Issue_136

O, Williame!
ELIZABETH STROUT
S engleskog preveo
Srećko Jurišić
...
Htjela bih reći nekoliko stvari o svojem prvom suprugu, Williamu.
William je u posljednje vrijeme proživljavao stanovite, jako tužne epizode,
kao i mnogi od nas, uostalom, ali želim ih spomenuti. Osjećam gotovo opsesivnu
potrebu to učiniti. Williamu je sada sedamdeset i jedna godina.
Moj drugi suprug, David, umro je prošle godine, a dok sam tugovala za njim,
tugovala sam i za Williamom. Tuga je tako, o, tako samotna stvar, zato i jest strašna,
mislim. To je kao da klizite po stijenkama vrlo visoke ostakljene zgrade, a iznutra
vas nitko ne vidi.
No, ovdje želim govoriti o Williamu.
...
Ime mu je William Gerhardt i kada smo se vjenčali, uzela sam njegovo prezime,
iako tada to i nije bilo tako često. Moja cimerica s koledža mi je rekla: "Lucy, zar
ćeš zbilja uzeti njegovo prezime? Mislila sam da si feministkinja." A ja sam joj rekla
da me nije briga za feminizam; rekla sam joj da ja više ne želim biti ja. U to sam se
vrijeme osjećala umornom od same sebe. Čitav sam život provela ne želeći biti ja,
tako sam tada mislila, stoga sam uzela njegovo prezime i postala Lucy Gerhardt na
jedanaest godina iako mi to nikada nije posve sjelo i gotovo odmah nakon što je
Williamova mati preminula, otišla sam u ured za izdavanje vozačke dozvole tražeći
da mi vrate moje ime natrag na vozačku dozvolu, ali je ispalo da je kompliciranije
nego što sam mislila. Morala sam se vraćati i donositi im neke sudske spise,
ali uspjela sam.
Ponovo sam postala Lucy Barton.
Bili smo u braku gotovo dvadeset godina prije nego što sam ga napustila i
imamo dvije kćeri i u prijateljskim smo odnosima već dugo iako nisam ni sama
sigurna kako nam je to pošlo za rukom. Ima toliko tužnih priča o razvodima, ali
izuzev razvoda kao takvog, naša ne spada među njih. Katkad mi se činilo da ću
umrijeti zbog boli koju mi je nanijela naša rastava, zbog boli koju je nanijela mojim
curama, no umrla nisam, i još sam tu, kao i William.
Budući da sam spisateljica, moram se potruditi napisati ovo gotovo kao roman,
ali istinito je, onoliko koliko to mogu učiniti takvim. I želim reći – o, tako je teško
znati što reći! No, ono što budem pripovijedala o Williamu, to znam jer mi je on
to rekao ili sam vidjela vlastitim očima. Počet ću ovu priču kad je William imao
šezdeset i devet godina, a to je bilo prije manje od dvije godine.
...
Prizor.
U posljednje je vrijeme Williamova asistentica u laboratoriju počela Williama
zvati "Einstein" i Williamu se to zbilja sviđalo. Ne mislim da William sliči na Einsteina,
ali razumijem odakle to toj mladoj ženi. William ima jako guste brkove s ponešto
sivih čekinja u bjelini brka, ali radi se o podšišanom brku, a kosa mu je gusta i bijela.
I ona je podšišana, ali i dalje mu strši na glavi. Visok je i jako se lijepo odijeva. I
nema onaj pomalo ludi izgled kakav se čini da Einstein, makar u mojoj glavi, ima.
Williamovo lice nije često ugodno, osim katkad, ali jako rijetko, kad zabaci glavu
i prasne u smijeh. Već ga dugo nisam vidjela kako to radi. Oči su mu smeđe boje i
ostale su velike; ne ostaju baš svačije oči velike u starosti, no Williamove jesu.
...
Dakle…
Svakog je jutra William ustajao u svom prostranom stanu na Riverside Driveu.
Zamislite ga: zbacuje sa sebe pahuljasti poplun i tamnoplavi pokrivač, dok mu
supruga još spava u njihovom bračnom krevetu kraljevskih dimenzija, i odlazi
u kupaonicu. Budio se svakog jutra krutih udova, ali dali su mu vježbe i on ih je
radio, odlazio je u dnevni boravak, lijegao na leđa na veliki crno-crveni sag sa
starinskim svijećnjakom iznad glave, pedalirao je nogama po zraku kao da vozi
bicikl, pa ih rastezao na razne načine. Nakon toga bi se smjestio na smeđem stolcu
do prozora koji gleda na rijeku Hudson i stao čitati vijesti na laptopu. U nekom
bi trenutku Estelle izronila iz spavaće sobe i pospano mu mahnula, pa otišla
probuditi kćer, Bridget, kojoj je bilo deset godina, pa bi onda njih troje, nakon što
bi se William istuširao, doručkovali za okruglim stolom u kuhinji; William je volio
ovu rutinu buđenja, a njegova je kći, koju je također volio, bila brbljavo stvorenje.
Činilo mu se kao da sluša pticu, rekao je jednom; i njezina majka je također
bila razgovorljiva.
Nakon što bi otišao iz kuće, šetao bi Central Parkom, pa se onda odvezao
podzemnom do centra gdje bi silazio u Četrnaestoj ulici i šetao ostatak puta do
Sveučilišta u New Yorku; uživao je u svojoj svakodnevnoj šetnji iako je primijetio
da nije brz poput mladih ljudi koji su nalijetali na njega sa svojim vrećicama punim
hrane ili kolicima s dvoje djece, ili u elastičnim tajicama sa slušalicama u ušima, s
prostirkama za jogu na ramenu. Ohrabrivala ga je činjenica da je uspijevao prestići
mnogo ljudi – starca s hodalicom, ili ženu koja se oslanjala na štap, ili pak samo
osobu svoje dobi koja se kretala malo sporije od njega – i to mu je pomagalo da se
osjeti živim i zdravim i gotovo neranjivim u svijetu koji je neumoljivo prometovao.
Bio je ponosan što hoda više od deset tisuća koraka dnevno.
William se osjećao (gotovo) neranjivo, to želim reći.
Ponekad, za tih jutarnjih šetnji, pomislio bi: O, Bože to bih mogao biti ja… Taj
čovjek u kolicima koji sjedi na jutarnjem suncu u Central Parku s pomoćnicom
koja tipka po mobitelu na obližnjoj klupi dok je muškarcu glava pala na prsa, ili
bih mogao biti ono! Onaj s rukom svijenom uslijed moždanog udara, nejednaka
hoda… Ali onda bi William pomislio: Ne, ja nisam ti ljudi.
I nije bio ti ljudi. Bio je, kako sam rekla, visok muškarac kojem zrela dob nije
donijela dodatne kilograme (izuzev malog stomaka koji pod odjećom jedva da je
bio i vidljiv), muškarac koji je još imao kosu, sijedu, ali gustu i bio je – William. I
imao je suprugu, treću po redu, dvadeset i dvije godine mlađu od sebe. A to nije
bila mala stvar.
...
No, noću ga često hvata jeza.
William mi je to rekao jednog jutra – bit će od toga dvije godine – kad smo
se našli na kavi na Upper East Sideu, u zalogajnici na uglu Devedeset i prve i
Lexington Avenuea; William ima mnogo novca i mnogo novca daje, a jedno od
mjesta kojima ga daje jest bolnica za djecu adolescentske dobi nedaleko od
moje kuće i prije bi me, kad bi imao neki rani sastanak u toj bolnici, nazvao i
našli bi se na tom uglu na kavi. Tog dana, bio je ožujak, nekoliko mjeseci prije
nego što će William napuniti sedamdeset godina, sjedili smo za stolom u kutu
zalogajnice; prozori su bili oslikani djetelinom za blagdan Svetog Patrika, ja
sam pomislila – zbilja sam to pomislila – kako William izgleda umornije nego
inače. Često sam mislila da William s godinama sve bolje izgleda. Gusta sijeda
kosa daje mu otmjen izgled; nosi je malo dužu nego prije i malo mu se diže na
glavi, što odudara od njegovih spuštenih brkova, a jagodice su mu izraženije, oči
i dalje tamne; to je malčice čudnovato jer kad vas promotri na ugodan način,
pogled mu na trenutak postane prodoran. U što li samo prodire tim pogledom?
Nikad nisam saznala.
Tog dana u zalogajnici, kad sam ga upitala "Pa kako si, Williame?", očekivala sam
da će mi odgovoriti kao i uvijek, što znači da će mi ironičnim tonom kazati "Pa
dobro sam, Lucy, hvala ti", ali tog mi je jutra rekao tek "U redu sam." Na sebi je imao
crni dugi kaput koji je skinuo i naslonio na stolac do sebe prije nego što je sjeo.
Odijelo mu je bilo skrojeno po mjeri. Otkako je upoznao Estelle, davao si je odijela
šiti po mjeri, pa su mu u ramenima savršeno pristajala; odijelo je bilo tamnosive
boje, a košulja svijetloplave, s crvenom kravatom; izgledao je svečano. Prekrižio
je ruke na prsima, što često radi. "Lijepo izgledaš", rekla sam, a on je rekao "Hvala"
(mislim da mi William nikada nije rekao da izgledam lijepo ili da sam lijepa ili
barem da izgledam dobro na nijednom od naših susreta tijekom godina, a ja sam
se nadala da jednom hoće). Naručio je kavu i pogledom preletio po lokalu, lagano
zagladivši brkove. Neko je vrijeme govorio o našim curama – pribojavao se da je
Becka, mlađa, ljuta na njega; bila je na neki način – neodređeno – neugodna preko
telefona kad je jednom samo nazvao da proćaskaju, a ja sam mu samo rekla da joj
dade prostora, privikavala se na brak. Malo smo tako razgovarali kad me William
pogledao i rekao "Button, želim ti nešto reći." Nagnuo se naprijed na časak. "Noću
me hvata užasna jeza."
Kad koristi nadimak kojim me nekoć zvao, znači da je prisutan na neki način na
koji to počesto nije, i uvijek me dirne kad me tako zovne.
Rekla sam: "Misliš na noćne more?"
Naherio je glavu kao da razmišlja i rekao: "Ne. Probudim se i u mraku me uhvati."
A zatim je dodao: "Tako nešto mi se nikada prije nije dogodilo. Ali jezivo je, Lucy.
Jeza me hvata."
Opet se nagnuo prema meni i spustio šalicu.
Pogledala sam ga i upitala: "Uzimaš li neke nove lijekove?"
Lagano se namrštio i odvratio: "Ne."
Stoga sam mu rekla: "Pa dobro, pokušaj popiti tabletu za spavanje."
A on će: "Nikad nisam uzimao tablete za spavanje", što me nije iznenadilo,
ali dodao je kako njegova supruga jest; Estelle je uzimala sijaset tableta i već je
odustao od toga da pokuša odgonetnuti što je sve u šaci tableta koje je navečer
pila. "Sad ću popiti tablete", rekla bi vedro i za pola sata usnula. Nije mu smetalo,
rekao je, ali tablete nisu za njega. No, četiri sata kasnije bio bi budan i vrlo bi ga
često hvatala jeza.
"Ispričaj mi", rekla sam.
I ispričao mi je, gledajući me tek povremeno, kao da je još uvijek ovijen jezom.
...
Jedna jeza: nema neko ime, ali ima veze s njegovom majkom. Njegova majka,
zvala se Catherine, umrla je prije mnogo, mnogo godina, ali kada bi ga noću
hvatala jeza osjećao je njezino prisustvo. No, nije to bilo dobro prisustvo i to ga
je iznenadilo jer ju je volio. Bio je jedinac i uvijek je razumio majčinu (tiho) divlju
ljubav prema njemu.
Kako bi stresao tu jezu sa sebe, ležao bi budan u krevetu pored svoje usnule
supruge i, sve mi je to tog dana ispričao i to me nekako ubilo, pomislio bi na mene.
Pomislio bi na činjenicu da sam tamo negdje i da sam živa, baš u tom trenutku sam
živa, i to mu je pružalo utjehu. Znao je da bih se u slučaju nužde javila na telefon,
rekao je naslanjajući žličicu na tanjuriću do šalice kave, iako on nikada ne bi zvao
usred noći. Kazao mi je da mu je moje prisustvo nekako pružalo najveću utjehu i
tako bi ponovo utonuo u san.
"Naravno da me možeš zvati kad hoćeš", rekla sam.
A William je zakolutao očima. "Znam to. Upravo to ti želim reći", rekao je.
Još jedna jeza: ovaj put ima veze s Njemačkom i njegovim ocem koji je umro
kad je Williamu bilo četrnaest godina. Otac mu se vratio iz Njemačke kao ratni
zarobljenik, u Drugom svjetskom ratu, i poslan je na rad na plantaže krumpira u
Maine gdje je upoznao Williamovu majku koja je tada bila udana za uzgajivača
krumpira. Ovo je možda bila najgora od svih jeza koje su spopadale Williama jer se
njegov otac borio na strani nacista, a ta bi ga činjenica katkad noću progonila. Vrlo
je jasno vidio koncentracijske logore, posjetili smo ih tijekom jednog putovanja
u Njemačku, i vidio je komore u kojima su ljude ubijali plinom i onda bi se morao
ustati i otići u dnevni boravak, upaliti svijetlo i sjesti na kauč, pogledati kroz
prozor na rijeku, i nikakve mu misli, ni o meni ni o čem drugom, ne bi pomogle.
Ova ga jeza ne bi hvatala tako često kao ona s majkom, ali kad bi ga uhvatila,
bila je užasna.
Još jedna: ova je imala veze sa smrću. Imala je veze s osjećajem odlaska,
mogao je osjetiti samog sebe kako napušta svijet, a kako nije vjerovao u nikakav
život poslije smrti, to ga je za nekih noći ispunjalo jezom. Ali mogao je ostati u