovom "Like a Surgeon", a ni Nirvana 

nije imala ništa protiv njihove obrade "Smells 

Like Nirvana". Stvar je bila u tome da bi već 

popularne pjesme postajale još popularnije 

nakon što bi ih Weird Al propustio kroz svoje 

kreativno sito i rešeto. Film je postao još 

izgledniji nakon što je Daniel Radclife - u 

sustavnom rastakanju imidža Harryja Pottera - 

pristao glumiti luckastog glazbenika. Na setu je 

sam izvodio njegove pjesme, no dogovor je bio 

da naposljetku ipak iskoriste Yankovicev glas. 

"Weird: The Al Yankovic Story" krajnje je šašav 

ilm. Započinje u trenutku kad je nakon jednog 

koncerta Weird Alu zatajilo srce i nastupila je 

klinička smrt, no čim su se liječnici oprostili s 

njim (među njima je bio i Lin-Manuel Miranda, 

autor golemog brodvejskog uspjeha), on je naglo 

ustao na bolničkom krevetu i ponašao se kao 

da se ništa prije toga nije dogodilo. Radnja se 

vraća u pjevačevo djetinjstvo, kad se prvi put 

"zaljubio" u harmoniku i borio se protiv očevih 

pritisaka da taj instrument izbace iz kuće, a 

najviše je volio slušati radioemisiju "The Dr. 

Demento Radio Show". Malo je od toga istina, 

ali ilm o Yankovicu potpuno zanemaruje tu 

činjenicu. Vjerojatno je točno da se oslobodio 

kako spada tek na fakultetu, njegovi znanci 

bili su fascinirani tako virtuoznim sviranjem 

harmonike i pomagali su mu kako su znali i 

umjeli da uspije u nastupima uživo. Dosta im 

je to dobro išlo jer su oformili i vlastitu grupu, 

a posebno je efektna scena neke zabave na 

kojoj se pojavljuju legendarni Pee-weePee Wee 

Herman, Tiny Tim, Andy Warhol, Divine, pa čak 

i Salvador Dalí. 

Kao dosjetka to ne izgleda loše, a ilm se 

otiskuje na novu razinu kad Weird Al upozna 

Madonnu i njih dvoje postaju ljubavnici. 

Naravno, ona je proračunata, čula je za 

procjenu da njegove parodije zapravo dodatno 

populariziraju njihove hitove, što se može 

izračunati po prodaji. Pitanje je je li glazbena 

megazvijezda dozvolila da je tako prikažu, no 

tko zna u kakvim je ona danas odnosima s Weird 

Alom. Možda joj se naprosto fućkalo za ilm koji 

uopće nije namijenjen njezinoj ciljnoj publici. A 

možda je imala smisla za humor pa joj se dopao 

zaplet u kojem ju otmu štemeri narkobosa Pabla 

Escobara jer je to jedini način da mu Weird 

Al dođe na rođendan i otpjeva barem jednu 

pjesmu. Njihova veza završava krahom jer se 

Weird Al odlučio ponovno povezati s obitelji, od 

koje se u međuvremenu potpuno odvojio. Ima tu 

i jedan animirani ulomak, krajnje otkvačen kao 

i mnogo toga u ilmu, no što ga shvatite manje 

ozbiljno, u njemu ćete više uživati. Radclife je 

dobro potreio kako ga treba glumiti, ukratko, 

za priču o Weird Alu dobili ste i više nego što ste 

mogli očekivati.

ZA RAZLIKU OD STVARNOG SVIJETA, 

U OVOM SE FILMU ZLOČINCI KAJU, A 

ZARAĆENE STRANE DOISTA RAZGOVARAJU 

Najsretniji čovjek na svijetu 

(BiH/Makedonija, 2022.) 

Režija: Teona Strugar Mitevska 

Uloge: Jelena Kordić Kuret, Adnan Omerović, 

Labina Mitevska, Ksenija Marinković, Izudin 

Bajrović 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ***** 

piše: Jurica Pavičić 

Teona Strugar Mitevska (1974.) već je 

dvadesetak godina najistaknutija 

makedonska redateljica. Tu reputaciju 

izdubila je nizom ilmova koje je snimila 

u suradnji sa sestrom, producenticom 

i glumicom - Labinom Mitevskom. Filmovi 

sestara Mitevskih igrali su na festivalima poput 

Rotterdama, Berlina i Venecije. Nijedan hrvatski 

redatelj ili redateljica nemaju takav festivalski 

skor kao sestre Mitevske. 

Nisam baš jako volio ran(ij)e ilmove Teone 

Mitevske. Njezini su se ilmovi dugo doimali 

kao radovi zainteresiranog svaštara bez stila. 

Mitevska je u tim ilmovima klizila od krajnje 

stilizacije do hiperrealizma, od Junga i arhetipova 

pa do promatračkog minimalizma koji nalikuje 

tzv. "berlinskoj školi". Imao sam redovito 

dojam da mijenja stil, ali da svakom pristupa 

adolescentski olako. To se jako promijenilo u 

posljednja dva ilma. Njih je Mitevska napravila 

u suradnji s novom redovnom suradnicom, 

sarajevskom scenaristicom i selektoricom Elmom 

Tataragić. Scenariji Elme Tataragić unijeli su u 

Mitevskine ilmove pripovjedački red, strukturu 

i produbljeniju karakterizaciju. Tataragić je 

njezine ilmove zasolila dobrodošlom crtom 

sarajevskog humora. No, nije samo riječ o tome da 

su ilmovi Mitevske "postali bolji" jer imaju "bolji 

scenarij". U ilmu stvari nikad nisu tako mehanički 

kauzalne. Mitevska je postala i zreliji režiser koji iz 

scenarija izvlači više. 

Prvi od dva zajednička rada Tataragić i Mitevske 

- "Bog postoji, zove se Petrunija" (2019.) bio 

je enormni festivalski hit i osvojio je nagradu 

LUX Europskog parlamenta. On je do srži bio 

makedonski ilm - po jeziku, ambijentu, kulturi. 

Dvije suautorice sada su predstavile svoj drugi 

zajednički rad koji je pak do srži bosanskohercegovački, 

opet - i po jeziku, i po ambijentu, 

i po ideološkim preferencijama. Taj ilm zove 

se "Najsretniji čovjek na svijetu". Svjetsku je 

premijeru imao u popratnom programu Horizonti 

Venecijanskog ilmskog festivala, a hrvatsku na 

zagrebačkom ZFF-u. 

Sarajka Asja (Jelena 

Kordić Kuret) prijavi 

se na speed-date sesiju 

u jednom hotelu. 

Asji za stol - naizgled 

slučajno - sjedne mlađi 

muškarac Zoran (Adnan 

Omerović). 

Foto: Ivan Blažev 

"Najsretniji čovjek na svijetu" bavi se 

sredovječnom Sarajkom Asjom (odlična Jelena 

Kordić Kuret) koja se prijavi na speed date sesiju u 

jednom hotelu. Sudionici speed datea su mahom 

sredovječni samci. Druženje ima razrađeni 

protokol koji se svodi na smjesu psihološkog 

upitnika i team buildinga. Cijelu proceduru vodi 

organizatorica (Labina Mitevska). Asji za stol, 

naizgled slučajno, sjedne mlađi muškarac Zoran 

(Adnan Omerović). Tijekom prvog seta pitanja 

saznamo nešto o njemu: Srbin je, razveden i, 

očito, depresivan. Dok sesija traje, Asja shvati 

da neznanac zna o njoj stvari koje ne bi trebao 

znati. Na koncu stiže razotkrivanje. Kao mladić, 

Zoran je bio unovačen u srpsku vojsku, dan mu je 

snajper. Pucao je i ranio tada djevojčicu Asju. Ta 

mu se trauma urezala u sjećanje pa je speed date 

iskoristio kao prigodu za suočenje. 

"Živim u Bosni, koja je sama otvoren svršetak. 

Zato u ilmu ne volim otvorene svršetke", rekla 

je na zagrebačkoj premijeri ilma scenaristica 

Tataragić. To osjećanje deinira i ideologiju 

"Najsretnijeg čovjeka". Za razliku od stvarnog 

svijeta, u ovom se ilmu zločinci zbilja kaju. U 

ovom ilmu dvije jučer zaraćene strane barem 

doista razgovaraju. Za razliku od stvarne Bosne, 

u ovom je ilmu katarza nadohvat. Kao mnogi 

ilmovi BiH, i "Najsretniji čovjek na svijetu" donosi 

optimalnu projekciju, wishful thinking koji se u 

zbilji ne događa. Tu se krije i glavna scenaristička 

slabost ilma. Zoran je, naime, kao lik ravan. On 

ima jednu dimenziju, dimenziju grizodušja, koju 

autorice rano otvore i biva stalno ista. Film bi 

bolje funkcionirao kad bi Zoran dulje bio misterij i 

kad bi bio slojevitiji. 

"Najsretniji čovjek na svijetu" se zbiva u 

nekoliko monotonih prostora hotelskih sala. Tu 

komornost je Teona Mitevska iz zapreke pretvorila 

u prednost. Pustila je glumce da igraju spontano 

kao u teatru te je snimateljici Virginie Saint- 

Martin dala slobodu da klizi među glumcima 

i hvata trenutak. Tako je umjesto teatarske 

komornosti ilm dobio dokumentarističku, 

sirovu autentičnost. To osjećanje autentičnosti 

pobjeđuje povremenu shematičnu tezičnost 

priče. Redateljski, ovo je daleko najzreliji 

Makedonkin rad. 

Scenariji Elme Tataragić 

unijeli su u filmove Mitevske 

pripovjedački red, strukturu i 

produbljeniju karakterizaciju. 

Tataragić je filmove Mitevske 

zasolila dobrodošlom crtom 

sarajevskog humora 

Vlatka 

Kolarović 

NAJBOLJE 

S TREĆEG 

"TOPOGRAFIJE 

MOGUĆEG" 

UMJETNIČKA SU 

KOLEKCIJA NA NAŠIM 

TV EKRANIMA 

Dok je u splitsku luku uplovljavao 

najveći američki nosač aviona na 

nuklearni pogon, toliko golem 

i zastrašujuć da može nositi 

istovremeno 90 aviona i ploviti bez 

punjenja više od 20 godina, negdje između 

večernje serije i ilma na Trećem ste mogli 

ugledati sličan, jednako uznemirujući ratni brod 

golemih proporcija, snimljen kamerom Borisa 

Poljaka. Riječ je o tek jednom od tridesetak 

kratkih eksperimentalnih ilmova koje od ove 

jeseni prikazujemo na našem programu. 

Kao rođendanski poklon za deset godina 

Trećeg od naših smo umjetnika naručili niz 

jednominutnih ilmova i kraćih animacija u 

najrazličitijim tehnikama i estetikama. Nazvali 

smo ih pomalo borgesovski, "Topograije 

mogućeg", a izbornik Vladislav Knežević, 

redatelj i medijski umjetnik, odabrao je 

gotovo trideset autora; likovnih umjetnika, 

režisera, montažera, snimatelja, kipara i 

fotografa koji su stvorili te začudne ilmove 

koje možete gledati na Trećem. Upadaju u 

program pomalo neočekivano, a svojom 

originalnom estetikom pomiču granice 

percepcije i lupaju u ono zamrzlo more u 

nama. U kreativnim radionicama Ane Hušman, 

Marka Tadića, Tomislava Šobana, Damira 

Gamulina, Simona Bogojevića Naratha, 

Renate Poljak, Marka Meštrovića, Matije 

Debeljuha, Borisa Poljaka, da nabrojim samo 

neke, nastali su ilmovi, dovoljno kratki da ih 

stignete pogledati, dovoljno dugi da ispričaju 

priču; eksperimentalnih narativa, izmaknuti 

iz očekivanog, istražuju nesigurne granice 

vidljivog i nevidljivog. 

Podsjetimo, prvi signal pušten u eter 

današnjeg Trećeg bile su upravo kratke 

animacije naših renomiranih umjetnika na temu 

broja tri. Također, na Trećem smo pokrenuli 

i "Nove kolekcije", niz radova naručenih kao 

dijalog sa samim televizijskim medijem, a ne 

treba zaboraviti ni tradiciju koju naši umjetnici 

baštine još iz vremena Novih tendencija, 

Muzičkog bijenala, EXATA51 i od pionira video i 

konceptualne umjetnosti, poput Sanje Iveković, 

Dalibora Martinisa, Ivana Ladislava Galete i 

brojnih drugih. Duh tog nasljeđa, od zagrebačke 

škole animiranog ilma do suvremenih 

eksperimentalnih ilmskih praksi, iščitava se u 

ovim ilmova. Pop-upaju u programu pomalo 

neočekivano, odražavaju duh vremena na jedan 

posve nov i kreativan način i mogli bi nam 

ispričati priče za koje nismo znali da postoje. 

U malo se kojem mediju danas tako jasno 

vidi odnos umjetnosti, tehnologije i društva 

kao u videu. Videi su svuda oko nas. No, u toj 

banalnosti prolaznog, zavodljivosti bezličnog, 

u tim Reelsima isprazne svakodnevice ne 

postoji baš mnogo onoga što želimo pamtiti. 

Zato, kao i uvijek, okrenite na Treći. Uz redovni 

program stvorili smo posve novu i neočekivanu 

umjetničku kolekciju čiji su galerijski zidovi 

upravo naši TV ekrani; podsjetnici na moć 

slike i umjetnosti. 

41 


42 


KRATKI PRIRUČNIK ZA OKUPACIJU 

GAZE I ZAPADNE OBALE 

Prve 54 godine 

Režija: Avi Mograbi 

Karmela 

Devčić 

DOX PREPORUKA 

(Finska, Francuska, Njemačka, Izrael, 2021.) 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ***** 

Avi Mograbi u ilmu "Prve 54 godine" 

u svojem karakterističnom stilu daje 

još jedan ironičan pogled na izraelsku 

okupaciju Gaze i Zapadne obale. 

Ovaj put izraelski je redatelj snimio 

tzv. "kratki priručnik za okupaciju": korak po 

korak objašnjava kako okupirati tuđi teritorij, 

kako vojno, strateški i psihološki dominirati 

domicilnim stanovništvom te kako pred očima 

cijelog svijeta ustrajati na tome duže od pola 

stoljeća. Uostalom, tko uopće haje za uzaludnu 

Rezoluciju 242, koja je u UN-u donesena pet 

mjeseci nakon početka rata i okupacije 1967., a 

kojom se traži da se Izrael povuče s okupiranih 

palestinskih teritorija? Mograbi koristi 

izraelsku okupaciju palestinskih područja kao 

paradigmatski slučaj. Konačno, riječ je o jednoj od 

najduljih okupacija u modernoj povijesti. 

Ovaj je ilm prikazan na ZagrebDoxu, ali 

Mograbi 29. studenoga još jednom gostuje 

u Zagrebu. U Dokukino KIC-u organiziraju 

retrospektivu njegovih ilmova, među ostalim bit 

će i projekcije "Prve 54 godine", pa je to dobar čas 

za one koji su propustili vidjeti ovaj zadnji, lani 

dovršen, Mograbijev dokumentarac. Inače, sve 

ilmove Avija Mograbija, autora koji je značajan 

opus izgradio fokusirajući se na nasilje i utjecaj 

nasilja na cijelo društvo i na pojedinca, može se 

pogledati na njegovoj službenoj web stranici, 

osim ovog zadnjeg, "Prve 54 godine", koji je zasad 

dostupan samo na hebrejskom i arapskom. 

Film donosi svjedočanstva četrdesetak 

izraelskih vojnika, većinom nižih i srednjih 

činova, koji govore o tome što su činili i kako su 

Film je prikazan 

na ZagrebDoxu, ali 

Mograbi 29. studenoga 

još jednom gostuje u 

Zagrebu. Dokukino 

KIC organizira 

retrospektivu njegovih 

ilmova, među ostalim 

bit će prikazan i 

dokumentarac "Prve 54 

godine". 

Foto: Ram Orion 

djelovali služeći izraelskoj vojsci na okupiranim 

palestinskim područjima. To su ljudi koji su svoje 

prve iskaze dali u sklopu projekta koji već gotovo 

dva desetljeća provodi organizacija Prekinimo 

tišinu (Breaking the Silence), udruga izraelskih 

vojnih veterana koji su služili na okupiranim 

područjima i dobrovoljno odlučili javno govoriti 

o onome što su tamo radili, upozoriti na kršenja 

ljudskih prava Palestinaca. Prekinimo tišinu 

prikupila je izjave oko 2000 nekadašnjih vojnika. 

Oni su Mograbija i inspirirali za spomenuti ilm. 

Od 2004. tvrdoglavo prikupljaju svjedočanstva 

ne bi li dokumentirali postupke izraelskih 

okupacijskih snaga u području Zapadne obale i 

pojasa Gaze od 1967. nadalje. 

Mograbi nekadašnje vojnike koji govore u ilmu 

identiicira imenom i prezimenom, godinom 

kad su bili vojno aktivni te navodi i područje 

gdje su djelovali. Neki od tih muškaraca gotovo 

da pripovijedaju u slikama, vrlo životno opisuju 

metode, uvijek nasilje, izičko ili psihičko, koje su 

činili. Film kronološki prati okupaciju od 1967. do 

današnjih dana. 

Mograbi često u kadru - općenito je redatelj 

koji ne bježi od toga da u svojim ilmovima 

stane pred kameru - gledatelja osobno vodi kroz 

svako "poglavlje" okupacije, objašnjava svaki 

strateški i psihološki korak bitan pri prisvajanju 

i zadržavanju tuđeg teritorija. Nudi priručnik 

okupacije iz perspektive pobjednika, naravno 

s ironijskim odmakom. To je tutorijal kako 

temeljito, sustavno i brutalno gospodariti na 

tuđem teritoriju i pritom to činiti u doba kad je 

sve moguće dokumentirati, dokazati. Što se, u sad 

već 55 godina, okupacije promijenilo? Je li Izrael 

ičim dekuražiran? 

Bivši vojnici govore o arbitrarnosti odluka, 

situaciji u kojoj nema pravila i koja i u doba 

prividnog mira izaziva nesigurnost, o politici 

divide et impera, o promoviranju doušnika, 

uništavanju, pljačkama, paleži, torturama, o ratu s 

kojim generacije žive cijeli život bez naznaka da će 

se išta u skoroj budućnosti promijeniti. 

Damjan 

Raknić 

SVIJET 

GEJMERA 

META JE DANAS SVIMA 

NADOHVAT RUKE. ZATO 

SVI I POBJEĐUJU 

Grčki se preiks meta u gejmingu 

najčešće koristi kada se govori o 

najboljem načinu (ili načinima) za 

ostvarivanje cilja (ili ciljeva) koji neka 

igra stavlja pred igrača. Banalan primjer 

na koji se može naletjeti u brojnim igrama: ako je 

neki neprijatelj osobito slab na vatru, oportuno 

je napasti ga vatrom. Ako igrač na raspolaganju 

nema oružje ili čini koje se baziraju na vatri, tada 

će borba protiv tog neprijatelja biti (nepotrebno) 

dugotrajna i naporna. Što je igra kompleksnija, 

to joj je meta skrivenija. Što je meta skrivenija, 

to će se igrač više mučiti kako bi je pronašao i 

potom implementirao. 

Dok nije bilo interneta, foruma, društvenih 

mreža, vodiča, Reddita i svega ostalog, meta 

se tražila i pronalazila metodom pokušaja i 

pogrešaka. Ako jedan mač ne pomaže, isuče se 

drugi. Ako ni on ne pomaže, onda treći itd. Danas 

se meta uglavnom traži pomoću Googlea, a 

potraga traje jedva 10-ak minuta. Igrači se više ne 

moraju "mučiti" i tražiti metu jer ju je netko drugi 

- najčešće netko tko je posvećen samo i isključivo 

traženju mete - već pronašao. Istina, igrači nakon 

toga moraju prikupiti meta-opremu, međutim, 

Google će im i s tim pomoći. Ukratko, meta je 

danas svima nadohvat ruke, a to znači da su im i 

pobjede nadohvat ruke. 

Dizajneri multiplayer segmenta pucačine iz 

prvog lica "Call of Duty: Modern Warfare II" (MW2) 

odlučili su da ta igra naoko neće imati metu, 

odnosno da će igrač na raspolaganju imati mnogo 

različitih kvalitetnih rješenja. Praktički sve puške 

ravnopravne su i upotrebljive, a iz igre su izbačeni 

neki napredniji pokreti koji su igračima pomogli 

da lakše dođu do pobjeda. Taj je potez naljutio 

mnoge predane i natjecateljski orijentirane igrače 

prethodnih igara iz serijala "Call of Duty" (COD) jer 

su ga vidjeli kao dodvoravanje "casual" igračima, 

koje percipiraju kao lošije i manje vrijedne 

jer im reakcije i motoričko pamćenje nisu na 

visokoj razini. 

Takvo viđenje odluke dizajnera prilično je 

kratkovidno. Nakon igranja MW2 i promatranja 

drugih kako igraju, vidljivo je da su dizajneri 

htjeli usporiti tempo igre i igrače učiniti 

ravnopravnijima. Vidljivo je i to da im je 

dozlogrdila činjenica da svi posežu za istim 

oružjima i istim kretnjama. Ako postoji meta, to 

znači da će svi okršaji prije ili kasnije sličiti te 

postati - dosadni. A dosada je najveći neprijatelj 

igranja. Ako nema meta-pušaka i meta-kretnji, 

igrači će se morati više koncentrirati na prostor, 

mudro savladavanje tog prostora, speciičnosti 

pušaka koje koriste 

te komunikaciju sa 

suborcima. E, to je meta 

koju se isplati ganjati. 

Dizajneri 

multiplayer 

segmenta 

pucačine iz 

prvog lica "Call 

of Duty: Modern 

Warfare II" 

(MW2) odlučili su 

da ta igra naoko 

neće imati metu.

GLAZBA 

"Midnights" možda čak 

i nije najgori album 

kad promatramo 

cijelu diskograiju ove 

osebujne glazbenice, 

ali je prvi put u 

njezinoj karijeri da 

zvuči neesencijalno i 

čak blago dosadno? 

I to je neobično za 

jedan album koji 

naizgled pokušava 

jako puno stvari: biti 

eksperimentalan, biti 

pop, biti duhovit, biti 

ozbiljan... 

Proimedia 

43 


TAYLOR SWIFT 

KAD PONOĆ I NESANICA PROĐU, NA NJEZINU NOVOM 

ALBUMU NEĆETE NAĆI PREVIŠE SADRŽAJA 

Taylor Swift 

Midnights 

Republic, 2022. 

Žanr: Pop 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ** ** 

piše: Mislav Živković 

O 

desetom studijskom albumu 

Taylor Swift "Midnights" publika 

nije znala gotovo ništa do samog 

izlaska. Odlični albumi "Folklore" 

i "Evermore" iz 2020. dali su joj 

dugo izostalu kritičku legitimaciju, ali i otvorili 

mogućnost za zaokret u još eksperimentalnijem 

smjeru, koji njezin fokus i verboznost stavlja 

u prvi plan. Taylor je od početka karijere 

neopisivo talentirana za pisanje, pogotovo 

ljubavnih pjesama: sposobna je kondenzirati 

cijele etape ljudskih odnosa u male svakodnevne 

vinjete poput crvenog šala ili starog kardigana, 

čime se postiže savršen balans speciičnosti 

detalja i njihove univerzalne podložnosti 

našim projekcijama. Slušatelji na trenutak 

dobiju dojam kao da su dio iste scene, bilo 

kao protagonisti ili promatrači, čime se otvara 

prostor intimnosti zbog koje Taylor i privlači 

toliko slušatelja. Nije na kraju ni bitno je li ta 

intimnost u potpunosti fabricirana ili iskrena; 

Taylor zna kako opisati emocije da bi se one 

činile stvarnima, a na zadnja dva albuma izoštrila 

je tu vještinu gotovo do savršenstva. 

Kad je "Midnights" konačno izašao, odmah 

je slomio desetke rekorda te dobio najviše 

ocjene nekih od vodećih kritičara. Svaki dan od 

izlaska donosio je nove rekorde, nove vijesti, 

nove tračeve. Usprkos ekstremnim reakcijama, 

radi se o potencijalno najmanje ekstremnom 

uratku ove glazbenice, donekle revizionističkom 

pokušaju da s atmosferičnim nasljeđem zadnjih 

dvaju studijskih albuma ponovno osmisli 

zvuk svoje kapitalne pop faze - albume "1989", 

"Reputation" i "Lover". Daleko od toga da je 

Taylor na pop teritoriju loša: njezino uho za 

melodiju garantirano će iznjedriti hitove u 

obliku vrlo dobre singlice "Anti-Hero", čiji će 

zarazni refren inspirirati brojne TikTokove, ali tu 

vjerojatno i stati sa svojim dosegom jer previše 

igra na sigurno i poznato. 

Većinu ovog albuma ipak ne sačinjavaju 

pop-hitovi, nego polagana kvazi ambijentalna 

magla s procesiranim vokalima i ustajalim 

sintesajzerima Jacka Antonofa. Na najjačem 

dijelu albuma, kao što su pjesme "Labyrinth" 

ili "Midnight Rain", vokalna modulacija služi 

produbljivanju emocija i prikazivanju sukoba 

unutarnjih glasova, postižući pritom hipnotičku 

kvalitetu koja bi za Taylor bila izrazito zanimljiva 

za istražiti - samo kad bi ona tim pjesmama dala 

prostora za daljnji rast (naslovna je traka bar 

dvije minute prekratka). Ipak, kao što se otkriva 

na drugoj polovici albuma, "Midnights" nema 

ambiciju ni da bude previše eksperimentalan. 

"Midnights" zapravo naizgled nema ambiciju 

ni da bude previše... išta? Zato se na njemu 

nalaze i akustične brojalice ("Sweet Nothing") i 

campy hitovi ("Karma") i regresivni otpaci trappopa 

koje ni Lorde ni Billie Eilish ne bi štapom 

dotaknule ("Vigilante Shit"). Konzistentnost 

je albuma usprkos tomu neupitna - on teče 

glatko i bez većih zastoja, čak i kad dođe do 

stvarno loših trenutaka. Velikim dijelom to pak 

duguje činjenici da se radi o ekstraktu nekakve 

srednje vrijednosti glazbe Taylor Swift, a ne 

tome da mu je tijek konceptualno razrađen, 

logičan ili zanimljiv. 

Daleko od toga da dobrih pjesama nedostaje 

- veći je problem to što fali onih stvarno 

briljantnih, kakvima zadnja dva albuma naprosto 

bujaju. Suradnja s Lanom Del Rey, "Snow on 

the Beach", jedan je od najblistavijih trenutaka 

ovog: Lanin vokal vrlo je neočekivano sveden 

tek na harmonije koje se stapaju s Taylorinim, 

do te mjere da se doima kao utvara kojoj je svrha 

prikazati nešto tako nevjerojatno kao snijeg 

na plaži. "You're on Your Own, Kid" klasičan 

je primjer Taylorine maestralne gradnje priče 

koja je u istu ruku inspirativna i veoma tužna. 

Od bonus pjesama s monstruozno proširenog 

izdanja vrijedi izdvojiti slatku "Paris", koja je 

komotno mogla isplivati iz "1989" ere, kao i 

"Would've, Could've, Should've". Potonja je 

možda i najbolja pjesma od svih iz ove ere, 

premda se zvučno nikako ne bi uklopila u 

primarno izdanje albuma; njezin bi uzbudljiv 

galop s lakoćom probio anemičnu CBD 

izmaglicu traka kao što su "Lavender Haze" 

ili "Mastermind". 

Kad ponoć i nesanica prođu, kad dođe "jutro 

nakon", onda je i slika malo jasnija, a osim blagog 

umora nećete ovdje naći previše sadržaja koji bi 

vam opravdao besane noći. "Midnights" možda 

čak i nije najgori album kad promatramo cijelu 

diskograiju ove osebujne glazbenice, ali je prvi 

put u njezinoj karijeri da zvuči neesencijalno i 

čak blago dosadno? I to je neobično za jedan 

album koji naizgled pokušava jako puno stvari: 

biti eksperimentalan, biti pop, biti duhovit, biti 

ozbiljan - "Midnights" svašta želi, ali ničemu 

se ne posvećuje dovoljno dosljedno i predano 

da zazvuči istinski uvjerljivo, a time ni hrabro 

ni uzbudljivo. Ono što pak stvarno uspijeva 

sadržano je već u nazivu albuma - biti "mid".

44 


JAZZ 

MINGUS BIG BAND: "THE CHARLES MINGUS 

CENTENNIAL SESSIONS" - NAJMODERNIJI BIG 

BAND U SVEMIRU STIŽE U ZAGREB 

Njujorško izdanje magazina Time Out je Mingus Big Band proglasilo 

"najmodernijom velikom jazz grupom u svemiru", a ja ću samo reći da 

očekujete li laku revijalnu zabavu, onda 22. studenoga ne trebate biti 

u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog gdje Dražen Kokanović, 

vjerojatno, nakon smrti Boška Petrovića i povlačenja Mate Škugora, 

jedini preživjeli pravi promotor jazza u Hrvatskoj, dovodi Mingusove nasljednike 

na 13. Zagreb Jazz Festival. Mingus Big Band, naime, upravo je to - glasan, uzbudljiv, 

izvanserijski jazz bez dodanog šećera i predvidljivih "tržišnih" kompromisa. Takav 

je, iako u nekim detaljima, kao što je povremena pojava naratora, "obljetničarski" 

i prošli mjesec objavljen album "The Charles Mingus Centennial Sessions" kojim 

je četrnaesteročlani band obilježio Mingusov stoti, nedoživljeni rođendan (umro 

je 1979. u siječnju, pola godine prije objave albuma "Mingus" koji je napravio s 

kanadsko-kalifornijskom izvanžanrovskom autoricom Joni Mitchell i triom teškaša 

- Herbiejem Hancockom, Wayneom Shorterom i Jacom Pastoriusom). 

Na novom albumu Mingusovu su ulogu preuzela tri vrsna basista - Boris Kozlov, 

Andrew McKee i Mike Richmond. Kozlov je bio zadužen i za nove aranžmane. 

Velikog majstora nema, ali band je izbjegao sudbinu "tribute grupe" koja vjerno 

i doslovno reinterpretira autorove zamisli. Mingus Big Band i bratske institucije 

Mingus Dinasty, Mingus Orchestra i Epitaph (za osnivanje svih u velikoj je mjeri 

zaslužna Mingusova supruga Sue) živi su organizmi koji Mingusovu duhu, sklonom 

permanentnom istraživanju i ad hoc improvizaciji, osiguravaju život u skladu s 

duhom vremena. Band je snimio 11 albuma, šest ih je bilo nominirano za Grammy, 

a osvojio ga je zasad jedan - Mingus Big Band Live at Jazz Standard. Upravo takav 

doživljaj, Mingus Big Band uživo, nude nam Kokanović i Lisinski u utorak 22. 

studenoga. Ukratko, to je mjesto gdje tada trebate biti. Propustite li doživljaj 

uživo, "The Charles Mingus Centennial Sessions" nije zamjena, ali često će biti na 

zvučnicima. (Viktor Vresnik) 

STREAM 

OTKRIĆE 

POLYPHIA: "REMEMBER THAT YOU 

WILL DIE" - PROGRESIVNI METAL KOJI VOLI 

ELEKTRONIKU, RAP I JAZZ 

Notorno uskogrudni metal nekad stvarno djeluje kao da je u potpunosti 

cijepljen od zabave kakvu nude ipak lepršaviji pop i R'n'B. Čak i kad se 

pojave bendovi koji se ne shvaćaju toliko ozbiljno, "pravi" ih metalci 

vrlo brzo popljuju i etiketiraju kao neiskrene. Zato i imamo toliko grupa 

koje zvuče i izgledaju isto. Na svu sreću, internet je onima koji ne žele 

svirati taj jedan te isti metal omogućio da pronađu svoju publiku, oslobode se 

žanrovskih okova i malo se zabave. A malo se koji metalci zabavljaju kao Polyphia, 

instrumentalni progresivci iz američke savezne države Teksas. Polyphia postoji 

od 2010., a danas je čine gitaristi Tim Henson i Scott LePage, koji su u bendu od 

samog početka, te basist Clay Gober i bubnjar Clay Aeschliman, koji su mu se 

pridružili 2012. i 2016. Bend je na samom početku karijere zvučao kao tek nešto 

melodičnija inačica uobičajenog hiperaktivnog progresivnog metala, no vrlo su 

brzo u svoje pjesme počeli ugrađivati elemente popa, elektronike, R'n'B-ja i hiphopa. 

Single "LIT" iz 2017. bio je prvi nagovještaj da su gotovo pa potpuno raskrstili 

s metalom. Potvrda promjene zvuka stigla je već iduće godine, kada su izdali 

svoju najpopularniju stvar - "G.O.A.T.". S obzirom na to kako je Polyphia na njoj na 

inovativan način spojila metal, elektroniku, rap i jazz, naslov pjesme - engleska 

kratica za "najbolji svih vremena" - više je nego prikladan. 

Polyphia je 28. listopada ove godine izdala svoj četvrti album "Remember That 

You Will Die", koji je najavila s četiri singla - "Playing God", "Neurotica", "ABC" i 

"Ego Death". Iako je s "G.O.A.T." deinirala svoj zvuk, Polyphia je nastavila istraživati 

kako spojiti naoko nespojivo, pa tako "Playing God" nose lamenco gitare, "ABC" 

glas pop i R'n'B pjevačice Sophije Black, a "Ego Death" gitaristički virtuoz Steve 

Vai. Polyphia na "Remember That You Will Die" zvuči kao bend koji zna što želi 

reći, ali se ne boji eksperimentirati i isprobati nove stvari. Svoj su zvuk na pjesmi 

"Genesis" obogatili efektnim trubama, a svoju su ljubav prema modernom rapu 

pretvorili u suradnje s reperima Killstationom, Snotom i Lil Westom. Najbolje vam 

je početi s amblematskom Polyphijinom pjesmom "G.O.A.T.". Ako vam ona sjedne, 

zavrtite albume "New Levels New Devils" iz 2018. i novi "Remember That You Will 

Die". "Renaissance" (2016.) i "Muse" (2014.) možete poslušati kako biste posvjedočili 

razvojnom putu ovog krajnje neobičnog benda. (Damjan Raknić) 

DISKO VEČER 

ANTE TOMIĆA 

KRAJ LJUBAVI WILLIEJA NELSONA I 

SHIRLEY COLLIE STVORIO JE JEDNU 

OD NAJLJEPŠIH I NAJTUŽNIJIH PLOČA 

Willie Nelson je od 1963. bio u svome drugom braku sa Shirley 

Collie dok ona nije 1970. slučajno otkrila bolnički račun izdan 

nakon rođenja nekakve Paule Carlene Nelson, a naslovljen na 

njezina muža i stanovitu Connie Koepke. Bila je to vjerojatno 

jedna od onih zgoda što ih djeca i unuci na obiteljskim 

okupljanjima desetljećima kasnije kroz smijeh prepričavaju, ali je za njezine 

sudionike u prvo vrijeme morala biti izuzetno bolna. Indirektno je potaknula 

"Phases And Stages", jednu od najljepših i najtužnijih ploča o razvodu. 

Nelson je već i četrdesetu napunio, a uspjeh ga je zaobilazio. Činilo se da 

ga neće ni naći. Iza sebe je imao dugu, besplodnu pjevačku karijeru, cijeli 

niz očajnih ploča. Pjesme su mu u tuđim interpretacijama bile veliki hitovi, 

ali baš nitko ih nije želio slušati kad bi ih on sam pjevao. Konzervativni 

Nashville, koji se u nedjelju čitav otrijezni i pođe na misu, menadžeri koji 

nakon pijanstava i tučnjava i ošamućenih puzanja iz prevrnutih kamioneta 

ujutro u prvom crkvenom redu, s lasterom na obrvi zanosno pjevaju o 

grijehu i iskupljenju, jednostavno nisu znali što bi s dugokosim i bradatim 

Teksašaninom za kojega se užasnuto šaputalo da, for Christ's sake, puši 

travu. Kome uopće pjeva ta izgubljena duša, tko je publika toga narkomana? 

Seljačinama je bio neuredan, a hipicima opet previše ulickan. Kad mu je 

istekao diskografski ugovor, RCA Records nije bio zainteresiran potpisati 

novi. U najnižoj točki njegove karijere producent Jerry Wexler ga je čuo kako 

pjeva na nekom tulumu i doveo u Atlantic. 

Bila je to kratka epizoda, samo dvije ploče je snimio, "Shotgun Willie" i 

"Phases And Stages", i nijedna od njih nije osvojila radijske stanice, ali bile 

su ključne za Willieja Nelsona, raspalile su nešto što je dugo tinjalo ispod 

pepela. Wexler i Arif Mardin su Willieju Nelsonu doveli neke nove ljude, 

nove instrumente, osmjelili 

Nelson je prestao 

pokušavati biti netko 

drugi. Pretvarati se da je 

nešto što nije. Napokon 

je pročistio grlo, otkrio je 

svoj glas, a i publika ga 

je našla i zavoljela. 

Snimio je uskoro "Red 

Headed Stranger" i 

"Stardust", hit-ploče koje 

su svi živi, i seljačine i 

hipici, kupovali 

ga da iskorači iz poznatog, 

sladunjavog nešvilskog žanra s 

gudačima i jecavim steel gitarama, 

pokuša sa soulom i rhythm 

and bluesom. "Shotgun Willie", 

snimljen u New Yorku, frajerska 

je muzika jednog oslobođenog 

momka, koji više ne želi nositi 

svjetloplave strukirane sakoe s 

vezenim ružama na reverima, već 

raščupan sjedi na trijemu u dugim 

gaćama, sa staklenkom bistrog 

domaćeg viskija u jednoj ruci i 

sačmaricom u drugoj. 

No, prava je stvar tek slijedila. 

Razvod od Shirley bio je mučan, ali 

je neviđeno potaknuo Nelsonov 

talent. Raspad ljubavi, hladnoća 

što je nastupila između dvoje 

koji su nekad bili bliski, strah od 

budućnosti, sumnja da će se ikad itko više voljeti, cijeli je taj teški put opisan 

bez velikih prodika, bez osuđivanja i mudrih savjeta, ali s točnim detaljima 

i razoružavajućom emocionalnom iskrenošću. Jedna strana ploče opisuje 

razvod iz ženine perspektive, druga strana je iz perspektive muškarca. 

Koncept je na trenutke možda pretjeran, glazbena tema se ponavlja jednom 

ili dvaput previše, ali pjesme su prvorazredne. 

Wexler je poveo Nelsona u Alabamu, u Muscle Shoals, i s lokalnim 

studijskim mačorima poput Davida Hooda i Rogera Hawkinsa cijelu ploču 

snimio za samo dva dana. Sve je bilo tako jednostavno i brzo da se Nelson 

uplašio i sve još jednom snimio s drugim producentom i ekipom glazbenika. 

Wexler je, srećom, bacio to sranje. 

Ni Atlantic Records nije Willieja Nelsona naposljetku učinio zvijezdom. 

Dapače, prodaja ploča je bila tako skromna da su se uskoro sporazumno 

razišli. Suradnja je svejedno bila neprocjenjivo vrijedna jer je jedan pjevač 

prestao pokušavati biti netko drugi. Pretvarati se da je nešto što nije. 

Napokon je pročistio grlo, otkrio je svoj glas, a i publika ga je našla i zavoljela. 

Snimio je uskoro "Red Headed Stranger" i "Stardust", hit-ploče koje su svi 

živi, i seljačine i hipici, kupovali. I odjednom više nikome nije smetalo da 

on mota džointe i da je dan danas, gotovo pola stoljeća kasnije, u svojoj 

osamdeset devetoj, suhonjava i naborana bitanga još uvijek napušena.

45 

KLASIKA 

ZAGREBAČKI "NABUCCO" OPERA JE KOJU SVAKAKO 

VALJA VIDJETI I ČUTI BAREM JEDNOM 

Giuseppe Verdi: Nabucco 

HNK, 28. 10. 2022. 

Dirigent: Pier Giorgio Morandi 

Redatelj: Giancarlo del Monaco 

piše: Jelena Knešaurek Carić 

Poslije dvije neuspjele opere i strašne 

obiteljske tragedije "Nabucco" je, 

praizveden prije 180 godina u milanskoj 

opernoj kući La Scala, 29-godišnjeg 

Verdija prometnuo u zvijezdu. Sadržajno 

hibrid povijesne tematike i ljubavnog trokuta koji je 

u drugom planu, "Nabucco" je prije svega glazbeno 

djelo ispunjeno nizom sjajnih, nadahnutih brojeva 

koji su majstorski povezani u logičnu glazbenodramaturšku 

cjelinu. Pripovijest o sužanjstvu Židova 

u Babilonu za kralja Nabukodonosora, u vrijeme 

nastanka djela prepoznata kao metafora aktualnog 

ugnjetavanja talijanskog naroda u Austrijskom 

Carstvu, nesumnjivo je doprinijela uspjehu, 

ovjekovječenom u pokliču Viva Verdi. 

Iz priče o narodu što ga Bog najprije kažnjava, a 

potom oslobađa, proizlazi zbor kao važan protagonist 

ovoga golemog djela. Glazbeno, kao i dramaturški, 

zborske su numere supstancijalni dijelovi "Nabucca": 

početni zbor, tutti inale II. čina i, dakako, Va pensiero 

iz III. čina, nesumnjivo najpoznatija zborska numera 

ikada napisana. Luka Vukšić odlično je pripremio 

zbor koji je ostvario inoću tona, usklađenost svih 

dionica uz povremenu iznimku preglasnih soprana, 

promišljeno fraziranje i izbjegavanje patetike. Smirena 

i dostojanstvena izvedba Va pensiero, s osobito 

lijepim pianima prekrivena je povremeno preglasnim 

orkestrom. No, i Zbor HNK i Luka Vukšić zaslužili su 

Luka Vukšić odlično je pripremio zbor koji je ostvario 

inoću tona, usklađenost svih dionica, promišljeno 

fraziranje i izbjegavanje patetike. Nera Šimić/Cropix 

ovacije i dugotrajni pljesak, baš kao i procvali orkestar 

kojim je ravnao novi šef-dirigent Opere Pier Giorgio 

Morandi. Čujno motivirani orkestar svirao je iznimno 

precizno, muzikalno, držeći se tempa, ali katkada 

preglasno. Usto, zvukovnom odnosu orkestra i 

pjevača, kao i koncepciji dirigenta prilično je smetala 

statična, anemična režija, opterećena suvišnim 

izmjenama scena, naročito u II. činu. William Orlandi, 

scenograf i kostimograf, i Giancarlo del Monaco, nisu 

se baš uspješno dogovorili oko vizualnog rješenja 

novog zagrebačkog "Nabucca". S obzirom na kontekst 

nastanka djela, može se razumjeti smještanje priče 

u vrijeme risorgimenta. Diskrepancija, međutim, 

između scenograije koja priziva monumentalnost i 

jednostavnost izričaja mezopotamijske arhitekture te 

kostimograije koja likove smješta u drugu polovicu 

19. stoljeća teško je razumljiva. U njoj zbor postaje 

i ostaje statična masa u crno-bijelo ruho odjevenih 

likova koji jedva da se miču po pozornici. Uz suvišne 

pauze zbog izmjene scene, dojmu nepotrebne 

razvučenosti najviše je doprinio neshvatljivi 

nedostatak razigranosti režije, što nipošto nije 

uvjetovano libretom. 

Suprotno većini ostalih Verdijevih ostvarenja, u 

"Nabuccu" je sopran namijenjen odlučnoj, strastvenoj 

i moći željnoj Nabuccovoj kćeri Abigailli koju je sjajno 

interpretirala Kristina Kolar. Moćan glas i scenska 

pojava, volumen koji se ne gubi u visinama, poželjna 

dramatičnost u interpretaciji te potpuna suverenost u 

vladanju ulogom učinile su je zvijezdom večeri. Sjajni 

Ljubomir Puškarić utjelovio je Nabucca, odjeven 

poput Franje Josipa I., ostvarivši još jednu sjajnu 

ulogu, kako glasovno tako i glumački. Šteta je jedino 

što je, zbog režijskih rješenja, u prvom dijelu suviše 

udaljen od orkestra, isti nužno nadglasavao. No, zato 

je, kao sužanj vlastite kćeri, čudesno lijepo izveo ariju 

iz IV. čina Son pur queste i Dio di Giuda, a prije toga 

dirljiv duet s Abigaille Donna, chi sei? 

Zaccaria Luciana Batinića potvrdio je pjevačev 

status jednog od najboljih basova koje smo ikada 

imali. Njegov Zaccaria je odmjeren i suzdržan, čak i 

kad svoj narod potiče na djelovanje. To je Zaccaria 

smirenog, bogatog i punog glasa, krasnih dubina 

i odlične artikulacije teksta. Domagoj Dorotić, 

sonorni tenor čiste intonacije i velikog volumena, 

vratio se u ansambl Opere i bio vokalno fascinantan 

Ismaele koji se nije libio strastveno otpjevati ulogu 

poklisara izraelskoga kralja u Babilonu koji, uz to, 

ljubi i Nabuccovu kćer Fenenu. Ovu je, pak, utjelovila 

mlada nada Opere, odlična mezzosopranistica 

vrlo lijepe boje glasa Emilia Rukavina. Zahvaljujući 

odličnim pjevačima, sjajnom dirigentu, izvrsnom 

zboru i orkestru, ovo je opera koju svakako valja 

vidjeti i čuti barem jednom. Nadamo se da će se dugo 

zadržati na repertoaru. 


ALBUM KOJI, U BOLJIM 

TRENUCIMA, ZVUČI KAO 

SOUNDTRACK ZA FILM O 

JAMESU BONDU KOJI JOŠ 

NIJE SNIMLJEN 

piše: Andrija Škare 

Arctic Monkeys 

The Car 

Domino, 2022. 

Žanr: rock 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ***** 

Nije bilo iznenađenje što su se ulaznice 

za kolovoški koncert Arctic Monkeysa u 

Puli rasprodale za manje od tri minute. 

Ono što jest bilo djelomično iznenađenje 

činjenica je da je u publici bila gomila 

baš jako mladih ljudi, mlađih od dvadeset ili, hajde, 

u onim ranim, nježnim dvadesetima. Prvi album 

benda iz Sheielda objavljen je 2006., dobar dio 

publike tad je još išao u vrtić i bio prisiljavan na 

popodnevno spavanje. 

Nije to bilo potpuno, nego samo djelomično 

iznenađenje jer su Arctic Monkeys u Velikoj Britaniji, 

kako tvrde neki kritičari, "toliko veliki da ne mogu 

propasti" i "veći od Beatlesa", a koliko god tvrdnje 

britanskih medija nerijetko bile dobrano pretjerane, 

gdje ima dima, najčešće ipak stvarno ima i vatre. 

Činjenica je da i na Otoku rasprodaju koncerte u tili 

čas, da im se albumi lijepo prodaju i da ih slušaju sve 

generacije. Jedina im je zadaća snimiti svako toliko 

novi album jer takva su pravila diskografske industrije. 

Na novom albumu "The Car" Arctic Monkeys su 

miljama, stotinama milja daleko od onog mišićavog, 

vedrog, nabrijanog, prpošnog i melodičnog rocka 

sa svojih prvih ploča i on bi također predstavljao 

svojevrsno iznenađenje da nije prethodnika 

"Tranquility Base Hotel + Casino", objavljenog prije 

četiri godine, na kojem su već istraživali svoju drugu, 

uvjetno rečeno ozbiljniju stranu. Onu u kojoj više 

užitka i uzbuđenja pruža klavir nego električna gitara. 

Neki će reći da je to dosadnija strana i ti neki neće 

nužno biti u krivu. 

Iako počne dobro, zanimljivom "There'd Better 

Be a Mirrorball" u kojoj Alex Turner na momente 

zazvuči kao Bowie (ne i posljednji put na albumu) i 

koja će više podsjetiti na njegov solo EP "Submarine" 

nego na ranije bendovske pothvate, već drugom 

pjesmom, funkastom "I Ain't Quite Where I Think I 

Am" krivulja krene prema dolje i samo je beskrajan 

talent i bogato iskustvo Alexa i družine spriječe od 

potpunog strmoglavljivanja. Sve tu, naime, zvuči 

kao neka ne previše nadahnuta Spotify play-lista 

pod jednako nenadahnutim imenom "Easy listening 

restaurant lounge music" ili pak, u boljim trenucima, 

kao soundtrack za neki ilm o Jamesu Bondu koji još 

nije snimljen. Ukratko, jako mnogo atmosfere, sve 

zašećereno grandioznim gudačima i sugestivnim 

klavirom te presvučeno pozlatom od nepatvorene 

pretencioznosti, ali u svemu tome negdje se izgubila 

glazba. Nestala je emocija.Nemam ništa protiv toga 

da se bendovi mijenjaju, traže nove smjerove i nove 

umjetničke izazove. 

Nemam ništa protiv toga ni da se putem pretvore u 

nešto što je posve različito od onoga što su nekoć bili, 

to je sve logično. Ipak, ne volim odrađivanje, snimanje 

albuma samo zato da se snime, a meni "The Car" zvuči 

baš tako. Kao pokušaj Alexa Turnera da se osmisli 

ispočetka, da shvati tko je i tko bi sada trebao biti, kad 

su se prištići povukli, a taj ludi rock and roll život već 

pružio sve što je mogao. Sjetimo se, Arctic Monkeys su 

toliko veliki da što god učinili - ne mogu propasti. 

Ovo je album koji sigurno bendu neće priskrbiti 

nove, mlade slušatelje, ali njima to očito ni ne treba. 

A stari slušatelji? Ma, koga briga za njih, oni ionako 

uvijek imaju stare albume kojima se mogu vraćati. I 

ovaj novi. Ako im i u zrelim godinama zatreba poticaj 

za poslijepodnevno spavanje.

46 


TEATAR 

Priča o Vigu koji ima 

Aspergerov sindrom, 

jednu od "održivijih" 

inačica autizma, odvija 

se kao scenoslijed iskaza 

njegove sestre pred 

policijskim službenikom 

koji je ispituje zbog 

"napada na službenu 

osobu". 

Foto: Igor Čepurkovski 

"SEMAFOR" JE DNEVNIK OBITELJI KOJA SE SUOČAVA S 

AUTIZMOM I USPIJEVA "NORMALIZIRATI" ŽIVOT S NJIM 

Petra Cicvarić: Semafor 

Zorin dom, Vidra 

Režija: Peđa Gvozdić 

Glume: Andro Damiš, Ana Šantar, Petra Cicvarić, 

Peđa Gvozdić i dr. 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . GLEDATI ☑ 

piše: Igor Ružić 

Zagrebačka premijera predstave "Semafor" 

Gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca, 

održana u kazalištu Vidra, smijeh je 

ostavila za svoju drugu polovicu. Iako 

repertoar Vidre, kao i nadređenog 

joj Satiričkog kazališta Kerempuh, promovira 

izazivanje smijeha kao primarni, a možda i jedini, 

dokaz umješnosti izvođača i autora, uspješnosti 

produkcije i zadovoljstva gledatelja, ova gostujuća 

produkcija s njim je morala pričekati. Ne samo kako 

bi publiku pripremila za njega, što bi bio rizičan 

ali dramaturški vješt postupak, nego zbog svoje 

osnovne teme: poremećaja iz spektra autizma. 

U suradnji s karlovačkom udrugom 

Frendofon, organizacijom roditelja djece kojoj 

je dijagnosticiran poremećaj iz spektra, članica 

ansambla Zorin doma Petra Cicvarić, ne neiskusna 

u stvaranju dramskih predložaka, napisala je 

"Semafor" kao dnevnik obitelji koja se suočava 

s tim izazovom i koja ga, uz peripetije, uspijeva 

"normalizirati". Ne poremećaj, ni sina s dijagnozom, 

nego život s njima i uz njih. Priča jest zanimljiva 

jer nužno govori o obitelji, dakle najbližima 

osobi pogođenoj poremećajem, i postupnom 

otkrivanju, dijagnosticiranju i privikavanju na 

autizam kao dio svakodnevice. Obiteljska rutina u 

takvim je slučajevima i svojevrsna pripremljenost 

na neočekivano u svim fazama djetetova razvoja, 

što je dramski, ali i komediografski potencijal 

gotovo bez premca. Njih je ova produkcija gotovo 

maksimalno iskoristila. 

U režiji Peđe Gvozdića, također člana 

glumačkog ansambla, ali nerijetko i autora i/ 

ili redatelja, "Semafor" ima uhodanu strukturu 

prepričavanja. Priča o Vigu koji ima Aspergerov 

sindrom (jednu od "održivijih" inačica autizma) 

odvija se kao scenoslijed iskaza njegove sestre 

pred policijskim službenikom koji je ispituje zbog 

"napada na službenu osobu". Napadnuti policajčev 

kolega, naime, jedan je od onih koji ne razumiju 

i ne prihvaćaju različitost, čak ni kad je muška 

i bjeloputa poput Viga, pa je na njegovo nasilje 

sestra reagirala žarom adolescentske pravdo/ 

osvetoljubivosti. Sve se to otkriva u drugom dijelu 

predstave kad je Vigo već u srednjoj školi, drukčiji 

ali ipak barem djelomično prihvaćen, socijalno 

tek djelomično funkcionalan ali zato fanatičan 

u temama poput prometa općenito, a prometne 

signalizacije napose. 

Taj drugi dio predstave, koji donosi policijski 

rasplet, ali i Vigove srednjoškolske dogodovštine, 

pa i zametak emocionalnog života izvan obiteljskog 

kruga, namjerno je namješten poput epizode 

"Teorije velikog praska" gdje "genijalac" pokazuje 

svoje prednosti i mane koje je (donekle) lako 

podnijeti uz malo ljudskosti i razumijevanja. Pritom 

je i očekivani rezultat, pokraj sporadičnih dramskih 

situacija, svakodnevna dobrodušna komika: 

osobe iz spektra u pravilu ne razumiju metaforu, 

Predstava "Semafor" 

uspijeva u nemogućem: 

prijemčivo i poučno spojiti 

stvarni problem i njegove 

posljedice s konvencijama 

kazališnog mainstreama 

a metafora je osnova svake komunikacije koja nije 

tek prenošenje poruka i podataka. Zanimljiviji je 

zato, i bitno teži za gledanje, prvi dio "Semafora" 

u kojem se obitelj suočava s dijagnozom i zbog 

nje se zamalo raspadne. Majka, naravno, prva 

naslućuje i prva se i najviše posvećuje, dok otac 

najprije ignorira, zatim negira, a potom i pogrešno 

reagira kako na djetetovu "odsutnost" tako i na 

majčinu "bolesnu" fokusiranost. Taj dio ne izaziva 

smijeh kod publike, a neusporedivo je važniji 

od komičnog nastavka jer pokazuje realnost 

"obitelji s autizmom" i nerazumijevanje sustava 

na svim njegovim razinama, unatoč nominalnoj 

podršci. Izuzetno je zato važna scena u kojoj se, 

kazališnim sredstvima omogućeno, objašnjava što 

je senzorička preopterećenost, najčešći razlog 

neželjenih ponašanja osoba iz spektra i posljedične 

stigmatizacije. 

"Semafor" zato pokušava, a uvelike i uspijeva u 

nemogućem: prijemčivo i poučno spojiti stvarni 

problem i njegove posljedice s konvencijama 

kazališnog mainstreama, čime postaje predstava 

koja publiku dotiče na nekoliko bitno različitih 

načina dok istodobno zagovara vrijednosti čak i 

šire od svoje teme. Stoga joj se ne može prigovoriti 

općenita shematičnost pristupa u kazališnom 

smislu jer njezina vrijednost, ali i reakcije publike 

potvrđuju ispravnost i režijskih i dramaturških 

odluka. Produkcijsku nedostatnost vješto 

prikrivaju koreograija Maje Huber, scenograija 

Ivana Botičkog i svjetlo Roberta Pavlića, a 

kontinuitet daje glazba Damira Šimunovića uz 

provodni motiv skladbe "Malena" grupe Pips, 

Chips & Videoclips. Glumački se predstava 

prvenstveno oslanja na antipode: izvrsnog i 

minuciozno pripremljenog Andru Damiša u ulozi 

Viga te svjesno nesputanu Anu Šantar kao njegovu 

sestru Milu, a sličan toplo-hladni princip slijede 

Petra Cicvarić i Peđa Gvozdić kao njihovi roditelji. 

Izvedbenu cjelinu, najprije humornim doprinosom, 

zaokružuju Nikola Nedić, Vanja Gvozdić, Nino 

Pavleković i Lovorka Trdin.

SJAJAN KAZALIŠNI KONCERT O 

ODRASTANJU U DEVEDESETIMA 

Maša Kolanović: Sloboština Barbie 

Punctum i KunstTeatar 

Redateljica: Natalija Manojlović 

Dramaturginja: Ivana Vuković 

Uloge: Maja Kovač, Damir Klemenić i Amanda 

Prenkaj 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . GLEDATI ☑ 

piše: Katarina Kolega 

Prvi roman Maše Kolanović "Sloboština 

Barbie", nakon objavljivanja 

2008., izazvao je veliku pozornost 

književne kritike. Hvalila se njegova 

nepretencioznost, svjež i drukčiji 

pogled na ratnu stvarnost devedesetih godina. 

Roman nije prestao plijeniti pozornost ljubitelj(ic) 

a književnosti pa se na internetu mogu pronaći 

blogovi s pozitivnim osvrtima napisanima prije 

nekoliko godina, a tada ga je prvi put pročitala 

producentica Romana Brajša, oduševila se i 

odlučila ga postaviti u zagrebačkom KunstTeatru. 

Pozvala je redateljicu Nataliju Manojlović koja 

ga je također pročitala u dahu i tako je počeo rad na 

istoimenoj predstavi koja bi među publikom mogla 

polučiti sličan uspjeh kao i knjiga. Prije svega, 

treba pohvaliti rad dramaturginje Ivane Vuković 

koja je vrlo spretno izdvojila najvažnije trenutke i 

likove, monologe pretvorila u dinamične dijaloge, 

odabrala samo ključne televizijske vijesti koje 

nas podsjećaju na tadašnju političku i društvenu 

situaciju te je, zajedno s redateljicom, uspjela 

sačuvati esenciju romana i unijeti vlastito viđenje 

devedesetih godina. 

U "Sloboštini Barbie" autorica piše o svom 

odrastanju u zagrebačkoj četvrti Sloboština, 

zrcaleći zbivanja u zemlji, uzbune, rat, političke 

govore, domoljubne pjesme, popularne serije, 

klasno raslojavanje i prodor kapitalizma kroz igru 

sa svojim prijateljima i Barbie lutkama. Redateljica 

Natalija Manojlović je devedesete u Zagrebu vrlo 

točno dočarala i putem glazbe koja povezuje 

današnje i prošlo vrijeme. Troje prijatelja, Maša, 

Svjetlana i Borna, sviraju pjesme koje ih podsjećaju 

na dane kada su bili nerazdvojni. Umjesto 

"Čavoglavih", "Ruže Hrvatske", "Moje domovine" 

i drugih domoljubnih pjesama koje se spominju 

u tekstu, Ivana Vuković napisala je songove koji 

obiluju humorom, lucidno se referiraju na pojedine 

rečenice iz romana, ali i sintagme iz rata koje 

su ušle u kolektivno pamćenje, povezujući ih s 

Mattelovim lutkama, poput stiha "Oba su pala, oba 

su pala... na Barbie". 

Dvojac Ivana Đula i Luka Vrbanić, koji već 

godinama niže glazbene uspješnice za, posebice 

Redateljica Natalija 

Manojlović je devedesete 

u Zagrebu vrlo točno 

dočarala i putem glazbe 

koja povezuje današnje 

i prošlo vrijeme. Troje 

prijatelja, Maša, 

Svjetlana i Borna, 

sviraju pjesme koje ih 

podsjećaju na dane 

kada su bili nerazdvojni. 

Foto: Karla Jurić 

dječje, predstave, sjajno je uglazbio duhovite 

songove, kombinirajući lagani i žešći rock te blaži, 

manje agresivan punk koji poziva na ples. Glazba je 

izuzetno važan element ove predstave jer evocira 

godine kada je punk mladima bio utočište, izraz 

bunta protiv svake vrste nacionalizma i militarizma, 

ona je i svojevrsni hommage zagrebačkim 

pankerima koji su organizirali prve antiratne i 

antimilitarističke demonstracije pred Saborom. 

Uz to, glazba je i duhoviti komentar cjelokupnog 

zbivanja na pozornici, nostalgičan pogled na 

razdoblje djetinjstva, a vrlo energično i srčano, 

rockerski iskreno i punkerski angažirano izvode je 

Maja Kovač, Amanda Prenkaj i Damir Klemenić. 

Uloga Maše povjerena je glumici Maji Kovač 

koja je upravo devedesetih godina bila vrlo aktivna 

sudionica zagrebačke underground scene, svirala 

je u bendu Schizoid Wikler's te osmišljavala 

angažirane predstave i performanse u amaterskoj 

skupini Not Your Bitch! Damir Klemenić bio je 

član tada vrlo progresivne, društveno angažirane 

izvedbene skupine Montažstroj, što se aludira i u 

predstavi. Njihove osobne biograije nenametljivo 

dijalogiziraju s autoričinom pričom. Maja Kovač 

vrlo je uvjerljivo prenijela Mašinu fascinaciju 

originalnom lutkom Barbie te strastvenu zaigranost 

dvanaestogodišnje djevojčice koja posljednja od 

svojih prijatelja napušta svijet igre i djetinjstva. 

Amanda Prenkaj zablistala je u ulozi male 

frajerice Svjetlane ne skrivajući užitak animiranja 

lažnog Kena u ulozi lascivnog, agresivnog šarmera 

doktora Kajfeša koji zavađa i siluje Mattelove 

barbike, a pritom je imala odličnu transformaciju 

iz buntovnog djeteta u ozbiljnu i zabrinutu Mašinu 

majku. Dvije uloge s izvrsnom dozom komike 

tumačio je i Damir Klemenić - djetinjastog i 

feminiziranog prijatelja Bornu te pubertetski 

osornog Mašina brata opterećenog vijestima i 

ratom. Njihova je izvedba izuzetno strastvena 

te, poput romana, zaigrana, duhovita i pomalo 

infantilna, što predstavu čini dinamičnom 

i zabavnom. Njome se uspjela dočarati 

transformacija društvenog i političkog poretka, 

ali i samih likova. Ona vrlo emotivno progovara 

o važnosti prijateljstva te pokazuje kako i u 

teškim, ratnim vremenima djetinjstvo može biti 

neopterećeno i bezbrižno jer djeca sve probleme 

kanaliziraju u igri i druženju, a kroz to šire i snažne 

poruke o besmislenim i opasnim igrama odraslih 

koje, na žalost, nikako ne prestaju. 

Treba pohvaliti rad 

dramaturginje Ivane Vuković 

koja je vrlo spretno izdvojila 

najvažnije trenutke i likove 

te monologe pretvorila u 

dinamične dijaloge 

Lana 

Cavar 

TIPOGRAF 

ZORAN PAVLOVIĆ 

ZOZO OBILJEŽIO JE 

KNJIGE I ČASOPISE 

70-ih I 80-ih 

Prije gotovo 15 godina kolegica Narcisa 

Vukojević i ja počele smo s kopanjem 

po antikvarijatima i buvljacima 

tražeći knjige dobro dizajniranih 

naslovnica. Spektakularna otkrića i 

spoznaja o nepoznavanju vlastitog dizajnerskog 

konteksta nagnali su nas da kopanje pretvorimo 

u strukturirani projekt Iskopavanja 1: Sudi knjigu 

po koricama. U godinu dana kroz ruke nam je 

prošla gotovo tona knjiga hrvatskih nakladnika 

druge polovice 20. stoljeća, čije je naslovnice 

potpisalo više od 50 autora domaćeg dizajna 

za koje prije uglavnom nismo čule. Neki su nas 

doista posramili u vlastitom neznanju. Jedan od 

njih je i Zoran Pavlović Zozo, iznimno produktivan 

dizajner knjiga i časopisa koji je obilježio domaću 

dizajnersku produkciju 1970-ih i 1980-ih. Često 

je Zozin dizajn promatran isključivo u kontekstu 

mnogo poznatijeg starijeg kolege Mihajla 

Arsovskog s kojim je godinama surađivao i čije je 

tipografsko naslijeđe bez dvojbe ugradio u svoj 

rad. Međutim, njegov je rukopis otišao korak dalje 

i primjer je lijepog, u nas rijetkog dizajnerskog 

kontinuiteta. I Zozin se dizajn u najvećoj mjeri 

oslanja na modernističke tipografske principe, 

no njegov je layout i duhovitiji i životniji, a 

ambiciozne tipografske kompozicije po kojima je 

prepoznatljiv često eksperimentiraju s čitljivosti 

i pravopisnim pravilima koja se dovitljivo izvrću i 

suprotstavljaju konvencijama. 

Krajem prošlog mjeseca u kustoskoj 

koncepciji Marka Goluba i Dejana Kršića 

Hrvatsko dizajnersko društvo prvi je put javnosti 

predstavilo sveukupni opus ovog velikog autora, 

što je, nadamo se, tek prvi korak ka njegovoj 

većoj vidljivosti i stvarnom priznanju koje 

njegov rad zaslužuje. 

Seoska omladina danas, CDD, biblioteka 

Istraživanja, 1977. 

47

Issue_136

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?