18_Forbes.pdf

POREZNE OLAKŠICE 

Miljenici šupljeg proračuna 

KOSOR KAO THATCHER? 

Program za spas Hrvatske 

Andras horvai 

Nova velika prilika 

svibanj, 2010 

NAJBOLJI GRADOVI U HRVATSKOJ 

Veliki povratak Varaždina 

Drugu godinu 

zaredom ljestvica najboljih 

mjesta za život u Hrvatskoj 

pokazuje da na vrh izbijaju oni 

gradovi čiji lideri znaju uspostaviti 

ravnotežu između biznisa i 

kvalitete života građana 

30 kn, 8,50 KM , 4,60 €

sadržaj 

svibanj 2010. 

44 

52 

22 

6 Indeks 

8 Uvodnik 

10 Aktualno 

12 Kolumne 

18 Lista 

32 Ljudi i kompanije 

52 Portret 

58 Kontekst 

66 Tehnologija 

80 Financije 

88 ForbesLife 

90 Know-how 

kolumne 

12 Dobit bez pokrića Hrvatsko 

građevinarstvo za 20 posto je veće od 

europskog prosjeka. Treba li ga spašavati? 

Piše Maruška Vizek 

14 Loša pozlata Rohatinski će možda 

postati naš Ciampi. Imamo i više kandidata 

za ulogu Berlusconija. Za hrvatsku 

kampanju “čistih ruku” nedostaju nam još 

tužitelji, suci i prvi uhapšeni dužnosnik koji 

će – propjevati. Piše Josip Glaurdić 

16 Per aspera ad ACTA 

Međunarodni sporazum o suzbijanju 

krivotvorenja nisu pisali predstavnici birača 

i građana, nego privatne kompanije. One 

iste koje vole ‘zaustavljati Reuters’. Piše 

Ivo Špigel 

20 najboljih 

22 Ljudi i gradovi Koji je grad 

najbolji i najugodniji za život u Hrvatskoj 

i tko je za to zaslužan? Analiza Forbesova 

hrvatskog tima u vrh je izbacila Varaždin i 

Samobor 

ljudi i kompanije 

44 Hrana s imenom i prezimenom 

Mario Sever jedan je od prvih 

domaćih zagovornika prehrambenog 

sustava u kojem potrošač točno zna 

tko je proizvođač koji za njega nešto 

proizvodi 

47 Sitna riba, krupan biznis 

Neven Badurina, vlasnik tvrtke Ostrea, 

objašnjava zašto će hrvatskim ribarima biti 

lakše kada Hrvatska uđe u EU 

portret 

52 Delikatan biznis na Baltiku 

Stefano Vlahović, kalinjingradski kralj smrznute 

hrane za rusko tržište, razgovarao je 

s Forbesovim reporterom iz Rusije Markom 

Stričevićem 

4 F o r b e S svibanj 2010

62 72 

76 

kontekst 

58 Koper-Divača underground 

Koper je najkonkurentnija luka na Jadranu, 

a slovenska vlada sama će pokrenuti 

izgradnju pruge koja je ostala izvan nacrta 

EK 

62 Tajland između turizma 

i terorizma Razdoblje tajlandskog 

ekonomskog čuda je završeno. Na pomolu 

su velike promjene: crveni i žuti predstavljaju 

dva Tajlanda 

tehnologija 

66 Rat tehno-titana: HP hoće 

sve! Mark Hurd je najprije počistio u 

svojoj kući, Hewlett-Packardu. Sada kreće u 

pohod na IBM, Cisco i sve ostale 

72 Alicia u zemlji e-biznisa Imate 

portal? Alicia Navarro i njezin tim povezat 

će ga s online dućanima koji prodaju 

proizvode zanimljive vašim čitateljima – i 

možete početi zarađivati 

76 Cro-jaja na iPhoneu Četvorka iz 

zagrebačke tvrtke 1337 Bit uspješno se 

priključila biznisu kreiranja aplikacija za 

Appleov mobitel 

financije 

80 Neka špekulanti plate! 

Umjerenim oporezivanjem burzovnih 

transakcija prikupile bi se milijarde dolara, 

a mali bi ulagači imali više izgleda na Wall 

Streetu 

82 Povratak tržišta Oporavak 

američkih i europskih indeksa sada se već 

svrstava među najduže u povijesti burze 

forbeslife 

88 Pokeraške face Na kocki je cijela 

budućnost pokera na američkom webu. 

Godišnji ulog težak je 30 milijuna dolara 

88 

svibanj 2010 F o r b e S 5

UVODNIK 

Nakladnik 

EPH media d.o.o.Zagreb, Koranska 2 

Glavni urednik 

Viktor Vresnik 

viktorv@eph.hr 

Pomoćnica glavnog urednika 

Tanja Tolić 

tanja_tolic@eph.hr 

Art direktorica 

Sandra Pušćenik 

sandra_puscenik@eph.hr 

Reporteri 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, 

Merita Arslani, Sandra Milković (Jeruzalem), 

Jasmina Kuzmanović (Singapur), Tamara Jadrejčić 

(New York) 

Lektura 

Božena Mak 

Naslovnica 

Bruketa & Žinić 

Marketing manager 

Goran Buljan 

goran_buljan@eph.hr 

Tel: 01 6173 822 

Predsjednik 

Ninoslav Pavić 

ODBOR DIREKTORA 

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora), 

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora), 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), 

Sanja Mlačak (marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), 

Nikola Francetić (informatika, tehnologija i razvoj) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: direktorica Ana Šarić, 

prodaja novina: direktor Ivo Valečić, korporativne 

i marketinške komunikacije EPH: direktor Sven 

Semenčić 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 01 617 3080, 01 617 3044, 

agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

Adresa redakcije: 

Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

DISTRIBUTERI ZA INOZEMSTVO: 

INTER-PRESS d.o.o., Fra. Dominika Mandića b.b. 

88220 Široki Brijeg, BiH 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 60 

Fifth Avenue, New York 10011. “Forbes” is a registered 

trademark used under licence from Forbes LLC. 

Zašto je Varaždin najbolji 

Nisu skupi hrvatski radnici, nego država. Upravo radimo na realizaciji dosad 

najveće investicije koja bi u Hrvatsku mogla donijeti 15.000 novih radnih 

mjesta…” 

Gornja rečenica citat je izjave koju je u travnju 2007. dao Slobodan Mikac, 

u razgovoru s novinarom Poslovnog dnevnika. Mikac je tada bio na čelu Agencije za poticanje 

izvoza i ulaganja, kamo je dospio zbog uspješno izguranog projekta slobodne zone u 

Varaždinu. Budućnost se, međutim, pokazala drukčijom. 

Mikac nije uspio u Hrvatsku dovesti investiciju koja bi 

donijela makar upola manje novih radnih mjesta. Zato je i dao 

ostavku na funkciju u Agenciji koja je, po njegovu mišljenju, 

blokirana zbog biznisu neprijateljski nastrojene države. 

To neprijateljstvo očituje se u lošem radnom zakonodavstvu, 

sporom i korumpiranom pravosuđu, visokom oporezivanju 

rada i nezajažljivim apetitima države koja guta novac 

poduzetnicima i prije no što zarade prvu kunu od svojeg novog 

biznisa. 

U čemu je onda ključ uspjeha Varaždina, prvoga grada na 

ovogodišnjoj Forbesovoj listi najboljih gradova u Hrvatskoj – 

riječ je, na kraju, o svima nama zajedničkoj državi? 

Ključ je u razvijenoj međuigri razumijevanja između gradske 

uprave, biznisa i građana. Varaždinci ne zarađuju najviše u 

Hrvatskoj, ukupni rast prihoda u postotku im je gotovo upola 

manji od iločkog, dobit po poduzetniku daleko ispod rovinjske… Varaždinci se, međutim, 

do danas nisu bojali da će izgubiti radna mjesta (nezaposlenost je u Varaždinu još uvijek 

najmanja u Hrvatskoj), djeca su im u dobrim školama, imaju jedan od najboljih fakulteta 

u zemlji i kulturni život čija ponuda jest manja od zagrebačke, ali kvalitetom odskače od 

daleko razvikanijih centara poput Rijeke, Splita i Dubrovnika. Uza sve to Varaždincima je 

život gotovo upola jeftiniji nego Zagrepčanima. 

“Naravno da smo najbolji!” – rekao je varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok kada 

smo mu javili rezultat istraživanja. I još je rekao kako je “njegov” grad uspio zahvaljujući 

poduzetničkom mentalitetu građana. “Mi u upravi samo smo slušali i znali ispuniti njihove 

želje i potrebe”, rekao je Čehok. Samo? 

Ne, neću se preseliti u Varaždin. Razmažen sam i petoplasirani i za život najskuplji Zagreb 

savršeno odgovara mojoj potrebi da živim u središtu države, svjestan da oko mene postoji 

gomila toga čemu najčešće ne stignem ni primirisati. Ali zašto Zagreb ne bi mogao biti 

jednako prijateljski nastrojen prema biznisu kao Varaždin, a istodobno po životnom standardu, 

kulturi i raznolikosti ponude još bliži svojim austrougarskim uzorima Beču, Pragu 

i Budimpešti (da se ne zanosimo snovima o životu metropola poput Pariza, Berlina, New 

Yorka…)? Dio odgovora na to pitanje vjerojatno bi mogla, kada bi htjela, dati prilično mutna 

struktura činovnika u gradskoj upravi. Ostalo je vjerojatno ipak na samim Zagrepčanima jer 

– kako kaže Čehok – u varaždinskoj upravi samo su slušali i ispunjavali želje građana. Znači 

li porast kriminala i urušavanje kvalitete škola i vrtića da se zbog prevelike buke koju stvara 

gomila te želje u Zagrebu više ne čuju? Nisam sklon takvim teorijama. 

Posebni brojevi magazina zavređuju i posebne naslovnice. U želji da tematski broj 

o najboljim gradovima i sam izgleda najbolje, dizajn naslovnice povjerili smo jednom 

od najboljih hrvatskih dizajnerskih studija – Bruketi & Žiniću. Ne znam jesu li se držali 

Čehokova recepta (i slušali nas), ali znam da su napravili izvrstan posao. 

Viktor Vresnik, 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

Foto Berislava Picek / Grazia 

6 F O R B E S SVIBANJ 2010

UVODNIK 

Nakladnik 

EPH media d.o.o.Zagreb, Koranska 2 

Glavni urednik 

Viktor Vresnik 

viktorv@eph.hr 

Pomoćnica glavnog urednika 

Tanja Tolić 

tanja_tolic@eph.hr 

Art direktorica 


sandra_puscenik@eph.hr 

Reporteri 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, 

Merita Arslani, Aleksandar Apostolovski (Beograd), 

Jasmina Kuzmanović (Singapur), Tamara Jadrejčić 

(New York) 

Lektura 

Božena Mak 

Naslovnica 

Bruketa & Žinić 

Marketing manager 

Goran Buljan 

goran_buljan@eph.hr 

Tel: 01 6173 822 

Predsjednik 

Ninoslav Pavić 

ODBOR DIREKTORA 

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora), 

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora), 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), 

Sanja Mlačak (marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), 

Nikola Francetić (informatika, tehnologija i razvoj) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: direktorica Ana Šarić, 

prodaja novina: direktor Ivo Valečić, korporativne 

i marketinške komunikacije EPH: direktor Sven 

Semenčić 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 01 617 3080, 01 617 3044, 

agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

Adresa redakcije: 

Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

DISTRIBUTERI ZA INOZEMSTVO: 

INTER-PRESS d.o.o., Fra. Dominika Mandića b.b. 

88220 Široki Brijeg, BiH 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 60 

Fifth Avenue, New York 10011. “Forbes” is a registered 

trademark used under licence from Forbes LLC. 

Zašto je Varaždin najbolji 

Nisu skupi hrvatski radnici, nego država. Upravo radimo na realizaciji dosad 

najveće investicije koja bi u Hrvatsku mogla donijeti 15.000 novih radnih 

mjesta…” 

Gornja rečenica citat je izjave koju je u travnju 2007. dao Slobodan Mikac, 

u razgovoru s novinarom Poslovnog dnevnika. Mikac je tada bio na čelu Agencije za poticanje 

izvoza i ulaganja, kamo je dospio zbog uspješno izguranog projekta slobodne zone u 

Varaždinu. Budućnost se, međutim, pokazala drukčijom. 

Mikac nije uspio u Hrvatsku dovesti investiciju koja bi 

donijela makar upola manje novih radnih mjesta. Zato je i dao 

ostavku na funkciju u Agenciji koja je, po njegovu mišljenju, 

blokirana zbog biznisu neprijateljski nastrojene države. 

To neprijateljstvo očituje se u lošem radnom zakonodavstvu, 

sporom i korumpiranom pravosuđu, visokom oporezivanju 

rada i nezajažljivim apetitima države koja guta novac 

poduzetnicima i prije no što zarade prvu kunu od svojeg novog 

biznisa. 

U čemu je onda ključ uspjeha Varaždina, prvoga grada na 

ovogodišnjoj Forbesovoj listi najboljih gradova u Hrvatskoj – 

riječ je, na kraju, o svima nama zajedničkoj državi? 

Ključ je u razvijenoj međuigri razumijevanja između gradske 

uprave, biznisa i građana. Varaždinci ne zarađuju najviše u 

Hrvatskoj, ukupni rast prihoda u postotku im je gotovo upola 

manji od iločkog, dobit po poduzetniku daleko ispod rovinjske… Varaždinci se, međutim, 

do danas nisu bojali da će izgubiti radna mjesta (nezaposlenost je u Varaždinu još uvijek 

najmanja u Hrvatskoj), djeca su im u dobrim školama, imaju jedan od najboljih fakulteta 

u zemlji i kulturni život čija ponuda jest manja od zagrebačke, ali kvalitetom odskače od 

daleko razvikanijih centara poput Rijeke, Splita i Dubrovnika. Uza sve to Varaždincima je 

život gotovo upola jeftiniji nego Zagrepčanima. 

“Naravno da smo najbolji!” – rekao je varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok kada 

smo mu javili rezultat istraživanja. I još je rekao kako je “njegov” grad uspio zahvaljujući 

poduzetničkom mentalitetu građana. “Mi u upravi samo smo slušali i znali ispuniti njihove 

želje i potrebe”, rekao je Čehok. Samo? 

Ne, neću se preseliti u Varaždin. Razmažen sam i petoplasirani i za život najskuplji Zagreb 

savršeno odgovara mojoj potrebi da živim u središtu države, svjestan da oko mene postoji 

gomila toga čemu najčešće ne stignem ni primirisati. Ali zašto Zagreb ne bi mogao biti 

jednako prijateljski nastrojen prema biznisu kao Varaždin, a istodobno po životnom standardu, 

kulturi i raznolikosti ponude još bliži svojim austrougarskim uzorima Beču, Pragu 

i Budimpešti (da se ne zanosimo snovima o životu metropola poput Pariza, Berlina, New 

Yorka…)? Dio odgovora na to pitanje vjerojatno bi mogla, kada bi htjela, dati prilično mutna 

struktura činovnika u gradskoj upravi. Ostalo je vjerojatno ipak na samim Zagrepčanima jer 

– kako kaže Čehok – u varaždinskoj upravi samo su slušali i ispunjavali želje građana. Znači 

li porast kriminala i urušavanje kvalitete škola i vrtića da se zbog prevelike buke koju stvara 

gomila te želje u Zagrebu više ne čuju? Nisam sklon takvim teorijama. 

Posebni brojevi magazina zavređuju i posebne naslovnice. U želji da tematski broj 

o najboljim gradovima i sam izgleda najbolje, dizajn naslovnice povjerili smo jednom 

od najboljih hrvatskih dizajnerskih studija – Bruketi & Žiniću. Ne znam jesu li se držali 

Čehokova recepta (i slušali nas), ali znam da su napravili izvrstan posao. 

Viktor Vresnik, 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

Foto Berislava Picek / Grazia 


aktualno 

Bankari: Fiskalna 

prilagodba ruši kamate 

Da Slovačka nije ušla u Eurozonu 1.1.2009. kamatne bi 

stope na stambene kredite u Hrvatskoj bile više od najviših 

stopa u Eurozoni. Zahvaljujući uključenju slovačkih podataka 

u statistike Eurozone, hrvatske su stope i dalje niže od 

maksimalnih u Eurozoni. Pritom su niže nego i u većini tranzicijskih 

zemalja koje su članice 

EU ali još nisu prihvatile Euro. 

Kamatne stope na potrošačke 

kredite niže su nego u nekoliko 

zemalja Eurozone, a kamatne 

stope na dugoročne kredite 

poduzećima kreću se u okviru 

intervala EU, stoji u Analizi 

koju je za potrebe Hrvatske 

udruge banaka napravila Arhivanalitika. 

Citiramo dalje: Među tranzicijskim 

članicama koje nisu 

prihvatile Euro ove su stope 

niže samo u Češkoj. Međutim, kratkoročne stope za poduzeća 

uvjerljivo prelaze gornji prag intervala Eurozone. Razlozi leže 

u slaboj osjetljivosti kratkoročnih kamatnih stopa na mjere 

središnje banke, zatim, u institucionalnim slabostima, kao i u 

većemu udjelu SME među tražiteljima kredita. 

Općenitu rigidnost kamatnih stopa u Hrvatskoj u usporedbi 

s Eurozonom tumačimo činjenicom da se oko dvije 

trećine visine kamatnih stopa u Hrvatskoj nalazi pod izravnim 

utjecajem troškova rizika i regulacije. 

Kako je rizik povezan sa strukturnom i fiskalnom politikom, 

a regulacija s monetarnom i prudencijalnom politikom, 

očito je da se upravo tim politikama može učinkovito 

i trajno utjecati na smanjenje kamatnih stopa. Strukturna i 

fiskalna politika u tome imaju dominantnu ulogu. Stoga pri 

vođenju ovih politika treba imati u vidu da one imaju vidljive 

i skrivene učinke. Vidljivi su učinci u pravilu negativni. Javljaju 

se zbog pada ukupne potražnje 

uslijed fiskalne prilagodbe. Međutim, vidljive učinke treba 

pažljivo odvagnuti prema skrivenim učincima koji mogu 

djelovati pozitivno. Na primjer, vjerodostojna fiskalna prilagodba 

može bitno umanjiti premiju na rizik i tako utjecati na 

korekciju kamatnih stopa te na oporavak ukupne potražnje i 

ulaganja. 

Soumitra Dutta gost EPH i 

Microsofta u Rovinju 

Ono na čemu hrvatski političari lome jezike posljednjih 

desetak godina boreći se prije svega sa konceptom, Soumitra 

Dutta zna. Ovom profesoru na INSEAD-u, jednoj od najpoznatijih 

i najboljih poslovnih škola u Europi, ekonomija 

znanja je posao. 

Soumitra Dutta, glavni predavač na ovogodišnjoj Windays10 

konferenciji globalni je autoritet za područja inovacija 

i njihovih primjena u ekonomiji znanja. Ekspert je za 

društvene mreže i za njihovu primjenu u biznisu. 

Duttins knjiga “Throwing sheep in the boardroom” 

privukla je lavinu pozitivnih kritika unutar on-line zajednice, 

čineći istovremeno profesora s INSEAD-a jednim od 

najtraženijih predavača u globalnoj zajednici putujućih “trgovaca 

pameću”. 

Duttin dolazak na ovogodišnje Windayse čiji business dio 

po prvi puta zajednički organiziraju Europapress Holding, Microsoft 

i visoka škola Vern, poklapa se s obnovljenim bumom 

društvenih mreža u Hrvatskoj koji je prošle godine započeo s 

mikroblogerskim Twitterom, servisom koji su mnogi kritičari, 

ne samo u Hrvatskoj, u početku odbacili s etiketom “proširenog 

SMS-a” namijenjenog srednoškolcima. Nsravno - pogrešno. i 

krstkovidno. Tako je možda i bilo do prošlogodišnjih nereda 

u Iranu kada je 

Twitteru pripala 

uloga najbržeg 

i najdalekosežnijeg 

medija. 

Dok su 

kamere velikih 

svjetskih agencija 

čekale pred 

zatvorenim granicama, 

Iranci 

su “odtvitali” 

svijetu priču 

koju kasnije 

više nitko nije 

mogao sakriti. 

U Hrvatsku je 

Twitter, donio 

vesela ad-hoc 

okupljanja – 

brzinski organizirane 

twittupove 

na kojima 

su se u početku okupljali informatički “geekovi” da bi se 

ubrzo proširila i na krugove njihovih prijatelja i prijatelja od 

prijatelja… Prve su to prepoznale marketing agencije velikih 

kompanija koje su se gotovo od početka uključile u sponzoriranje 

koliko-toliko unaprijed najavljenih twitt-upova. 

Twitter je vrlo brzo postao i odličnim poligonom, za gerilski 

marketing. 



Zadnjih nekoliko mjeseci Vlada 

se iz petnih žila trudi spasiti 

građevinare. Spašavanje je 

započelo uvođenjem poticaja za 

kupnju novosagrađenih stanova, a nastavilo 

se najavom daljnje izgradnje autocesta. 

Te mjere će zasigurno manjem 

dijelu građevinara osigurati izvjesniju 

budućnost. 

Budući da su krizna vremena u kojima 

valjda treba spašavati sve što se spasiti 

da, nitko se ne pita što će građevinari 

raditi nakon što ih se spasi. Pretpostavlja 

se, naime, da će se kad kriza prođe 

agregatna potražnja oporaviti, što bi u 

konačnici trebalo biti dovoljno da se uposli 

građevinarska industrija. 

Stvarnost, međutim, nije tako jednoobrazna. 

Postoje uvjerljivi dokazi da 

je građevinski sektor u Hrvatskoj jednostavno 

prevelik pa stoga i nije potrebno 

da ga se spašava. Prvi dokaz koji govori 

u prilog tvrdnji da potpuni oporavak 

građevinske industrije nije moguć 

nalazimo u statističkim podacima. 

Prosječni udio bruto dodane vrijednosti 

građevinskog sektora u ukupnoj dodanoj 

vrijednosti u EU kreće se oko 6,5 

posto (slika 1). Zemlje koje se u zadnjih 

desetak godina proživljavale bum cijena 

nekretnina (Španjolska, Irska i baltičke 

zemlje) imaju viši udio od europskog 

prosjeka, no u tim se zemljama važnost 

Maruška Vizek 

Dobit bez pokrića 

Građevinari koji predugo posluju s nezahtjevnim 

klijentom kao što je država nisu više sposobni dobiti 

posao na zahtjevnom međunarodnom tržištu. Što će 

raditi nakon što ih Vlada spasi? 

građevinarstva za ukupnu ekonomsku 

aktivnost smanjuje i u posljednje dvije 

godine vraća europskom prosjeku. 

U Hrvatskoj je 2008. i 2009. udio 

građevinarstva u ukupnoj dodanoj vrijednosti 

dosegnuo maksimum i iznosio 

nešto više od 8 posto. To znači da je 

u odnosu na europski prosjek hrvatsko 

građevinarstvo veće za otprilike 20 posto. 

Prije deset godina udio hrvatskog 

građevinarstva u dodanoj vrijednosti 

iznosio je svega 4,9 posto, što znači 

da se ovaj sektor u deset godina gotovo 

udvostručio. Postavlja se stoga 

pitanje zašto je dodana vrijednost u 

građevinarstvu u zadnjih deset godina 

u Hrvatskoj kumulativno porasla za 318 

posto, dok je rast dodane vrijednosti 

drugih sektora iznosio znatno skromnijih 

190 posto. 

Prvi razlog za bujanje građevinarstva 

vrlo je očit. Riječ je o rastu cijena nekretnina 

koje su se u zadnjih 12 godina, 

Maruška Vizek je istraživačica na Ekonomskom institutu u Zagrebu 

nekretnine 

prema podacima Burze nekretnina, kumulativno 

povećale 115 posto potaknute 

rastom raspoloživog dohotka i većom 

dostupnošću kredita. Još snažnija motivacija 

za građevinare bila je struktura 

prodajne cijene novosagrađenog stana 

(slika 2). 

Državni zavod za statistiku prodajnu 

cijenu novogradnje dijeli na tri kategorije: 

trošak kupnje građevinskog zemljišta, 

trošak gradnje i dobit, te ostali troškovi 

vezani uz projektiranje, nadzor, dozvole, 

doprinose. Objavljeni podaci indiciraju 

da je zadnjih godina najbrže rasla kategorija 

trošak gradnje i dobit: 2001. je iznosila 

je 5000 kuna, a 2008. godine 8300 kuna. 

Kako se u tom razdoblju sam trošak 

gradnje nije značajno mijenjao te je iznosio 

oko 3800 kuna, možemo zaključiti da 

se rast cijena nekretnina znatnim dijelom 

prelio u dobit građevinara. Dobit po 

kvadratnom metru novogradnje 2001. je 

iznosila oko 1200 kuna, a 2008. je dosegla 

4500 kuna. 

Visoka dobit u stanogradnji privukla 

je nove investitore i potakla bujanje sektora. 

U sektor koji ostvaruje ekstraprofite 

ulaze novi poduzetnici koji povećavaju 

ponudu i smanjuju cijene sektorskog 

Hrvatsko je građevinarstvo za oko 20% 

veće od europskog prosjeka. Sektor je 

prevelik i ne treba ga spašavati 

proizvoda, što vodi smanjenju profita tog 

sektora. Da bi se to spriječilo, valja otežati 

ulazak novih poduzetnika uvođenjem 

licenci, standarda, posebnih dozvola i 

slično. Naši su građevinari prekasno shvatili 

važnost licenciranja i zato je ovo 

što im se danas događa u mnogo čemu 

njihova greška. Ako podižete cijenu 

proizvoda iznad ravnotežne, morate 

otežati drugima ulaz u industriju da biste 

zadržali visoke cijene. 

U suprotnom nećete moći dugo 

živjeti na visokoj nozi, nego ćete završiti 

Foto Ranko Šuvar / Cropix 


ulagao se silan novac u infrastrukturu i 

stanogradnju, što je povećalo stopu investicija 

i do preko 30 posto u pojedinim 

zemljama. Nakon krize razina investicija 

nikad se nije vratila na prethodnu razinu. 

Razlog je jednostavan: stanovi, komercijalne 

nekretnine i infrastruktura imaju 

jako duga amortizacijska razdoblja. 

Kad prođete kroz građevinarski bum, 

drugi vam ne treba barem par desetljeća. 

Želite li opstati nakon buma, morate ili 

izvoziti ili nuditi kvalitetne projekte ili otkrivati 

tržišne niše. Taj zaključak vrijedi i 

za Hrvatsku. Doba života na visokoj nozi 

za hrvatske građevinare je prošlo. Stiglo 

je vrijeme borbe za svaki posao. 

s velikim zalihama neprodanih stanova 

koje pritišću cijenu naniže. 

Drugi razlog za bujanje građevinarstva 

su državne investicije u infrastrukturu. 

Pod time se prvenstveno podrazumijeva 

izgradnja autocesta koja je generirala stvaranje 

novih i povećavanje postojećih 

građevinarskih poduzeća. Računica je 

bila jasna: posao s državom relativno 

je lako dobiti ako ste upoznati s mehanizmima 

javne nabave, država je poželjan 

klijent koji dobro plaća, a ne zanovijeta 

previše. No građevinari su zaboravili da 

se autoceste grade jednom u stoljeću, a 

da nijedan drugi javni infrastrukturni 

projekt ne može ni izbliza zaposliti toliki 

broj građevinskih poduzeća. Državni 

spas je stoga samo iluzija pa će veliki dio 

građevinara morati početi izvoziti svoje 

usluge ili će biti prisiljeni staviti ključ u 

bravu. 

Izvoz se čini kao logično rješenje, 

no nedavna loša iskustva naših velikih 

građevinskih poduzeća na 

međunarodnim natječajima pokazuju 

da građevinari koji predugo posluju 

s nezahtjevnim klijentom kao što je 

država, nisu više sposobni dobiti posao 

na vrlo zahtjevnom i konkurentnom 

međunarodnom tržištu. 

Zaključimo iskustvom azijskih zemalja. 

Prije azijske krize građevinski 

sektori u “azijskim tigrovima” su bujali, 

Slika 1. Značaj građevinarstva za ekonomsku aktivnost 

U % ukupne BDV, tekuće cijene 

EU-27 EU-15 Španjolska Litva Irska Letonija Hrvatska UK Danska Mađarska Njemačka 

Slika 2. Struktura prodajne cijene novogradnje 

U kunama 

U % 

građevinsko zemljište 

troškovi gradnje i dobit izvođača 

ostali troškovi (dozvole, projektiranje, nadzor, osiguranje) godišnji rast cijena nekretnina 


Josip Glaurdić 

Varljivi broševi 

Neracionalnim trošenjem proračuna i odgađanjem 

reformi Vlada nastoji održati privid da je sve pod 

kontrolom. Pod pritiskom ekonomske krize poput 

grčke, hrvatski sustav srušit će se kao kula od karata 

Nakon početnog oduševljenja 

odlučnošću s kojom se premijerka 

riješila kadra svog prethodnika 

– pa konačno i njega 

samog – pozlata na njezinim broševima 

je izblijedjela. 

Danas je valjda svakome jasno da su 

i premijerka i njezin kabinet potpuno 

nesposobni nositi se ne samo s prolaznim 

izazovima koji su pred državom i 

društvom, već i s najosnovnijim dnevnim 

zadacima svoga posla. Od blago 

rečeno neprofesionalnog ponašanja pri 

susretu s američkim predsjednikom 

Barackom Obamom pa do nervoznih, 

kontradiktornih i najvjerojatnije nezakonitih 

i neustavnih poteza nakon 

objavljivanja registra branitelja, cijela 

vlada (a i mi s njom) ima pregršt razloga 

za posramljenost. 

Da je posrijedi samo nesposobnost 

premijerke i njezinih ministara, problema 

skoro pa i ne bi bilo, bez obzira 

na kritičan trenutak u kojem se nalazi 

hrvatsko gospodarstvo. U najgorem 

slučaju pričekali bismo sljedeće izbore i 

glasali za njihove konkurente. Problem 

je, međutim, u tome što su premijerka 

i njezina vlada tek vrh piramide nesposobnih 

i duboko korumpiranih dužnosnika. 

Cijeli naš politički sustav zapravo je 

postao savršen primjer Peterovog poučka 

po kojem svaki birokrat napreduje 

do pozicije za koju je nesposoban, ali s 

jednom značajnom “hrvatskom inovacijom” 

– u našem političkom sustavu 

posao se obavlja ne samo neprofesionalno 

i nedovoljno dobro, već i nečasno. 

Koprivnička afera koja je rezultirala 

zatvaranjem bivšeg potpredsjednika 

Vlade iznimka je samo po tome što je 

netko napokon i završio iza rešetaka. 

politika 

Možda i imamo svojeg Ciampija. Ali 

za hrvatsku kampanju “čistih ruku” 

nedostaju nam još tužitelji, suci i prvi 

uhapšeni dužnosnik koji će – propjevati 

Korupcija i zlouporaba javnih sredstava 

za osobni probitak kod nas su postale 

način političkog i ekonomskog života. I 

svi mi to znamo. Zato nas je jedva pedeset 

posto i izašlo na prošle predsjedničke 

izbore – jer nemamo nikakvo povjerenje 

u političku elitu koja živi na takav 

način. 

Iako bi svako podcjenjivanje sposobnosti 

hrvatskih političara da se održe 

na vlasti bilo ozbiljna pogreška, jedna 

stvar svakim danom ipak postaje sve 

jasnija: nalazimo se pred kolapsom političkog 

sustava! 

Neracionalnim trošenjem proračunskog 

novca i odgađanjem ikakvih reformi, 

Vlada nastoji održati svoju opsjenu 

da je sve pod kontrolom. No račun će 

uskoro doći na naplatu. A kada dođe, 

posljedice neće biti samo ekonomske, 

već i političke. 

Jednostavnim rječnikom – pod pritiskom 

ekonomske krize poput grčke, 

latvijske ili mađarske, hrvatski politički 

sustav srušit će se kao kula od karata. 

Svako pogoršanje ekonomske situacije 

vrlo bi lako moglo postati katalizator 

kolapsa koji već sada tako očito nalikuje 

talijanskoj aferi Tangentopoli iz ranih 

devedesetih. 

Ne bi se stoga bilo loše ukratko podsjetiti 

na ono što su naši prekojadranski 

susjedi prošli prije dvadesetak godina. 

Talijanski proporcionalni izborni sustav 

je tijekom hladnoratovskih desetljeća 

stvorio partitokraciju u kojoj su glavnu 

riječ vodile stranačke središnjice. 

Unatoč čestim promjenama predsjednika 

vlada, vodeću je ulogu gotovo 

neprestano imala Demokršćanska 

stranka – catch-all stranka desnog centra. 

Padom njezine popularnosti na nekih 

tridesetak posto, ranih osamdesetih 

na scenu je stupio “pentapartito”, koalicija 

pet stranaka, opet pod vodstvom 

demokršćana. 

Talijanska politička ekonomija tako 

je, uz svoje tradicionalne bolesti poput 

klijentelizma, sprege s organiziranim 

dr. Josip Glaurdić je hrvatski istraživač na Sveučilištu Cambridge s doktoratom političkih 

znanosti američkog Yalea 


Guverner 

Rohatinski 

šavovima u proljeće 1992. s anti-korupcijskim 

istragama u Milanu. Pod 

pritiskom proaktivnih sudaca i tužitelja 

u kampanji “čistih ruku”, lokalni i nacionalni 

političari počeli su prokazivati 

jedni druge i padati poput domina. Neki 

su se od njih odlučili i na samoubojstva, 

a neki – poput vođe socijalista Bettina 

Craxija – na bijeg iz Italije. 

Skoro sve velike stranke, uključujući 

Rohatinski bi 

jednom doista 

mogao biti 

prisiljen preuzeti 

mjesto premijera. 

Hrvatska, nažalost, 

ima više kandidata 

poput Berlusconija 

Foto Joško Ponos / Cropix 

kriminalom, korupcije i nezakonitog 

prisvajanja javnih sredstava, oboljela od 

još nečeg, nama tako dobro poznatog iz 

te dekade: dogovora. 

Demokršćani su se lako prilagodili 

svojoj manjoj popularnosti: dogovorno 

su podijelili funkcije u birokraciji i 

državnim poduzećima s koalicijskim 

partnerima. Nestalo je svakog političkog 

natjecanja. Zvuči poznato? Jedina 

bitna razlika u usporedbi s Hrvatskom 

bila je u tome što se talijanska politička 

i ekonomska elita uglavnom bogatila na 

procesima nacionalizacije, dok se naša 

bogatila na procesima privatizacije. 

Sve je to konačno počelo pucati po 

demokršćansku, raspale su se. Premijersko 

mjesto je preuzeo guverner talijanske 

središnje banke Carlo Azeglio 

Ciampi čija je stručna nestranačka vlada 

godinu dana vodila državu kroz izuzetno 

težak proces ponovne izgradnje 

političkog sustava. No tada je na scenu 

stupio Berlusconi i – kako kažu – ostalo 

je povijest, odnosno talijanska sadašnjost. 

Unatoč jasnim usporedbama između 

talijanskog iskustva iz devedesetih 

i onoga kroz što mi trenutno prolazimo, 

hrvatske uloge za reprizu predstave 

Tangentopoli ipak se još ne naziru. 

Željko Rohatinski će jednog skorog 

dana možda i postati hrvatski Ciampi, a 

imamo i (lokalnih) kandidata za ulogu 

Berlusconija. 

No još uvijek nam nedostaje niz 

naizgled sporednih, a zapravo glavnih 

glumaca za reprizu talijanskog scenarija: 

od nezavisnih i proaktivnih tužitelja 

i sudaca, do onog krucijalnog prvog 

uhapšenog dužnosnika koji će – propjevati. 


Oduvijek su me nervirale teorije 

zavjere. “Oni”, navodni zavjerenici, 

u pravilu su misteriozna 

ekipa koja je smislila način 

da nas sve podjarmi i unaprijed osigurala 

da ih mi, obični izmanipulirani smrtnici, 

nikako ne možemo otkriti koliko 

god pokušavali, pa moramo dovijeka 

služiti njihovim zavjereničkim interesima. 

Tih teorija ima otkad je svijeta i vijeka 

– dvorske urote, vjerske urote, bogumili, 

katari, židovi, komunističke krtice 

u Washingtonu, Informbiro, hipiji i 

šezdesetosmaši kao naivni klinci kojima 

gospodare Brežnjev i Castro – pa sve do 

naših dana kada šećući Cvjetnim trgom 

(dok ga još ima) razmišljamo o tome 

jesmo li ipak(!) možda svi dio nekog golemog 

Matrixa, uštekani u štekere dok 

gradom šeću naše prikaze... 

Zanimljivo je onda naići na jednu 

stvarnu, životnu, dobro dokumentiranu 

zavjeru – da ne kažem “ujdurmu”. 

Ime joj je ACTA – Anti-Counterfeiting 

Trade Agreement, u prijevodu Trgovinski 

sporazum protiv krivotvorenja. 

Gdje je tu sad problem i gdje je zavjera? 

Kako bi netko mogao imati nešto 

protiv sporazuma koji se bori protiv 

krivotvorenja? Pa... mogao bi! Razlog 

je uobičajeno politički – iza naizgled 

benignog naziva krije se štošta. Stariji 

čitatelji sjetit će se Bijele knjige. Nevinog 

li i benignog naziva za popis kulturnih 

Ivo Špigel 

Per aspera ad ACTA 

Sporazumima i zakonima poput ACTA-e i britanskog 

DEBilla, ‘kolijevke demokracije’ nastoje omogućiti 

vlasnicima sadržaja da progone obične ljude 

djela – knjiga, filmova... koji su iz nekog 

razloga bili “politički nepodobni”. No 

vratimo se krivotvorinama. Tko bi, 

dakle, mogao imati nešto protiv toga 

da se države svijeta udruže i spriječe 

afričke azilante da na ulicama Firence 

i Rima prodaju lažne Gucci i Hermes 

torbice i Rolex satove? Problem sporazuma 

benigno nazvanog ACTA je da 

se širi daleko izvan klasičnog područja 

“krivotvorina” i nastoji zahvatiti sva 

područja stvaralaštva, a obzirom na 

temu ove kolumne područje koje me 

naročito zanima jest digitalni prostor. 

Pripovijest ide otprilike ovako: 

vlade SAD-a, Švicarske i Japana, kao 

i Europska komisija, objavile su 2007. 

da žele pripremiti novu međunarodnu 

platformu za zaštitu intelektualnih 

prava, ACTA. Neko vrijeme nakon 

toga pridružili su im se Južna Koreja, 

Singapur, Maroko, Novi Zeland, Meksiko, 

Jordan, UAE i Kanada. Pomalo 

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum Mobile 

revolucija 

neobičan skup zemalja, a još neobičnije 

u cijelom procesu bile su dvije ključne 

stvari. 

Uobičajeno je u političkom životu 

da zakone i međunarodne sporazume 

predlažu i definiraju predstavnici birača 

i građana – političari. Koliko god to 

grozno zvučalo i koliko god oni imali 

nizak rejting u javnosti, možemo se 

nadati da ipak zastupaju javni interes. 

ACTA sporazum, međutim, ne promoviraju 

niti su ga pisali “javni službenici”, 

već privatne kompanije. Pogađate, one 

iste koje ne znaju baš kako bi se prilagodile 

vrlom novom svijetu pa traže 

načine da “zaustave Reuters”. Jedna od 

metoda koje je puno lakše razumjeti 

od “promjene poslovnih modela” jest 

zadržavanje postojećih koncepcija, makar 

i po cijenu globa, kazni i proganjanja 

svih i svakoga. 

U tom duhu stvorena je ACTA, ali ne 

samo ACTA. U tom istom duhu Francuzi 

su prije nekog vremena izglasali zakon 

koji omogućuje vlasnicima sadržaja 

da običnim ljudima zauvijek oduzme 

pristup internetu ako ih netko nekoliko 

puta optuži (ne: osudi) da bespravno 

Međunarodni sporazum o suzbijanju 

krivotvorenja nisu pisali predstavnici 

birača, nego privatne kompanije. One iste 

koje vole ‘zaustavljati Reuters’ 

presnimavaju pjesme i filmove. Sličan 

zakon donijela je nedavno “kolijevka 

demokracije” Velika Britanija. U tom 

je slučaju zamjena teza i naziva bila još 

bizarnija, takva da bi Orwell kao rođeni 

Britanac bio nadasve ponosan. Zakon je 

kolokvijalno nazvan Digital Economy 

Bill, a u diskusijama na Twitteru dobio 

je kraticu #DEBill – nas nekolicina 

komentirali smo kako je izraz prilično 

primjeren sadržaju. Dakle, famozni 

zakon koji bi trebao poticati digitalnu 

ekonomiju zapravo je prava barijera 


Kada bi Hrvatska ostala pošteđena 

ovakvih besmislenih propisa, mogla bi 

postati slobodnim teritorijem ideja 

toj ekonomiji. U njemu je, slično Francuzima, 

predviđen doživotni izgon s interneta 

ako vas neka glazbena, filmska 

ili slična kompanija tri puta optuži (ne: 

osudi) da ste neovlašteno presnimavali 

zaštićene sadržaje. 

Još bi se o mnogočemu moglo detaljno 

govoriti opisujući taj krajnje 

opasan trend, od toga da se cijeli “proces” 

odvija mimo multilateralnih organizacija 

kao što su WIPO i WTO, pa do 

specifičnih odredbi koje bi vas mogle 

strpati u buksu (ne šalim se!) ako vam 

se susjedov klinac ukrca na nedovoljno 

dobro zaštićenu WiFi mrežu i preko vaše 

mreže sebi presnimi najnovijeg Gibonnija. 

No, umjesto opsežnih rasprava 

o detaljima, zamislimo se na trenutak 

što to zapravo znači za nas u maloj, 

zabačenoj Hrvatskoj? Najvjerojatnije – 

kao i za sve naše male, zabačene susjede 

od Slovenije pa do prezadužene Grčke 

– znači bespogovorno prihvaćanje propisa 

koje su donijeli “stariji i pametniji” 

od nas. 

Pitam se, ipak, postoji li alternativa? 

Kada bi Hrvatska – možda zajedno s 

drugim regionalnim državama – rekla 

“ne, hvala” i ostala pošteđena ovakvih 

besmislenih propisa, mogla bi postati 

nekom vrstom digitalne oaze, “slobodnog 

teritorija” na kojemu bi oni koji ra- 

zumiju štetnost ovakvih propisa možda 

našli i utočište. Ako bi se to dogodilo, 

nemali broj najkvalitetnijih stručnjaka, 

istraživača, inovatora i poduzetnika iz 

cijelog svijeta prepoznao bi Hrvatsku 

i jugoistočnu Europu kao progresivni 

prostor koji želi privući elitu digitalnog 

univerzuma. 

Prije sto-sto pedeset godina, Kip slobode 

poručio je Europljanima: “Pošaljite 

mi svoje umorne i siromašne.” Siromasi 

koji su tada pohrlili u Novi svijet bili su 

ujedno najambiciozniji Hrvati, Irci, Talijani, 

Mađari, Danci i ostali osiromašeni 

ali energični Europljani. Otišli su u divljinu 

koja je bila rizična, ali je i pružala 

prilike kakve umorna i ostarjela Europa 

nije. Možda je ovo prilika da naša regija 

kaže “Pošaljite nam vaše digitalne pionire. 

Besmislice koje propisujete ionako 

koriste samo vašim medijskim dinosaurima.” 

Zakoni koji bi trebali 

poticati digitalnu 

ekonomiju zapravo 

su toj ekonomiji 

prepreka 


Dugom pritisnuta Grčka zaposjela 

je novinske naslove. 

Društvo joj prave druge 

nevoljama pogođene zemlje, 

poput Portugala, Italije i Španjolske. 

Nad ponorom insolventnosti balansira 

i nekoliko američkih gradskih uprava i 

saveznih država, predvođenih rasipnom 

Kalifornijom. 

U svim tim slučajevima problem je 

prekomjerna potrošnja. Istina, recesija 

je smanjila zarade i tržišta se boje financirati 

sumnjive dužnike, dijelom i 

zato što bi proračunske manjkove mogli 

pokušati premostiti netransparentno, 

pomoću lakozapaljivih papirnatih financijskih 

derivata. Sve nezasitniji 

budžeti doveli su mnoge vlade do ruba 

bankrota. 

Propast, međutim, nije neizbježna. 

Osvježavajući i uistinu inspirativan 

primjer onoga što bi trebalo poduzeti 

daje New Jersey. Suočen s fiskalnom 

katastrofom, novi guverner Chris Christie 

poduzima nezamislivo: kreše javnu 

potrošnju i poziva na smanjenje poreza 

kako bi oživio umiruće gospodarstvo te 

savezne države. 

Pretežno demokratsku skupštinu 

New Jerseyja republikanac Christie 

u siječnju je obavijestio o svojoj odluci 

da skreše više od dvije milijarde 

dolara rashoda iz tekućeg proračuna. 

Njegove škare zahvaćaju vrlo široko: 

Steve Forbes 

Što nam predstoji? 

Inspirativan primjer onoga što bi trebalo poduzeti 

daje guverner New Jerseyja. Suočen s fiskalnom 

katastrofom, republikanac Chris Christie reže javnu 

potrošnju i poziva na smanjenje poreza 

“Smanjujem izdatke za 375 državnih 

programa, u svakom kutku državne uprave. 

Upotrijebit ću svoje izvršne ovlasti 

da s primjenom ove odluke započnem 

odmah. Time će nestati proračunska 

rupa od dvije milijarde dolara”, ustvrdio 

je Christie pred osupnutim zakonodavcima. 

“Po dolasku na vlast, moja je 

administracija na računu zatekla šest 

milijardi dolara, od čega smo morali 

uštedjeti dvije milijarde, dakle trećinu 

ukupnih sredstava, u samo četiri i pol 

mjeseca do kraja fiskalne godine.” 

Rezovi su golemi, ali je Christie 

dobro pazio da ih izvede skalpelom, 

a ne mesarskom sjekirom. Školstvu, 

primjerice, ne uzima “ni novčića iz odobrenih 

sredstava. U učionice neće stići ni 

10 centi manje od predviđenog iznosa, 

nijedan udžbenik neće ostati neplaćen, 

niti će ijedan učitelj ostati bez posla. Ni 

jedno dijete neće biti uskraćeno ni za 

minutu obrazovanja. Niti jedan dolar 

od novog poreza na nekretnine neće 

Steve Forbes je glavni urednik američkog Forbesa 

biznis i država 

Povećani porezi donijeli su 10-postotnu 

nezaposlenost, uspavanu ekonomiju i 

građane koji ne vjeruju u budućnost 

biti potreban.” No guverner je jasno rekao 

da su sljedećem proračunu potrebni 

još ozbiljniji kirurški zahvati. Tada će 

povika postati uistinu zaglušujuća. 

Manja državna pomoć ozbiljno 

će pogoditi proračune škola, no to će 

natjerati lokalne školske uprave da se – 

pod budnim okom roditelja-poreznih 

obveznika – napokon riješe nabujale 

birokracije. I 566 gradova i općina New 

Jerseyja pod hitno će učiniti ono što je 

odavno trebalo – objediniti usluge preko 

granica lokalne samouprave. 

Najveći će biti pritisak na mirovine. 

“Mirovine i socijalne povlastice najveći 

su generator povećanja troškova na svim 

javnim razinama – državnoj, lokalnoj, 

općinskoj i školskoj”, objavio je guverner. 

“Zastupnici parcijalnih interesa već 

počinju izvikivati svoju omiljenu riječ – 

koja je slučajno i najdraža riječ mojega 

devetogodišnjeg sina kada ga tjeramo 

da učini nešto za što zwna da je u redu, 

ali mu nije po volji – ‘Nepravda! ’ Jedan 

državni umirovljenik, 49-godišnjak, 

uplatio je tijekom radnoga vijeka 124 

tisuće dolara u fond mirovinskog i 

zdravstvenog osiguranja. A koliko ćemo 

mi njemu platiti? Oko 3,3 milijuna dolara 

mirovine do kraja života i još gotovo 

pola milijuna za zdravstvenu skrb – ukupno 

3,8 milijuna dolara na investiciju 

od 120 tisuća. I to je pravda? ” 

“Umirovljena učiteljica uplati 62 

tisuće dolara u mirovinski fond i ništa 

– da, ništa – za potpunu liječničku, 

stomatološku i oftalmološku skrb tijekom 

cijele karijere. A mi njoj? Isplatit 

ćemo joj 2,4 milijuna dolara mirovine i 

još 215 tisuća za doživotnu zdravstvenu 

skrb. Je li ‘pravedno’ da svi mi i naša 

djeca snosimo sav taj trošak?” 

18 F o r b e S svibanj 2010

Loše upravljanje državnom 

blagajnom nedavno je Grčku 

dovelo na sam rub kolapsa 

Foto AP 

Guverner bez pardona odbacuje i 

sve tobožnje pretpostavke o projekcijama 

rasta prihoda. “Je li u lipnju 2009. 

itko u New Jerseyju, a da nije iz Ministarstva 

financija, stvarno vjerovao u 

ikakav rast prihoda u prošloj i ovoj godini? 

S nezaposlenošću većom od 10 

posto koja spiralno raste, s financijskim 

sustavom u krizi i potrošačima paraliziranim 

strahom od potrošnje, samo 

su ljudi iz riznice u Trentonu tada bili 

spremni potvrditi takve projekcije. Sada 

su i za Trenton prestali dani Alise u 

zemlji proračunskih čudesa.” 

Povećanje poreza? Ni slučajno: “Mi 

već sada imamo najviše poreze u SADu. 

I što su nam oni donijeli? Nezaposlenost 

od 10,1 posto, uspavano gospodarstvo 

i izostanak nade u budući rast. 

Viši su porezi put u propast, mi moramo 

smanjiti državnu administraciju. A 

to ćemo i učiniti.” 

Christie je već odbio povećati vrtoglavih 

10,75 posto poreza na najviše 

prihode. Dapače, smanjio je stopu na 

8,97 posto, što je i dalje previše. Budući 

da ljudi s visokim primanjima zbog 

toga iseljavaju iz New Jerseyja, guverner 

će do kraja mandata pokušati dodatno 

smanjiti taj porez. 

Premda usredotočen na smanjenje 

proračunskih izdataka, nastojat će 

“Viši su porezi 

put u propast. 

Moramo 

smanjiti državnu 

administraciju, a to 

ćemo i učiniti.” 

provesti i opsežniju reformu školstva. Sa 

zadovoljstvom je ustvrdio kako u New 

Jerseyju nema proračunskih ograničenja 

za otvaranje javnih škola. Zalagat će se i 

za temeljite reforme koje bi regulirale 

sustav javnog zdravstvenog osiguranja 

u državi u kojoj su zdravstveni doprinosi 

među najvišima u SAD-u. 

Iako su mu ovlasti veće od onih 

koje imaju guverneri ostalih saveznih 

država, Christie ipak planira agresivnu 

kampanju kojom će promovirati svoju 

politiku. Građani New Jerseyja, kao i 

sve više građana širom SAD-a, počinju 

shvaćati da nekontrolirani javni izdaci – 

posebice za mirovine i zdravstveno osiguranje 

– postaju potpuno neodrživi. U 

ovom trenutku Christie je sasvim usamljen 

sa svojom smjelom politikom reformi. 

No sa sve većim zahtjevima javnosti 

za spasonosnim rješenjima, povećavat 

će se i društvo oko guvernera. 


fronta 

Porezni izdaci – ciljane porezne 

olakšice – glavna su tema u Washingtonu, 

pogotovo u teška ekonomska 

vremena. Dok poseban Obamin odbor 

smišlja kako smanjiti proračunski deficit, 

predsjednikov prijedlog proračuna 

za 2011., teškog 3,8 bilijuna dolara, 

uključuje i 320 milijardi dolara novih 

ili proširenih poreznih izdataka tijekom 

deset godina, kako 

bi se pomoglo biznisima 

i srednjoj klasi. Više nego 

dovoljno da zbriše onih 

250 milijardi koje Obama 

namjerava uštedjeti 

desetogodišnjim zamrzavanjem 

svih diskrecijskih 

troškova osim vojnih. 

“Nametnuo si je 

okvir iz kojeg je doista 

teško reformirati porezne 

rashode”, kaže Leonard 

Burman, porezni 

stručnjak i profesor javnih poslova na 

Maxwell School pri Sveučilištu Syracuse. 

Porezni izdaci, procjenjuje Burman, 

ove će godine pojesti 1,1 bilijun 

američkih javnih prihoda. 

Ne postoji, doduše, jasna podjela 

između poreznih olakšica i poreznih 

izdataka. S jedne strane, olakšica kojom 

se primjerice 20 posto poreza smanjuje 

na 15 posto nije “rashod”, osim ako ne 

vjerujete da sav prihod od poreza pripada 

državi. 

S druge strane, 8000 dolara u obliku 

povrata poreza kupcima prvog 

Miljenici šupljeg 

proračuna 

Zamišljene kao 

pomoć srednjoj klasi 

i ciljanim biznisima, 

porezne olakšice 

samo su ponekad 

poticaj gospodarstvu 

– a uvijek povećavaju 

javni dug / Brian 

Wingfield 

doma teško je razlikovati od subvencije. 

Najveći dio novca o kojem govori Burman 

odnosi se na porezne odredbe koje 

padaju negdje između toga. 

Porezne olakšice ponekad imaju 

neželjene posljedice. Glavni inspektor 

porezne uprave američkog ministarstva 

financija kaže kako bi 15,4 milijuna 

poreznih obveznika moglo državi 

neočekivano ostati dužno porez za 

2009. godinu zbog zbrke oko programa 

Making Work Pay, pokrenutog lani kao 

dio programa poticaja u sklopu kojeg 

je Kongres odredio smanjene porezne 

stope po odbitku. 

Foto Hal Mayforth za Forbes 


Problemčić: neki koji su dobili poreznu 

olakšicu neće se kvalificirati za dobivanje 

poticaja. 

Kongres radi predstavu od pokušaja 

uravnoteženja proračuna čak i kad 

slavine potrošnje ostaju odvrnute. Tako 

su zakonodavci u veljači donijeli pay-asyou-go 

zakonske odredbe, određujući 

da će se novi obvezni izdaci nadoknaditi 

smanjenjem potrošnje ili povećanjem 

poreza. 

No jedva da su učinili išta kako bi 

spriječili prirodni rast gotovo 180 već 

postojećih saveznih poreznih olakšica, 

uključujući i najkrupnije stavke poput 

odbitaka na račun hipotekarnih kamata 

i izuzeća od poreza na zdravstvene povlastice 

koje plaća poslodavac. Ukidanjem 

tih dvaju poticaja ove bi se godine u 

državnu blagajnu SAD-a slile 252 milijarde 

dolara. 

Nijedan se zakonodavac, međutim, 

ne bi usudio ukinuti odbitke na 

hipotekarne kamate, čime se država 

odriče 500 tisuća dolara prihoda po 

bračnom paru u korist prodavatelja 

kuća, ili koju drugu olakšicu povezanu 

sa stanogradnjom. “Time se ljudima 

zapravo poručuje neka prose, posuđuju 

ili kradu novac kako bi kupili kuću. A baš 

to i čine”, kaže Edward Kleinbard, profesor 

na pravnom fakultetu Sveučilišta 

Južne Kalifornije i nekadašnji šef osoblja 

kongresnog odbora za poreze. 

Osim što povećavaju proračunski 

manjak, porezne olakšice ili ohrabruju 

oblike ponašanja koji bi se ionako 

Omiljeni porezni 

obveznici postoje 

i u najrazvijenijim 

demokracijama, a 

i nečija oveća rupa 

u porezu uvijek je 

nekome drugom već 

zajamčena povlastica 

pojavili, ili pak jednostavno nemaju 

ekonomskog smisla. Primjeri: olakšice 

kupcima prvog doma (za one koji su 

sklopili ugovor do 30. travnja) vjerojatno 

su samo požurile planiranu kupnju 

kuće; plan razmatran u Senatu – da se 

tvrtka koja zaposli radnika koji je dulje 

od dva mjeseca bio bez posla oslobodi 

plaćanja doprinosa za socijalno osiguranje 

– u deset bi godina koštao državu 

13 milijardi dolara. 

Bi li takav zakon doista potaknuo 

zaposlenost? Osim toga, koja bi tvrtka 

potrošila desetke tisuća dolara na otvaranje 

novih radnih mjesta samo zato 

da ove godine uštedi 6,2 posto doprinosa 

za socijalno osiguranje? 

Ponekad predstavljene kao privremena 

rješenja, porezne se olakšice 

nerijetko pretvaraju u stalne isplate. 

Administracija sada želi na neodređeno 

vrijeme produljiti olakšicu od 2500 

dolara za pohađanje koledža (American 

Opportunity Tax Credit), usvojenu 

za 2009. i 2010. godinu. Želi produljiti 

i olakšicu na prihode (Earned Income 

Tax Credit), proširiti porezne olakšice 

štedišama i trajno izuzeti ulaganja 

u malo poduzetništvo od poreza na 

kapitalnu dobit. Usto, vjeruje li itko da 

će u dogledno vrijeme nestati porezne 

olakšice na zelenu energiju? 

A tu je i duh koji se ne da istjerati: 

olakšica na istraživanja, kojom se još 

od 1981. godine tvrtkama omogućuje 

da otpišu dio troškova za širenje i 

istraživanje. Zvuči razumno... osim 

što GAO (Government Accountability 

Office) tvrdi da se najčešće radi o 

povratu novca što bi ga kompanije 

ionako potrošile, a ne o poticanju novih 

istraživanja. 

Dok svojim omiljenim poreznim obveznicima 

(i onima koji to uopće nisu) 

servira povlastice na tanjuru, američka 

administracija pokušava povećati poreze 

svima drugima. Tako prijedlog 

proračuna uključuje i 468 milijardi 

dolara iz “ostalih promjena u prihodima 

i poreznih rupa” tijekom sljedećeg 

desetljeća, uključujući 122 milijarde 

koje treba izvući iz multinacionalnih 

kompanija i 39 milijardi dolara od 

većih nameta naftnim i plinskim kompanijama 

te ugljenokopima. No, kako 

naglašava zastupnik Lloyd Doggett, 

demokrat iz Teksasa i kritičar poreznih 

izdataka, “moja rupa u porezu nekom 

drugom je povlastica.” 


20 NajboljiH 

Ljudi 

i gradovi 

Najbolji za život i biznis, 

gradovi na ovogodišnjoj 

Forbesovoj listi svjedoče 

da i u krizi ima života i 

poslovne dinamike/ Dragana 

Radusinović, Gordana Galović, 

Tomislav Kukec, Eugen Dobrić, 


U Varaždinu nije koncentriran najveći broj poduzetnika niti je tamo zaposleno 

najviše ljudi. Grad nije imao najveći rast prihoda, zaposlenici kod varaždinskih 

poduzetnika nisu imali najveća primanja, niti su poslovni i stambeni prostori u 

Varaždinu najjeftiniji. Glavni grad Varaždinske županije ipak je ove godine prema 

našem izboru najbolji za život i biznis u Hrvatskoj. Po gotovo svim promatranim 

kriterijima ušao je među 20 najboljih, pri čemu posebno treba istaknuti kriterij 

rasta poduzetničkih prihoda među svim gradovima koji su imali rast. Varaždin je 

kao jedini veći grad u Hrvatskoj uspio ući i na tu listu, iako je teže ostvariti visok 

rast na visoke ukupne prihode. Lani je Varaždin bio na šestom mjestu, a ove godine 

podigli su ga pokazatelji rasta. 

Kapital samo jednog hrvatskog milijunaša s Forbesove liste iz prošlog broja izrastao 

je iz Varaždina. Riječ je o skromnom biznismenu Dragutinu Drku, vlasniku 

Vindije i Koke, koji je posljednji put medijima širom otvorio vrata prije tri godine 

kad se pobunio protiv prodaje svog konkurenta Dukata francuskom Lactalisu. Od 

tada šuti i radi, a poslovni kuloari nagađaju o njegovoj mogućoj želji da zaluta u 

susjednu Koprivnicu i možda se okuša u ulaganju u Podravku. 

Na ovogodišnjoj Forbesovoj listi gradova pokretača Hrvatske ima mnogo 

promjena u odnosu na lanjsku listu. Varaždin je smijenio Rovinj s prve pozicije 

jer je rovinjsko gospodarstvo uza svu snagu bilo zapravo statično i spustilo grad 

na 13. mjesto. Ipak, Rovinj je u odnosu na svoju veličinu grad iz kojeg potječe 


svibanj 2010 F o r b e S 23 

Foto: Željko Hajdinjak, Damjan Tadić, Andrej Švoger, Srećko Niketić, Goran Sebelić, Admir Buljubašić / Cropix, Boris Štajduhar

Najbolji gradovi 

Uspješnost gradova i njihova privlačnost biznisu 

neodvojivo su povezani s ljudima koji su im na čelu, 

njihovim njuhom za biznis i osjećajem za životne 

potrebe 

sugrađana. 

Tamo gdje su 

ti elementi 

u ravnoteži 

život je bio 

dobar i u 

dosad najtežoj 

kriznoj godini 

kapital najvećeg broja hrvatskih milijunaša 

s Forbesove liste u travnju. Zahvaljujući, 

naravno, poslovanju Adris grupe čiji su 

dioničari, Rovinj ima čak devet od 52 

hrvatska milijunaša. Ante Vlahović i Plinio 

Cuccurin u samom su vrhu najbogatijih 

Hrvata, a uz njih među milijunašima su i 

Branko Zec, Anton Pokrajac, njegova supruga 

Marica Šorak-Pokrajac, Ivan Lokmer, 

Josip Etinger, Stanko Damijanić i Tomislav 

Budin. Kapital Plinija Cuccurina dijelom 

potječe i iz Karlovca, šestog na listi gradova, 

i to kroz ulaganje u Karlovačku banku koja 

nakon dolaska Sandija Šole na čelnu poziciju 

ima sve bolje rezultate. 

Osam novih gradova plasiralo se na 

listu 20 najboljih, a osam prošlogodišnjih 

laureata s nje je ispalo. Dubrovnik, Imotski, 

Ilok, Zaprešić, Vinkovci, Pula, Našice i 

Križevci zamijenili su Zadar, Šibenik, Split, 

Osijek, Kaštela, Kutinu, Vukovar i Slavonski 

Brod. Kontinentalna Hrvatska nadjačala je 

primorsku, što se generalno može pripisati 

stagnaciji turizma već u 2008. godini. 

Najveći dobitnik je Dubrovnik koji lani 

nije bio među prvih 20, a ove je godine 

ušao na listu i odmah se plasirao na treće 

mjesto, iza Varaždina i Samobora. Dubrovnik 

također ima svoje milijunaše na 

Forbesovoj prošlomjesečnoj listi. Riječ je o 

dioničarima Atlantske plovidbe Želimiru 

Uskokoviću, Anti Jerkoviću, Vlahu Lonzi i 

Damiru Šmoku. Iako je Anđelko Leko, vlasnik 

HUP-a Zagreb, prvenstveno zagrebački 

budući da je gotovo sav njegov kapital koncentriran 

u zagrebačkim hotelima, gledajući 

širi kontekst djelomično je i dubrovački: 

HUP- Zagreb vlasnik je Hotela Mlini u Župi 

dubrovačkoj. 

Najveći gubitnik ove je godine Zadar 

unatoč tome što je u promatranom razdoblju 

među onima s najvećim brojem poduzetnika 

imao drugi najveći rast njihova 

broja, od 13,45 posto. Lani je među gradovima 

pokretačima zauzeo četvrto mjesto. 

Zadarski su poduzetnici zabilježili i jedan 

od najvećih padova neto dobiti od čak 88,9 

posto, a zbog pada prihoda svih poduzetnika, 

po tom kriteriju nije ušao u konkurenciju 

najboljih. Prošlogodišnja krilatica “Zagreb 

radi, a Zadar se gradi” ove godine ne 

drži vodu. 

Sljedeći gubitnik u odnosu na lanjsku 

listu je Split koji ove godine uopće nije ušao 

u konkurenciju zato što su njegovi poduzetnici 

zajedno poslovali s gubitkom, što se 

može pripisati brodogradilištu Brodosplit. 

Lani je zauzeo 9. mjesto. Split je ove godine 

ispao iz konkurencije zbog istog razloga 

zbog kojeg je lani ispala Pula, koja je ove 

godine na 15. mjestu liste najboljih. Šibenik 

je također ispao iz konkurencije zbog ostvarenog 

gubitka svih njegovih poduzetnika, a 

lani je bio peti. Ipak, Šibenik ima milijunaša 

na Forbesovoj listi, Veljka Župana, vlasnika 

turističkog poduzeća Solaris. Na listi 

najboljih gradova više nisu ni Kaštela jer se 

ni po jednom kriteriju, posebno onima kroz 

koje je promatran rast, nisu plasirala dovoljno 

visoko, a pad neto dobiti u gradu koji se 

popularno zove “sedam splitskih sela” iznosio 

je rekordnih 94 posto. Zašto su pojedini 

gradovi osvojili pozicije na listi najboljih, 

doznajte u njihovim portretima. 


20 najboljih 

Rang 

Ime Grad Državljanstvo Izvor 

Neto dobit 2008 

(tisuća kn) 

Rast prihoda 

08/07 (%) 

Broj poduzetnika 

2008. 

Rast broja 

zaposlenih (%) 

Dobit po poduzetniku 

(tisuća kn) 

Prosječna bruto 

plaća (kn) 

Cijena poslovnog Brzina 

prostora (€/m2) zapošljavanja 

1 Varaždin 448.457 17,1 1489 8,36 301.2 6119 1189 40,1 

2 Samobor 242.844 19,9 890 8,50 272.9 6566 1741 34,8 

3 Dubrovnik 494.843 6,4 1622 2,02 305.1 8356 3005 27,4 

4 Čakovec 192.318 12,5 958 9,31 200.7 5626 974 30,4 

5 Zagreb 11.696.710 7,6 29273 4,65 399.6 9030 2056 32,3 

6 Karlovac 314.136 2,2 983 (1,7) 319.6 7301 1430 35,0 

7 Imotski 81.252 30,9 185 28,9 439.2 5553 1105 25,5 

8 Ilok 22.021 58,5 52 0,9 423.5 4920 569 16,2 

9 Sveta Nedelja 231.348 7,4 470 8,21 492.2 7622 1596 30,4 

10 Koprivnica 123.522 2,5 476 3,74 259.5 7059 1106 46,7 

11 Velika Gorica 354.906 7,8 1111 5,82 319.4 10212 1633 32,0 

12 Zaprešić 68.841 23,8 565 13,6 121.8 6328 1608 26,4 

13 Rovinj 978.215 (0,5) 860 0,43 1137.5 10639 2521 12,8 

14 Vinkovci 88.192 20,9 442 5,93 199.5 5652 741 23,4 

15 Pula 165.463 14,7 2230 2,30 74.2 7526 1831 32,2 

16 Našice 153.921 26,6 182 11,8 845.7 7679 687 21,8 

17 Rijeka 180.924 2,5 4058 2,15 44.6 7793 2014 40,0 

18 Križevci 73.202 3,8 371 2,80 197.3 5455 841 25,1 

19 Bjelovar 145.286 7,0 626 4,17 232.1 5919 887 27,6 

20 Poreč 106.651 0,8 1143 0,09 93.3 6536 2041 14,8 

Usporedba prošlogodišnje liste i ovogodišnje 

sada Promjena LANI Izlaz1 

1 Varaždin ▲ sa 6. na 1. ROVINJ 

2 Samobor ▲ sa 12. na 2. ZAGREB 

3 Dubrovnik ★ ušao na listu ČAKOVEC 

4 Čakovec ▼ sa 3. na 4. ZADAR ➜ 

5 Zagreb ▼ sa 2. na 5. ŠIBENIK ➜ 

6 Karlovac ▲ sa 18. na 6. VARAŽDIN 

7 Imotski ★ ušao na listu RIJEKA 

8 Ilok ★ ušao na listu KOPRIVNICA 

9 Sveta Nedelja ▲ sa 16. na 9. sPLIT ➜ 

10 Koprivnica ▼ sa 8. pala na 10. VELIKA GORICA 

11 Velika Gorica ▼ sa 10. na 11. BJELOVAR 

12 Zaprešić ★ ušao na listu saMOBOR 

13 Rovinj ▼ sa 1 na 13 mjesto POREČ 

14 Vinkovci ★ ušao na listu OSIJEK ➜ 

15 Pula ★ ušao na listu KAŠTELa ➜ 

16 Našice ★ ušao na listu sVETA NEDELJA 

17 Rijeka ▼ sa 7. na 17. mjesto KUTINA ➜ 

18 Križevci ★ ušao na listu KARLOVAC 

19 Bjelovar ▼ sa 11. na 19. mjesto VUKOVAR ➜ 

20 Poreč ▼ sa 13. na 20. mjesto sLAVONSKI BROD ➜ 

▲ popeo se na listi ▼ pao na listi ★ novi na listi ➜ ispao sa liste 


Ne sasvim 


pozitivna 

geografija 

ILUSTRACIJA: EUGEN DOBRIĆ 


Kada ih promatramo raspoređene na karti Hrvatske, domaći 

“bogataši” najgušće su se natisnuli u Zagrebu (gdje je sjedište 

većine kompanija). To zacijelo nikoga ne iznenađuje. Ono što, 

međutim, bode oči, mali je postotak uspješnih poduzetnika i 

gradova na obali unatoč činjenici da se turizam službeno smatra 

najsnažnijom i najpropulzivnijom granom hrvatske ekonomije. 

Karta s ovakvim rasporedom ravnoteže, iako nepotpuna, jasan 

je signal da državna uprava i poreznici nisu obavili svoj posao 

ni kada je riječ o stvaranju poslovne klime za poduzetnike niti 

kasnije, kada stiže vrijeme za ubiranje poreza. 



Varaždin je doista i ugodan 

za život, kaže gradonačelnikhipik 

Ivan Čehok 

Varaždin 

Trijumf poslovnog duha 

Varaždin i u krizi ima najnižu stopu nezaposlenosti u državi od oko pet posto. 

Njegova slobodna zona već godinama nosi titulu najveće greenfield investicije 

Glavni grad Hrvatske do 1776. godine ponovno je glavni. “Naravno!”, 

bila je prva reakcija gradonačelnika Ivana Čehoka na informaciju da je 

upravo Varaždin najbolji hrvatski grad za život i biznis na ovogodišnjoj 

Forbesovoj listi. 

Varaždin je bio među prvih deset po većini kriterija za konačnu listu. 

Industrijsko središte sjeverozapadne Hrvatske treći je grad u državi po 

visini BDP-a, a proteklih se godina nametnuo i kao jedan od rijetkih 

hrvatskih gradova “prijatelja biznisa”. Gospodarski procvat doživio je 

zahvaljujući odličnom položaju, prometnoj povezanosti i zračnoj luci 

na koju mogu slijetati transportni i putnički zrakoplovi. Tradicionalne 

titule grada baroka, kulture i poznatog Špancirfesta dokazuju da je 

riječ o gradu koji je istodobno i ugodan za život. Varaždin i u krizi ima 

najnižu stopu nezaposlenosti u državi od oko pet posto. Ima i jedan 

od najbolji fakulteta, Fakultet organizacije i informatike. Od 50 tisuća 

stanovnika čak je 5500 studenata, koji studiraju na jednom od tri 

fakulteta. Slobodna zona Varaždin već godinama nosi titulu najveće 

proizvodno, izvozno orijentirane greenfield investicije. Proizvođači u 

slobodnoj zoni zasigurno su, uz Vindiju, u velikoj mjeri pridonijeli što je 

upravo Varaždin četvrti u Hrvatskoj po ostvarenoj dobiti poduzetnika u 

2008. godini. Naime, od ukupne neto dobiti svih hrvatskih poduzetnika 

od 17,2 milijarde kuna, samo su varaždinski poduzetnici ostvarili 

ukupnu neto dobit od 448 milijuna. Porezne olakšice, carinske usluge i 

pojednostavljena cjelokupna administrativna procedura u varaždinsku 

1 

slobodnu zonu dovele su, uz ostale, njemačku tvrtku BHS Corrugated, 

vodećeg svjetskog proizvođača strojeva za proizvodnju kartona. 

Najveći investitor u zonu je austrijska tvrtka Boxmark Leather, jedan 

od najvećih proizvođača kožnih sjedala za vodeće svjetske proizvođače 

automobila BMW, Audi i Porsche, aviona Airbus i namještaja. 

Varaždinci nisu stali na tome, već su osnovali i biotehnološki park, 

poduzetnički inkubator i još jednu slobodnu zonu. 

“Varaždin je uspio zahvaljujući poduzetničkom mentalitetu građana. 

Mi smo kao gradska uprava samo slušali njihove želje i potrebe i 

radili”, kaže Ivan Čehok, kojeg je Financial Times nedavno proglasio 

“hippie” gradonačelnikom zahvaljujući kojem je Varaždin postigao 

to što jest i “pregazio hrvatsku metropolu”.Čehok se hvali i najvišim 

komunalnim standardima, bežičnom mrežom i promišljenom stambenom 

politikom. “U Varaždinu je 11 posto svih POS stanova u državi, 

a istovremeno tu živi jedan posto ukupnog stanovništva. Varaždin je 

doista i grad ugodan za život. Osigurali smo rad svih škola u jednoj 

smjeni, imamo odlične kulturne sadržaje. U različitim sportovima 

imamo više prvoligaša od Rijeke i Osijeka”, kaže Čehok. 

Osim novih investitora koji su u Varaždin došli zahvaljujući slobodnoj 

zoni, prava zvijezda varaždinskog biznisa je Vindija Dragutina Drka. 

U industriji prehrane tu je i Koka, dok građevinski sektor nose tvrtke 

Cesta, Zagorje-tehnobeton i Hidroing. Nezaobilazan je i Varteks te sve 

uspješniji Bambi. 

Foto Željko Hajdinjak, Hrvoje Domini, Ranko Šuvar / Cropix 


Godinama je bio najbogatiji 

grad u bivšoj državi. 

Zagrepčani ga smatraju 

svojim najljepšim urbanim 

izletištem, ali Samoborcima 

je Zagreb samo najbliži veći 

grad u okolici Samobora 

Inkubator poduzetnika 

Ovogodišnji skok Samobora na drugo s 

prošlogodišnjeg 12. mjesta na listi najboljih 

gradova za život u Hrvatskoj, nije iznenadio 

samoborskog pročelnika za gospodarstvo Željka 

Radovanića. Sa 5,6 milijardi kuna ukupnih 

prihoda u 2008. i rastom od 19,9 posto u odnosu 

na prethodnu godinu, Samobor, koji ima status 

grada od 1242. godine jednako kao Zagreb, ipak 

se smatra dijelom zagrebačkog “megapolisa”. 

Samoborski poduzetnici zapošljavaju gotovo 

sedam tisuća ljudi i ostvarili su rast zapošljavanja 

od 8,50 posto. Po tom su kriteriju zauzeli drugo 

mjesto, odmah iza Čakovca. “Uvijek smo mi 

tu negdje, po svim kriterijima, s Varaždinom i 

Čakovcem”, kaže na to Radovanić. 

Od velikih poduzeća ističe se Samoborka čiji 

je vlasnik Želimir Kordić. Riječ je o industriji 

građevinskog materijala čiji prihodi prema podacima 

portala Poslovna.hr iznose 446,4 milijuna 

kuna, a dobit 35 milijuna kuna za 2008. godinu, 

posljednju za koju su podaci dostupni. Poslovna. 

hr procjenjuje da će recesijska 2009. Kordićevu 

Samoborku stajati pada prihoda za 19,7 posto 

te pada neto dobiti za 65,9 posto. Osim Kordića 

koji je najveći samoborski poduzetnik, među 

uspješna srednja poduzeća ubrajaju se Div, 

industrija vijaka, Klimaoprema i Birin. 

Samoborska Klimaoprema, predvođena direktorom 

Brankom Duvnjakom, imala je u 2008. godini 

89,28 milijuna kuna prihoda, koji su odnosu 

na prethodnu godinu 

bili gotovo dvostruko 

veći, odnosno rasli su 

92 posto. U lanjskoj, 

kriznoj godini, Poslovna.hr 

Klimaopremi 

predviđa pad prihoda 

od 13,4 posto, ali ne 

Branko 

Duvnjak 

i pad neto dobiti koja 

je u 2008. iznosila 

8,6 milijuna kuna. 

2 

samobor 

U odnosu na posljednji popis stanovništva u 

Hrvatskoj 2001. i ususret novom iduće godine, 

Samobor se može pohvaliti rastom broja 

stanovnika za 16 posto u posljednjih devet 

godina. Danas u njemu živi više od 40 tisuća ljudi. 

Samoborsko gospodarstvo oduvijek se temeljilo 

na obrtima i malim trgovačkim društvima. Danas 

grad stipendira učenike za deficitarna 

zanimanja i pomaže obrtnike kroz jamstveni 

fond, omogućujući im kapitalna ulaganja ili 

potporu inovatorskim projektima. Kvalitetu 

života u Samoboru ocrtava i činjenica da je 

grad, iako malen, razvio predškolsko, osnovno i 

srednjoškolsko obrazovanje, a razvija i turizam. 

Samobor je u odnosu na Zagreb konkurentan i 

kad je riječ o stanovanju. Prema podacima Burze 

nekretnina, prosječna cijena četvornog metra 

stambenog prostora je za 300 eura jeftinija od 

onog u Zagrebu i iznosi 1604 eura. Poslovni 

prostori u Samoboru nešto su skuplji: 1741 

euro po četvornom metru. U Samoboru jednu 

osnovnu školu pohađa prosječno 183,2 djeteta, 

a u osnovnim školama na svakog učitelja dolazi 

13 učenika. 



Ne samo turistički lunapark 

Dubrovnik 

se odavno 

profilirao kao 

elitna turistička 

destinacija, ali 

istovremeno 

je i grad iz 

kojega godišnje 

pobjegne velik 

broj mladih 

obrazovanih 

stručnjaka. 

Stvara li nova 

garnitura 

temelje za 

njihov povratak? 

Dubrovnik je najveći dobitnik ovogodišnje Forbesove liste. 

Lani nije ušao ni u prvih 20, a ove je godine na visokom 

trećem mjestu. U jednom od najvažnijih povijesnoturističkih 

središta Hrvatske danas živi oko 45 tisuća 

stanovnika, među kojima su 1622 poduzetnika koji iz 

godine u godinu ostvaruju sve veći rast. 

“Naš cilj bio bi ljepota Jadrana uz propulzivnost 

Varaždina”, prokomentirao je listu najuspješnijih 

hrvatskih gradova gradonačelnik Dubrovnika Andro 

Vlahušić. 

Dubrovački poduzetnici zaključili su 2008. s ukupnom 

neto dobiti od 495 milijuna kuna i po tom su rezultatu 

treći hrvatski grad. Ako mjerimo uspješnost poduzetnika 

ostvarenom neto dobiti po zaposlenom, Dubrovnik je 

drugi u državi, s dobiti od 47.164 kune po zaposlenom. 

Na listi ga je pogurala i činjenica da je treći po ostvarenom 

rastu dobiti poduzetnika u godinu dana. Još boljeg 

plasmana stajale su ga iznimno visoke cijene nekretnina, 

zbog kojih mnogi Dubrovčani teško dolaze do vlastite 

nekretnine. Činjenica da je Dubrovnik danas jedno od 

najpoznatijih svjetskih turističkih odredišta, u kojem 

se primjerice odmara i najuspješniji par u svijetu show 

businessa prema izboru magazina Forbes, Jay-Z i Beyonce, 

mladim Dubrovčanima tako ustvari otežava život. 

Jednako možda kao i gužva koja nastaje u gradu svaki 

put kada uplovi kruzer. Grad je i poznati centar kulture u 

koji mnogi dolaze zbog filmskih festivala i Dubrovačkih 

ljetnih igara. 

“Dubrovnik je administrativno, političko i kulturno 

središte županije. Riječ je o gradu koji je doista ugodan za 

biznis i život po svim kriterijima osim cijene stanovanja. 

Ovdje je relativno lako pokrenuti biznis, a s druge strane 

imamo i visok socijalni standard i dobre škole. Sva djeca 

upisana su u vrtiće i škole”, ističe gradonačelnik Andro 

Vlahušić. 

Glavne gospodarske grane već su stoljećima brodogradnja, 

turizam, pomorstvo, trgovina i obrt. Kada je riječ o 

turizmu, Dubrovnik se profilirao kao jedna od rijetkih 

hrvatskih elitnih destinacija. Od 23 hrvatska hotela s pet 

zvjezdica, čak 13 se nalazi u Dubrovačko-neretvanskoj 

županiji. Samo u Dubrovniku ih je sedam. “Turizam nam 

je izuzetno važan, ali nije jedina gospodarska grana i ne 

može samo turizam nositi cijeli grad”, kaže Vlahušić. 

Uz brojne hotele, među kojima su poznati Excelsior i 

Rixos Libertas, nositelj dubrovačkog biznisa svakako je i 

pomorski prijevoznik Atlantska plovidba, čiji su dioničari 

hrvatski milijunaši. 

Foto Branimir Kvartuc, Damjan Tadić / Cropix 

dubrovnik 

3 

30 F o r b e S svibanj 2010 

Dubrovački 

gradonačelnik 

Andro Vlahušić 

poklanja Croata 

kravatu Mickeyju 

Rourkeu

Milan Bandić 

Najbogatiji i sve neugodniji 

Premda grad Zagreb uvjerljivo dominira u poslovanju 

hrvatskih poduzetnika, ove je godine izgubio prošlogodišnje 

drugo mjesto na Forbesovoj listi. Zagreb je i dalje prvi u 

državi s 29. 273 poduzetnika koji zapošljavaju više od 365 

tisuća radnika, no kriza je već 2008. počela zatvarati tvrtke 

pa hrvatska metropola nije ušla ni među prvih 20 gradova 

po godišnjem rastu broja poduzetnika. Jednaka je situacija 

s brojem zaposlenih. Zagreb je na listi najboljih srušila i 

lista čekanja za vrtiće u mnogim gradskim kvartovima te 

iznadprosječna cijena nekretnina. 

Međutim, u Zagrebu je i dalje većina najuspješnijih 

hrvatskih tvrtki. Tu živi dobar dio hrvatskih milijunaša. 

Kvalitetu života, obrazovanja i izbor koji nudi, teško može 

nadmašiti bilo koji drugi hrvatski grad. Zagreb je po svim 

pokazateljima jednak ostatku Hrvatske ili čak bolji. Svi 

hrvatski poduzetnici 2008. godine ostvarili su neto dobit od 

17,2 milijarde kuna. Samo zagrebački poduzetnici poslovali 

su s neto dobiti od 11,7 milijardi kuna. 

5 

zagreb 

čakovec 

Miran život na granici s EU 

4 

Čakovec je drugu godinu zaredom dostojan predstavnik Međimurske županije na 

Forbesovoj listi. Po većini kriterija uvijek se svrstava među prvih dvadeset najboljih 

gradova. Iako se nikada ne spominje u kontekstu najboljih ili najuspješnijih 

poduzetnika u državi s jakim političkim zaštitnicima, riječ je o malom gradu koji 

pruža ugodan život svojim stanovnicima. Plus su svakako niska cijena nekretnina i 

dostupnost vrtića. 

Okosnica čakovečkog biznisa su Čakovečki mlinovi na čelu sa Stjepanom Vargom. 

Posljednjih godina sve se više razvija i malo poduzetništvo pa je među 958 

poduzetnika mnogo malih. Čakovec ima svoju tekstilnu industriju koju nose MTČ- 

Međimurska trikotaža i jedna od najstarijih hrvatskih tvrtki, Čateks. 

Posljednjih godina grad je dobio i nekoliko trgovačkih centara. Aktivne su i tvrtke u 

industriji obuće, proizvodnji hrane, metaloprerađivačkim pogonima i graditeljstvu. 

Stjepan 

Varga 



karlovac 

Grad pištolja i niskih poreza 

Uz tradicionalnu industriju koja se u krizi teško održava na površini, pravi bum 

napravila je izvozno orijentirana tvornica pištolja i pušaka 

Priča o karlovačkim poduzetnicima zapravo je priča o stotinama 

uspona i padova. Nekadašnji divovi socijalističke industrije (industrija 

obuće KIO, mljekarska tvrtka KIM, Pamučna industrija Duga Resa...) 

danas su na koljenima, a prva mjesta top-liste najuspješnijih uglavnom 

pripadaju poduzećima pod stranom upravom, poput Karlovačke pivovare, 

neprikosnovene kraljice karlovačkog poduzetništva koja je 2008. 

ostvarila prihod od 643,9 milijuna kuna, plasiravši se prema visini 

prihoda na prvo mjesto u Karlovačkoj županiji. 

No kriza je dotakla i ovo područje, stranim investitorima zanimljivo 

zbog izvrsnog strateškog i prometnog položaja, ali i niskih davanja 

(prirez je u Karlovcu 12, a u Zagrebu, primjerice, 18 posto). Tvrtke s 

područja županije u prošloj su godini zabilježile pad ukupnih prihoda 

za oko šest posto, pad izvoza za 14 posto, dok je broj nezaposlenih 

povećan za gotovo 12 posto i krajem prošle godine bilo ih je 12.744 

prema podacima Gospodarskog vijeća Županijske 

komore Karlovac. Predsjednik Komore Zlatko Kuzman 

tada je izjavio kako još uvijek nema jasnih 

pokazatelja da se izlazi iz krize, istaknuvši da je 

izvoz smanjen u tekstilnoj, drvnoj i industriji plastike 

te blago u strojogradnji. No metalna industrija te 

proizvodnja hrane i pića (Karlovačka pivovara, PPK 

Mesna industrija, KIM...) i dalje se dobro drže. Još 

uvijek je vrlo jaka grupacija Alstom Hrvatska koja 

Zlatko 

Kuzman 

6 

je nedavnom akvizicijom tvrtke Turboteh postigla bolji plasman na 

tržištu tzv. servisnih aktivnosti i povećala broj usluga koje pruža. Najzahtjevniji 

strojarski poslovi u Hrvatskoj i dosad su pripadali Alstomu, 

no integracijom Turboteha tvrtka je, istaknuto je tada, poboljšala 

kompetenciju i učinkovitost u segmentima upravljanja projektima i 

radilištima. 

PPK Karlovačka mesna industrija na drugom je mjestu po visini 

prihoda, jer je u 2008. imala ukupni prihod od 500,1 milijun kuna, dok 

je IGM Tounj na trećem mjestu s 234 milijuna kuna prihoda. 

Nezaobilazno je, dakako, spomenuti HS Produkt, koji je u kratko vrijeme, 

proizvodnjom pištolja i pušaka od kojih je dio završio u američkoj 

vojsci, izokrenuo karlovačko poduzetništvo. Zapravo se ono tek pojavom 

HS-a počelo orijentirati na izvoz, prateći primjer te uspješne tvrtke 

koja je s recesijom također zabilježila određene padove, no i dalje 

se nalazi na četvrtom mjestu top-liste najuspješnijih. 

Unatoč očekivanom padu tržišta od 10-20 posto, u 

HS Produktu očekuju da će i u 2010. ostvariti prihod 

gotovo jednak lanjskom, koji je iznosio rekordnih 

300 milijuna kuna. Taj rekord pripisuju prodaji na 

američkom tržištu koja je premašila sva očekivanja, 

a u 2010. očekuju prihod između 200 i 300 milijuna 

kuna. Logičan put uprava HS-a vidi u širenju na tržište 

istočnoeuropskih članica NATO saveza. 

Foto Boris Štajduhar i Cropix 


10 

sveta nedelja 

koprivnica 

Unatoč svemu - Podravka 

Za razliku od svojih konkurenata među gradovima u sjevernoj 

Hrvatskoj, Čakovca i Varaždina gdje se biznis sve više temelji na 

malim i srednjim poduzećima te razvoju slobodnih poduzetničkih 

zona u kojima se pokreće proizvodnja, Koprivnica se uvelike 

može svesti na znak jednakosti s Podravkom, jednom od najvećih 

hrvatskih kompanija. Ako nije Podravka, onda je neko njezino bivše 

poduzeće poput pivovare Carlsberg, odnosno nekadašnje Panonske 

pivovare koju su kupili Danci. Koprivnica je po našim kriterijima 

visoko rangirana u kategoriji rasta broja poduzetnika koji je iznosio 

20,5 posto, no visoko se plasirala zahvaljujući jeftinim nekretninama. 

Prema Burzi nekretnina, prosječna cijena stambenog 

kvadrata iznosi samo 972 eura. Četvorni metar poslovnog prostora 

tek je nešto skuplji i stoji 1106 eura. Prvo mjesto Koprivnica 

je zauzela prema kriteriju brzine zapošljavanja, nadmašivši 

Varaždin i Rijeku. 

Novac iz hrastove bačve 

Najistočniji hrvatski grad ove je godine po prvi put ušao na listu 20 najboljih i 

definitivno podigao “rejting” kontinentalne Hrvatske. Dunavsko kraljevstvo vina 

danas ima oko 9000 stanovnika, a poznato je i kao rodno mjesto ministra poljoprivrede 

Petra Čobankovića. 

Upravo vinogradarstvo i vinarstvo jedna su od glavnih gospodarskih grana ovog 

kraja. Iločki traminac poznat je u cijelom svijetu i dio je vinoteke engleskog dvora. 

Najveći proizvođač vina su Iločki podrumi, a cijeli kraj nosi i više manjih kvalitetnih 

vinarija, koje su udružene u Iločku vinsku cestu. Ilok je među prvih deset 

“pogurao” najveći rast prihoda među svim gradovima u 2008. godini u odnosu 

na prethodnu godinu. Svega 52 poduzetnika, a s tim je brojem Ilok tek na 186. 

8 

mjestu u državi, u 2008. je poslovalo s neto dobiti od 22 milijuna kuna, što 

je godišnji rast od 385 posto. S takvim je rastom Ilok zauzeo prvo mjesto 

na ljestvici najboljih. 

Iločki podrumi najveći su od 

niza vinarija u najistočnijem 

hrvatskom gradu 

ilok 

imotski 

Mali i sretni 

Sveta Nedelja nekad je bila jedna od deset 

najbogatijih hrvatskih općina, a danas ima status 

grada. Forbesova lista dokazala je da je taj status 

zaslužen. Jeftinije nekretnine nego u Samoboru 

i kvaliteta života manje sredine privukle su proteklih 

godina u taj grad mnoge nove stanovnike. 

Grad je to uspješnih poduzetnika, kojih je više od 

470. Samo u 2008. godini poslovali su s neto dobiti 

od 231,3 milijuna kuna. Prema tom rezultatu 

Sveta Nedelja je deveti hrvatski grad. Poduzetnici 

su se raspršili po najrazličitijim sektorima, a 

mnogi uspijevaju dobro raditi i zaraditi u oazi 

anonimnosti. U gradu je mnogo malih obrtničkih 

radionica, ali i ozbiljnih tvrtki koje zarađuju 

9 

milijune. U Svetoj Nedelji uspješno radi 

poznati klesar Stipe Lucić, koji zapošljava 

50 radnika sposobnih iz kamena 

napraviti sve što poželite. 

7 

Pršuti, roboti i Todorić 

Imotskii, grad u unutrašnjosti Dalmacije, na listu najboljih 

gradova za život lansirala je njegova najpoznatija 

tvrtka, Skladgradnja braće Slavena i Joze Žužula. Na 

prošlogodišnjoj Forbesovoj listi najboljih poduzeća u 

Hrvatskoj tvrtka je zauzela 11. mjesto. Nedugo potom, u 

USKOK-ovoj akciji prigodnog imena Nesklad braća Žužul 

su pritvorena zbog sumnje da je Skladgradnja preskupo 

naplaćivala bojenje tunela na hrvatskim autocestama. 

Osim Skladgradnje, koja je najveće poduzeće, Imotski 

je u 2008. imao rast broja poduzetnika za 20 posto, a 

neto dobit svih poduzetnika u gradu narasla je za 53 

posto. Kriteriji rasta podigli su Imotski na Forbesovoj 

listi. Gradonačelnik Ante Đuzel kaže pak da Imotskom 

nedostaje oko 300 radnih mjesta, čemu misli doskočiti 

otvaranjem tržišnog centra koji će zapošljavati 200 ljudi. 

U obližnje Vinjane Donje uskoro poslovno useljava Ivica 

Todorić, koji tamo gradi novu tvornicu za proizvodnju 

jaja. U pogonu će ipak, kako kaže gradonačelnik, raditi 

samo “roboti iz Kine i nekoliko ljudi”. 



West Gate 

Jeftino, malo, tik do Zagreba 

Zaprešić se opasno približio Samoboru po imidžu malog grada u zagrebačkom 

prstenu koji je ugodan za život. Sve više mladih obitelji radi u Zagrebu, a živi u okolici. 

Zaprešić je lani dobio West Gate, najveći trgovački centar u Hrvatskoj. Kada je riječ 

o biznisu, u gradu dominira industrija keramike, porculana i vatrostalnih proizvoda u 

poznatoj tvrtki Inker. Zaprešić ima i svoju kemijsku i kovinsku industriju (tvrtka Karbon 

Nova) te proizvodnju tehničkog plina (tvrtke Messer Croatia plin i Montkemija). 

Ipak, kao i u mnogim drugim hrvatskih gradovima, prevladava trgovina i ugostiteljstvo 

u kojima radi veći dio od 565 poduzetnika. Mlade obitelji stoga se u Zaprešić 

ne sele zbog boljeg posla nego zbog lakšeg stambenog zbrinjavanja i ugode življenja 

koju pruža manji grad. S oko 25. 000 stanovnika, Zaprešić je danas treći po veličini 

grad u Zagrebačkoj županiji, s odličnom perspektivom daljnjeg razvoja. 

12 

zaprešić 

Grad bez nezaposlenih 

Rovinj je izgubio prošlogodišnju titulu najboljeg hrvatskog grada za život i biznis. 

I dalje je, međutim, na listi 20 najboljih. I dalje taj status prije svega može 

zahvaliti Adris grupi, hrvatskoj perjanici duhanskog biznisa koja se dokazala 

kao okosnica lokalnog razvoja. Premda nije među deset najuspješnijih gradova 

ni po broju zaposlenih niti po broju poduzetnika, drugi je u državi po ostvarenoj 

neto dobiti poduzetnika. Od 978 milijuna kuna neto dobiti koje su poduzetnici 

u Rovinju ostvarili 2008. godine, čak trećina pripada upravo Adris grupi, 

zahvaljujući kojoj su se obogatili mnogi građani Rovinja, njezini sadašnji ili bivši 

radnici i mali dioničari. 

Grad nema problema s nezaposlenošću, a kvaliteti života svakako pridonosi 

i ugodna mediteranska klima. Sve to dovoljan je mamac za mnoge koji su 

upravo Rovinj izabrali kao svoj grad za život. 

Plinio Cuccurin, 

Adris grupa 

rovinj 

13 

pula 

15 

12 učenika po učitelju 

Povoljan zemljopisni položaj, burna povijest i bogatstvo 

kulturno-povijesnih spomenika učinili su Pulu jednim od 

najprivlačnijih turističkih odredišta na jadranskoj obali. 

Pa ipak, taj grad nije ušao na prošlogodišnju Forbesovu 

listu, zbog gubitka u poslovanju brodogradilišta Uljanik. 

Ove je godine napokon na listi. Pula je s 2230 poduzetnika 

pretekla i neke mnogo veće gradove te se svrstala 

na četvrto mjesto po tom kriteriju. Njihova ukupna 

neto dobit od 165 milijuna kuna u 2008. godini ugurala 

je Pulu na ovogodišnju listu, baš kao i prvo mjesto sa 

svega 43 djece po vrtiću i dobar prosjek od 12 učenika 

po učitelju. 

Brodogradnja, dakle Uljanik i Tehnomont brodogradilište, 

temelj je gospodarstva. Ostale proizvodne 

djelatnosti su raznovrsne, od proizvodnje cementa (Istra 

cement), stakla (Schott Boral) do prehrambene industrije 

(Brionka). Važna djelatnost je i turizam pa Pula ima desetak 

hotela, dva kampa, nekoliko turističko apartmanskih 

naselja te dvije marine. Pula ima svoju zračnu luku, 

što je također veliki plus za grad. 

Foto Srecko Niketić / Cropix 


17 

Sve bolja za život 

Robert Ježić 

rijeka 

Sa 4058 poduzetnika Rijeka je treći grad u državi, iza Zagreba i 

Splita. Oni su 2008. zaključili s ukupnim prihodima od 22 milijuna 

kuna što je grad svrstalo na treće mjesto na toj listi, jednako kao i 

prema broju zaposlenih. Metropola sjevernog Jadrana, za razliku 

od Splita, posljednjih godina nosi imidž urbane sredine ugodne za 

život. Značajan broj Riječana i dalje ovisi o sudbini brodogradilišta 

3. maj koje je godinama nositelj industrijskog razvoja grada. 

Unatoč i dalje velikoj važnosti brodogradnje, Rijeka prolazi 

ekonomsku tranziciju iz nekadašnjeg industrijskog u grad u kojem 

dominiraju uslužne djelatnosti s naglaskom na razvoj riječkog prometnog 

pravca i urbanog turizma. Prema svim kriterijima Rijeka je 

definitivno jedan od gradova pokretača Hrvatske. 

Najpoznatiji poduzetnik je Robert Ježić, vlasnik zagrebačkog 

DIOKI-ja, koji je osigurao svoj utjecaj u Rijeci kupnjom Novog lista. 

bjelovar 

Grad sa sudbinom Peveca 

Zajedno s potonućem poslovnog carstva obitelji Pevec djelomično će 

potonuti i sam Bjelovar. Upravo je Pevec proteklih godina nosio gospodarstvo 

grada i velik dio ukupne dobiti svih poduzetnika. Činjenicu da 

je na našoj ovogodišnjoj listi najuspješnijih gradova, Bjelovar u velikoj 

mjeri može zahvaliti kriterijima o poslovanju poduzetnika iz 2008. 

godine. Te je godine Pevec ostvario promet od preko 400 milijuna eura 

te dosegao brojku od gotovo 4000 zaposlenih. Nagla ekspanzija u kombinaciji 

s krizom pokazala se pogubnom za tu trgovačku i transportnu 

grupaciju. Iako više nema Peveca, Bjelovar i dalje ima svoju glavnu 

političku zaštitnicu Đurđu Adlešić. Ima, naravno, i niz drugih poduzetnika, 

kao što je Stjepan Hittner koji je u svojoj tvrtki 

19 

Hittner nastavio proizvodnu tradiciju bivše tvornice 

traktora Tomo Vinković. 

poreč 

20 

Bum malih tvrtki 

Okosnica gospodarstva u Poreču je turizam, a 

glavni je “igrač” Valamar koji u gradu ima čak 

17 objekata - osam hotela, četiri apartmanska 

naselja, četiri kampa i jedan Valamar Club. Poreč 

je drugu godinu zaredom uspio ući na listu 

gradova pokretača Hrvatske. Zbog turizma i 

stalne potražnje za nekretninama, sve jadranske 

gradove na listi ruše iznadprosječne cijene. 

Pluseve pak dobivaju zbog kvalitete života i 

ugodne mediteranske klime. Ni Poreč po tome 

nije iznimka. 

U Poreču radi 1143 poduzetnika koji su 2008. 

zaključili sa 106,6 milijuna kuna neto dobiti. 

Sve je više malih poduzetnika, a trgovina je 

jedna od ključnih djelatnosti. Nezaposlenost je 

zahvaljujući sezonskim poslovima uvijek ispod 

državnog prosjeka, pa je po brzini zapošljavanja 

taj grad u boljoj poziciji od mnogih drugih koji 

muku muče s pretrpanim burzama. 



Rast neto dobiti 

Grad 

1 Rovinj 211.92 

Iako je Zagreb jedini grad na našoj listi čiji su poduzetnici zajedno ostvarili milijunsku neto 

dobit, ona je 2008. u odnosu na prethodnu godinu pala za 22,8 posto, na 11,6 milijuna 

kuna. Od gradova koji su ušli u konkurenciju za Forbesovu listu, pad neto dobiti svih 

poduzetnika ima 51 grad, dok ih je 30 imalo rast neto dobiti. Među onima kojima je neto 

dobit pala je Rovinj, i to zahvaljujući padu neto dobiti Adris grupe, najvećeg i ključnog 

poduzeća u gradu. Rovinjski su poduzetnici ostvarili 15 posto manju neto dobit i ona je 

pala ispod milijun kuna. Najvećim rastom neto dobiti mogu se pohvaliti poduzetnici u Iloku, 

Dubrovniku i Otoku kod Vinkovaca. Budući da je riječ o podacima za 2008. godinu, na veliki 

rast neto dobiti dubrovačkih poduzetnika, koji je iznosio 333,4 posto, značajno je utjecalo 

poslovanje Atlantske plovidbe, brodara pod vodstvom kapetana Ante Jerkovića. Atlantska je 

tada uz rast prihoda od 52,1 posto ostvarila rast neto dobiti od 213 posto. Prema podacima 

portala Poslovna.hr, neto dobit je skočila s 216 na 688,3 milijuna kuna. 

Gradovi s najvećom neto dobiti 

Rang 

Grad 

Neto dobit 2008 

(tisuća kn) 

1 Zagreb 11,696,710 

2 Rovinj 978,215 

3 Dubrovnik 494,843 

4 Varaždin 448,457 

5 Velika Gorica 354,906 

6 Karlovac 314,136 

7 Osijek 301,133 

8 Samobor 242,844 

9 Sveta Nedelja 231,348 

10 Čakovec 192,318 

11 Rijeka 180,924 

12 Pula 165,463 

13 Vukovar 154,193 

14 Našice 153,921 

15 Slavonski Brod 149,182 

16 Bjelovar 145,286 

17 Koprivnica 123,522 

18 Poreč 106,651 

19 Labin 104,329 

20 Bakar 88,367 

Gradovi s najvećim rastom neto dobiti 

Rang 

Rovinj i Našice 

Grad 

Rast neto 

dobiti (%) 

1 Ilok 385.0 

2 Dubrovnik 333.4 

3 Otok (Vinkovci) 141.3 

4 Orahovica 76.3 

5 Labin 70.9 

6 Lepoglava 68.4 

7 Križevci 65.2 

8 Nova Gradiška 61.1 

9 Imotski 59.3 

10 Karlovac 47.3 

11 Prelog 41.2 

12 Vodnjan 39.3 

13 Biograd na Moru 34.8 

14 Buzet 33.5 

15 Dugo Selo 33.3 

16 Knin 29.1 

17 Ploče 19.8 

18 Pakrac 15.5 

19 Slunj 14.0 

20 Zlatar 12.9 

Iako Adris grupa, ključna rovinjska tvrtka, nije imala ni 

rast prihoda ni rast neto dobiti, njezina snaga i uspješnost 

očituju se kroz kriterije neto dobiti po zaposlenom i neto 

dobiti po poduzetniku, te po kriteriju najveće neto plaće. 

Gradić u Istri nadmašio je u ta tri kriterija svu konkurenciju. 

Dobit po zaposlenom u Rovinju je 267,6 posto veća od 

dobiti po zaposlenom u Našicama, gradu koji je zauzeo 

Gradovi s najvećom dobiti po zaposlenom 

Rang 

Dobit po zaposlenom 

(tisuća kn) 

2 Našice 57.65 

3 Slunj 51.00 

4 Vrgorac 48.84 


6 Sveta Nedelja 39.88 

7 Samobor 35.72 

8 Ilok 34.30 

9 Zagreb 32.04 

10 Velika Gorica 31.47 



13 Pakrac 22.77 

14 Poreč 18.57 

15 Varaždin 17.67 

16 Ploče 16.29 


18 Zaprešić 15.46 


20 Bjelovar 15.02 

Gradovi s najvećom dobiti po poduzetniku 

Rang 

Grad 

Dobit po poduzetniku 

(tisuća kn) 

1 Rovinj 1137.46 

2 Vrgorac 1014.15 

3 Našice 845.72 

4 Slunj 500.59 



7 Ilok 423.48 

8 Zagreb 399.57 




12 Varaždin 301.18 

13 Samobor 272.86 

14 Koprivnica 259.50 

15 Ploče 246.47 


17 Pakrac 213.31 

18 Kutina 210.44 

19 Čakovec 200.75 

20 Vinkovci 199.53 

drugo mjesto po tom kriteriju. Malim Našicama i Rovinju 

zajedničko je to što su središta velikih kompanija. 

U Našicama djeluje uspješna Nexe grupa Ivana Ergovića. 

Prema konsolidiranom financijskom izvješću, ta grupacija 

primarno orijentirana na proizvodnju građevinskog materijala 

ostvarila je 10 posto rasta prihoda i 10,6 posto rasta 

neto dobiti. 

Foto Goran Mehkek / Cropix, Boris Štajduhar 


Gradovi s najvećim brojem poduzetnika 

Rang 

Grad 

1 Zagreb 29.273 

2 Rijeka 4058 

3 Pula 2230 

4 Osijek 2086 

5 Zadar 1636 

6 Dubrovnik 1622 

7 Varaždin 1,489 

8 Poreč 1143 

9 Velika Gorica 1111 

10 Karlovac 983 

11 Čakovec 958 

12 Samobor 890 

13 Rovinj 860 

14 Slavonski Brod 769 

15 Bjelovar 626 

16 Opatija 617 

17 Zaprešić 565 

18 Koprivnica 476 

19 Sveta Nedelja 470 

20 Vinkovci 442 

Zvonimir Mršić, koprivnički 

gradonačelnik, htio je da grad 

kupi uzdrmanu Podravku 

Broj poduzetnika 

2008. 

Rast onih s najvećim brojem poduzetnika 


2 Zadar 13.45 


4 Zaprešić 11.66 

5 Poreč 9.90 

6 Oopatija 9.59 

7 Rovinj 8.59 



10 Pula 7.68 




14 Čakovec 4.24 

15 Rijeka 4.10 



18 Slavonski Brod 2.53 

19 Osijek 2.15 


Zagrebački 

plus i minus 

U Zagrebu je osnovano i radi 621 posto više tvrtki 

nego u Rijeci, gradu koji, iza Zagreba, zauzima drugo 

mjesto na listi hrvatskih gradova po broju poduzetnika. 

Pritom su u rangiranje uvršteni samo oni gradovi 

čiji su poduzetnici na kraju 2008. imali neto dobit 

i u kojima je broj poduzetnika rastao. Zagreb ima 

250 posto više tvrtki od treće Pule, dok su Vinkovci 

sa samo 442 tvrtke uspjeli ući na listu prvih 20 po 

broju poduzetnika koji su svi zajedno uspješno radili 

tijekom 2008. godine. Među tim gradovima ističe se 

Koprivnica, jer jedino je u tom gradu broj poduzetnika 

u odnosu na prethodnu narastao za više od 20 posto. 

Rast broja poduzetnika veći je za 52,4 posto nego u 

prvom konkurentu, Zadru. 

Koprivnica, za koju će njezin osebujni gradonačelnik 

Zvonimir Mršić reći da je “najljepši mali grad na 

svijetu”, krajem prošle godine postala je zbog afere Podravka najčešće spominjani mali grad 

u Hrvatskoj, ali u negativnom kontekstu. Zbog ratoborne Koprivnice, nesklone prilagodbi 

novom vremenu, njezinoj Podravki prijeti potonuće na razinu poljoprivredno-prehrambenog 

kombinata. Gradonačelnik Mršić u svakom slučaju ostaje zapamćen po izjavi da bi rado dao 

pod hipoteku koprivničko komunalno poduzeće i tako omogućio gradu da kupi Podravku. 

Broj poduzetnika u Zagrebu narastao je za 6,57 posto i metropola s tim rastom nije ušla 

među prvih deset gradova po rastu broja poduzetnika među onima u kojima ih ima najviše. 

Rang 

Grad 

Rast broja 

poduzetnika (%) 

Rast poduzetnika 

Za Vrgorac, grad bez mora u Dalmaciji, do 

prije nekoliko godina u Zagorju možda nisu 

ni čuli. U Karlovcu i okolici vjerojatno jesu, 

ali ne zbog grada, već zbog 

vrgoračke Mesne industrije 

Braća Pivac, treće mesne 

snage na hrvatskom tržištu 

u sklopu koje posluje i 

Karlovačka mesna industrija. 

No za Vrgorac od prije 

dvije godine moraju znati 

svi. Do grada što ga od 

Bosne i Hercegovine dijeli 

samo jedno brdo stigla 

je autocesta, kojoj može 

zahvaliti i prvo mjesto po Miljenko Pivac 

rastu broja poduzetnika u 

konkurenciji 99 hrvatskih gradova u kojima 

je broj poduzetnika rastao i zajedno su 

ostvarili dobit. Vrgorac je “grad slučaj” u 

političkom smislu. Lokalni izbori lanjskoga 

svibnja u tom su gradu ostali upamćeni po 

tome što na njima pravo glasa ima više od 

140 ljudi s prebivalištem prijavljenim na 

vrgoračku osnovnu školu. Zapravo žive u 

Hercegovini. Na nezakonitost takvog stanja 

kao kandidat za gradonačelnika upozoravao 

je Miljenko Pivac, nasljednik Mesne 

industrije Braća Pivac. Za gradonačelnika je 

izabran Borislav Matković. 

Rast broja poduzetnika među svim 

gradovima u Hrvatskoj 

Rang 

Grad 

Rast broja poduzetnika 

08/07 (%) 


2 Slunj 22.5 



5 Prelog 16.9 


7 Drniš 14.8 

8 Benkovac 14.5 

9 Belišće 13.5 

10 Zadar 13.5 

11 Knin 13.4 

12 Biograd na Moru 12.5 

13 Buzet 12.4 




17 Krk 10.6 

18 Poreč 9.9 

19 Opatija 9.6 

20 Glina 9.5 



Milijuni, ljudi i adrese 

Najviše zaposlenika u tvrtkama ima, 

naravno, Zagreb - čak 911,9 posto više 

od Rijeke koja je sljedeća na listi po 

broju zaposlenih; čak 1336,5 posto više 

od Osijeka koji je treći na listi gradova, 

s najviše zaposlenih rangiranih po rastu 

broja zaposlenika. Zaposlenici u Zagrebu, 

pokazalo je naše istraživanje, primaju treću 

najveću neto plaću u državi, nakon onih 

u Rovinju i Velikoj Gorici, gradu koji je dio 

zagrebačkog prstena. Među gradovima u 

kojima tvrtke zapošljavaju najviše ljudi u 

državi najveći rast broja zaposlenih u 2008. 

u odnosu na prethodnu godinu imao je 

Čakovec, ali on nije prešao 10 posto. Slijede 

Samobor i Varaždin. Broj poduzetnika 

odnosno tvrtki u Čakovcu je rastao 4,24 

posto. Na listi hrvatskih milijunaša koju je 

prošlog mjeseca objavio Forbes našli su se 

i vlasnici Čakovečkih mlinova, supružnici 

Stjepan i Ružica Varga s ravnopravno 

podijeljenih 89,13 milijuna kuna kapitala. 

Gradonačelnik Čakovca, grada koji u razvoju 

malog poduzetništva silno želi konkurirati 

Varaždinu, je Branko Šalamon. 

Gradovi s najvećim brojem zaposlenih 

Rang 

Grad 

Broj zaposlenih 

2008. 

1 Zagreb 365.072 

2 Rijeka 36.078 

3 Osijek 25.413 


5 Pula 15.546 


7 Zadar 13.753 

8 Slavonski Brod 11.451 




12 Bjelovar 9670 

13 Vinkovci 8108 


15 Vukovar 5818 


17 Poreč 5744 

18 Križevci 4744 

19 Rovinj 4616 

20 Đakovo 4604 

Rast broja zaposlenih u gradovima s 

najvećim brojem zaposlenih 

Rang 

Grad 

Rast broja zaposlenih 

08/07 (%) 








8 Vukovar 4.76 

9 Zagreb 4.65 



12 Zadar 2.92 


14 Pula 2.30 



17 Đakovo 1.91 

18 Osijek 1.65 

19 Rovinj 0.43 

20 Poreč 0.09 

Rast broja zaposlenih među svim gradovima 

Rang 

Grad 

Rast broja zaposlenih 

08/07 (%) 


2 Knin 20.2 

3 Gospić 17.6 

4 Sinj 15.7 

5 Glina 14.9 


7 Slunj 14.8 

8 Buje 14.0 


10 Omiš 13.6 

11 Jastrebarsko 12.8 

12 Sveti Ivan Zelina 12.2 


14 Prelog 10.3 


16 Bakar 8.8 


18 Varaždin 8.4 


20 Opuzen 8.0 

Imotski put na vrh 

Imotski je, prema zadnjim dostupnim podacima, u konkurenciji 82 grada u čijim je tvrtkama broj 

zaposlenih rastao imao najveći rast od 28,9 posto, pri čemu se po kriteriju rasta broja poduzetnika 

taj grad nije kvalificirao u 20 najboljih. Taj grad u dalmatinskom zaleđu ima čak 42,7 posto 

veći rast broja zaposlenih od Knina, koji je sljedeći na listi. Tajna je, naravno, u građevinskom 

poduzeću Skladgradnja, u posljednje vrijeme poznatijem po USKOK-ovoj akciji u kojoj su braća 

Slaven i Jozo Žužul završili u pritvoru nakon što je otkriveno da je Skladgradnja preskupo 

naplaćivala bojenje tunela na autocestama. Slučaj Skladgradnje 

i broja zaposlenih otišao je tako daleko da je netom nakon 

uhićenja voditeljica središnjeg Dnevnika HRT-a objašnjavala kako 

je Skladgradnja bez obzira na aferu najveći poslodavac u tome 

kraju. Skladgradnja je u prošlogodišnjem prosinačkom broju 

Forbesa našla mjesto i na listi najboljih hrvatskih tvrtki, izvedenoj 

iz podataka bonitetne kuće Coface Hrvatska. Bili su 11. Uspinjanje 

Imotskog na vrh liste prema kriteriju broja zaposlenih, što je 

grad dovelo i u sam vrh glavne liste, zorno prikazuje način poslovanja 

u Hrvatskoj, iz čega se može zaključiti da oni koji se klone 

dogovorno preplaćenih poslova nisu konkurentni na listama 

koje počivaju na brojkama. Uz Koprivnicu koju je ja na zao glas 

dovela afera Podravka i Vrgorac kojeg je nemoguće poštedjeti 

kritike zbog virtualnih birača s pravom glasa na izborima, Imotski 

s gradonačelnikom Antom Đuzelom još je jedan primjer uspjeha 

s mrljom. 

Slaven 

Žužul 


Foto Nikola Vilić, Boris Kovačev / Cropix 

Gradovi s najvećim prihodom 

Rang 

Grad 

Ukupni prihodi 

2008. (kn) 

1 Zagreb 367,135.079 

2 Rijeka 22,179.486 

3 Varaždin 16,961.,570 

4 Osijek 16,602.224 

5 Velika Gorica 11,660.377 

6 Pula 9,082.142 

7 Sveta Nedelja 7,201.129 

8 Čakovec 6,908.132 

9 Dubrovnik 6,427.001 

10 Koprivnica 6,132.817 

11 Bjelovar 5,891,273 

12 Karlovac 5,645.414 

13 Samobor 5,642.087 

14 Slavonski Brod 5,562.345 

15 Vinkovci 4,723.257 

16 Kutina 4,254.113 

17 Poreč 3,336.463 

18 Kaštela 3,178.998 

19 Križevci 2,986.599 

20 Zaprešić 2,944.078 

Rast prihoda u gradovima s najvećim 

prihodom 

Rang 

Grad 

Rast prihoda 

(%) 


2 Kutina 23.4 




6 Pula 14.7 



9 Zagreb 7.6 




13 Osijek 6.3 



16 Rijeka 2.5 


18 Kaštela 2.4 


20 Poreč 0.8 

Prihod poduzetnika 

Prihodi svih zagrebačkih poduzetnika u 2008. godini bili su 16,5 puta veći od prihoda poduzetnika 

u Rijeci i 21,6 puta veći od prihoda poduzetnika u Varaždinu. Prihodi poduzetnika u Zagrebu veći 

su 125 puta od prihoda poduzetnika u Zaprešiću, posljednjem na listi 20 gradova s najvećim 

prihodom svih poduzetnika. No Zaprešić, grad koji je dio zagrebačkog prstena, a dio njegovog 

vodovoda spojen je na zagrebački jer je svojedobno bio tek jedno od sela u okolici Zagreba, 

nadmašio je metropolu u rastu prihoda ostvarenom u 2008. godini. Među 20 gradova s najvećim 

prihodom poduzetnika upravo je Zaprešić, kojem je gradonačelnik Željko Turk, imao najveći rast 

prihoda od 23,8 posto. U tom rastu nije sudjelovalo jedno od najstarijih poduzeća, Inker, ali jest 

Messer Croatia plin s direktorom Robertom Mustačem. Budući da je broj poduzetnika u Zaprešiću 

narastao za 11,6 posto, rast prihoda može se pripisati većem broju malih poduzeća. 

Gradonačelnik 

Zaprešića Željko Turk 

Agrokor i vino 

Među 92 grada koja su 2008. imala rast prihoda 

u odnosu na prethodnu godinu, najveći 

rast prihoda imao je Ilok, i to 58,1 posto, s 

204,5 na 324,2 milijuna kuna. Tome rastu 

pridonijeli su Iločki podrumi, dio Agrokora, 

koncerna Ivice Todorića, s rastom prihoda od 

34 posto, sa 50 na 68 milijuna kuna. Todorić 

je i u vinima osvojio prvu tržišnu poziciju, a 

rast se odrazio na poslovanje najistočnijeg 

hrvatskog grada na Dunavu koji se i službeno 

počeo predstavljati kao Grad vina. Rekordni 

rast prihoda od 320 posto u promatranom 

razdoblju u Iloku je imala tvrtka Triko koja 

se bavi proizvodnjom i prodajom trikotaže. 

Riječ je poduzetničkom pothvatu supružnika 

Jasne i Stanka Ivanek, koji je od malog obrta 

što je krajem 90-ih zapošljavao četvero ljudi 

u 2009. stigao do 200 zaposlenih i otvaranja 

pogona u obližnjem Lovasu. Triko uspjeh 

može zahvaliti suradnji s Benettonom za 

koji radi lohn poslove. Jasna i Stanko Ivanek 

otvaraju i Benettonove trgovine. 

Rast prihoda među svim gradovima 

Rang 

Grad 

Rast prihoda 

08/07 (%) 

1 Ilok 58.5 

2 Knin 35.6 


4 Sveti Ivan Zelina 30.3 

5 Vrbovec 29.6 



8 Slunj 25.8 



11 Kutina 23.4 

12 Pakrac 22.0 


14 Bakar 20.8 

15 Omiš 20.7 


17 Zabok 19.4 

18 Hvar 18.4 

19 Ploče 17.9 




Gradovi s najmanjim brojem učenika po 

učitelju 

Rang 

Grad 

Broj učenika 

po učitelju 

1 Buzet 9.6 

2 Ploče 9.9 

3 Ilok 10.4 

4 Rijeka 10.5 

5 Rovinj 10.7 

6 Prelog 11.2 



9 Kutina 11.6 

10 Pula 12.0 

11 Poreč 12.2 







18 Bjelovar 14.2 



Gradovi s najmanjim brojem djece po vrtiću 

Rang 

Grad 

Broj djece po 

vrtiću 

1 Pula 43.0 

2 Ploče 46.5 

3 Pakrac 51.3 

4 Knin 60.0 

5 Prelog 65.3 

6 Ilok 73.5 

7 Poreč 83.8 

8 Kutina 85.1 

9 Zadar 86.7 









18 Samobor 106.6 



Prosječna neto plaća 

Rang 

Grad 

Prosječna neto 

plaća (kn) 

1 Rovinj 6884 

2 Velika Gorica 6566 

3 Zagreb 6100 

4 Dubrovnik 5660 

5 Rijeka 5425 

6 Našice 5340 

7 Pula 5255 


9 Karlovac 5059 

10 Koprivnica 4977 

11 Zadar 4927 

12 Buzet 4904 


14 Knin 4634 

15 Poreč 4594 

16 Osijek 4580 

17 Ploče 4531 

18 Pakrac 4495 

19 Zaprešić 4474 

20 Varaždin 4353 

Nitko neće u grad u kojemu 

je premalo škola i vrtića 

Veliki gradovi uglavnom su izgubili bodove na građanima vrlo važnom kriteriju – 

dostupnosti vrtića i škola. U Hrvatskoj je 1300 dječjih vrtića, među kojima je dvjestotinjak 

privatnih. Iako je, primjerice, samo u Zagrebu oko 230 vrtića, mnogi građani ne 

uspijevaju upisati svoju djecu. Zagrebu je to veliki minus pa nije uopće ušao na listu 

najboljih gradova kada je riječ o omjeru djece po vrtiću. Pula je pak na prvom mjestu po 

zbrinjavanju djece jer je u tom gradu 43 djece po jednom vrtiću. Ako je vjerovati statistici, 

nijedan roditelj u Puli ne mora razmišljati hoće li uspjeti upisati svoje dijete u vrtić. Jasno 

je stoga da je riječ o jednom od kriterija koji doista pokazuju kvalitetu života u pojedinom 

hrvatskom gradu. 

Kad je pak riječ o osnovnim 

školama, također smo uzeli u obzir 

broj škola, djece i učitelja. I tu su 

nešto lošije prošli veći gradovi. Najmanje 

učenika po učitelju imaju 

Buzet i Ploče – manje od deset. 

Iako ista statistika u pojedinim 

manjim sredinama ukazuje i na 

problem nataliteta, a ne samo 

standarda obrazovanja, riječ je 

također o kriteriju koji je dodatno 

“razmjestio” naše gradove na listi. 

Foto Joško Ponos, Nikša Stipaničev / Cropix 


Gradovi koji 

pokreću Hrvatsku 

U skladu sa strogom metodologijom prema kojoj je naš tim birao tko će ući 

na listu brzo su otpali neki od prošlogodišnjih predvodnika 

Ovogodišnja Forbesova lista 20 gradova u kojima 

poduzetnici pokreću Hrvatsku nastala je 

primjenom 20 dinamičkih i statičkih kriterija 

na temelju kojih su gradovi prikupljali bodove 

s obzirom na svoju uspješnost. Osnovna baza podataka za 

rangiranje gradova bile su dvije analize Financijske agencije 

(Fina) o poslovanju svih poduzetnika sortiranih po gradovima, 

općinama i županijama: ona za 2007. godinu na osnovi 

koje je nastala lanjska Forbesova lista gradova pokretača, i ona 

za 2008. godinu jer su to najsvježiji podaci do kojih se u zemlji 

može doći. Za razliku od prošle godine kada su u rangiranju 

gradova iz dijela koji se odnosi na poslovanje poduzetnika 

primijenjeni samo podaci za jednu poslovnu godinu, ove 

je godine težište u kriterijima stavljeno na dinamičke pokazatelje, 

odnosno usporedbu 2007. i 2008. godine. Tako su 

gradovima dodijeljeni bodovi za ostvarenu neto dobit svih 

poduzetnika, ukupne prihode, broj zaposlenih, broj poduzetnika, 

ali i za rast neto dobiti, rast prihoda te rast broja zaposlenih 

i broja poduzetnika, kao i dobit po poduzetniku i dobit 

po zaposlenom. 

Gradovi s najvećim padom 

neto dobiti 

Pad neto 

Grad 

dobiti (%) 

Rang 

1 Kaštela 94.0 

2 Zadar 88.9 

3 Rijeka 66.2 


5 Poreč 26.5 

6 Zagreb 22.8 



9 Zaprešić 18.5 



12 Kiprivnica 12.8 



Poduzetnici u velikim gradovima imaju 

najveći udio u ukupnom rezultatu u gotovo 

svim kategorijama. Da bismo postigli 

ravnotežu između velikih i malih gradova, 

posebno smo promatrali i bodovali rast po 

svim kategorijama u velikim gradovima, a 

posebno rast po svim kategorijama u svim 

gradovima. U konkurenciju za najbolje gradove 

pokretače Hrvatske – ujedno i one u 

kojima je najbolje živjeti – nisu ušli gradovi 

čiji su poduzetnici u 2008. zajedno poslovali 

s gubitkom, a u pojedinim kriterijima u 

konkurenciju su ušli samo gradovi koji su 

prema promatranom kriteriju ostvarili rast. 

Primjerice, u konkurenciju za izbor prvih 20 

po kriteriju ukupnih prihoda ušli su samo 

gradovi čiji su poduzetnici ostvarili rast prihoda. 

Po tom kriteriju iz konkurencije je ispao 

primjerice Rovinj, prošlogodišnji Forbesov najbolji grad 

za život u Hrvatskoj. Od kriterija rasta odstupili smo samo 

kada je riječ o ostvarenoj neto dobiti, najvažnijem pokazatelju 

u rangiranju gradova, priznajući tako da je gospodarstvo 

u promatranom razdoblju krenulo prema recesiji, koja se 

u sljedećoj godini dodatno produbila što je dovelo do pada 

zajedničke neto dobiti u mnogim gradovima. Tako su poduzetnici 

u Varaždinu, Forbesovu ovogodišnjem najboljem 

gradu za život i prvom među onima koji pokreću Hrvatsku, u 

2008. ostvarili pad neto dobiti od 19,1 posto, dok je pad neto 

dobiti poduzetnika u Zagrebu, gdje je ona i najveća, bio 22,8 

posto. Pad neto dobiti nije primijenjen kao eliminacijski kriterij, 

no posebno smo promatrali gradove koji su ostvarili rast 

neto dobiti i na osnovi tog rezultata dodijelili im odgovarajuće 

bodove. 

Iz Fininih analiza koje obuhvaćaju pokazatelje za 553 

grada, općine i županije u Hrvatskoj, isključili smo općine i 

županije. Uz analize Fine, na rangiranje gradova primijenili 

smo dodatne kriterije. Gradove smo rangirali i prema broju 

djece po vrtiću te broju učenika po učitelju u osnovnim 

školama. Zatim smo promatrali brzinu 

zapošljavanja, bruto i neto plaće te cijene 

poslovnih i stambenih prostora. Kad je riječ 

o bruto i neto plaćama, gradovima su dodijeljeni 

bodovi i na osnovi troška neto plaće. 

Najbolji su u toj kategoriji oni u kojima je 

trošak plaće najmanji. Uz Finine podatke, u 

izradi liste korišteni su podaci Državnog zavoda 

za statistiku o broju vrtića, škola, djece i 

učitelja, te broju zaposlenih i novoprijavljenih 

zaposlenih u pojedinim gradovima. Cijene 

poslovnih i stambenih prostora izračunali 

su u Burzi nekretnina. Gradovi su, kao što 

je prikazano u pratećim tablicama, posebno 

rangirani po svakom kriteriju, a na osnovi 

pozicije koju su zauzeli dodjeljivani su im 

bodovi. Pri tomu je uredništvo Forbesa svakom 

kriteriju dodijelio različitu važnost. 


ZDRAVLJE 

Doprinosi padaju, 

troškovi rastu. Sve 

i da država podmiri 

svoje obveze prema 

zdravstvu, pokrivač 

ostaje prekratak 

Zdravstvo u slijepoj ulici 

Zdravstvenom proračunu u ovoj se godini ne piše dobro. 

Pad doprinosa od pet posto, započet prošle godine, nastavlja 

se i u prvim mjesecima ove, pa će se planiranih 26,6 milijardi 

kuna za zdravstvo i socijalnu zaštitu teško namaknuti premda 

je proračun smanjen za 300 milijuna kuna. 

Da bi se pokrila sva zdravstvena davanja, država bi morala 

otvoriti blagajnu, a kako je u njoj velika rupa i bez zdravstva, 

teško je očekivati da će ministar Šuker lake ruke posegnuti za 

novčanikom. Puno je izglednije da će premijerka Jadranka Kosor 

zatražiti stezanje remena od ministra Milinovića već u prvom 

rebalansu proračuna. 

Da će biti klimavo, najbolje potvrđuju brojke. U 2008. 

godini prikupljeno je od doprinosa građana 18,066 milijardi 

kuna, a prošle godine samo 17,659 milijardi kuna. Pad doprinosa 

od pet posto nastavlja se i u ovoj godini, a mogao bi 

biti i veći ako se nastavi pad broja zaposlenih, što je bio trend 

u prvim ovogodišnjim mjesecima. Osim državnog proračuna 

u ovoj godini nema nikakvih dodatnih sredstava na koje bi se 

moglo računati kao na izvanproračunski dohodak, kao što je 

to bilo lani kada je uvođenje visokih participacija u zdravstvu 

značajno povećalo broj polica dopunskog osiguranja. Tako je 

prikupljena dodatna 1,1 milijarda. Iz proračuna je trebalo doći 

još 550 milijuna kuna za dopunsko osiguranje nezaposlenih, 

invalida, studenata... No, od obje te stavke može se očekivati 

pad prihoda. 

Naime, mnogi od onih koji su lani pohrlili u HZZO po 

police, ove će godine zbog manjih plaća, “harača” i općenito 

pada prihoda kalkulirati. Platiti svakoga mjeseca 130 kuna za 

policu postaje poprilično opterećenje kućnog proračuna ako se 

zdravstvena zaštita koristi rijetko. Stalne “mušterije” vjerojatno 

će ostati samo umirovljenici koji puno troše pa im polica od 50 

ili 80 kuna ipak pokriva veći dio dodatnih troškova za lijekove 

i liječenje. Ni državni proračun ne može jamčiti da će zdravstvu 

uspjeti namaknuti gotovo 600 milijuna kuna za dopunsko 

osiguranje kao ni sredstva za zdravstveno osiguranje neosiguranih 

osoba, što je i dosad godinama bila nepoznanica. Dapače, 

gotovo je sigurno da će škare rebalansa odrezati zdravstvu i dio 

sredstava koja su i bez toga djelomično nerealno planirana. 

Primjerice, za skupe lijekove predviđeno je 550 milijuna 

kuna ili 75 milijuna više nego prošle godine. Za lijekove na recept 

lani je planirano 3,3 milijarde, a potrošeno gotovo četiri, 

dok je za ovu godinu previđeno nerealnih 3,1 milijarda kuna. 

Navodno se računa na uštede temeljem natječaja za spuštanje 

cijena lijekova koji se izdaju na recept. No, već se pokazalo da 

se sniženje cijena uglavnom ne odražava na potrošnju. Dapače, 

nakon sniženja cijena proizvođači lijekova potrude se da 

povećaju količinu i tako namire gubitak. Ta praksa primjenjuje 

se godinama i teško je vjerovati da će u ovoj kriznoj biti 

drukčije. 

Ni smanjenje bolničkih proračuna nije realna opcija, što se 

pokazalo i na nedavnoj sjednici Upravnog vijeća HZZO-a, na 

kojoj su proračuni povećani za oko 200 milijuna kuna. A sve 

ne bi li se smanjilo mjesečno povećavanje gubitaka, bez kojih 

zdravstvene ustanove čini se ne mogu funkcionirati. Naime, 

kad je krenula zdravstvena reforma, naglašeno je kako se novi 

dug više neće stvarati, već će se stari smanjivati. Nažalost, bio je 

to račun bez krčmara, što se zapravo moglo i očekivati kad je 

riječ o zdravstvu. 

U svakom slučaju, najava kako bi iduće godine zdravstveni 

proračun mogao izaći iz državne riznice, kako se zdravstvene 

kune ne bi prelijevale u druge resore, očito neće biti neko veselje 

ovoj djelatnosti. To bi za zdravstvo bilo dobro da se ne bilježi 

pad prihoda od doprinosa. Ovako, sve i da država podmiri 

svoje obveze prema zdravstvu, pokrivač ostaje prekratak. Jedini 

izlaz iz začaranog kruga gubitaka je rast zaposlenosti, jer samo 

će tako rasti i doprinosi, a onda je zapravo nevažno je li čardak 

u vlastitom džepu ili u riznici. (G. Jureško) 

Foto Boris Arbanas / Cropix 



Mario Sever, jedan od 

prvih domaćih zagovornika 

prehrambenog sustava u 

kojem potrošač točno zna tko 

je proizvođač koji za njega 

nešto proizvodi 



Hrana 

s imenom i prezimenom 

Foto Boris Štajduhar 

U Eko Severu dokazuju da je 

proizvodnja bio-namirnica u 

velikim količinama itekako 

moguća / Sanja Romić 

Je li ekološki uzgojena hrana baš jedina kojom 

u organizam ne unosimo štetne tvari? “To je jedini 

proizvod u ovom trenutku kod kojeg od početka do 

kraja znate što se s njime radilo”, na naše pomalo 

provokativno pitanje mirno odgovara Mario Sever, 

šef proizvodnje ekološkog poljoprivrednog gospodarstva 

Sever iz okolice Zagreba, koje je utemeljeno 

2000. godine. Nalazimo se na tržnici Dolac, jednoj od 

zagrebačkih tržnica na kojoj Severovi imaju štand, a 

Mario Sever upravo je primijetio nešto neobično: da 

je danas sve isto kao i onog dana kada je pokrenuo 

svoj posao. Doista, kupaca na štandu Eko Severa sasvim 

je pristojan broj, premda se u kriznim vremenima 

ponekad čini kako je većini ljudi bitno samo da 

što povoljnije prežive. Namirnice iz ekološkog uzgoja, 

kojim se već cijelo desetljeće bave Severovi, često su i 

do 40 posto skuplje od onih iz konvencionalne proizvodnje. 

Sever se vraća se u 1994., kada su krenuli s 

ekološkom vrstom uzgoja, u koji su bili uključeni svi 

članovi njegove obitelji (uz suprugu, tu su i njegov 

otac i majka, a aktivno je i dvoje maloljetne djece), 

bio im je to samo hobi. “Nema ništa novo, kako smo 

krenuli, tako je i ostalo. Ljudi kupuju manje, ali vidjeli 

smo da nam se povećao broj kupaca. S time da sada 

opet imamo problem s nekim proizvodima kojih 

definitivno nema dovoljno. Recimo, s češnjakom i 

krumpirom. Ograničeni smo svojim hektarima. Da 

bismo povećali proizvodnju jedne kulture, moramo 

povećati proizvodnju najmanje šest vrsta kultura, jer 

zakon nalaže plodored kojim preventivno rješavamo 

bolesti i štetnike”, kaže Sever i dodaje: “Do 2000. to je 

bio naš hobi, uz posao bez kojeg smo u tom trenutku 

ostali. Radili smo u firmi Stolar koja je bila vezana 

na Industrogradnju. S obzirom na stanje ne tržištu, 

morali smo pronaći drugu soluciju pa smo pokušali 

hobi pretvoriti u biznis.” 

Mario Sever sada je voditelj evidencije, zaštite i 

prihrane u Eko Severu, farmi za ekološki uzgoj povrća, 

žitarica i ljekovitog bilja. Danas je to ozbiljan biznis s 

više od 50 vrsta povrća, žitaricama, ljekovitim biljem, 

mesom, jajima i peradi, koji se mogu kupiti tijekom 

cijele godine. Kada je 2000. u okolici Zagreba počeo 

potragu za većim površinama nužnim za profesionalno 

bavljenje ekološkim uzgojem, nije, kaže, očekivao 

mnogo. “Igrom slučaja na natječaju u Ivaniću su nam 

se najviše svidjele parcele koje su udaljene od ceste, 

gdje nema zagađivača i gdje postoji sve ono što je 

potrebno za proizvodnju. Tada smo predali ponude 

za obje parcele, nadajući se da ćemo dobiti bar jednu. 

Na kraju su prošle obje, pa smo dobili jednu na 

drugu, na 50 hektara površine. I sada tijekom godine i 

dalje otkupljujemo ili uzimamo u dugoročni zakup za 

daljnju proizvodnju”, dodaje jedan od prvih domaćih 

zagovornika prehrambenog sustava koji nije anoniman 

i u kojem potrošač, kako kaže, točno zna tko je 

onaj proizvođač koji za njega nešto proizvodi. 

A voditelj proizvodnje Severovih sigurno zna 

o čemu govori. Uz ukupnu proizvodnju na više od 

75 hektara zemlje, od čega 1,2 hektara otpada na 

plasteničku proizvodnju, prinosi salate i blitve u Eko 

Severu kontinuirani su, ima ih svih 12 mjeseci. S oko 

1500 komada pataka, gusaka i pilića godišnje, kojih 

petstotinjak kokoši za proizvodnju jaja, preko 200 

koza te pedesetak svinja, u Eko Severu se ozbiljno 

radi i na biouzgoju mesa. “Sezona rajčica, paprika, 


tikvice i krastavaca traje od svibnja do 

Božića. Imamo i košnice, koje nam služe 

isključivo za oprašivanje , jer ne možemo 

zadovoljiti osnovni ekološki zahtjev za 

proizvodnju meda, a to je da tri kilometra 

uokolo nema konvencionalne proizvodnje”, 

kaže Mario Sever. 

Iako Eko Sever zasad najbolje 

surađuje s DM-ovim supermarketima, 

u kojima je zastupljen svojim programom 

žitarica, u tekućoj godini plan im 

je dovršiti mali pogon za preradu povrća 

i voća: “Osnovni kapacitet proizvodnje 

povrća imamo, no problem je prerada 

te se nadamo da će od jeseni i naši ajvar, 

pinđur, sok od rajčice i krastavci u octu 

biti u DM trgovinama, kao i još tri hladno 

prešana ulja: sojino, suncokretovo i 

uljana repica. Zasad ih je moguće kupiti 

samo na našim prodajnim mjestima i 

putem dostave. U sustav dostave putem 

interneta krenuli smo 2001. i unazad devet 

godina ga razvili, tako da vozimo od 

utorka do subote svaki dan. To su sada za 

Zagreb četiri dana. Grad smo podijelili 

na četiri zone: srijeda je rezervirana za 

Novi Zagreb i Veliku Goricu, četvrtak za 

Jarun, petak za širi centar grada od Maksimira 

do Gajnica, subota za Sesvete-Dugo 

Selo, četvrtak za Samobor. Od danas 

krećemo sa Zaprešićem. Osluškujemo 

zahtjeve naših kupaca kako bismo mogli 

snositi te troškove. Imamo besplatnu 

dostavu. Jedini uvjet je da vas u vrijeme 

kada radimo možemo uvrstiti te da je iznos 

veći od 100 kuna.” 

“Tijekom zime smo”, dodaje, 

“povećali broj plastenika pa se desilo da 

se konvencionalni matovilac u velikim 

centrima prodavao po devet kuna za 

100 grama dok je kod nas uvijek stajao 

sedam kuna. Ljeti imamo istu cijenu 

tikvica, krastavaca, paprika i rajčice kao 

i konvencionalni proizvodi. Radimo kalkulaciju 

na bazi troškova proizvodnje 

i kad stavimo cijenu na tržište ona je za 

jednu sezonu. Ako ranija proizvodnja u 

plasteniku zahtijeva dodatni trošak grijanja, 

onda je veća i cijena. Cijena s kojom 

krećemo u petom mjesecu zadržava 

Nekadašnji hobi 

danas je biznis s više 

od 50 vrsta ekološki 

uzgojenog povrća, 

žitarica, ljekovitog 

bilja, mesa... 

se do devetog, desetog mjeseca i mi ne 

pratimo oscilacije na tržištu gdje se zna 

dogoditi da nekog proizvoda nema i da 

onda konvencionalni proizvođači dižu 

cijene. Tijekom ljeta znamo biti jeftiniji 

pa ljudi kažu: ‘Kako vi s ekološkom 

proizvodnjom možete biti jeftiniji?’ Otkako 

smo ušli u DM, 2007. godine, cijene 

su ostale nepromijenjene.” 

“Ne oglašavamo se jer smo jedne godine, 

kada smo bili malo više prisutni u 

medijima, dobili negativnu reakciju kupaca 

koji su pitali zašto se oglašavamo, a 

nemamo dovoljnu količinu proizvoda”, 

objašnjava Sever zašto je bio i ostao zagovornikom 

besplatne reklame. “Mislimo 

da vas zadovoljan kupac preporučuje 

ljudima, ali pokušavamo sve upozoriti 

da određenih proizvoda nemamo u dovoljnoj 

količini jer kada nema, nema. 

Svake godine povećavamo proizvodnju 

za onoliko koliko se možemo proširiti 

količinski, idemo na povećanje broja 

plastenika jer time na istoj površini dobivamo 

veći prinos.” 

Dok je osobno zadužen za proizvodnju, 

vođenje dokumentacije i 

usklađivanje s propisima, na imanju 

Severovih još su stalno zaposlena četiri 

člana obitelji te osam radnika (vozači i 

radnici u preradi). U sezoni koja traje od 

ožujka do studenoga nije rijetkost vidjeti 

i 10-15 sezonskih radnika. No, premda se 

to može učiniti nedovoljno, Mario Sever 

ležernim kimanjem glavom daje naslutiti 

da stjecanje eko-markice koja je potrebna 

za rad nije bila zahtjevna zadaća: “Postoji 

zakonska procedura koja se mora zadovoljiti 

jer za sve što kupujete i radite, 

morate voditi evidenciju. Za svaki dio 

proizvodnje, od same nabave sjemena do 

prodaje kupcima, mora se znati otkuda je 

što nabavljeno. Vlasnički listovi moraju 

biti čisti. Nadzorna stanica dolazi u prvi 

nadzor, pregledava svu dokumentaciju 

vezanu uz zemljište, pregledava zemljište, 

uzima uzorak i tada ulazite u sustav kontrole. 

Potom slijedi prijelazni period koji 

traje od godinu do pet godina. Sve ovisi 

o tome koja je kultura u pitanju i što će 

nadzorna stanica procijeniti, ne samo 

uvidom na terenu već time što ste radili 

prije na tim parcelama. Nama je bilo jednostavnije 

jer smo koristili parcele koje 

nisu bile obrađivane više od 10 godina 

tako da smo mi onaj osnovni uvjet o tri 

godine nekorištenja pesticida već imali u 

startu. No isto tako smo imali veći problem 

s korovima. Nakon obavljenog nadzora 

slijedi upisivanje u upisnik ekoloških 

proizvođača pri Ministarstvu koje vam 

dodjeljuje rješenje i tada de facto postajete 

ekološki proizvođač.” 

Konzumiraju li sami isključivo bio? 

“Ne ono što sami ne proizvodimo. Upravo 

je to razlog zašto imamo ovako široku 

paletu proizvoda. Sada je teško nabaviti 

kravlje mlijeko, koje konzumiramo iz 

konvencionalnog uzgoja, ali od ove godine 

može se nabaviti nešto uvozno. 

No, upravo su to stvari koje nas tjeraju 

dalje.” 



Sitna riba 

krupan biznis 

Poduzetnici poput Nevena Badurine učinili su 

Hrvatsku europskim liderom u proizvodnji slanog 

inćuna / Jozo Vrdoljak 

Neven Badurina, 

vlasnik i direktor 

tvrtke Ostrea i 

hotela Luna 

R 

Rijetke su tvrtke koje imaju sjedište u 

Hrvatskoj, a uspjele su osvojiti 50 posto talijanskog 

tržišta i svojim proizvodima biti zastupljene 

u dvadesetak zemalja. A čini se da će baš takve, 

zahvaljujući krizi koja polako skreće pozornost 

javnosti na važnost izvoznika, izaći iz anonimnosti 

u prvi plan. Pridoda li se tome činjenica da 

je Ostrea, tvrtka o kojoj je riječ, uspjela objediniti 

proizvodnju koja se do izgradnje novog pogona 

u poslovnoj zoni Stankovci odvijala u tri države, 

Hrvatskoj, Albaniji i Italiji, može se reći kako se 

radi o uspješnoj tvrtki. 

Ostrea je u vlasništvu paškog poduzetnika 

Nevena Badurine, a inozemni partneri u tvrtki 

su Talijani Emilio i Massimo Rizzoli, koji su 

zaduženi za distribuciju Ostreinih proizvoda 

na talijanskom tržištu. Osobitost je tvrtke i to 

da u proizvodnom pogonu pretežito zapošljava 

žensku, niskokvalificiranu radnu snagu iz 

benkovačkog, drniškog i kninskog kraja, znači 

s područja čiji stanovnici imaju vrlo nizak standard 

i koja su bila pogođena ratnim razaranjima. 

No, unatoč tome što ova kategorija radnika teško 

dolazi do posla i što u Ostrei imaju za te uvjete 

solidna primanja, Badurini nije bilo jednostavno 

pronaći dovoljan broj zaposlenika u sezoni 

soljenja inćuna, koja traje oko šest mjeseci. 

Inćuni su temelj Ostreine proizvodnje. 

Zahvaljujući kvaliteti inćuna koji je jedna od 

Jozo Vrdoljak je novinar Privrednog vjesnika 



‘Ulaskom Hrvatske u EU nama će se olakšati poslovanje. Naša je 

proizvodnja prilagođena kvaliteti koju zahtijeva tržište Unije, a 

nećemo više imati problema s dokazivanjem porijekla robe.’ 

najzastupljenijih vrsta sitne plave ribe u Jadranu, na inozemno 

se tržište probilo još nekoliko hrvatskih tvrtki, a Hrvatska je u 

vrlo kratko vrijeme postala lider u njihovoj proizvodnji. Slani 

inćun porijeklom iz Jadranskog mora jedna je od najcjenjenijih 

delicija u zemljama poput Italije, Španjolske ili Francuske, 

gdje građani znaju što je kvalitetna riba. Usto je jadranski 

inćun, za razliku od konkurentskog marokanskog, tuniskog i 

španjolskog, veći i bogatiji hranjivim sastojcima te na europskom 

tržištu postiže višu cijenu. 

Ostrea je započela s radom 1999. godine na prostoru 

Regionalne veletržnice u Benkovcu. Iako je taj prostor u 

državnom vlasništvu i u njemu je osim Ostree poslovalo samo 

nekoliko manjih tvrtki, Badurina nije uspio otkupiti prostor za 

proširenje i izgradnju proizvodne hale neophodne za modernizaciju 

proizvodnje. U tom prostoru, unatoč teškom dobivanju 

veterinarskih dopusnica zbog teških uvjeta proizvodnje, Ostrea 

je prerađivala 3,5 tisuća tona slanih inćuna. Inćun se potom 

transportirao u Albaniju gdje se filetirao, a potom u Italiju 

na pakiranje te plasman u trgovačke lance i specijalizirane 

trgovine širom svijeta. Kako nije svako zlo za zlo, problemi oko 

dobivanja veterinarskih dozvola i nezainteresiranost državne 

administracije nagnali su Badurinu na razmišljanje o gradnji 

novog pogona. 

“Blizu Benkovca, na području općine Stankovci, nekako 

u to vrijeme počela se komunalno i infrastrukturno opremati 

poslovna zona, tako da smo donijeli odluku o preseljenju. U 

prilog nam je išla i okolnost da su bila dostupna sredstva iz pretpristupnih 

fondova EU. Ostrea se javila na natječaj iz programa 

SAPARD, iz kojega smo povukli 10 milijuna kuna”, kaže Neven 

Badurina. Tako je od prošle godine cjelokupna Ostreina proizvodnja 

objedinjena na jednom mjestu, u Stankovcima, i sada se 

umjesto poluproizvoda izvozi gotov proizvod. 

U izgradnju tvornice za preradu inćuna Ostrea je uložila 

sedam milijuna eura. Pogon je dijelom izgrađen sredstvima 

tvrtke, a ostalo je kreditirano sredstvima HBOR-a i HPB-a. Badurina 

odmah do novoizgrađenog pogona planira izgradnju 

još jednog, u koji bi smjestio strojeve za pakiranje i hladnjaču. 

Pritom namjerava iskoristiti sva poticajna sredstva koja se 

mogu dobiti iz državnih i europskih fondova. 

“Ulaganje u hladni lanac i finalizaciju je naša dugogodišnja 

želja, ali to nije bilo moguće u Benkovcu zbog problema s prostorom. 

Da bismo povećali proizvodne kapacitete, planiramo 

investirati šest milijuna eura u spomenuti pogon koji će se prostirati 

na četiri tisuće četvornih metara.” 

U vrijeme kada nema prihvata svježe ribe u Ostrei je zaposleno 

90 radnika, a u punoj sezoni, od ožujka do listopada, njih 

350. Novi pogon jamči i cjelogodišnje zapošljavanje sezonskih 

radnika. Razmatra se i mogućnost proširenja asortimana. 

Luna u lancu Valamara 

Poput dijela hrvatskih poduzetnika kojima turizam nije core business, 

i Badurina je dio novca uložio u turizam. Na obiteljskoj parceli u 

Jakišnici blizu Novalje na Pagu izgradio je hotel Luna, kategoriziran 

s četiri zvjezdice. Iako je hotel atraktivan za goste jer je smješten u 

malom ribarskom mjestu, ni njegovo poslovanje nije mimoišla kriza 

koja je, unatoč oprečnom mišljenju iz Ministarstva turizma, zahvatila 

hotelski sektor te u prošloj godini dobro uzdrmala cjelokupni hrvatski 

turizam. 

“Hotel radi treću sezonu. Prošle je godine imao pad prihoda za oko 

10 posto u odnosu na 2008. To je i bio razlog da smo, kao nova 

turistička destinacija koja još uvijek traži svoje mjesto na tržištu, povukli 

obećavajući potez. Potpisali smo ugovor o upravljanju s najvećim 

domaćim hotelskim lancem, Valamarom. Optimisti smo jer već imamo 

najavu boljeg bukinga te nećemo morati rušiti prodajne cijene. Uz to 

smo postigli i određene uštede u odjelu prodaje”, kaže Badurina. 

To je, izgleda, sve što mali obiteljski hotel može napraviti sa svoje 

strane, jer bi rušenje kvalitete usluge dugoročno bilo pogubno. 

“Ključ održivog poslovanja hotelskih kuća, pored dobrog upravljanja 

i atraktivnosti destinacije, leži u smanjenju fiskalnih i parafiskalnih 

nameta. Njih ima toliko da im se i ne zna broj. U ovoj krizi stvarno nije 

pošteno da hoteli financiraju razne udruge građana i da ih pri tom 

nitko ne obavijesti gdje taj novac završava“, objašnjava Badurina. 

Koliko Badurina vjeruje u suradnju s Valamarom govore i njegovi 

planovi o novim ulaganjima u turizam, i to ponajprije nautički. 


Badurina ističe kako i u Europskoj uniji postoji problem 

naplate. Najlošija situacija oko naplate potraživanja je 

na španjolskoj tržištu. “Zbog monopola velikih trgovačkih 

lanaca, najveći nam problem predstavlja podizanje njihove 

marže, koja je udvostručena u zadnjih desetak godina. Zato 

proizvođač, koji obično ima proviziju tri posto, može održati 

profitabilnost tvrtke samo ako povećava proizvodne kapacitete”, 

otkriva vlasnik Ostree. 

U 2009. godini Ostrein je promet porastao za nekih 20 

posto u odnosu na 2008., ali rast prometa nije praćen rastom 

dobiti. U benkovačkom pogonu Ostrea je solila oko tri tisuće 

tona ribe godišnje, dok u novoj tvornici planira povećati proizvodnju 

na oko 4,5 tisuće tona slane ribe, a zbog krize u kojoj se 

nalaze ribari moguće je neplanirano premašenje čak pet tisuća 

tona u 2010. godini. “Za povećanje cijene slanog inćuna u 

ovom trenutku nema prostora, no nema ni posebnih problema 

oko plasmana većih količina. Olakotno je to što je naš inćun 

prepoznat kao najkvalitetniji i stoga ima osjetno veću cijenu 

od inćuna iz konkurentskih zemalja. Drugi po kvaliteti i cijeni 

je španjolski inćun. Otežavajuće je to što stalno rastu troškovi 

i što za ribu porijeklom iz zemalja izvan EU treba podnijeti 

dokaze o porijeklu, što je komplicirana procedura”, otkriva Badurina. 

Ostrea je u zadnjih godinu dana započela obrađivati i 

rusko tržište, a nedavno je potpisan ugovor s tvrtkom Orbico 

za plasman proizvoda na hrvatsko tržište. Orbico je ključan u 

planovima ove tvrtke za izlazak na tržište zemalja regije. 

Uz tvrtku Ostrea vezano je 60 ribarskih brodova 

plivaričara, na potezu od Rijeke do Makarske. “Kakva je situacija 

u hrvatskom ribarstvu, moguće je da ih ove godine bude 

i preko 80, jer je poznato da mi ispunjavamo sve svoje obveze 

prema ribarima. Nismo nikome dužni, a osim gotovo 50 posto 

ulovljenog inćuna otkupljujemo i ostalu ribu. Plasiramo je u 

postirsku Sardinu, s kojom već desetak godina imamo ugovor 

o suradnji”, ističe Badurina. 

Osnovi problem suradnje s ribarima Badurina vidi u nedostatku 

infrastrukture, pogotovo iskrcajnih mjesta u ljetnim 

mjesecima i hladnjača, a ako ribar predugo čeka na iskrcaj, 

riba se može pokvariti. Najavljene su, međutim, promjene zakonskih 

odredbi, čime bi se riješio taj problem, kao i problem 

vezova u komunalnim lučicama. Dosad su ribari ovisili o lokalnoj 

vlasti koja je favorizirala ribare sa svog područja. Za ribare 

je bitno da mogu ujutro iskrcati ribu i da imaju vez u jutarnjim 

satima. Poslije toga mogu isploviti iz naselja. 

S obzirom na kvalitetu domaćeg inćuna, Badurina misli da 

se na istočnoj strani Jadrana može razviti još dosta pogona za 

soljenje plave ribe. Najviše bi volio da sirovinu može nabaviti 

na burzi ribe, iako se u svijetu plava riba namijenjena preradi 

u pravilu ne kupuje na burzi. Smatra da je prioritet državne 

politike osloboditi izvoznike raznih davanja kako bi postali 

konkurentni, budući da slične tvrtke u Tunisu i Maroku imaju 

jeftiniju radnu snagu. 


Michael Enos i 

kombi stegnut 

plastikom 

Čvršće ne može! 

Uvijek možete postati nešto drugo. Pogotovo ako se sada bavite 

iznajmljivanjem kemijskih WC-a / Susan Adams 

Dok se jednoga dana 1993. vozio autocestom prema Renou, 

kraj Michaela Enosa protutnjala je prikolica natovarena 

čamcima. Svaki je bio čvrsto omotan sjajnom bijelom plastikom. 

“Izgledali su lijepo tako uredno utegnuti ”, sjeća se 

Michael. “Pomislio sam: eto, tako bih i ja trebao umatati svoj 

čamac.” 

Enos, kojemu se danas 43 godine, u ono je vrijeme upravo 

bio pokrenuo Johnny on the Spot, tvrtku za iznajmljivanje kemijskih 

zahoda, a vikendima je odlazio u lov na patke. Pročešljao 

je cijeli Reno u potrazi za tvrtkom koja bi se pobrinula da njegov 

čamac s osjetljivim gumenim dnom bude dobro umotan 

dok je na suhom, ali nije pronašao nikoga tko to radi pa ga je 

poslije svake upotrebe omatao sam. Naručio je plastike i alata 

za dvije tisuće dolara i tek nakon tri dana i osam pokušaja uspio 

umotati čamac. 

Godine 2007., nakon što je prodao biznis s WC-ima, Enos 

se vratio ideji koja mu je sinula dok se prije 14 godina vozio 

autocestom. Osnovao je Fast Wrap, franšizni biznis omatanja 

plastikom koji se s početnih šest lokacija na američkom Zapadu 

proširio na 64 lokacije širom SAD-a. Očekuje da će mu u 

2010. prihod skočiti s lanjskih 1,3 na između šest i osam milijuna 

dolara. Fast Wrap umata sve, bio to pojedinačni jet-skuter 

na jezeru Tahoe ili 16 metara visoki vodeni tobogan u državi 

Utah, koji preko zime ne radi. 

Prije nego što je pokrenuo biznis s prijenosnim zahodima 

i omatanjem, ovaj rječiti čovjek tamne, kovrčave kose i očiju 

boje lješnjaka bio je taksidermist. Sedam je godina lovcima 

na trofeje preparirao medvjede, lisice i iglune. Tražeći što bi 

drugo radio, pročitao je da je Wayne Huizenga, koji je izgradio 

Blockbuster Video, započeo karijeru kao skupljač otpada. 


Foto Eric Millette za Forbes 

U strukovnom listu Pumper naišao je na cijelu stranicu oglasa 

za impresivne prijenosne WC-kabine. Telefonski se raspitao o 

cijeni kod proizvođača, no vlasnik tvrtke Clyde Sanson rekao 

mu je da po detaljnije informacije mora doći osobno. Dvanaest 

sati potom Enos se pojavio kod Sansona u St. Louisu. 

“Ne mogu vjerovati! ”, uskliknuo je iznenađeni vlasnik tvrtke. 

Već uskoro, Enos je pod Sansonovim okriljem raspolagao s 

prvih 300 prijenosnih WC-a. Mjesečni najam stoji 100 dolara 

po kabini, što je donosilo 30.000 dolara mjesečnog prihoda. 

Trinaest godina potom, Enos je prodao biznis za pet milijuna 

dolara i povukao se u mirovinu. Kao strastveni ribič, kupio je 

sportski čamac Viking dugačak 16 metara i otišao u Hobo San 

Lucas loviti sabljarke. No bilo mu je samo 39 godina i nakon 

devet mjeseci ribičije počeo je razmišljati o tome koliko bi unosan 

mogao biti onaj posao s omatanjem. “Bila je to jedna od 

onih potraga za samim sobom. Shvatio sam da sam premlad za 

mirovinu. Morao sam se vratiti biznisu.” 

Temeljito je proučio svijet omatanja plastikom i uočio veliku 

rupu ns tržištu. Postojale su dvije strogo odvojene grane 

tog posla. Nacionalne kompanije, uključujući Global Wrap iz 

St. Agustinea na Floridi, odrađivale su velike poslove poput 

omatanja mostova i zgrada. Izvođača za male poslove mušterije 

su morale tražiti među tvrtkama kakva je Shrink or Sink iz Sacramenta, 

specijalizirana za plovila. Enos je pomislio da bi on 

mogao omatati sve. Tvrtku je nazvao Fast Wrap. 

Enos nam objašnjava kako i trometarski skuter i zdanje 

od 80 tisuća četvornih metara omata istim omotačem, slojem 

plastike zvane polietilen niske gustoće koja dolazi u rolama. 

Sloj plastike raširi se iznad predmeta ili područja koje se omata 

i zagrijava toplinskim pištoljem na propan. Plastika se pod 

toplinom stegne oko predmeta. 

Global Wrap se krajem 80-ih među prvima počeo baviti 

čvrstim omatanjem zgrada. Dotad su se građevine u izgradnji 

zastirale ceradama ili Visqueen folijama. Čvrsto omatanje 

je bolje jer je građevina hermetički omotana. Sustavom ventilacije 

može se postići stalna temperatura zraka unutar omota. 

Ako projekt gradnje zastane zbog pomanjkanja novca, ovim se 

sustavom omatanja sve može konzervirati do nastavka radova. 

Enos na jednak način podiže i privremene zaklone za priredbe 

na otvorenom. Gdje na kraju završava ta plastika? 

Reciklaža je dio Wast Wrap programa. 

Za omatanje 10-metarskog plovila potrebna 

su dva radnika čiji radni sat stoji 15 dolara 

i količina plastike vrijedna 25 dolara. Enos 

naplaćuje 400 dolara za posao za koji sam 

potroši 55 dolara, za materijal i ruke. Velike su 

narudžbe još unosnije. Fast Wrap je nedavno 

potpisao ugovor vrijedan 250 tisuća dolara. 

U cijelom omatačkom biznisu nema puno 

drugih izdataka, osim troškova osiguranja koje 

prema ugovoru s Fast Wrapom snosi nositelj 

franšize. Kako je riječ o mobilnom poslu, jer 

Enos naplaćuje 

400 dolara 

za posao koji 

njega košta 

55 dolara 

uključujući i rad 

i materijal 


se materijal i alat kombijima prevoze na mjesto pružanja usluge, 

nositeljima franšiza ne treba neki poseban poslovni prostor. 

Garth Harris, Enosov franšizer iz Las Vegasa ima ured 

kod kuće, a materijal drži u garaži. Enos, koji je za nedavnog 

posjeta New Yorku na sebi imao prugastu majicu, traperice, 

crne natikače i tešku srebrnu ogrlicu s križem, u Renou upravo 

gradi upravnu zgradu od dvije tisuće kvadrata i centar za obuku 

i distribuciju od gotovo 3,5 tisuće kvadrata. Zapošljava 16 ljudi, 

uključujući i svog 64-godišnjeg oca Richarda koji vodi tvrtkine 

operacije. U pokretanje tvrtke uložio je, kaže, 750 tisuća dolara 

od ušteđevine i vratio ih za godinu dana. Franšize je počeo prodavati 

u travnju 2008. 

Pokretanje franšize stoji 144 

Dio Atlantis Casino Spa 

Resorta umotan je prije 

radova koji su se obavljali 

tijekom zime 

tisuće dolara. To uključuje 

kombi, plastiku, alat i 30 tisuća 

dolara naknade za licenciju 

uz koju idu stručni priručnici, 

reklamni i PR materijali te 

jednotjedna obuka u Renou. 

Novom franšizeru šalje se i 

instruktor koji mu tjedan dan 

pomaže u svemu, od omatanja 

do marketinga. Franšizer mora 

platiti i oko 35 tisuća dolara za 

“teritorij”, odnosno jamstvo da 

mu Fast Wrap daje ekskluzivno 

pravo na omatanje u radijusu od 600 tisuća stanovnika. K 

tomu, Enos uzima šest posto od ostvarenog prihoda. Dobio je 

dozvolu za pružane usluga u Kanadi, otprije radi u Meksiku, zanima 

se za Tursku, a razmišlja i o Dubaiju.U idućih pet godina 

želio bi otvoriti tisuću franšiza. 

“Ne vjerujem ni riječi tom web sajtu koji priča o svim 

tim franšizama”, kaže Anthony Seraphin, predsjednik 

konkurentskog Global Wrapa. Enosa opisuje kao pridošlicu u 

biznis, bez dovoljno stručnog znanja za složene poslove kakve 

izvodi Global Wrap, koji je primjerice konzervirao zgrade u 

Louisiani nakon uragana Katrina. S druge, obrtničke strane 

branše, konkurencija u regiji tvrdi da je omatanje čamaca ili vrtnog 

namještaja tako jednostavan posao da nema potrebe uzimati 

franšizu. “Mislim da je on preprodavač”, 

kaže o Enosu Neil Lawson, koji od 1981. vodi 

Euroglass Mobile Shrink Wrap u LaBelleu na 

Floridi. I Seraphin i Lawson kažu da obuka 

i naknade koje Enos naplaćuje nisu vrijedni 

tog novca. 

Franšizer Garth Harris se ne slaže. Kaže 

da mu se ulog od 110 tisuća dolara vratio, da 

već širi posao i bez nezgoda obavlja i male i 

velike poslove u Las Vegasu, poput omatanja 

dvaju nedovršenih hotelskih zdanja koja je 

trebalo konzervirati kad je ponestalo novca 

za dovršenje. 


52 F o r b e S svibanj 2010 

U deset godina ruskog 

gospodarskog buma 

između dvije krize, 

potomak hvarske trgovačke 

vlastele Stefano Vlahović 

prometnuo se u najvećeg 

prerađivača smrznute 

hrane od Kalinjingrada do 

Vladivostoka

PORTRET 

Delikatan biznis 

na Baltiku 

Stefano Vlahović, vlasnik 

tvrtke Produkti Pitanija 

i počasni konzul RH u 

Kalinjingradu, pregovara s 

ruskom državom o gradnji 

peradarske farme. Investicija 

teška 300 milijuna dolara 

oslobodila bi ga uvoza 

sirovine / Marko Stričević, 

Kalinjingrad 

Klimavom pruskom kaldrmom, mimo obnovljenih 

gotičkih vizura svako malo promakne 

tamni radnički kačket kakve su nekad nosili 

proleteri svih zemalja ili šubara što podsjeća na 

Sibir... Pa se kaldrma u nepredvidivoj režiji autobusne 

rute učas preobrazi u prašnjave, šarenim ćiriličnim 

natpisima nakićene sovjetske bulevare po kojima huje ostarjeli 

tramvaji i maršrutke, ili u mostove na kojima s jedne 

strane stoji srednjovjekovna ada s katedralom i mauzolejem 

Immanuela Kanta, a s druge lego-kocka Zgrade Sovjeta i 

vojna podmornica u smrznutom kanalu. Neobična simbioza 

mitteleuropske hortikulture, ostataka Željezne zavjese, pravoslavnih 

novogradnji i ruskog folka, Kalinjingrad bi se vjerojatno 

i danas zvao Königsberg da nije bilo Hitlera i njegovog 

širenja Lebensrauma na istok. Nekad, kažu, ljupki gradić satrven 

je u II. svjetskom ratu, a njemačko stanovništvo protjerano. 

Skupa s okolicom, Kalinjingrad danas opstoji kao 

malena, od Europe zaboravljena a od matice odvojena, čudna 

ruska eksklava od milijun ljudi na Baltiku, okružena Poljskom 

i Litvom, nabrijana na njemačku baštinu usred nečega što se 

svojedobno nazivalo Istočni blok, a danas Europska unija. 

Dalekom se čini Hrvatska u tom izoliranom, dekontekstualiziranom 

komadiću Rusije, sve dok zvučnicima njemačke 

pivnice na Lenjinskom prospektu, među očaravajućim ruskim 

konobaricama u Heidi-opravicama odjednom ne poteče 

poznati glas: 

Doch nimm das alles nur nicht so schwer und denke stets 

daran - mit 17 fängt das Leben erst an! 

To Ivo Robić s germaniziranom inačicom “Sedamnaest 

ti je godina tek” oživljava starogradski duh Königsberga za 

nostalgične domoroce i njemačke penzionere u posjetu rodnom 

gradu. Gdje ćeš veće potvrde da smo svi skupa, eto, uvi- 


portret 

jek bili Europa... 

A u toj dalekoj europsko-ruskoj nedođiji Hrvatska 

je neobično aktualna. Kraš je ovdje, prema prvim 

izvještajima iz lokalnih supermarketa, u velikom stilu 

otvorio novo tržište. Od milijun žitelja, njih 20-30 tisuća 

godišnje potegne autom do Jadrana. No to su još uvijek 

mrvice prema onome što u Kalinjingradu stvara generator 

hrvatske inicijative na Baltiku, Stefano Vlahović. Vlasnik 

firme Produkti Pitanija i počasni konzul RH u Kalinjingradu, 

Vlahović je neslužbeno najutjecajniji biznismen 

hrvatskog predznaka u neproničnom ruskom amalgamu 

vlasti i kapitala. Našoj javnosti već je poznata priča 

o usponu Vlahovića u eri ruskog gospodarskog buma 

između dvije krize (1998.-2008.). Tijekom tih desetak godina, 

potomak hvarske trgovačke vlastele prometnuo se u 

najvećeg prerađivača smrznute hrane od Kalinjingrada do 

Vladivostoka – uključujući Ukrajinu, Bjelorusiju i Kazahstan. 

Prava priča za Vlahovića i ekipu tek bi trebala 

uslijediti: Produkti Pitanija dosad su uvozili i prerađivali 

sirovinu (piliće) iz SAD-a, EU i Brazila. Ali u novoj 

ruskoj strategiji poticanja domaćeg peradarstva, upravo 

je Vlahović prepoznat kao jedan od glavnih igrača koje 

režimu u Moskvi valja podržati. Dok na blatnoj ivici Kalinjingrada 

s njegovim direktorima obilazimo iz temelja 

postrojen industrijski kompleks Produkti Pitanija (nije, 

dakle, posrijedi privatizirani sovjetski kombinat), Vlahović 

upravo sprema deal s ruskom državom glede nove, 300-tinjak 

milijuna dolara teške investicije: gradnje peradarske 

farme u obližnjem Gusjevu, koja će dokinuti uvoz i opskrbljivati 

firmu s deset tisuća tona mesa mjesečno. “Dosad 

smo pažljivo izbjegavali taj korak”, objašnjava hrvatski 

tajkun. “Peradari u našim krajevima također znaju koliko 

je delikatan biznis posrijedi. Na ovoj razini, jedan problem 

s infekcijom može ti odnijeti 20 tisuća tona mesa i stvoriti 

štetu od 25 milijuna dolara. No situacija je takva da će ovdje 

postati sve teže uvoziti sirovinu.” 

S druge strane, Vlahovića bi ubuduće trebali manje 

brinuti trgovinski ratovi između država, a oni mogu biti 

fatalni po uvoznike. Upućeniji u materiju tvrde nam da 

je karikaturalno koliko su sanitarno-veterinarske zabrane 

uvoza prehrambenih proizvoda (ruski stop za poljsko 

meso, gruzijska i moldavska vina itd.) očit instrument 

pritiska u vremenima političkih kriza. Bilo kako bilo, 

rusko ministarstvo poljoprivrede odobrilo je Vlahovićev 

projekt; subvencionirat će dvije trećine kamatne stope koju 

izdaje centralna banka. “Značajna podrška, jer u ovoj vrsti 

proizvodnje nisu baš velike marže”, komentira Vlahović. 

Lokalne banke dat će 75 posto investicije, a ostatak ide iz 

sredstava tvrtke. Vladimir Zarudnij, Vlahovićev direktor 

za poslovni razvoj, očekuje da će se ulaganje isplatiti već 

za 3-4 godine. 

Krizu je, za razliku od mnogih svojih konkurenata, uspio 

preveslati, ali je pritom morao skresati broj zaposlenih 

u proizvodnji sa 1400 na 800. O radničkim pravima dalo 

bi se raspravljati, osim ako niste od onih koji drže da radnik 

u zemlji bez srednje klase treba biti sretan ima li uopće 

posao, a ne vidite da svojim dirinčenjem u biti izdržava 

vlasničko-upravljačku piramidu: minimalnih 15.000 rubalja 

(2700 kuna) dohotka, uz kašnjenja plaća za koja smo 

načuli komunicirajući malo s ljudima oko tvornice. “Bilo 

je to lani, osobito ljetos. Rokovi plaćanja naših klijenata su 

se utrostručili, banke su nam okrenule leđa... No i dalje 

smo tu, prihodi sada redovito stižu, a mi idemo u nove investicije”, 

mirno objašnjava Vlahović u svom raskošnom 

smrznuta hrana za sibir: Stefano 

Vlahović danas proizvodi smrznutu hranu za 

cijelu Rusiju. Unatoč tome kriza ga je natjerala 

da gotovo prepolovi broj zaposlenih 


moskovskom Mercedesu, dok se vozač pokušava izvući 

iz večernje gungule na putu do aerodroma Šeremetjevo. 

Masovna otpuštanja u kompaniji nadaju se “kompenzirati” 

još masovnijim zapošljavanjem više od 2000 ljudi na 

projektu izgradnje i održavanja peradarske megafarme. 

U 90-ima je Kalinjingrad predstavljan kao crna 

točka europskog sjevera, problematični geto s rekordnim, 

epidemijskim stopama kriminala i AIDS-a. To je sada 

prošlost: ne bez odjeka, ne bez nepoželjnih društvenih 

mutacija, ali u velikoj mjeri prošlost. Putinova vlada od 

Kalinjingradske oblasti stvara slobodnu ekonomsku zonu, 

a negdašnji crvuljak ruske tranzicije sada se pokušava 

etablirati kao Hong Kong na Baltiku. I u tom ruskom 

Hong Kongu, uz jantar i autoindustriju, jedan od stupova 

ekonomije drži Stefano Vlahović. Pitanje koje trajno intrigira 

hrvatsku javnost glasi: kako li je preživio kaotične devedesete, 

poslovno i doslovno? U prošlosti se nije ustezao 

javno govoriti o tegobama kroz koje je prolazio u vremenima 

kada su horde brutalnih postsovjetskih bandi zaposjedale 

ili reketirale sve što je mirisalo na zaradu. Vlahović 

je otvoreno opisivao kako se od 1998. do 1999. godine, 

nakon jedne prijetnje smrću kretao poput Saše Bijelog 

iz slavne ruske krimi-sage: u blindiranom vozilu, praćen 

džipom, s tjelohraniteljima oko sebe i pancirkom na sebi. 

Vlahović nam nije želio izravno komentirati tezu da 

se 90-ih od klasičnog, ekstremno profitabilnog uvoznika 

odlučio preustrojiti u prerađivačkog industrijalca zbog 

problema s kriminalnom konkurencijom koja je bacila 

oko na relativno jednostavan posao čistog importa. “Mi 

smo tada imali zajedničku firmu s Tyson Foodsom (drugi 

najveći svjetski distributer mesa, financijer predsjedničke 

kampanje Billa Clintona, op.a.), čiji sam bio zastupnik. 

Godina 1998. bila je iznimno teška i financijski vrlo loša. 

Kad je kriza prevladana, otišao sam u SAD, na Sveučilište 

Stanford, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješio. Uvozili 

smo stotine milijuna dolara sirovine godišnje, ali po 

strukturi troškova nismo imali nikakvu komparativnu 

prednost (carine, postotak od prometa, transportni postotak 

itd.) pred uvoznicima koji rade s oko 100 tisuća dolara. 

Sa Stanforda sam se vratio s novim projektom koji je 

uključivao zaštitne mehanizme i u kojem vam razmjer posla 

daje određenu prednost. U biznisu u kojem smo sada, 

vi ne možete postati konkurent ako niste uložili, recimo, 

15 milijuna dolara, ako niste otvorili firmu na konkretan 

način, na konkretnom mjestu itd. Kad je riječ o krupnoj 

peradarskoj proizvodnji, mi smo u ovom trenutku vjerojatno 

jedini investitor koji si može priuštiti projekt farme 

za vlastite potrebe”, objašnjava Vlahović. 

Danas, desetak godina kasnije, ne djeluje paranoično, 

niti podsjeća na onog “blindiranog” čovjeka kakvim se 

opisivao. Više i ne želi pričati o prošlosti, jer smatra da ponavljanje 

triler tematike u donekle rusofobnoj poslovnoj 

javnosti Hrvatske cementira zastarjeli stereotip o Rusiji. 

Danas se biznismeni, barem oni “legalni”, kreću zemljom 

slično svojim hrvatskim inačicama – premda, istini za 

volju, istraživačke redakcije poput Novaje Gazete i danas 

analiziraju visoku stopu naručenih ubojstava u poslovnoj 

sferi. 

No u fenomenologiji ruskog biznisa dosad se kao paradigma 

uspješnog, dugovječnog poslovanja smatrala tzv. 

kriša iliti krov sazdan od moćnih struktura koje će biznismena 

štititi u “olujnim danima”. Kriša nije mitologija, već 

sociologija suvremene Rusije. 

U eri slabe Jeljcinove države, krišu su nerijetko činili 

banditi, dok su u proteklom desetljeću njihovu ulogu, 

Krajnje je vrijeme, smatra Vlahović, da se hrvatski biznis prestane paranoizirati 

političkim predrasudama i kriminalističkim pričama, te krene povećavati ekonomsku 

prisutnost u suvremenoj Rusiji 


portret 

uz razne naknade, preuzeli policija, obavještajne službe, 

državni organi i vladajuće strukture. Zanimao nas je barem 

poneki konkretan “crijep iz krova” kojeg je u borbi 

za opstanak valjda morao izgraditi i sam Vlahović. “Ovdje 

sam već 18 godina, a tada je poslovna scena bila mnogo 

manja nego danas. S vremenom je stvoren krug utjecajnih 

prijatelja, poznanika itd. Rekao bih da većina poslova 

funkcionira na toj osnovi (svjazi iliti veze: druga važna 

riječ u ruskoj sociologiji još od Brežnjevljeve ere, op.a.). 

Ruski Hong Kong Vlahović 

preporučuje kao bazu 

svim hrvatskim ulagačima. 

Osobno priželjkuje suradnju s 

Gavrilovićem 

Međutim, treba iskreno reći da se projekti poput naše 

‘pticafabrike’ u ovom trenutku dobivaju bez neke posebne 

potpore u centrali. Prema meni se u Rusiji dobro odnose. 

Je li to zato što poznam mnogo ljudi ili zato što mi je projekt 

interesantan, teško mi je odrediti (smijeh)...” 

Od poznatijih Rusa s kojima je prisan, za ovu priliku 

izvukao je Germana Grefa, predsjednika najveće ruske 

banke Sberbank. Sudeći po navedenome, ona bi mogla 

biti jedan od zasad tajenih ulagača u razvoj Vlahovićevog 

biznisa. Gref je sedam godina bio ministar gospodarstva, 

a inače je izdanak “peterburškog klana” Vladimira 

Putina iz vremena kada su premijer i mnogi današnji 

vladari Rusije radili u Gradskom uredu Sankt Peterburga. 

“U zadnjih deset godina sjajno smo se upoznali”, 

priča Vlahović. “Naravno, ne mogu tvrditi da bi mi Gref 

samo zbog našeg poznanstva pristao financirati projekt. 

Međutim, ja imam dostup do njega i mogućnost da mu 

objasnim svoje gledište. Postoje dobri projekti kojima to 

ne uspijeva jer njihov promotor nema priliku objasniti o 

čemu se radi. Vjerujte, nemam nekih tamnih, zadimljenih 

soba u kojima primam ljude, pa si onda šapćemo... Sve je 

to puno jednostavnije. Možda, u neku ruku čak i previše 

jednostavno...” 

Prije pet godina u Kommersantu, jednom od najrelevantnijih 

ruskih dnevnika, pojavio se iscrpan izvještaj 

o posjetu Vladimira Putina Kalinjingradu. Izvjestitelj je 

dramatično prenio atmosferu sa sastanka na kojem je 

istupio Stefano Vlahović te “caru” u lice izrazio sumnju u 

efikasnost novog zakona o slobodnoj ekonomskoj zoni, za 

poslove u regiji. “Na primjer?”, upitao je Putin. “Pa, podzakonski 

akti ograničit će mogućnosti za uvoz sirovine”, 

odgovorio je Vlahović. “Ptičje meso?”, rekao je Putin, 

zbunivši navodno Vlahovića svojom obaviještenošću o 

lokalnim finesama, pa i o samom Vlahoviću... Zanimalo 

nas je kakva je priroda njegovog odnosa s jednim od 

najznačajnijih ruskih lidera u zadnjih stotinjak, možda i 

više godina. “Nisam siguran da bi se Vladimir Vladimirovič 

uopće sjetio tog trenutka. Možda i bi.... Inače, često dolazi 

u Kalinjingrad jer to je specifična cjelina za Rusiju, ali ja 

ga viđam dosta rijetko. No mogu reći da, ako Putin nešto 

kaže, to znači da će se stvari realizirati. Stvorio je aparat 

koji za njega provjerava stvari, utvrđujući jesu li njegova 

obećanja ispunjena. Međutim, hoće li on nešto obećati ili 

ne, to je već druga stvar. 

Iz hrvatske mikroperspektive ovakve relacije mogu 

djelovati apstraktno, gotovo svemirski. Jedan istaknuti 

EPH-ov komentator Vlahoviću je pred koju godinu prilijepio 

bombastičnu, u biti kompromitantnu sintagmu “Putinov 

oligarh”, dok se u tekstu zapravo više bavio svojim 

negdašnjim kolegom Hidajetom Biščevićem, kasnije 

hrvatskim veleposlanikom u Moskvi, koji se nakon diplomatskog 

mandata nakratko zaposlio kod Vlahovića. “Ne 

poznajem komentatora, kaže Vlahović. “No žao mi je, jer 

takvo pisanje samo potvrđuje prisustvo nekih predrasuda 

u Hrvatskoj. U državi od 150 milijuna stanovnika, svatko 

tko postigne ovo ili ono odmah bude označen kao Putinov 

oligarh... Naravno da nije tako. Ne sjećam se rečenog 

članka, ali ako sam spomenut u kontekstu s Biščevićem, 

može mi samo biti drago. U tvrtki imamo ured koji se 

bavi odnosima s državnim organima, a Biščević nam je 

bio zanimljiv jer je pet godina službovao u Rusiji. Znao 

je o čemu se tu radi, s kim razgovarati, koga kontaktirati 

u danim trenucima. Vrlo profesionalno je vodio odjel, no 

ubrzo mu je ponuđeno radno mjesto u MVP-u, i on ga je 

prihvatio.” 

Nitko se od krupnijih hrvatskih poduzetnika nije dulje 

od Vlahovića zadržao u Rusiji, a kamoli proširio svoj pos- 


ao do takvih razmjera. No prema reputaciji najutjecajnijeg 

cro-poslovnjaka u Ruskoj Federaciji Vlahović se odnosi 

ironično. “To vam je kao da tražite najjači košarkaški klub 

na Aljasci: naprosto ih nema mnogo! Uzmimo za usporedbu 

Sloveniju, koja je mnogo manja država od Hrvatske, 

ali ima oko tri puta više ljudi u svom ruskom veleposlanstvu, 

dosljedan program poticanja gospodarstva i izvoza... 

Iz nekog razloga, kod Slovenaca nikad nisam primijetio 

predrasude o porijeklu njihove love: dolar zarađen u Rusiji 

njima je vrijedan isto kao i dolar zarađen u Austriji. Zašto 

je, s druge strane, kod hrvatskih vlada postojao kontinuitet 

zanemarivanja Rusije – ne znam. Sanader nikada 

nije bio ovdje, ali nije ni Račan! Našim se proizvodima 

bilo puno lakše probiti na rusko tržište negoli na francusko 

ili španjolsko. Nisam siguran da je još uvijek tako”, 

upozorava Vlahović. Tvrdi da je za Hrvatsku od 4,5 milijuna 

stanovnika 143-milijunska Rusija, s obzirom na svoju 

potražnju za proizvodima, mogla riješiti puno problema. 

Kao počasni konzul RH i predstavnik Hrvatske 

gospodarske komore u Kalinjingradskoj oblasti,Vlahović 

smatra kako je krajnje vrijeme da se hrvatski biznis 

prestane paranoizirati političkim predrasudama i 

kriminalističkim pričama iz pretprošlog desetljeća, te 

krene povećavati ekonomsku prisutnost u suvremenoj 

Rusiji. Pritom priznaje da u najvećoj zemlji svijeta i danas 

postoje vrlo realni problemi. Do razgovora s njime slušali 

smo, primjerice, priče kako vlasnici kompanija pola radnog 

vremena provode s političarima, šefovima sanitarnih, 

veterinarskih službi i inih državnih organa – samo kako 

bi osigurali da im na vrata ne zakucaju neki inspektori sa 

sindromom prerevnih prometnih policajaca koji globe 

vozače na cesti: ako žele pronaći nepravilnost na vama ili 

vozilu, sigurno će ju pronaći. 

“Živio sam u Italiji, SAD-u, Japanu, Francuskoj... 

U Rusiji je zasigurno najteže raditi; riječ je o jednom od 

najkompliciranijih tržišta na svijetu. No, u svemu tome 

nema nacionalne diskriminacije. Nikad nisam imao 

peripetija zato što sam Hrvat”, objašnjava Vlahović, “jer 

uvjeti su jednako teški i za nas i za Ruse! Jednako je tako 

činjenica da je njihovo tržište izuzetno zanimljivo. Njega 

ne možete odraditi, kako bi rekao moj zamjenik Damir 

Imamović, ‘petom lijeve noge’. Morate mnogo investirati 

u kadrove kako biste imali ljude koji realno mogu rješavati 

lokalne probleme. To ne znači čovjeka koji će s osmijehom 

uručiti kuvertu. Govorim o očekivanim ponašanjima i 

pravnim investicijama, stvaranju modela koji će minimizirati 

moguće teškoće s onim ‘prometnim policajcem’ 

za kojeg ste me pitali. Jednom sam Grefu, tada ministru 

gospodarstva, objašnjavao kakve sve papirologije mora 

proći lokalni poduzetnik pa mi se smijao u nevjerici. Naposljetku 

sam stekao dojam da zapravo nitko nema punu 

sliku kako stvari izgledaju u realizaciji.” 

Unatoč tome, ruski Hong Kong Vlahović preporuča 

kao bazu svim hrvatskim ulagačima. “Kalinjingrad 

ima specijalni, jedinstveni pravni sustav u zemlji, koji 

omogućuje razne prednosti u rasponu od poreza do carina. 

Ja nisam slučajno investirao baš tamo: šest mjeseci analizirao 

sam razne regije Ukrajine, Moldavije i Rusije, da 

bih došao do zaključka kako je Kalinjingrad najidealniji za 

osvajanje ruskog tržišta”, uvjerava lokalni počasni konzul 

Republike Hrvatske. 

Nedavno se najavljivalo da bi mu društvo u Kalinjingradskoj 

oblasti trebali praviti Eurocable i Podravka. 

No Eurocable je naposljetku posve odustao od Rusije, 

dok Podravka, koja je proteklih godina bila vrlo prisutna, 

“ima druge prioritete”. “Podravka bi trebala izgraditi 

tvornicu u Rusiji. Ovdašnje tržište to zaslužuje. Njega ne 

možete opsluživati šleperima iz Hrvatske. Lokalna tvornica 

koprivničkoj bi kompaniji omogućila značajno 

povećanje prodaje, pogotovo Vegete, koja je u Rusiji iznimno 

poznat brand. No njezin značaj gubi se iz godine u 

godinu.” Uz Kraš i Podravku, Vlahović će istaknuti (zasad 

spram Rusije suzdržani) Gavrilović. Vladimir Zarudnij 

čak nam je, govoreći o budućim planovima Produkti Pitanija, 

spomenuo kako bi volio proizvoditi nešto poput 

Gavrilovićevog mesnog nareska. “Na ruskom tržištu već 

surađujemo s Podravkom, a volio bih i s Gavrilovićem, jer 

vrlo cijenim njihove proizvode. Zimska salama je vjerojatno 

moje najomiljenije jelo”, dodat će Vlahović. 

Položaju hrvatskih kompanija trebalo bi pomoći otvaranje 

dugo čekanog HGK-ovog predstavništva u Moskvi. 

Nakon ožujskog sastanka s Putinom, Jadranka Kosor 

najavila ga je već za lipanj ove godine. Tijekom svjetske 

recesije, oko pola hrvatskih kompanija zatvorilo je svoje 

urede u Rusiji. Treba ih vratiti na scenu, pa je Vlahović 

oduševljen tim potezom: “HGK-ov ured trebalo je otvoriti 

još znatno ranije. Ponekad vam pomogne sama činjenica 

da u Rusiji imate neki poslovni prostor, mjesto gdje možete 

primiti partnera ili mu predati paket dokumenata. Ovdje 

mora postojati organizacija koja predstavlja interese našeg 

poduzetništva. Nijemci slična predstavništva imaju u svakom 

većem ruskome gradu. Očigledno je, dakle, da takve 

institucije stvaraju određene preduvjete za poslovanje. Ja 

neću biti HGK-ov šef u Moskvi; na poziciju će doći profesionalac 

koji će se baviti isključivo time.” 

Za to vrijeme Stefano Vlahović će na lijepoj jezerskoj 

lokaciji u Kalinjingradu o vlastitom trošku graditi novi 

hrvatski konzulat, inicirati bratimljenje Kalinjingrada i 

Splita, kao i lokalnih sveučilišta. Znakovito, papirologiju 

za rezidenciju u kojoj će biti konzulat rješava već pet godina. 

No, ne odustaje. Vjerojatno zato u cijeloj priči i ima 

što reći. 


kontekst 

Koper je 

najkonkurentnija 

sjevernojadranska 

luka, tvrdi 

njezin čelnik, a 

s proširenjem 

kontejnerskog 

terminala i 

obećanom novom 

prugom to će 

i ostati / Željko 

Trkanjec 

Koper-Divača 

underground 

DDva psa bullmastifa, jedan parlamentarni 

zastupnik u pritvoru, odstupio 

ministar poljoprivrede, a najveća luka 

dobila je 30 milijuna eura za proširenje 

kontejnerskog terminala. Kad bi na bilo 

kojem ispitu bilo zadano da se od navedenih 

teza napiše suvisao tekst, većina bi 

ispitanika odmah odustala jer, naprosto, 

ovo se može povezati samo u nekoj bizarnoj 

priči. Ako bi i za nju bilo dosta 

imaginacije. No, upravo su svi ovi elementi 

uključeni u priču koja već nekoliko 

mjeseci potresa Sloveniju do te mjere da 

je zaprijetila stabilnosti vladajuće koalicije 

više nego udar globalne krize koja je 

Sloveniju snažno uzdrmala. 

Sve je počelo viješću iz crne kronike 

kako su dva bullmastifa nasmrt 

izgrizla svog vlasnika. No, opozicija je u 

toj vijesti vidjela puno više od onog što 

su objavile novine pa se rasprava preselila 

u parlament gdje se postavilo pitanje 

zašto su tako opasni psi bili dani vlasniku. 

I onda se klupko počelo odmatati. 

Nasmrt izgriženi vlasnik, poznati slovenski 

odvjetnik, uspio je ishodovati da mu 

se odobri držanje pasa mimo postojećih 

pravila. Ključnu je ulogu u tome imao 

još jedan odvjetnik, sadašnji partner 

ministrice unutarnjih poslova Katarine 

Kresal, kojeg je opozicija stala optuživati 

da je preko ministrice utjecao na ministra 

poljoprivrede da zažmiri na prop- 


Foto Arhiva Forbesa 

ise o držanju opasnih životinja. Cijeli je 

slučaj izuzetno bizarnu notu dobio kad 

je objavljeno da je usmrćeni vlasnik imao 

izopačene seksualne navike te da je on 

(koji je prije toga bio ona pa promijenio 

spol) zlostavljao pse. Tada je naprosto 

cijela priča eksplodirala, opozicija je 

skočila na vladu, frcale su optužbe protiv 

ministrice Kresal i ministra poljoprivrede 

Milana Pogačnika. 

I onda, iznenada, veliki obrat: 

jedno jutro policija privodi čelnika 

Slovenske nacionalne stranke Zmagu 

Jelinčiča i parlamentarnog zastupnika 

iz njegove stranke Srečka Prijatelja. 

Policija potvrđuje da je tijekom operativne 

obrade slučaja došla do informacija 

kako je Jelinčič s Pogačnikom dogovarao 

pogodnosti za svoje projekte u zamjenu 

za podršku Pogačnikovim zakonima. 

No, puno je ozbiljniji slučaj Prijatelja 

kojem je dokazano sudjelovanje u iznudi 

jednog od čelnika Luke Koper. Kad 

se malo rasplelo klupko veza i odnosa, 

otkriveno je da je Prijatelj imao izravne 

veze s tvrtkom za prodaju nekretnina 

od koje je Luka trebala kupiti zemljište, 

a on se ponudio da pomogne u tom 

poslu. Tako se od bullmastifa došlo do 

Luke Koper, Zmago se opet izvukao (“Pa 

što ste vi mislili, kako se vodi politika: 

oni meni daju nešto, a onda ja njima”). 

Zbog slučaja Prijatelj ipak je doživio ozbiljan 

udarac: podrška javnosti njegovoj 

stranci se u mjesec dana doslovce prepolovila. 

Inače, slovenski je parlament 

Prijatelju, koji je zadržan u pritvoru 30 

dana, odmah ukinuo plaću i radni staž 

za vrijeme boravka u pritvoru. 

Luka Koper se pak iz svega uspješno 

izvukla i sredinom travnja dobila od 

državne banke SID (Slovenska izvozna 

i razvojna banka) kredit od 30 milijuna 

eura za novi terminal. Premijer Borut 

Pahor je osobno prisustvovao potpisivanju 

ugovora i izrazio nadu da će na taj 

način biti dodatno pokrenuta konjunktura. 

Naime, Luka Koper je prošle godine 

unatoč krizi uspjela poslovati samo s tri 

posto manjim kontejnerskim prometom 

u odnosu na 2008. godinu, dok je uku- 

pni pretovar bio niži za petinu, a prihodi 

su pali za 15 posto. U prva tri mjeseca 

ove godine Luka je zabilježila pretovar 

111.984 kontejnera, što je pak porast od 

30,4 posto u odnosu na isto razdoblje 

lani, što jasno pokazuje potencijal koji 

predstavlja kontejnerski promet. Luka 

Koper se, dakle, oporavila, nakon što se i 

Pahorova vlada sama će pokrenuti 

izgradnju pruge koja je ostala izvan 

nacrta EK. Izvedba bi trebala stajati 

nekoliko stotina milijuna eura 

ona našla u problemima u vrijeme vlade 

Janeza Janše od 2004. do 2008. Janša je, 

naime, i ondje politički kadrovirao pa 

je došlo do zaustavljanja određenih razvojnih 

projekata. 

S obzirom na oporavak unatoč 

nepovoljnim gospodarskim uvjetima, 

vlada Boruta Pahora odlučila je dodatno 

potaknuti razvoj Luke. Glavni 

problem koperske luke je prometna povezanost 

sa zaleđem. Cestovne veze su 

Direktor Gregor Veselko ima razloga 

za zadovoljstvo: Slovenska izvozna i 

razvojna banka dala je Luci Koper kredit 

od 30 milijuna eura 

poboljšane izgradnjom mreže autocesta, 

no željeznička je povezanost slaba. Italija 

je uspjela kao jedan od ključnih prometnih 

projekata Europske komisije progurati 

prugu Trst-Divača, dok je izgradnja 

drugog kolosijeka pruge Koper-Divača 

ostala izvan tih nacrta (iako se slovenska 

vlada silno trudila javnosti prikazati da 

nije tako). Naime, pruga Koper-Divača 

je stara i prati reljef, pa je prosječna brzina 

vlakova na njoj svega 25 kilometara 

na sat. Pahor je za boravka u Kopru najavio 

da će vlada kao jedan od ključnih 

infrastrukturnih projekata pokrenuti 

izgradnju drugog kolosijeka, kako bi 

veza od Kopra prema unutrašnjosti bila 

u skladu s mogućnostima luke. Predviđa 

da bi, ako kompletna dokumentacija 

bude pripravljena, izgradnja kolosijeka 

mogla početi već krajem ove godine, a 

dovršetak se, zbog izuzetno zahtjevnog 

terena, predviđa za četiri godine. Trasa 

neće pratiti postojeći kolosijek nego će 

većinom ići pod zemljom i stoga imati 

samo 30 kilometara (postojeći kolosijek 

dugačak je 48 kilometara). Izvedba bi 

trebala stajati nekoliko stotina milijuna 

eura. Slovenski izvori navode da su se 

dosad spominjali iznosi od 400 milijuna 

pa do 1,3 milijarde eura. 

Prvi čovjek Luke Koper Gregor Veselko 

je zadovoljan dogovorenim. Ističe 

kako je koperska luka u ovom trenutku 

već najkonkurentnija jer u odnosu na ostale 

sjevernojadranske luke može izvršiti 

sve poslove za prihvatljiviju cijenu. S novom 

prugom i drugim razvojnim projektima 

pak, uvjeren je Veselko, Koper će 

sljedećih 20 godina sačuvati konkurentnost 

na sjevernom Jadranu. Bez obzira na 

to kako će se ponašati slovenski političari. 

I hoće li biti problema s psima. 


kontekst 

Djeca gledaju 

novopronađeni 

mineral jadarit 

izložen u 

beogradskom 

Prirodoslovnom 

muzeju 

Zavjera 

protiv Supermana 

Megakorporacija Rio Tinto 

počela je s bušenjima 

u okolici Loznice, gdje 

je otkriven mineral 

jadarit, po kemijskom 

sastavu fascinantno sličan 

magičnom kriptonitu koji 

superheroju oduzima snagu 

/ Aleksandar Apostolovski, 

Beograd 

Duboko u stijenama zapadne Srbije, na bajkovitom 

lokalitetu sela Jadra kod Loznice, krije se tajno oružje koje 

će konačno prizemljiti Supermana. Dugo se vjerovalo da je 

kriptonit, kristal zelenog sjaja pred kojim superheroj gubi 

nadljudske moći, dio stripovske i hollywoodske čarolije, ali 

kada je mineralog dr. Chris Stanley s ekipom stručnjaka iz 

Kanade u svojem londonskom laboratoriju proučavao kamenje 

koje su mu poslali iz lozničkog rudnika, umalo nije 

tresnuo na pod sa stolice. Kamen koji je stajao pred njim nije 

bio kristalno zelen, nije isijavao zrake poslije kojih Superman 

izgleda kao tip koji se nagutao Bensedina. Zar ta praškasta 

tvar iz srpske zemlje predstavlja magično tajno oružje koje 

može izmijeniti modernu tehnologiju i obesmisliti jednu divnu 

SF bajku? 

Mineralog je sebi postavljao bezbroj pitanja, pa se odlučio 

pozvati u pomoć najboljeg prijatelja svih novinara, znanstvenika, 

obavještajaca i manijaka, brata Googlea. Tek tada profesor 

je izgubio svaki pojam o realnosti. Kakvu tajnu formulu 

je utipkao? Hidroksid-natrij-litij-borosilikat je točan kemijski 

sastav rude jadarita, ali Google mu je potvrdio ono u što je 


Foto AP 

od prvog trenutka sumnjao: da je razlika 

između stvarnosti i fikcije prestala postojati, 

da je razvoj buduće civilizacije zapravo 

zapisan u romantičnom stripu o novinaru s 

dioptrijom koji spašava svijet od zlikovaca, 

po pravilu žešće otkačenih, i da su u zavjeru 

o njegovom konačnom uspavljivanju 

umiješani, a tko bi drugi nego Srbi. Google 

je pokazao da jadarit i kriptonit imaju isti 

kemijski sastav. Priča zapravo pokazuje da 

moderni svijet ne trpi bajke: praškasta ruda 

iz Loznice koja baca Supermana u bed, za 

kojom širom svijeta traga oko 60 rudarskih 

kompanija spremnih da u istraživanja 

ulože milijarde dolara, sadrži litij, mineral 

ključan za proizvodnju hibridnih i 

električnih automobila. Znači, da bi vozila 

budućnosti startala, Supermana treba konačno uspavati. Taj novi 

svijet je, dakle, već u startu sumnjiv. 

Ali život ipak nije strip, što najbolje znaju roditelji koji ostare 

i multinacionalne korporacije. Prije nekoliko godina u Srbiju 

je stigla megakorporacija Rio Tinto, lider u utrci vodećih kompanija 

za nalazištima ključnog strateškog materijala budućnosti, 

koji bi mogao dovesti do novih senzacionalnih otkrića. Naravno, 

stratezi rudarskog diva nisu došli u Srbiju da bi davali sedative 

superheroju. Otkriće jadarita krajem travnja 2007. izazvalo je 

veliku pažnju svjetskih medija koji su bili fascinirani njegovim 

sastavom identičnim sastavu kriptonita, ali ono što je lidera u 

svjetskom rudarskom biznisu navelo da započne radove kod 

Loznice jest to što je litij, osim što je najvažniji element u proizvodnji 

baterija za električne i hibridne automobile, neizostavan 

u proizvodnji mobilnih telefona, prijenosnih računala i drugih 

elektroničkih uređaja. Jadarit sadrži i bor koji se primjenjuje u 

proizvodnji stakla, keramike, lakih legura, termoizolacijskih materijala, 

deterdženata i materijala za zaštitu drveta. Ima više od 

stotinu mogućnosti primjene, a može se koristiti i u proizvodnji 

vatrometa i raketnih goriva, u slučaju da se Superman ipak 

probudi. 

Još prije šest godina ta je kompanija pronašla jadarit u okolici 

jadarskih sela Jarebica i Slatine kod Loznice. Ubrzo su saznali još 

nešto: da je Jadarski bazen jedino mjesto na svijetu gdje je nađen 

taj mineral. Tim geologa otkrio je kemijskim i fizičkim ispitivanjima 

da je riječ o novom mineralu. Zapravo, značajan poticaj 

odluci kompanije Rio Tinto da otpočne preliminarna ispitivanja 

terena dali su rezultati rada srpskih znanstvenika, naročito 

prof. dr. Jelene Obradović s Rudarsko-geološkog fakulteta u 

Beogradu. Sa svojim suradnicima, uključujući Nenada Grubina, 

danas direktora filijale Rio Tinta u Beogradu koji je tada radio 

kao asistent na Rudarsko-geološkom fakultetu, dr. Obradović 

je devedesetih objavljivala radove u uglednim međunarodnim 

stručnim časopisima, koje su primijetili i stručnjaci u Rio Tintu. 

Lex Luthor se sprema u napad kriptonitom 

Odmah su poslali ekipu svojih istraživača 

na mistični teren Podrinja, znajući da su 

na pragu otkrića litijske žile, mnogo vrednije 

od zlatne. Tim geologa iz Rio Save 

eksplorejšn – tvrtke-kćeri Rio Tinta u Srbiji 

koju čine direktor Nenad Grubin, te Vladimir 

Stojanović, Vladisav Erić i američki geolog 

Bob Kelly, tada Rio Tintov menadžer 

za istraživanje u Europi – otkrio je jadarit 

u Jadarskom bazenu. Oni su i službeni kumovi 

jadarita. Dali su mu ime. 

Prema procjenama, u donjoj jadaritskoj 

zoni ležišta Jadar nalazi se oko 

114,6 milijuna tona rude s prosječnim 

sadržajem korisnih komponenti od 1,8 

posto litij-oksida i 13,1 posto bor-oksida. 

Rio Tinto je, naravno, dozvolu za istraživanje minerala u Jadarskom 

bazenu dobio još pre šest godina od srpskog ministarstva 

rudarstva i energetike, a sredinom prošle godine kompanija je 

odlučila da se ležište litija i bora Jadar kod Loznice u potpunosti 

zadrži u okviru Rio Tinto grupe te da se prebaci u Rio Tinto minerals, 

grupu koja se bavi proizvodnjom. Projekt je u fazi izrade 

studije predizvodljivosti. Pozitivni rezultati te studije omogućit 

Litij je najvažniji element u 

proizvodnji baterija za električne 

i hibridne automobile, mobilne 

telefone, prijenosna računala i 

druge elektroničke uređaje 

će da se prijeđe na izradu studije izvodljivosti. Poslije toga mogli 

bi uslijediti radovi na otvaranju ležišta i otpočeti proizvodnja 

u rudniku i kapacitetima za preradu. U srpskoj filijali Rio Tinta 

predviđaju da bi taj proces mogao potrajati pet do šest godina. 

Bušenje istražnih bušotina ležišta litija i bora Jadar obavlja 

se u skladu s dozvolom za istraživanjekoju je izdalo Ministarstvo 

rudarstva i energetike Republike Srbije s ciljem da se sazna više o 

geološkim karakteristikama ležišta. 

Rezultati bušenja, zajedno s rezultatima ostalih metoda 

istraživanja kao što su hidrogeološka, geotehnička i mineraloškopetrografska 

ispitivanja, detaljna ispitivanja utjecaja na životnu 

sredinu i sva druga neophodna tehnička i socijalno-ekonomska 

ispitivanja, bit će dio Studije izvodljivosti. Tako će se definirati 

rezerve mineralnih sirovina u ležištu i omogućiti verifikacija 

Elaborata o rezervama u Ministarstvu rudarstva i energetike. Ta 

ekspertiza donijet će milijarde dolara zarade, automobili će letjeti 

na baterije, a svijet će saznati da kriptonit ipak ne potječe sa Supermanove 

uništene rodne grude, planeta Kriptona. 


kontekst 

Tajland 

između turizma i 

terorizma 

Razdoblje tajlandskog 

ekonomskog čuda je 

završeno. Na pomolu su 

velike promjene: crveni i žuti 

predstavljaju dva Tajlanda / 

Jasmina Kuzmanović, Singapur 

Otjerani premijer Thaksin 

Shinawatra (gore), 

telekomunikacijski tajkun 

i novopečeni Crnogorac, 

vukao je poteze koji su 

vjerojatno bili ekonomski 

neodrživi i demagoški. No 

stručnjaci upozoravaju 

kako u Tajlandu još ima 

ostataka feudalizma. Zato 

je Thaksin za siromašne i 

postao heroj 


Crnogorci su pogodili kao prstom 

u pekmez kada su nedavno 

u knjigu državljana zaprimili 

i Thaksina, prognanog 

bivšeg premijera i sadašnjeg 

“kingmakera” u uzburkanoj Kraljevini 

Tajland. Pred koji tjedan neki se ministar 

s Cetinja u Londonu pohvalio da će 

novopečeni građanin Crnoj Gori donijeti 

mnogo novih investicija. No kako je 

nepredvidljivom Thaksinu krenulo, ne 

bih se začudila kad bi, u ne tako dalekoj 

budućnosti, Crna Gora bila nagrađena 

ekskluzivnim investicijskim upadom u 

Tajland. Već vidim: Montenegro Airlines 

pokreće zračni most Podgorica-Phuket! 

Crna Gora i Tajland - dva oka u glavi! 

Thaksin Shinawatra je sve samo ne 

tipični političar u egzilu, koji je zamijenio 

dio bankovnog računa za tuđi pasoš i čija 

zvijezda blijedi nakon mlakog pokušaja da 

se vrati na vlast. 

Za tajlandske siromašne mase on je 

karizmatični vođa s aurom Robina Hooda; 

za kritičare iz povlaštenih slojeva u Bangkoku, 

telekomunikacijski tajkun Thaksin 

je demagog, korumpirani bogataš i porezni 

varalica. Ušao je u povijest i po tome 

Korupcija 

seže mnogo 

dalje od 

smijenjenog 

premijera, 

tvrdi se u 

knjizi ‘Thaksin: 

politika 

kao biznis u 

Tajlandu’ 

sada Podgorice, Thaksin je samo ojačao 

svoju poziciju sive eminencije. Nakon što 

je Vrhovni sud zbog izbornih prekršaja 

ukinuo Thaksinovu stranku Thai Rak Thai 

(Tajlanđani za Tajlanđane), a više od stotini 

članova zabranio bavljenje politikom 

u sljedećih pet godina, Thaksinove pristaše 

pokrenule su dvije nove stranke, koje su 

nakratko uspjele doći na vlast prije nego 

što su i one raspuštene sudskom odlukom. 

Dok se Bangkok sredinom travnja 

priprema na sljedeći sukob između “crvenih 

košulja”, Thaksinovih pristaša 

okupljenih u Ujedinjenom frontu za 

razjasnilo. Razdoblje tajlandskog ekonomskog 

čuda je završeno, a velike političke 

promjene su, kako se čini, neminovne. 

“Crvene košulje” neće nestati preko noći. 

Miroljubivi protesti – baršunasta revolucija 

na tajlandski način – pokopani su 

u nasilnom vikendu početkom travnja, 

u kojem je dvadeset troje ljudi izgubilo 

život, a stotine su ranjene. Sljedeći sukobi i 

rast nasilja mogli bi dati vjetra u leđa i nekim 

ekstremnim frakcijama na političkoj 

sceni, koje su u travanjskom nasilju po 

prvi put pokazale lice, a koje je premijer 

Abhisit nazvao teroristima. 

Crveni i žuti predstavljaju dva Tajlanda. 

Na jednoj strani je obrazovana srednja 

klasa mahom iz Bangkoka, profesionalci, 

državna uprava, dio poduzetnika, veći dio 

medija. Na drugoj su seljaci, mali poduzetnici, 

vozači taksija, vlasnici uličnih kioska 

s hranom. Službeni stav vlade, kako je 

priopćeno u izjavi u ožujku, jest da u Tajlandu 

nema klasnih razlika: “Vlada se u 

svojoj politici podjednako usredotočila na 

urbane i ruralne mase i klasna podjela u 

tajlandskom društvu ne postoji.” 

Izjava ministra Satita Wongnongteayja 

odgovor je na Thaksinovu tezu da 

Korupcionaški aranžmani između krupnog biznisa i 

politike koče Tajland na putu da postane azijska ekonomska 

sila poput Japana i Južne Koreje 

Foto AP 

što je jedini premijer u modernom Tajlandu 

koji je odslužio puni termin na vlasti, 

nakon što je njegova stranka nadmoćno 

pobijedila na izborima 2001. Tajlandske 

vojne vlasti su pomalo hiperaktivne i od 

osnutka ustavne monarhije prije 70 godina 

navikle su narod na česte vojne udare 

kao metodu uklanjanja političara s vlasti. 

Udar kojim je 2006. izbačen Thaksin bio 

je 18. po redu, i od Thaksina se očekivalo 

da podvuče rep, odrekne se telekomunikacijskih 

dionica, odsluži kaznu od 

dvije godine zbog sukoba interesa i da se 

konačno makne iz politike. 

Umjesto toga, poput lutka iz kutije 

koji skače između Londona, Dubaija i 

demokraciju, i pobornika premijera Abhisita 

Vejjajiva poznatih kao “žute košulje”, 

neizvjesnost je veća nego ikada u novijoj 

povijesti Tajlanda. 

Kad su prije dvije godine “crvene 

košulje” okupirale međunarodni aerodrom 

u Bangkoku, ugrozivši među ostalim 

turizam kao glavnu nacionalnu industriju, 

mnogi su ih otpisivali kao privremenu 

zapreku, kratku obilaznicu na svijetlom 

putu tajlandskog demokratskog i privrednog 

napretka. Jer Tajland je, naposljetku, 

jedan od južnoazijskih ekonomskih “tigrova” 

čija je ekonomija u 90-ima rasla 

brže i od kineske. 

U međuvremenu, nekoliko stvari se 

se tajlandsko društvo nalazi usred “klasnog 

rata,” podijeljeno na staru bogatu 

klasu i novu klasu koja traži demokratske 

promjene. 

No svakome tko je malo putovao Tajlandom 

vidljiva je razlika između bogatih 

i siromašnih. Na ruralnom sjeverozapadu, 

odakle Thaksin vuče korijene i političku 

potporu, preteže crvena strana Tajlanda. 

U Chiang Maiju, smještenom usred 

planina i šuma koje se pružaju do granice 

s Burmom, nema jačeg kontrasta nego 

kad se iz gradske kotline čovjek popne 

do palače Bhuping, zimske rezidencije 

kraljevske obitelji. I na turističkom jugu, 

blizu Phuketa, u zaljevu Phangnga gdje se 


kontekst 

vapnenački otoci dižu u stotinjak metara 

visoke klisure, postoje sela u kojima je vrijeme 

stalo, ali ne u turističkom smislu. Na 

otoku Ko Yao cijele obitelji putuju na jednom 

motociklu prašnjavom cestom da bi 

došli do male, bunkeru slične ambulante. 

U Bangkoku, nekoliko stotina metara od 

superluksuznog hotela Peninsula Plaza, 

gdje stranci i gradska elita ispijaju mango 

margarite s pogledom na rijeku, mogu se 

vidjeti limeni krovovi pod kojima živi onaj 

drugi Tajland. Klasne podjele? Oštrije od 

Thaksina vladu je nedavno kritizirao profesor 

na bangkoškom sveučilištu Thitinan 

Pongsudhirak, šturom izjavom kako u 

Tajlandu još ima nekih latentnih oznaka 

feudalnog društva, koje bi zbog nacionalnog 

mira trebalo ukloniti. 

Ništa čudno da je Thaksin, obećavši 

narodu famozni zdravstveni program od 

50 bahta po posjetu liječniku (malo više 

od jednog eura) i uključivši više od 90 

posto stanovništva u sustav zdravstvenog 

osiguranja, za mnoge postao nacionalni 

heroj. Nema veze što se liječnička struka 

pobunila i nazvala potez demagoškim i 

ekonomski neodrživim, u čemu su vjerojatno 

u pravu. Thaksin je k tome olakšao 

pristup visokom obrazovanju i uveo niz 

ekonomskih reformi i povoljnih zajmova 

namijenjenih seljacima i malim poduzetnicima 

– tzv. Thaksinomics. 

Na drugoj strani Thaksinove medalje 

je ogromno bogatstvo koje je on, kao 

Srednja klasa nije se razvila, veliki biznis 

usko je povezan s politikom, a voljeni 

kralj Bhumibol star je i bolestan 

telekomunikacijski tajkun, akumulirao i u 

vrijeme dok je bio na vlasti. Vojna komisija 

je procijenila ukupno bogatstvo Thaksinove 

obitelji na oko 2,2 milijarde dolara, 

što je puno više nego što je Thaksin prijavio 

kad je prvi put sjeo na premijerski 

stolac. Osim umiješanosti u korupciju, 

Thaksinu se predbacuje i kršenje ljudskih 

prava te zauzdavanje medija, a za to ga 

optužuju ne samo lokalni kritičari nego i 

Amnesty International. 

No korupcija u Tajlandu je, kako se 

čini, fenomen koji seže mnogo dalje od 

Thaksina. U knjizi “Thaksin: politika kao 

biznis u Tajlandu” (Thaksin: The business 

of politics in Thailand), autori Pasuk 

Phongpaichit i Chris Baker tvrde se srednja 

klasa u Tajlandu nikad nije potpuno 

osamostalila, unatoč razdoblju velikog 

ekonomskog rasta krajem prošlog stoljeća. 

“Veliki biznis je usko povezan s politikom. 

Biznismeni dijele dio profita s generalima, 

koji zauzvrat stvaraju povoljno 

okruženje za biznis i nagrađuju određene 

prijatelje ugovorima, posebnim tretmanom 

i drugim uslugama vezanim za profit,” kažu 

autori. Takvi aranžmani koče razvoj Tajlanda 

na putu da postane azijska ekonomska 

sila poput Japana i Južne Koreje. 

Faktor je, dakako, i kralj. Od 

Tajlanđana obožavani kralj Bhumibol, 

koji je na vlasti 60 godina, i čije su odluke 

dosad spašavale jedinstvo Tajlanda. No 

kralj ima 82 godine i prošle je mjesece uglavnom 

proveo u bolnici oporavljajući se 

od bronhitisa; njegov nasljednik, ne tako 

mladi princ s reputacijom plejboja, nije ni 

izbliza omiljen kao kralj kojeg Tajlanđani 

zovu jednostavno “Por,” “Otac”. 

Kraljev odlazak vjerojatno bi otvorio 

nacionalnu debatu o raznim ustavnim 

pitanjima koja se zasad odgađala iz 

poštovanja prema starom monarhu. Doda 

li se tome ekonomska stagnacija usred 

globalne krize, čini se da politički rasplet 

tek predstoji. 


HP 

želi sve 

Mark Hurd je najprije počistio u 

svojoj kući. Sada kreće u pohod 

na IBM, Cisco i sve ostale 

/ Quentin Hardy 

Foto THOMAS BROENING ZA FORBES 

Prvi čovjek Hewlett-Packarda voli kad je sve veliko i jednostavno. 

U njegovoj sobi za sastanke nalazi se veliki prazan stol i ogromni ekran za 

videokonferencije. Na stalku je veliki blok praznog papira po kojem ispisuje 

velike brojke kada naglašava svoje poante. Jedini ukras prostorije je veliki 

valjak pun opruga. Na njemu piše: “Velika kanta isprašenih stražnjica”. 

Mark Hurd je isprašio mnoge otkako je u travnju 2005. preuzeo HP. 

Kompanija je za fiskalnu 2004. godinu prikazala 80 milijardi dolara prihoda 

– iznos koji se jedva mijenjao tijekom pune četiri godine nakon spajanja s 

Compaqom. Prihod za fiskalnu 2009. iznosi 115 milijardi dolara, što znači 



HP 

želi sve 

PRITH BANERJEE 

Prvi čovjek HP 

Labsa pretvara 

znanstvenike u 

inovatore i vrsne 

trgovce 

DAVID DONATELLI 

Prodaje krupnom 

biznisu HP servere, 

mrežnu opremu i 

sustave za pohranu 

podataka 

ANN LIVERMORE 

Nadgleda 200 

tisuća zaposlenih u 

proizvodnji hardvera 

i softvera te u 

vanjskim tvrtkama 

SHANE ROBISON 

Glavni tehnolog 

razrađuje s Hurdom 

korporacijsku 

strategiju i 

ugovaranje poslova 

godišnji rast od sedam posto u proteklih pet godina. Neto dobit 

u tom je razdoblju rasla za prosječnih 18 posto godišnje, na 7,7 

milijardi. Rast je u prvom fiskalnom kvartalu 2010. još povećan 

i sada napreduje prema 25 posto. Sve je to rezultat golemog 

kresanja troškova, standardizacije velikih nabava, primjerice 

poluvodiča, te drastičnog nadzora nad svakim zarađenim i 

potrošenim centom. 

Šef HP-a je nametnuo i strogo načelo učinkovitosti na 

najvišim razinama. Dovodeći u upravni odbor i prve redove 

menadžmenta više ljudi sa Srednjeg zapada nego domaćih 

kadrova iz Silicon Valleyja, te više stručnjaka za core business 

nego inženjera i pronalazača, Hurd je preuredio HP na svoju 

sliku i priliku, napunivši ga ljudima koji se ne zadovoljavaju 

postignutim i teže ekspanziji. Vidjelo se to po 13,9 milijardi 

dolara teškoj akviziciji Electronic Data Systemsa u kolovozu 

2008., kao i po nedavnoj kupnji kineskog proizvođača telekomunikacijske 

opreme 3Coma za 2,7 milijardi te nemilosrdnoj 

borbi za nove velike kupce. “Dvije trećine rasta dolazi od spajanja 

i akvizicija, 25 posto je organski rast ” – dakle preotimanje 

poslova konkurenciji – “a 10 posto se odnosi na nove velike ideje”, 

kaže 53-godišnji Hurd. “Sada smo 20 milijardi dolara teži od 

IBM-a na 2,7 bilijuna dolara vrijednom tržištu tehnologija. Za 

nas se ono dijeli na veliki biznis, malo i srednje poduzetništvo 

i potrošače.” Ipak, 70 centi od svakog zarađenog dolara HP-u 

stiže od dvije tisuće velikih tvrtki. 

U ovom poslu veličina je važna. S bumom računalnih 

mreža i pohrane podataka, korisnicima – spremnima skla- 


pati višegodišnje ugovore vrijedne desetke milijuna dolara – 

potreban je dobavljač koji može udovoljiti mnogim aspektima 

raznorodnih biznisa i pomoći im da postignu učinkovitost 

unutar tvrtke i međusobno. Ne žele se mučiti s desetak različitih 

dobavljača iz jednako toliko kompanija svaki put kad treba nadograditi 

opremu ili uvesti novu aplikaciju. Novi titani takve 

univerzalne ponude su Oracle, čijem su carstvu nedavno pripojeni 

ostaci proizvođača poslužitelja Sun Microsystemsa, zatim 

IBM, dugogodišnji vladar na polju računalnog konzaltinga, 

softvera i centralnih računala, te Cisco Systems koji sada nudi i 

servere, a sklopio je saveze s divom pohrane podataka EMC-jem 

i proizvođačem softvera za virtualizaciju, tvrtkom VMWare. 

Hurd namjerava prigrabiti što veći dio teritorija. Zadnjih 

se godina posvetio obilasku kupaca. Sastao se s otprilike 3000 

šefova informatičkih odjela kompanija (uglavnom na okruglim 

stolovima), a na dobrom je putu da ove godine premaši taj broj. 

To znači puno više od prodaje niskoprofitnih osobnih računala i 

pisača koji čine najveći dio HP branda, više od jeftinog outsourcinga 

i poslova održavanja kojima se kompanija uglavnom bavila 

prije njegova dolaska. Hurd se okrenuo proizvodnji računala 

tzv. industrijskog standarda, u koja su ugrađeni standardizirani 

čipovi, te pripojio tvrtke s područja HP-ova core businessa – 

hardvera i usluga. U siječnju je najavio zajedničku investiciju 

s Microsoftom u razvoj tržišta hardvera, softvera i usluga za 

računalne “oblake”, tešku 250 milijuna dolara, kako bi stekao 

položaj supersile putem internetskog preglednika. Preobraženi 

HP troši 40 milijuna dolara na oglasnu kampanju “Let’s Do 

Amazing” namijenjenu rebrandiranju. Drugim riječima, Hurd 

cilja izravno na IBM i Cisco, čija je prodaja mrežne opreme i 

konzalting usluga među posljednjim visokoprofitnim poslovima 

u nemilosrdnom svijetu informatičke tehnologije. 

HP-ova vojska od 20.000 prodajnih predstavnika krenula je 

u juriš. Bruce Dahlgren, šef uspješne HP-ove grupacije Imaging 

and Printing, u samo desetak dana veljače uspio se sastati s Hurdom 

u Kaliforniji, proizvođačima na Tajvanu, kupcima u Kini, 

porazgovarati o prodajnoj strategiji s bivšim EDS-ovim konzultantima 

u Teksasu, održati sastanke s klijentima u Japanu i 

regionalne treninge osoblja na Baliju. “Živim sa slikom koja me 

progoni: negdje u svijetu upravo sada neki prodavač razgovara s 

klijentom, a ja se mogu samo nadati da je dorastao svom poslu 

onoliko koliko je to meni potrebno”, kaže on. 

Tu si sliku možeš isprintati, kažu konkurenti. “HP je na 

tržištu nazadovao, a ne napredovao ”, tvrdi Steven Mills, šef 

IBM-ove softverske grupe. “Bilježe jadne rezultate u prodaji 

softvera, a mene trgovci opsjedaju jer s vremenom, logično, 

napreduje i predodžba kupaca o tome što stvarno vrijedi.” Po 

njegovoj računici IBM je u pet zadnjih kvartala preoteo HP-u 

180 narudžbi za softver, uključujući poslove za Whirlpool, 

Navistar, Endesu i divovskog meksičkog osiguravatelja Grupo 

Nacional Provincial. (HP osporava tu brojku.) Ipak, u podsjetniku 

od 7. prosinca Alfred Zollar, šef IBM-ove grupe za poslovni 

softver, opominje svoje ljude da “održe pritisak na HP ”. 

Cisco je, čini se, Hurda shvatio ozbiljno. U videu objav- 

Veliko je lijepo (i potrebno) 

Veličina je važna za igrače na tržištu informatičke tehnologije, gdje se godišnje okrene 1,7 bilijuna dolara. To zahtijeva striktno 

pokrivanje svakog aspekta biznisa. Na grafikonu je prikazano kako se HP nosio s konkurencijom do godine kad je na čelo tvrtke 

došao Mark Hurd. 

Izvor: FT Interactive Data via FactSet Research Systems 


HP-ov krunski 

dragulj 

Zemlje BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina) jedno su od područja 

na kojima Hewlett-Packard bilježi najbrži rast: u tromjesečju 

zaključenom 31. siječnja prihod s tog tržišta bio je 41 posto veći 

nego u odgovarajućem razdoblju prethodne godine. Na ovaj 

dio svijeta otpada 10 posto HP-ove prodaje. Kupnjom 3Coma 

HP je dobio pristup mreži koju čini 300 od 500 najvećih kineskih 

korporacija. 

Pravi zgoditak, međutim, mogla bi biti Indija. HP-ov biznis usluga 

jako se oslanja na outsourcing, angažirajući Indijce da upravljaju 

help deskovima i održavaju softver za multinacionalke s bazama 

u SAD-u, Europi i Aziji. Financijski skandal koji je divovskoj 

indijskoj outsourcing kompaniji Satyam narušio vjerodostojnost i 

financijsku sposobnost, stvorio je priliku za HP i Mphasis, u kojem 

HP od 2008. ima 62 posto udjela zahvaljujući EDS-ovoj akviziciji. 

Nastao 2000. kao dijete udruživanja dviju kompanija, Mphasis je 

lani imao 870 milijuna dolara prihoda. Zapošljava 35 tisuća ljudi, 

a oko 70 posto prihoda ostvaruje od HP-ovih klijenata. “Naši bi 

takmaci dali sve da budu na našem mjestu i imaju ovaj posao”, 

kaže direktor Ganesh Ayyar. “U zadnje smo vrijeme stekli 20 

novih klijenata, od kojih 11 preko HP-a.” Mphasis usmjerava 

nepoznat iznos zarade natrag u Palo Alto, a usto i nemjerljivu 

količinu stručnosti. Posebno se ističe u poslovima s bankama, 

zdravstvenim i osiguravateljskim kućama, telekomunikacijskim 

tvrtkama i medijima (njihovom se tehnologijom služi jedan 

europski agregator za distribuciju nogometnih rezultata). 

HP u Indiji ima istraživački centar usredotočen na potrošački 

segment. Istraživačke centre imaju i u Rusiji i Kini, no oni se više 

bave bazama podataka. 

U Indiji je glavni cilj plasiranje usluga golemoj srednjoj klasi. “U 

Indiji živi milijarda ljudi, a samo pet posto služi se računalom. No 

čak 50 posto posjeduje mobitel”, kaže Prithviraj Banerjee, šef svih 

HP-ovih istraživačkih centara u svijetu. “Oni nisu kompjutorski 

pismeni, pa želimo stvoriti jednostavan način obavljanja složenih 

zadaća s pomoću gesta i glasovnih naredbi.” 

U skladu s tim Banerjee je lansirao “cloud” uslugu za brzo 

stvaranje mobitelskih aplikacija. One se sada testiraju izvan 

laboratorija, kasnije će biti postavljene na web, a moći će ih 

stvarati i ljudi koji nisu programeri. Moći će im se pristupiti i 

putem tekstualnih poruka i putem glasovnog sučelja, pa ih čak i 

downloadati kao programčiće za mobitel. 

Naravno, Indijci su većinom još uvijek siromašni. Po korisniku 

mobitela, primjerice, mjesečno se zaradi osam dolara, prema 

svjetskom prosjeku od 21 dolar. No korisnička baza je ogromna, 

a HP voli veličinu. Plan je usmjeravati tržište prema sve boljim 

mobilnim telefonima, a s gospodarskim rastom postupno i prema 

računalima. – Q. H. Megha Bahree 

ljenom u ožujku javno su napali HP jer nije s njima podijelio 

svoju viziju budućnosti okrenutu mrežama te ustvrdili kako 

“više nema smisla” pružati HP-u uvid u Ciscove planove. 

“HP je očito konkurencija”, kaže Ciscov šef John Chambers, 

izgovarajući ujedno kompliment i prijetnju. 

Hurd je u HP došao iz NCR-a, praćen reputacijom rezača 

troškova (i glava) te čovjeka fokusiranog na područja potencijalnog 

rasta – u ovom slučaju na pohranu podataka. Prvo što 

HP 

želi sve 

je primijetio bila je slabašna operativna dobit od 5,3 

posto: “To znači da su trošili 74 od 79 milijardi dolara 

prihoda, pa se upitaš na što.” 

Kao i mnoge druge kompanije, HP je bio opterećen spajanjima 

i rascjepkanim feudima. Hurd je po dolasku nabrojio 

860 postupaka nužnih za vođenje kompanije, uključujući programe 

nagrađivanja i poticanja nadmetanja među zaposlenima. 

Postojala je osoba zadužena za svaku pojedinu od sedam tisuća 

softverskih aplikacija, uključujući EDS-ove. Sada ih ima dvije 

tisuće, što je “još uvijek previše”, smatra Hurd. K tomu je otpustio 

15 tisuća zaposlenih (10 posto od tadašnjeg ukupnog broja) i 

smanjio broj centara za obradu podataka, koji obrađuju sve HPove 

operacije, sa 85 na šest. Glavni mu je saveznik bio šef informatike 

Randall Mott s kojim se zna iz Wal-Marta i Della (obje 

su tvrtke bile NCR-ovi klijenti). Mott je uvjerio upravni odbor 

da izdvoji dvije milijarde dolara za modernizaciju informatičkih 

centara, čime se, kažu u HP-u, uštedi milijarda dolara godišnje 

za obradu podataka. Prije se 70 posto raspoloživih sredstava 

trošilo na održavanje postojećih sustava, a sada 60 posto odlazi 

na financiranje i provedbu novih poslova. 

Obuka prodavača – inače golemi trošak u biznisu gdje se 

neki proizvodi zadržavaju na tržištu manje od dvije godine – 

smanjena je i uređena prema modelu zrakoplovnog bukinga 

kako bi se efikasnije popunjavala mjesta u učionicama. Hurdove 

škare zahvatile su i HP Labs, carstvo čistih istraživačkih snova. 

Njegovih 120 velikih pokusnih projekata skresano je 21 primijenjeni 

projekt. 

“Negdje sredinom konsolidacije kompanije shvatili 

smo da su usluge ono što kupci žele od nas”, sjeća se Shane Robison, 

glavni HP-ov tehnolog. EDS je primjerice kupio softver za 

automatizaciju rada velikih računalnih sustava, no nije iz toga 

uspio izbiti profit. Hurd je želio softver za obradu svojih i podataka 

svojih klijenata, a usto je htio poslove stručnog savjetovanja 

u područjima poput financija i eksploatacije nafte, kako bi se 

počeo približavati IBM-ovoj moći. Tada bi mogao otpiliti EDS 

i tako smanjiti troškove. “Na vrhuncu svog ludila, oni su svaki 

komplet svoje tehnologije prilagođavali pojedinačnim potrebama 

klijenata”, kaže Hurd. U godinu dana iz EDS-a je otišla 

većina vodećih menadžera (neki u IBM), a do 2011. godine broj 

zaposlenih se planira smanjiti za ukupno 25 tisuća. 

Tražiti tako mnogo od tako velikog broja ljudi ima svoju 

cijenu: čak i najveći pobornici počeli su Hurda smatrati nepopustljivo 

zahtjevnim. “Kako god dobri bili, rezultati nikada nisu 

dovoljno dobri”, kaže Ann Livermore, veteranka s 28 godina 

staža u HP-u koja nadzire 200 tisuća zaposlenih na serverima 

i pružanju usluga. “Kada se ne raspituje o troškovima, Hurda 

zanimaju razvojni planovi.” No, brzo dodaje: “Zadovoljstvo je 

prvi znak nazadovanja.” 

Na nižim razinama, međutim, HP se doživljava više kao loš 

nego zahtjevan poslodavac. Na internetskim stranicama gdje 

zaposlenici iznose svoje ocjene, HP uporno zaostaje za velikim 


konkurentima. Primjerice, na www.proletar.com/by-employees 

HP dobiva samo 1,6 od pet mogućih zvjezdica, prema 3,3 za 

Cisco i 3,7 za IBM. Na sajtu Glassdoor.com 1045 zaposlenika 

dalo mu je prosječnu ocjenu 2,5 od maksimalnih 5 (uz tipično: 

“Ako želite da vas gone do iznemoglosti, zaposlite se ovdje.”), a 

podrška Hurdu iznosi 30 posto (Samuel Palmisano, IBM, 40 

posto; Chambers 60 posto). Najčešće pritužbe odnose se na 

preopterećenje poslom, protekcionaštvo i šefove koji vam stalno 

pušu za vrat u strahu da neće ostvariti Hurdove neumoljive 

ciljeve. “Mučilište”, kaže jedan niže pozicionirani menadžer koji 

je nedavno dao otkaz. “Zasad još nitko ne želi otići, ali će početi 

odlaziti čim se gospodarstvo oporavi.” 

Sve je to posebno bolno za dio izumiruće populacije veterana 

koji se, možda pogrešno, sjećaju HP-a kao tople i brižne 

kompanije. Osnivači William Hewlett i David Packard zastupali 

su ideju mekog upravljanja. Obilazili su urede i savjetovali 

stroge šefove da ublaže pristup. Nasuprot tome, sadašnji HP-ovi 

direktori ulaze u sjedište tvrtke u Palo Altu kroz sigurni ulaz 

okružen bodljikavom žicom. Kad je lani krenula kriza, šef je 

‘Živim sa slikom koja me progoni: 

negdje u svijetu upravo sada neki 

prodavač razgovara s klijentom, a ja 

se mogu samo nadati da je dorastao 

svom poslu onoliko koliko je to 

meni potrebno.’ 

smanjio plaće na nižim razinama za 5 posto, a svoju za 20 posto. 

Nakon oporavka nadoknadio je taj novac. 

Hurd je svjestan da su ljudi obeshrabreni, no vjeruje da će 

im moral porasti kada se priviknu na novi imidž tvrtke. “Nije 

svakome ugodno raditi pod pritiskom”, priznaje. “Mi se još 

uvijek bavimo stvarima poput nagrađivanja prema rezultatima 

prodaje. Mjerila su zarada, dobit i zadovoljstvo klijenta, a to stvara 

veliki stres.” 

Prošle su godine sklopili priličan broj novih velikih poslova: 

desetogodišnji ugovor o obradi podataka s europskim osiguravateljem 

Avivom vrijedan milijardu dolara; sedmogodišnji 

ugovor s brazilskom rudarskom kompanijom Vale, težak 800 

milijuna, o pružanju najšire lepeze usluga, od globalne kompjutorske 

konsolidacije podataka do ažuriranja osobnih računala; 

milijardu dolara vrijedan novi sustav rezervacija za AMR i na 

kraju, ugovor o održavanju 60 tisuća desktopa u tvrtki Eli Lilly 

za 300 milijuna dolara. Posao vrijedan oko 50 milijuna dolara, 

dogovoren lani, UAL-u je već uštedio 40 milijuna smanjenjem 

broja pozivnih centara i poslužitelja te standardiziranom 

primjenom softvera. Hurd je na tom poslu počeo raditi u rujnu 

2008. godine. “Već u prvih pet minuta pitao me kakvi su nam 

planovi modernizacije, a ja sam govorio punih sat vremena”, 

sjeća se Keith Halbert, šef informatike u Unitedu. Potom se 

Hurd sastao sa šefom UAL-a Jamesom Goodwinom. 

Hurd naročito uživa u preotimanju poslova konkurenciji, 

poput nedavnog posla s Viacomom o usluzi ispisa, teškom preko 

10 milijuna dolara. “Konkurirali su nam najbolji na tržištu pisača 

poput Lexmarka, aparata za fotokopiranje poput Xeroxa i majstori 

za sistem-integratore poput IBM-a i Perota ”, kaže Dahlgren. 

“Svaki od tih komada opreme zadovoljava jednu grupu potreba, 

no ja mogu udovoljiti svima.” HP je obećao uštede, sigurnu 

umreženost, veze s centrima podataka i moguće usputne uštede 

na troškovima ispisa. Posao se dogovarao deset mjeseci, no Hurd 

je uspio izbaciti iz igre Xerox i IBM. Privukao je i šefa Viacomovih 

tehničkih operacija Josepha Simona u jedan od HP-ovih 

poslovnih savjeta, gdje se Simon može obratiti svojim kolegama 

iz medija, čak možda poslužiti kao Hurdov zagovornik. 

Među preobraćenima u Hurdove sljedbenike ubraja se i 

Ernst Park, šef informatike u 3M-u. Članom HP-ovog savjetodavnog 

vijeća postao je tijekom jedne suradnje u sklopu 

outsourcinga. Hurd je 3M-u prodao usluge za 

upravljanje tisućama proizvodnih linija u 180 

tvornica i pomoć pri uštedama na izvoznim 

poslovima s informatičkom opremom. Ta mi je 

unutarnja veza pomogla da izgura IBM i još neke 

tvrtke iz konkurencije za dobivanje velikog posla, 

zasad nepoznate vrijednosti, na održavanju 3Move 

informatike (stvaranje zakrpa za računalne 

aplikacije i slično). U konkurenciji su samo još 

HP i Cognizant Technology Solutions, outsourcing 

tvrtka specijalizirana za održavanje hardvera 

i softvera u kompanijama. “IBM nije fleksibilan kada je riječ o 

cijenama, a Mark je vrlo agresivan”, kaže Park. “Sjajan je trgovac 

i stalo mu je da dobije svoj dio.” 

Hurd se nada da će taj dio povećati zahvaljujući i sporazumu s 

3Comom koji će biti zaključen krajem travnja i dovesti mu još 2500 

doktora znanosti, premda većinom kineskih inženjera. Izgradnja 

tog dijela HP-ova prodajnog stroja nije nimalo laka. “Nastojimo 

provesti transformaciju koja će ući u legendu”, objašnjava Thomas 

Hogan, dopredsjednik HP-ova jedinice za prodaju velikim 

kupcima. “Naša prodaja i marketing mogu se smatrati dobrima, 

ali ne i najboljima.” A ponekad su čak i nedovoljno dobri. MIT je, 

recimo, kupio najveći 3Comov ruter, 12500. Jay Foss, pomoćnik 

direktora za informatičku tehnologiju na MIT-u, kaže da je stroj 

bolji od Ciscovog Nexusa koji košta milijun dolara, pa ipak osobna 

računala kupuje od Della i pita: “Postoji li itko u HP-ovoj 

prodaji tko bi u skorije vrijeme mogao navratiti i objasniti mi kako 

stroj radi? Pogledajte samo koliko im je trebalo da integriraju 

Compaq.” 

Hurd je toga svjestan. “Moramo kupcima pružiti potpunu 

uslugu. Ne bih to nazvao stresnom zadaćom, no puno je toga što 

još moramo naučiti”, kaže i dopušta si osmijeh: “Volim biti pod 

pritiskom.” 


tehnologija 

Alicia u zemlji 

e-biznisa 

Imate portal? Alicia 

Navarro i njezin 

tim povezat će ga 

s online dućanima 

koji prodaju 

proizvode zanimljive 

vašim čitateljima 

– i možete početi 

zarađivati. A kako 

su oni počeli? / Ivo 

Špigel 

Svake godine sredinom veljače, svjetska krema 

mobilnih telekomunikacija okuplja se u Barceloni, 

na najvećem skupu stručnjaka te gospodarske 

grane, Mobile World Congressu. Još prošle godine 

u paviljonima Fire de Barcelone moglo se susresti 

čelne ljude Vodafonea, T-Mobilea, Nokije, Sony 

Ericssona i ostalih gigantskih igrača s tržišta mobilne 

telefonije, dok su prvaci IT svijeta izostajali 

– predstavljali su ih tek zastupnici regionalnih ili 

lokalnih španjolskih podružnica. 

Ove godine stvari su se preokrenule pa je na 

Mobile World Congress stigao dvojac koji rukovodi 

dvama najvećim informatičkim konglomeratima 

na svijetu – Microsoftov CEO Steve Ballmer i 

Googleov CEO Erick Schmidt. Njihova nazočnost 

na manifestaciji na kojoj se svake godine formiraju 

koncepti razvoja tržišta mobilnih komunikacija za 

idućih dvanaest mjeseci nije bila tek simbolička, 

ma koliko se činilo da su Google i Microsoft time 

prvenstveno htjeli poslati poruku kako su svjesni 

da su korisnici prešli u završnu fazu migracije s 

pristupanja internetu putem stolnih računala na 

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum Mobile 


Kako zaraditi novac bez muke? Ili, 

malo drugačije rečeno, ako ste već uložili 

dosta truda u sadržaj na svom portalu, 

kako ga unovčiti a da se pritom čitatelji 

ne osjećaju uvrijeđeni i iskorišteni, već 

naprotiv – da od vašeg portala imaju i 

više koristi od samog čitanja? Koncept affiliate 

marketinga prilično je jednostavan. 

Pretpostavimo da imate portal posvećen, 

recimo... hokeju na travi! Ako je dobro 

napravljen, možda nećete imati gigantsku 

publiku, ali će svi oni koje zanima hokej 

na travi dolaziti na vaš portal. Otvorite li 

web-dućan na portalu, ne morate uopće 

kupovati i prodavati proizvode. Dovoljno 

je da odaberete one najzanimljivije vašoj 

publici (sportsku opremu, tematske knjige 

i DVD-e) i da svoje čitatelje, klikom 

na gumb “kupi” na proizvodu, automatski 

preusmjerite na web-shop tvrtke koja 

proizvode doista prodaje. Oni će kupcu 

isporučiti proizvod, a vama kao partneru 

ustupiti dio prihoda. Možda mali, no ako 

dovoljno vaših čitatelja postane kupcima, 

može se pretvoriti u pristojnu dodatnu 

zaradu. To je, pojednostavljeno govoreći, 

affiliate marketing – koncept koji danas 

u svijetu elektroničkog poslovanja koriste 

milijuni web-stranica i portala širom kugle 

zemaljske. 

Upravo na tom konceptu svoj biznis 

gradi kompanija Skimbits. Osnovala ju 

je 2006. godine Australka španjolskog 

porijekla Alicia Navarro. Rođena u Sydneyju, 

živjela je četiri godine u Londonu, 

nakon čega se vratila u Sydney, zaposlila i 

paralelno osnovala Skimbits. Na projektu 

je radila noćima i vikendima, a za razvoj 

je angažirala – Rumunje. Koliko dugo 

je živjela “dvostrukim životom”, pitao 

sam je u razgovoru za Forbes? “Godinu 

dana.” Moram priznati da sam bio impresioniran. 

Stalan posao preko dana, 

razvoj vlastitog poduzetničkog projekta 

noćima i vikendima, i tako dugih, dugih 

godinu dana. Ne treba čuti puno više da 

bi se shvatilo kako je Alicia rođena poduzetnica. 

“Mogla sam dobiti puno jači 

i bolje plaćeni posao, ali namjerno sam 

željela manje zahtjevan angažman jer sam 

od početka znala da želim osnovati svoju 

kompaniju. Uzela sam posao koji mi je 

omogućavao da tjedne obaveze odradim 

u tri ili četiri radna dana, velikim dijelom 

i od kuće.” 

Nakon nekog vremena potpuno 

se posvetila Skimbits projektu i ujesen 

2007. vratila u London. Originalnu ideju 

projekta “ispretumbala” je ne jednom, 

već dvaput. Skimbits je 2006. počeo kao 

projekt donošenja odluka na temelju 

mišljenja velike količine korisnika i posjetitelja 

– “social decision making”. Ubrzo 

nakon toga promijenili su koncept i počeli 

nuditi izdavačima “white label” uslugu 

sličnog tipa. Pritom su, više usputno, razvili 

tehnologiju zarađivanja od linkova na 

portalima. 

Želite li, dakle, putem svog portala 

prodavati tuđe proizvode, to iziskuje podosta 

truda. Trebate se na pravi način 

povezati sa željenim dućanom, održavati 

živima linkove i podatke o proizvodima 

i još štošta. Ukratko – daleko od brzog i 

jednostavnog. Alicia i njezin tim sve su 

to pojednostavnili. Razvili su tehnologiju 

koja omogućuje brzo i jednostavno povezivanje 

vašeg portala o hokeju na travi 

i mnogih dućana koji prodaju opremu. 

Za vas kao izdavača dovoljno je da jednom 

na svoj portal ugradite njihov kod, 

i – naravno ako želite – svi članci, tekstovi, 

recenzije o proizvodima o kojima pišete 

mogu se pretvoriti na linkove za kupnju, i 

od svake takve kupnje vi ćete kao izdavač 

dodatno zaraditi. 

Kao i mnoge druge dobre ideje, 

sad zvuči jednostavno, ali sredinom 2008. 

ekipa Skimbitsa još do tako jednostavne 

ideje nije bila došla. Muku su mučili s 

poduzećem dok je globalna recesija sve 

žešće kucala na vrata. “Naprosto mi je 

sinulo”, kaže Alicia. “Tehnologiju koju 

smo razvili za interne potrebe trebamo 

ponuditi što širem krugu izdavača. 

Umjesto da nastojimo sami zaraditi od 

linkova, omogućimo drugima da zarade 

i oni će nam za to sigurno biti spremni 

platiti! 

Bio je to, kako se obično kaže, trenutak 

prosvjetljenja. Nekoliko mjeseci 

kasnije, u veljači 2009. (usred krize, kao i 

neki drugi osnivači koje sam intervjuirao 

za Forbes) Skimbits je dobio inicijalnu investiciju 

od tri britanska fonda, od kojih 

je jedan – poput BICRO-a – u državnom 

vlasništvu. Riječ je o NESTA – National 

Endowment for Science, Technology and 

the Arts. Drugi je The Accelerator Group, 

“anđeoski” fond kojega vode otac Robin 

i sin Saul Klein, a investirao je i u Zemantu, 

a treći Sussex Place Ventures, čiji je 

osnivač i vlasnik nitko drugi doli London 

Business School, jedna od najprestižnijih 

poslovnih škola u svijetu. 

Nakon postavljanja nove, sad već 

treće koncepcije, stvari su se za Aliciju 

i Skimbits počele odvijati filmskom brzinom. 

U roku od nekoliko tjedana 

Kompanija Skimbits gradi posao na 

konceptu affiliate marketinga kojim se 

u svijetu elektroničkog poslovanja služe 

milijuni web-stranica i portala 

potpisali su ugovore s nizom ključnih 

izdavača i dobili prijedlog investicijskog 

ugovora (tzv. term sheet). Aliciji se već 

početkom 2008. pridružio stari prijatelj 

s fakulteta Joe Stepniewski, a sada je bilo 

vrijeme da prošire ekipu. Usred recesije, 

tijekom prošle godine, Skimbits je rastao 

i ostvarivao sve planirane ciljeve pa su se 

originalni ulagači odlučili krajem godine 

podržati projekt još jednom investicijskom 

rundom. 

Jedna od posljedica brzog rasta i dviju 

promjena strategije je i razlika u imenima 

kompanije i branda. Kompanija se zove 

Skimbits, a projekt Skimlinks.com. No, 

kako god ga nazvali, ako ste primjerice 


tehnologija 

izdavač online časopisa ili portala, Skimlinks 

će vam omogućiti brz i jednostavan 

pristup mreži od preko osam tisuća online 

trgovaca povezanih u 22 “affiliate” mreže. 

Pridružite li im se, bit ćete jedan od preko 

tisuću izdavača (od kojih mnogi, dakako, 

imaju brojna različita izdanja) a u jednom 

mjesecu će u Skimlinks mreži korisnici 

kliknuti na gotovo 700 milijuna linkova. 

Koliko ljudi stoji iza svega toga? 

“Ima nas nešto preko dvadeset, sa svih 

strana svijeta”, kaže Alicia Navarro. Od 

čega, zapravo, živi i zarađuje kompanija? 

Svaki put kada netko nešto kupi preko 

Skimlinks mreže, dio zarade zadržava 

izdavač preko čijih je stranica kupac došao 

do proizvoda, a jedan manji dio ide Skimlinksu. 

“Postoci od prodaje jedini su nam 

jedan zadatak – proširiti mrežu digitalnih 

izdavača i trgovaca koje povezujemo.” 

Neizbježna tema bio je i odnos Europe 

i SAD-a kao mjesta za pokretanje 

high-tech startup projekta. Alicia je tu 

posebno zanimljiva sugovornica jer nije 

ni iz Europe niti iz Amerike. Bi li bilo 

moguće pokrenuti Skimlinks iz Sydneyja 

(ili, recimo, Zagreba)? “Ne, nikako!”, 

kaže. U njenom slučaju razlog je jednostavan: 

mnogi među najvažnijim klijentima 

– izdavači – nalaze se u Londonu, 

a Skimlinks je u osnovi “business to 

business” projekt. Iako su potrošači oni 

koji ostvaruju prihode svojim klikanjem, 

klijenti kompanije su zapravo izdavači. 

Za takav tip posla važno je vidjeti se s klijentom 

uživo, pa je London bio prirodno 

okruženje za pravi početak. 

Nisu važni samo klijenti iz Londona. 

Sva tri investicijska fonda su britanska. 

Znači li to da nisu ni razgovarali s 

Kada je sve povezano online, to još ne 

znači da je svaka fizička prisutnost 

suvišna. Navarro i tim shvatili su da 

moraju otvoriti ured i u SAD-u žele li 

biti konkurentni na tom tržištu 

izvor prihoda. Naš prodajni tim ima samo 

Joe Stepniewski, 

kolega s fakulteta 

i jedan od prvih 

suradnika u 

Skimbitsu 

Amerikancima? “Razgovarali jesmo, ali 

nismo postigli dogovor. Američki fondovi, 

osobito u ova krizna vremena, žele 

svoje kompanije vidjeti ‘blizu sebe’. Ne 

želim reći da ne investiraju u Europi, ali 

najčešće očekuju da kompanija u prilično 

kratkom roku otvori ured u SAD-u, u 

kojemu će raditi osnivači ili barem neki 

među njima.” 

Alicia Navarro i njezin tim i sami 

su došli do stupnja razvoja u kojemu 

im fizička prisutnost u SAD-u postaje 

neizbježna – otvaranje tamošnjeg ureda 

aktualna je točka na listi zadataka. 

Kakve su uopće šanse za globalni 

uspjeh startup kompanije koja želi krenuti 

iz Zagreba, Münchena ili Venecije? 

“Svatko može uspjeti. Jako puno ovisi o 

poslovnom modelu i o tome koje kupce 

i u kojim tržištima trebaš. Krenuti iz Londona 

već je izazov u odnosu na SAD iz 

niza razloga – poduzetničke klime, broja 

i raznolikosti fondova, profesionalnih 

usluga poput marketingaša, odvjetničkih 

ureda i drugih koji su specijalizirani za 

startup projekte, a kojih u SAD ima puno 

više nego u Engleskoj. Pokretanje projekta 

iz nekog europskog grada koji nije 

metropola postavlja dodatne izazove. Na 

svakom od osnivača je da procijeni koji 

put je za nju ili njega najbolji.” 

Foto Arhiva Forbesa 


tehno 

Online oglašavanje: usporedba kvartalnog 

rasta prihoda u USD 

U milijunima 

Fred Wilson 

Društvene mreže 

preuzimaju ulogu e-maila 

Graf je prvi objavila financijska kuća Morgan Stanley, 

nama je stigao putem “MSI charts of the day” – znači 

klasičnim e-mailom. Ono što tu međutim piše izravna je najava 

polaganog izumiranja elektronske pošte kao donedavno 

vodećeg oblika internetske (a sve više i opće međuljudske) 

komunikacije. 

E-mail će, naravno, opstati. Opstala je uostalom i klasična 

pošta. Ali baš kao i stari papirnati servisi, elektronske 

poštanske usluge već i danas su uspješne jedino u sklopu šireg 

društvenog konteksta. Sjeća li se tko danas starih tekstualnih 

e-mail readera? Umrli su otprilike istovremeno s crno-bijelim 

monitorima. 

Veteran među američkim techno-investitorima Fred 

Wilson (Ivo Špigel je razgovarao s njim u prosinačkom broju 

Forbesa), na svojem blogu (www.avc.com) piše o svojem 

“šoku” kada je shvatio da je njegovoj djeci Facebook već 

postao primarnim poštanskim sandučićem. “Godinama vać 

najavljujem kako će društvene mreže uzurpirati mjesto koje 

drži e-mail, ali svejedno me šokiralo kada sam shvatio da se 

to zapravo već dogodilo”, piše Wilson. 

Oglašivači se vraćaju na mrežu 

Nakon relativno kratkog uzmaka na koji ih je natjerala 

globalna financijska kriza, veliki oglašivači krenuli su u novi 

val osvajanja interneta. 

Interactive Advertising Bureau, američka agencija za 

monitoring oglašivačkog prometa na internetu, objavila je u 

svojem travanjskom izvještaju da je posljednjeg tromjesečja 

prošle godine na online oglašavanje potrošeno 6,3 milijarde 

dolara, što je rekordan iznos za troškove u jednom kvartalu 

u godini. 

Uzme li se u obzir cijela godina, oglašivačke su agencije i 

njihovi klijenti na internetsko oglašavanje potrošili 3,4 posto 

manje nego godinu dana ranije. 

David Silverman, analitičar kuće PricewaterhouseCoopers 

(eto što spajanja i akvizicije rade imenima ozbiljnih 

kompanija) rekao je u IAB-ovu izvještaju kako smatra da 

su najgori učinci krize na internetsko oglašavanje dovršeni i 

kako je vidljivo da je trend rasta započeo. 

Najveći dio prihoda (47 posto ili 2,96 milijardi dolara) 

dolazi od prodaje prostora u tražilicama. 

Komuikacije Društvene mreže > Komunikacija e-mailom 

Broj globalnih korisnika 

Korisnici društvenih mreža 

nadrasli su e-mail 7/09 

Društvene 

mreže 

Globalne minute mjesečno 

Upotreba društvenih mreža 

nadrasla email - 11/07. 


Četvorka iz zagrebačke 

tvrtke 1337 Bit uspješno se 

priključila biznisu kreiranja 

aplikacija za Appleov 

mobitel / Tomislav Kukec 

Cro-jaja 

na iPhoneu 

Osmislivši za iPhone aplikaciju EggsEggsEggs, četiri 

mlada hrvatska stručnjaka gotovo preko noći 

pokrenula su sasvim novu granu informatičkog 

biznisa u Hrvatskoj. U samo 24 sata hrvatsku aplikaciju 

za 99 američkih centa kupilo je čak 150 

korisnika iPhonea, što je softver učinilo najprodavanijim u 

hrvatskom AppStoreu (virtualnoj trgovini aplikacija za Appleove 

proizvode). Pomno tempirana uoči Uskrsa, aplikacija 

korisniku omogućuje da s igračima diljem svijeta preko mo- 


TEHNOLOGIJA 

Foto Vjekoslav Skledar / Cropix 

bilnog interneta tuca uskrsna jaja. Što jače 

zamahne mobitelom, jači je i udarac na 

protivnikovo jaje. Nakon nekog vremena, 

protivnikovo jaje je razbijeno i on ga 

gubi iz svoje kolekcije, odnosno ono ide 

pobjedniku. Kada izgubi sva jaja, igrač se 

mora, ponovno preko interneta, za nekoliko 

dolara opskrbiti novim. 

U nas je dosad konstruirano svega 

desetak (i to poprilično jednostavnih) 

aplikacija za Appleov mobitel, no tržište 

iPhone aplikacija u svijetu je golemo. 

Procjenjuje se da samo u Hrvatskoj ima 

između 50 i 55 tisuća tih mobilnih telefona 

kupljenih legalno te još barem toliko 

onih koji su u džepove svojih korisnika 

došli na neki drugi način. U cijelom svijetu 

prodano ih je oko pedeset milijuna. 

Da samo milijun njih kupi hrvatska “jaja”, 

računica je jasna. No do takvog je uspjeha 

teško doći. Na internetu je u ovom 

trenutku dostupno više desetaka tisuća 

aplikacija za Appleov mobilni uređaj, a 

EggsEggsEggs je preko noći ušao u Top 5 

i na prvom se mjestu zadržao čak tjedan 

dana. 

Iza tog pothvata stoji nedavno osnovana 

tvrtka 1337 Bit d.o.o. Nenad Kljaić, 

jedan od osnivača tvrtke i tvoraca aplikacije, 

kaže da su softver razvijali otprilike dva 

mjeseca, pri čemu je najveći dio vremena 

otišao na “administrativne prepreke”. 

Ključno je bilo zadovoljiti stroge Appleove 

kriterije da bi se aplikacija uopće 

pojavila u AppStoreima. “U Appleu su 

provjeravali apsolutno sve. Njihov tim je 

dva tjedna proučavao svaki detalj kako bi 

bili sigurni da je aplikacija posve sigurna, 

da nije namijenjena bilo kakvoj prevari i 

da nema mogućih grešaka zbog kojih bi 

korisnik mogao biti nezadovoljan, čime 

bi automatski bio narušen imidž iPhone 

uređaja”, objašnjava Kljaić. 

Željno iščekivan Appleov certifikat 

ipak je stigao, što je uratku zagrebačke 

četvorke otvorilo vrata svjetskih App- 

Storea. Dospjeti u svjetski Top 5 ipak je 

znatno zahtjevniji pothvat. 

“U ovom trenutku kronično nam nedostaje 

reklama. Sav PR radimo putem 

Facebooka i ostalih društvenih mreža, 

iako smo snimili i promotivni video koji 

je dostupan na internetu. Imamo zanimljiv 

dizajn, mnogi hvale ideju, a kako ni 

na kojem mjestu nije navedeno da se radi 

o uskrsnoj aplikaciji, ona može živjeti još 

neko vrijeme, dok god ljudima bude zanimljiva. 

Stoga je namjeravamo obogatiti 

novim detaljima, poput rijetkih kolekcionarskih 

jaja koja će se moći pronaći 

u virtualnoj šumici, a potom i kupiti”, 

objašnjava Kljaić. 

Urednik portala MacKorisnik i jedan 

od osnivača tvrtke 1337 Bit d.o.o. 

Luka Sučić ističe da je biznis s kreiranjem 

iPhone aplikacija u svijetu hit već 

neko vrijeme. To je omogućila sama 

kompanija Apple koja je gotovo u potpunosti 

izmijenila odnos izdavača softvera 

prema autorima. Svi u 1337 Bit su, 

naime, dugogodišnji pripadnici gamerske 

scene koja se aktivno bavila razvojem 

i osmišljavanjem računalnih igrica. “Normalan 

poslovni odnos izdavača i autora 

bio je 30 posto novca autoru, a 70 posto 

kompaniji koja izdaje softver ili igricu. 

Apple je taj sustav posve izokrenuo. Od 

svake prodane aplikacije nama ide 70 

posto, a njima 30, što je stvorilo sasvim 

novu klimu na tržištu”, kaže Sučić. 

Mladi stručnjaci ne namjeravaju 

stati. Prvi posao pokazao se uspješnim, 

iako je prodano svega 400-tinjak kopija 

aplikacije, što je njezinim autorima 

donijelo zaradu od nekoliko stotina 

dolara. Cilj je razviti niz novih aplikacija 

i kvalitetnom promidžbom proširiti ih 

diljem iPhone svijeta. To je, čini se, prvi 

agresivniji hrvatski pohod na tržište Appleovih 

proizvoda. 

Osim dizajnera iz tvrtke 1337 Bit 

dosad je, naime, bilo nekoliko pokušaja 

stvaranja kvalitetne i uspješne hrvatske 

iPhone aplikacije, no svi su završili 

neinovativnim ili sasvim regionalnim 

aplikacijama koje je bilo nemoguće ponuditi 

svjetskom tržištu, poput prve 

hrvatske aplikacije za iPhone – tečajne 

liste Hrvatske narodne banke koju je 

Na internetu je 

dostupno više 

desetaka tisuća 

aplikacija za iPhone, 

a EggsEggsEggs je 

preko noći ušao u Top 

5. Od svake prodane 

aplikacije autorima ide 

70%, a Appleu 30% 

razvio Mijo Kaliger. Stoga je taj posao u 

Hrvatskoj još uvijek u povojima. Pretpostavlja 

se da će se pojavom iPada, inovativnog 

Appleovog osobnog računala, 

kao i porastom broja Appleovih korisnika 

u našoj zemlji ta situacija drastično 

promijeniti. Očekuje se da će usporedo s 

rastom potražnje rasti i broj poduzeća i 

pojedinaca koji će se baviti ovom granom 

IT biznisa. Za nadati se samo da se neće 

susresti sa neobičnim, u Hrvatskoj toliko 

omiljenim birokratskim zaprekama, 

poput one na koju su naišli dečki iz 1337 

But. 

“Pri registraciji tvrtke jednog od sudaca 

jako je smetalo naše ime. Rekao 

nam je da ono previše podsjeća na Badel 

1862”, kroz smijeh su nam prepričali poduzetnici. 

Iako se toga danas prisjećaju 

samo kao anegdote, ta im je banalnost 

oduzela nekoliko dragocjenih tjedana, 

koliko su morali čekati na registraciju 

imena tvrtke. 

SVIBANJ 2010 F O R B E S 77

tehnologija 

MacHacker ponovno jaše 

Charlie Miller javno potkopava Appleove tvrdnje o sigurnosti, provaljujući u 

Macove i iPhone. Pravi špijuni rade to isto, samo potajno / Andy Greenberg 

Charlie A. Miller jako voli svoj 

MacBook Pro laptop, baš 

kao i svoja preostala četiri 

Apple računala, svoj novi iPhone 

kojim se svakodnevno 

služi i dva starija na kojima eksperimentira. 

No njegov odnos s kompanijom 

koja je proizvela te njegove ljubimce 

nešto je složeniji. U ožujku je, recimo, 

taj 26-godišnji stručnjak za sigurnost 

objavio kako je otkrio 20 nesigurnih 

mjesta u Appleovom softveru. Svako od 

njih moglo bi poslužiti cyber kriminalcu 

da preuzme kompjutor korisnika koji je 

na prijevaru otvorio neki PDF priložen 

uz e-poruku ili jednostavno posjetio inficiranu 

web-stranicu koristeći preglednik 

Safari. 

Toliki ulov bugova rekord je čak 

i za Millera, koji je u posljednje četiri 

godine postao najistaknutiji haker Macova 

na svijetu, a možda i dokaz da 

Appleovi uređaji nisu potpuno sigurni 

za upotrebu odmah nakon što ih raspakirate, 

kako to tvrtka godinama tvrdi. 

“Kad sam tek počeo govoriti da su Macovi 

nesigurniji od Windowsa, svi su me 

smatrali budalom”, kaže Miller. “Zato sam morao stalno iznova 

dokazivati svoju tvrdnju.” 

Miller je 2007. prvi hakirao iPhone. Služeći se propustom u 

Safariju, izvana je preuzeo kontrolu nad ne baš jako pametnim 

telefonom. Šest mjeseci potom, na natjecanju u Vancouveru 

haknuo je MacBook Air za samo dvije minute. Prošlog je ljeta 

otkrio metodu kojom je ubacio virus u iPhone: poslužio se tekstovnim 

porukama poslanim preko liste kontakata. Ne želi se, 

kaže, praviti važan tim svojim uspjehom, a ni metodama većinu 

kojih je naučio radeći pet godina za NSA kao analitičar uporabe 

globalnih mreža. Želi samo pokazati kako je lako pronaći slaba 

mjesta u softverima koji su u najširoj uporabi. Tehnika kojom 

pronalazi rupe u PDF i PowerPoint programima poznata je kao 

“dumb fuzzing”. Jednostavnim algoritmom od pet redaka Miller 

opetovano mijenja male, nasumce odabrane djeliće dokumenata 

i svaki put provjerava je li izmijenjeni dokument srušio aplikaciju. 

Cijeli postupak provodi upornije nego većina hakera: pušta 

Vještine stečene u NSA Miller je 

primijenio na Appleov šupljikavi 

sigurnosni sustav 

Prvi je hakirao iPhone i Mac 

Book Air. Ubacio je virus 

u iPhone. Tvrtka u kojoj je 

zaposlen zarađuje milijune 

na provjeri softvera 

da fuzz program ubacuje bezvrijedne 

informacije na ciljana mjesta puna tri 

tjedna prije nego što krene u prikupljanje 

podataka o propustima u testiranom 

programu. 

Rezultati nisu pohvalni za Apple: 

20 bugova u Preview aplikaciji - a svi 

se odnose i na Safari - prema svega tričetiri 

u Adobe Readeru i Microsoftovom 

PowerPointu. “Nevjerojatno je da Apple 

nije sam obavio ovakvu provjeru. Jedina 

vještina koju sam ovdje primijenio bilo je 

strpljenje”, kaže Miller. Iz tvrtke to nisu 

htjeli komentirati. No Apple se već dugo 

brani tvrdnjom kako su njegovi kompjutori, 

premda nesigurni, još uvijek sigurniji 

od drugih osobnih računala. Argument: 

lopovi ne gube vrijeme s Macovima jer su 

im, sa samo osam posto udjela na tržištu 

SAD-a, neisplativa meta. 

Ipak, i Macovi se hakiraju. Rizik da se 

cyber špijuni ustreme na patente, izvorne 

kodove i druge vrlo specifične podatke 

nesumnjivo postoji, što znači da je tržišni 

udjel samo dio jednadžbe. Adriel Desautels, 

šef tvrtke za kibernetičku zaštitu 

Snosoft, trguje na rastućem sivom tržištu 

podacima o propustima u softveru. Potražnja za bugovima za 

Appleove programe, kaže, postojano raste. Za pravu informaciju 

o propustu u Macovoj zaštiti Desautels je spreman potrošiti od 

15 tisuća pa sve do 115 tisuća dolara. O svojim klijentima ne želi 

govoriti, no tvrdi da ih provjerava kako mu se ne bi dogodilo da 

informaciju o ranjivosti računalnih sustava proda kriminalcu: 

“Ponekad kupac traži točno odrađenu vrstu buga za Mac.” 

I Miller je prodavao bugove. Pošto je 2005. napustio NSA, 

vladinoj je agenciji za 50 tisuća dolara ustupio podatke o propustima 

u Linuxu. “Mislim da se može reći kako onaj tko plaća 

toliku cijenu za bug neće od prodavača tražiti da smisli zakrpu”, 

kaže Miller. Zadnjih se godina bavi besplatnim istraživanjima 

u javnom interesu, zbog kojih raste sigurnost softvera. Otkako 

se 2007. zaposlio u baltimorskoj tvrtki Internet Security Evaluators, 

ugovor mu zabranjuje da prodaje bugove za svoj račun. 

Ta tvrtka sa 12 zaposlenih zarađuje 2,5 milijuna dolara godišnje 

provjeravajući sigurnost softvera osmišljenih po narudžbi. 

Foto Stefan Hester za Forbes 


Lee Gomes 

Zaštita 

privatnosti: kino 

Teorija dvojice znanstvenika kako je filmski ukus 

vrlo osobna stvar, dovela je do sudsko-tehnološke 

sage tipične za SAD 

Dvojica istraživača sa Sveučilišta 

u Teksasu došla su 2008. na 

zanimljivu pomisao kako je osobni 

filmski ukus jedinstvena 

stvar. Nisu mogli ni zamisliti da će ta njihova 

slutnja dovesti do burne rasprave, 

tužbe zbog kršenja privatnosti, službene 

istrage i goleme neugodnosti za jednu 

javnu kompaniju. Ukratko - do tipične 

američke sudsko-tehnološke sage. 

Računalni stručnjaci Arvind 

Narayanan i Vitaly Shmatikov (od kojih je 

prvi u međuvremenu prešao na Stanford) 

proučavaju veze između naoko nepovezanih 

skupova informacija i ono što se iz tih 

veza može naučiti. Godine 2006. čuli su za 

natječaj kojim je Netflix ponudio milijun 

dolara znanstvenicima koji će poboljšati 

tvrtkin softver korišten za filmske preporuke 

na netu. U sklopu natječaja, Netflix 

je objavio podatke prikupljene od 500 

tisuća korisnika. Nisu navedeni nikakvi 

osobni podaci, već samo ocjene od jedne 

do pet zvjezdica kojima su korisnici ocijenili 

listu filmova. 

Napravivši proračune, dvojica majstora 

za statistiku otkrila su kako je vjerojatnost 

da dvoje ljudi identično ocijeni 

filmove s liste vrlo malen. Tada su dobili 

još jedan popis filmskih preporuka, od 

stranice IMDB. Nakon statističke obrade 

zaključili su da bi liste s identičnim ocjenama 

- kada bi IMDB-ov popis bio jednako 

velik kao Netflixov i sastavljen na 

temelju istih podataka - vjerojatno potjecale 

od iste osobe. Cilj nije bio pronaći 

tu osobu, nego pokazati da se takva 

veza može uspostaviti ako ste samo dovoljno 

spremni da je potražite. “Bio je to 

još jedan primjer kako je, s obzirom na 

količinu podataka dostupnih online, sve 

teže ostati anoniman”, kaže Narayanan. 

Koliko bi to trebalo zabrinuti prosječnu 

osobu? Ne previše. Razloga za zabrinutost 

imate samo ako ste Netflixov korisnik i - 

pazite sad! - samo ako je Netflix objavio 

vaše filmske preporuke (a objavljeno ih je 

manje od 10 posto), a k tomu ste i IMDBov 

korisnik pa ste i tamo dali iste preporuke 

te IMDB-u povjerili neke podatke o 

sebi, recimo svoje ime. 

Znanstvenički dvojac potom je objavio 

rad o “dezanonimiziranju” Net-flixovih 

podataka. No, kako su radovi posvećeni 

Lee Gomes je urednik Forbesova biroa u Sillicon Valleyju 

digitalni alati 

sigurnosti i inače skloni čašu prikazivati 

napola praznom, mnogi čitatelji nisu dobili 

točnu predodžbu o tome kako malom 

broju ljudi prijeti čak i potencijalna opasnost 

od otkrivanja privatnih podataka. 

A onda se teorija s akademskih visina 

spustila u spornu praksu. Prošle jeseni 

Netflix je raspisao novi natječaj, s još anonimnijim 

podacima, i naišao na razjarenu 

reakciju. Protiv kompanije je uložena 

tužba uime nepoznatog oštećenika, u 

kojoj je opširno citiran rad Narayanana 

i Shmatikova. Anonimna tužiteljica 

opisana je kao lezbijka koja se boji da će 

u gradiću u kojem živi svi saznati za njene 

seksualne sklonosti jer je u anketi navela 

da voli “Planinu Brokeback”. Radilo se o 

ciničnom pokušaju širenja straha: u radu 

Narayanana i Shmatikova nema ničega 

što bi moglo zabrinuti Netflixove korisnike 

koji svoje filmske preporuke nisu 

iznijeli nigdje drugdje na netu, jer se Netflix 

služio i drugim sustavima koji jamče 

anonimnost pri objavi podataka. 

No tužba je privukla medijsku pažnju, 

a ništa ne može toliko naštetiti nekoj 

kompaniji kao priča koja sadrži riječi 

“ugrožena privatnost”, bez obzira na kontekst. 

Zainteresirao se i FTC (američka 

Opasnost od provale privatnosti prijeti 

vrlo malom broju korisnika koji su na 

Netflixu objavili svoje ocjene filmova 

savezna trgovinska komisija). To je za 

tvrtku bilo previše: nedavno su pristali 

na sudsku nagodbu (za nepoznatu svotu, 

koja je isplaćena odvjetnicima) i otkazali 

drugi natječaj. 

Narayanan sada za Netflix razvija 

tehniku zaštite privatnosti koja će tvrtki 

omogućiti da i dalje provodi svoja 

istraživanja. Bilo bi šteta da relativno 

trivijalna zabrinutost zbog “privatnosti” 

onemogući korisna istraživanja. Imam 

stoga samo jednu poruku za Narayanana: 

Požurite. 


BURZA 

Dean Baker 

Neka plate! 

Umjerenim oporezivanjem burzovnih transakcija 

prikupile bi se milijarde dolara, a mali bi ulagači 

imali više izgleda na Wall Streetu 

Neodgovorno ponašanje nabujalog 

financijskog sektora 

donijelo nam je najveću krizu 

u posljednjih 70 godina. Poduzmimo 

nešto; oporezujmo hiperaktivne 

burzovne trgovce. Porez na financijske 

transakcije može biti učinkovito 

sredstvo da se taj sektor smanji i da mu 

se vrati primjerena uloga u ekonomiji, 

kako se nevolja ove vrste ne bi ponovila. 

Zamisao je sljedeća: umjereni porez 

na financijske transakcije obeshrabrio 

bi burzovne špekulante, a pritom ne 

bi ugrozio produktivna ulaganja. Prema 

zakonskim prijedlozima što su ih 

Zastupničkom domu i Senatu SAD-a 

podnijeli Peter Defazio odnosno Tom 

Harkin, oba sudionika u kupoprodaji 

dionica plaćala bi porez od 0,125 posto 

vrijednosti transakcije, a odgovarajuća bi 

se stopa plaćala i na trgovanje drugim financijskim 

instrumentima, poput opcija 

ili credit default swapova. 

U protekla tri desetljeća kompjutorizacija 

je znatno smanjila troškove burzovnog 

trgovanja. Stoga bi ih oporezivanje 

povećalo samo do razine na kojoj 

su bili krajem 80-ih i početkom 90-ih. 

Oba zakonska prijedloga predviđaju 

izuzeće od oporezivanja za transakcije 

mirovinskih i sličnih fondova, pa velika 

većina malih ulagača i ljudi koji štede za 

mirovinu ne bi došla na udar ovoga poreza. 

Ovakvim bi se porezom prikupilo 

gotovo sto milijardi dolara godišnje, 

ovisno o tome koliko bi se smanjio opseg 

trgovanja uslijed povećanih troškova 

transakcija. 

Taj bi se novac mogao usmjeriti u obnovu 

infrastrukture i smanjenje drugih 

poreza i/ili proračunskog deficita. Prihod 

bi najvećim dijelom dolazio od pretjeranog 

trgovanja u financijskom sektoru, 

što bi imalo dva povoljna učinka: veće 

porezne prihode i manje neproduktivnih 

burzovnih špekulacija. Jer, stvara 

li “rafalno” trgovanje nova radna mjesta? 

Povećava li nacionalni kapital? Čisto 

sumnjam. 

U idealnom slučaju porez bi se uveo u 

koordiniranoj akciji s drugim zemljama, 

kako bi se mogućnost off-shore trgovanja 

svela na najmanju mjeru. Takvu koordiniranost 

vjerojatno ne bi bilo teško 

ostvariti u praksi, budući da njemački, 

francuski i britanski ministar financija 

podržavaju oporezivanje burzovnih transakcija. 

Iz te se skupine dosad izdvajao 

SAD svojim protivljenjem oporezivanju 

tog oblika trgovanja. No važno je shvatiti 

da koordiniranost, premda poželjna, nije 

i prijeko potrebna. Trošak financijskih 

transakcija i sada jako varira od zemlje 

do zemlje, pri čemu su troškovi trgovanja 

u SAD-u među najnižima. Čak i s 

porezom, transakcije bi u SAD-u i dalje 

bile jeftinije nego na mnogim drugim 

tržištima. Nadalje, budući da ulagači 

paze i na cijenu mnogih drugih usluga, a 

ne samo na troškove transakcije, upravo 

je nevjerojatno da bi svi svoje trgovanje 

preselili u Indiju kako bi izbjegli porez od 

0,125 posto. 

Sve ovo nije samo nagađanje. U 

Velikoj Britaniji oba sudionika u kupoprodaji 

dionica već desetljećima plaćaju 

0,25 posto poreza na trgovanje, što je 

dvostruko više od stope predložene 

američkom Kongresu. Razmjerno britanskom 

BDP-u, taj porez, koji se plaća 

samo na dioničke transakcije, donosi 

prihod koji bi u SAD-u odgovarao iznosu 

od 30 milijardi dolara godišnje. Britansko 

iskustvo pokazuje kako taj porez 

ima realne učinke, a i u skladu je s nemirnom 

prirodom tržišta kapitala. Čak i s 

poreznim opterećenjem od ukupno 0,5 

posto na transakcije, Londonska je burza 

najveća u Europi. 

Mirovinski i slični fondovi bili bi 

izuzeti od plaćanja poreza na trgovanje 

vrijednosnim papirima 

Wall Street će ući u žestoku bitku 

kako bi spriječio uvođenje poreza na 

špekulacije, ali ostatak Sjedinjenih 

Država, uključujući i sve druge sektore 

biznisa, može od njega imati samo koristi. 

Budući da je najveći dio zemlje još 

uvijek grogi od gospodarskog kolapsa 

izazvanog na Wall Streetu dok financijaši 

uživaju u svojim lijepim profitima i 

isplaćuju milijunske bonuse, porez na 

financijske transakcije čini se sasvim 

poštenom naknadom. 

Dean Baker je kodirektor CEPR-a (Center for Economic Policy Research) u Washingtonu, DC 


novac & ulaganje 

Ulizički ETF-ovi 

Ponuda burzovno utrživih fondova (ETF) besramno podilazi 

najnovijim ulagačkim hirovima. U toj igri sudjelujete isključivo na 

vlastitu odgovornost / David. K. Randall 

Svi ulagači lani su se nastojali što 

više izložiti tržištima u razvoju, 

od čijih su im se 80-postotnih 

povrata caklile oči. Sada je tu 

vrstu izloženosti lako postići zahvaljujući 

fondovskoj industriji koja je od početka 

prošle godine lansirala deset ETF-ova 

vezanih uz tržišta zemalja u razvoju te 

još osam koji ulažu na samo jednom od 

njih. Prvi su povrati razočarali mnoge 

male ulagače koji su nedavno kupili udjele 

u ETF-ovima. U ovoj su godini dionice 

tržišta u razvoju pale zasad već za pet 

posto. Svi kojima se scenarij čini poznatim, 

sasvim su u pravu. Fondovska je 

industrija 2000. godine preplavila tržište 

osnovavši čak 71 uzajamni fond specijaliziran 

za dionice tehnoloških kompanija 

– taman na vrijeme da ulagače gurne u 

ponor. NASDAQ, krcat tehnološkim dionicama, 

pao je u proteklih deset godina 

za 50 posto. 

Pri svemu tome voditelji fondova 

nastavljaju ulagati u skladu s hirovitom 

ljudskom prirodom, točnije sa 

sklonošću da vjerujemo kako će bliska 

budućnost uvelike nalikovati nedavnoj 

Povoljne niše 

prošlosti. Ta sklonost često navodi 

ulagače da ulijeću u sektore koji se upravo 

počinju hladiti. Kad tržište skrene 

u nepovoljnom smjeru, obično sami 

sebi obećavaju da će drugi put postupiti 

pametnije, a onda nastavljaju ponavljati 

greške. Većini bi ulagača bilo najpametnije 

posjedovati što diversificiraniju 

imovinu, nabavljenu po što povoljnijoj 

cijeni. Upravo su to odlično radili rani 

ETF-vi, u doba kad su još pratili široku 

tržišnu ponudu. 

Takvom se vrstom imovine bavi State 

Street ‘s SPDR S&P 500, još uvijek Golijat 

ETF industrije sa 73 milijarde dolara 

aktive. Njihova godišnja naknada iznosi 

9 baznih bodova (0,09% imovine). Ali 

od 139 novih ETF-ova koji su se prošle 

godine pojavili na Wall Streetu, svega je 

desetak bilo široko koncipirano, tvrdi 

Morningstar. Od tih desetak, osam je 

izdala jedna jedina kompanija, Charles 

Schwab, u sklopu zakašnjele ponude kojom 

je željela dostići Vanguard Group. 

Za razliku od rijetkih široko zasnovanih 

ETF-ova, tržište je zasićeno 

egzotikom i alternativom. Njih 16 nudi 

imovinu smještenu u kratkom rasponu 

Trgovci lansiraju sve egzotičnije ETF-ove kako bi privukli ulagače. Izbjegavajte one koji se samo žele priključiti 

zadnjoj ulagačkoj modi. Sljedeći ETF-ovi prate usporena tržišta i ulaganje u njih moglo bi se isplatiti. 

fond 

CONSUMER STAPLES SELECT SECTOR SPDR 

ISHARES BARCLAYS 20+ YEAR TREASURY BOND 

ISHARES MSCI JAPAN INDEX 

ISHARES S&P GLOBAL TELECOM SECTOR INDEX 

vanguard utilities etf 

1Izvedba 31. siječnja; 2s 31. prosinca 2009. Izvori: Lipper, Morningstar 

ukupni povrat 

u 5 godina, 

godišnje1 2009 

4,8% 

4,6 

-0,5 

3,5 

4,2 

14,3% 

-21,5 

5,3 

14,5 

11,4 

Imovina s 

31. 01 ‘10. 

(mil. USD) 

2.063 

2.242 

5.080 

287 

5652 

godišnji 

trošak na 

100 usd 

0,22 USD 

0,15 

0,56 

0,48 

0,25 

od nekretnina do brazilskih dionica. 

Nakon nedavnog porasta cijena sirovina 

pojavilo se i osam novih ETF-ova koji 

prate sve od platine o prirodnog plina, a 

velika je bila i ponuda imovine s tržišta u 

razvoju kakvu prate GlobalShares FTSE 

Emerging Markets Fund i Market Vectors 

Poland ETF. 

ETF-ovi su prisiljeni podilaziti hirovitim 

trendovima.Visoki osnivački 

troškovi nalažu da ETF brzo zaradi 50 

milijuna dolara kako bi opstao. Da bi se 

to postiglo na tržištu zakrčenom s tisuću 

ETF-ova, ulagačima treba ponuditi ono 

što žele (zlato, Brazil) ili ono što ih je 

moguće navesti da požele (kratkoročno 

ulaganje u američke obveznice). 

“SPDR je dokazao da je ETF dobar 

koncept, no malo je mogućnosti za ponude 

koje prate indekse širokog raspona 

jer su oni već razgrabljeni”, kaže Peter 

Shea, odvjetnik i specijalist za ETF-ove 

u tvrtki Katten Muchin Rosenman. A 

kako se industrija udaljuje od matice, 

tako se povećavaju i opasnosti za ulagače. 

Jedna od njih je nelikvidnost. Global X 

FTSE Nordic 30 privukao je samo četiri 

milijuna dolara kapitala, a opseg trgovanja 

tako je malen da je nedavno raspon 

između ponuđene i tražene cijene iznosio 

1,85 posto. SPDR S&P 500 trguje se 

uz spread od jednog centa ili 0,01 posto. 

“Mnogi od tih usko koncipiranih 

dioničkih fondova prisiljeni su trčati za 

dobrom izvedbom”, kaže Morningstarov 

analitičar ETF-ova Paul Justice. “Uhvate 

se za okvirnu ideju kako neki sektor, 

recimo zelena energija, ima veliku 

budućnost i počnu u njega ulagati bez 

ikakvih istraživanja. ” 


financije 

Trinaest mjeseci 

Oporavak američkih i europskih indeksa sada se već svrstava među 

najduže u povijesti burze / Vilim Klemen 

Smanjeni rizik od financijskog 

kolapsa Grčke i ubrzanje oporavka 

američkog gospodarstva 

u travnju su podigli vodeće 

svjetske burzovne indekse 

na nove najviše razine u posljednjih 19 

mjeseci, povećavši ukupne ovogodišnje 

dobitke američkih i europskih indeksa na 

6 do 8 posto. Oporavak dioničkih tržišta 

od višegodišnjega minimuma dosegnutog 

9. ožujka prošle godine time je produljen 

i na trinaesti mjesec zaredom, što ga 

prema vremenskom okviru trajanja već 

sada svrstava među najduže u povijesti 

burzi. 

Povoda za optimizam ulagača u 

travnju nije nedostajalo. Osim konačnog 

dogovora članica eurozone o pomoći 

Grčkoj, cijeli niz gospodarskih podataka 

potvrdio je ne samo nastavak, već i ubrzavanje 

rasta američkog gospodarstva, a 

sredinom mjeseca kvartalni rezultati korporativnih 

perjanica SAD-a (s izuzetkom 

Alcoe) donio je neočekivano pozitivna 

iznenađenja. Osim prvog značajnijeg porasta 

broja zaposlenih u nepoljoprivrednim 

djelatnostima (+162.000 u ožujku), 

optimizam ulagača ojačan je i porastom 

vrijednosti indeksa proizvođačke aktivnosti 

ISM na 59,6 bodova, te indeksa 

ETF-ovi su donijeli zaradu hrabrima 

povjerenja američkih potrošača (sa 51 

na 52,5 boda u ožujku), koji je sredinom 

mjeseca potvrdu dobio i podatkom o porastu 

prometa u maloprodaji za čak 1,6 

posto. 

Kako su ubrzanje američkog gospodarskog 

oporavka pratile i izjave Fedovih 

dužnosnika da u doglednoj budućnosti 

ne namjeravaju podići kamatne stope, a iz 

KRETANJE VODEĆIH SVJETSKIH DIONIČKIH 

INDEKSA U POSLJEDNJIH MJESEC DANA 

SVJETSKI INDEKSI 1 M Zadnja %1M 

DOW JONES IND. 10,642.15 11,123.11 4.52 

S&P 500 1,150.51 1,210.65 5.23 

NASDAQ 2,362.21 2,504.86 6.04 

CAC 40 3,890.91 4,059.44 4.33 

DAX 30 5,903.56 6,274.18 6.28 

FT-SE 100 5,593.85 5,802.34 3.73 

NIKKEI 225 10,751.98 11,273.79 4.85 

HANG SENG 21,079.10 22,157.82 5.12 

SHANGHAI B-INDEX 246.18 264.61 7.49 

Izvor : Yahoo.com 

Europe stizale kontroverzne, ali na kraju 

ipak umirujuće vijesti o spremnosti članica 

eurozone da pomognu Grčkoj, okruženje 

na svjetskim dioničkim tržištima 

stvorilo je idealne uvjete za produžetak 

višemjesečnog uzlaznog trenda, kojeg su 

prvi kvartalni podaci američkog korpora- 

SIMBOL ETF 3/15/2010 4/14/2010 PORAST (%) 

SOXL Direxion Daily Semicondct Bull 3X Shares 37.43 53.69 43.44 

FAS Direxion Daily Financial Bull 3X Shares 89.14 117.88 32.24 

DRN Direxion Daily Real Estate Bull 3X Shrs 170.16 214.27 25.92 

JJN iPath DJ-UBS Nickel TR Sub-Idx ETN 32.02 39.41 23.08 

URE Ultra Real Estate ProShares 7.72 9.07 17.49 

tivnog sektora dodatno ubrzali. 

Osim Intela, kojem su u posljednjem 

kvartalu značajno porasli i prihodi 

i marže i dobit, ulagači su izuzetno 

povoljno primili i izvještaj JP Morgan 

banke, koji je pojačao očekivanja ugodnih 

iznenađenja i od ostalih predstavnika 

bankarskog sektora. Najvećim dijelom 

upravo zahvaljujući banci JP Morgan 

(+10,6 posto u 

posljednjih mjesec 

dana) i dionicama 

Citigroup (+24.2 

posto), čija se cijena 

vratila na 

najvišu razinu od 

rujna, financije 

su i sektorski bile 

najuspješnije travanjsko 

ulaganje 

(+10,6 posto), 

nadmašivši dionice 

industrijskog 

sektora (+6,9 posto), 

potrošačkih usluga (+6,8 posto), ali 

čak i tehnologije (+6 posto). Opću dominaciju 

burzovnih bikova svakako može 

potvrditi podatak da je svih deset sektora 

ostvarilo rast u posljednjih mjesec dana, 

iako su predstavnici sektora zdravstva s 

uspješnosti od tek 0,3 posto bitno zaostali 

za dionicama predstavnika cikličkih 

sektora. Osim samih korporativnih 

predstavnika, među kojima se u SAD-u 

s tržišnom kapitalizacijom višom od pet 

milijardi dolara izdvajaju dionice Eastman 

Kodaka (+35,7 posto u posljednjih 

mjesec dana), maloprodajnog dućana 

Vilim Klemen je investicijski savjetnik i predsjednik 

Uprave tvrtke Momentum brokeri d.o.o. 


Foto Bruno Konjević / Cropix 

14/10/09 14/11/09 14/12/09 14/01/10 14/02/10 14/03/10 14/04/10 

15/10/09 15/11/09 15/12/09 15/01/10 15/02/10 15/03/10 15/04/10 

Makroekonomija i neizvjesnost datuma 

ulaska u EU mogli bi Crobexov travanjski 

skok pretvoriti u tek kratkotrajni bljesak 

GameStop (+27,7 posto) i Zions Bancorp. 

(+26,4 posto), ulagačima su veliku zaradu 

nosila i ulaganja u investicijske fondove 

fokusirane na određeni oblik imovine 

(ETF-ovi). 

Iako je sektor tehnologije u cjelini 

zaostao u prinosu za sektorom financija, 

Direxionov ETF na podsektor poluvodiča 

SOLF izdvojio se kao uvjerljivo najveći 

dobitnik, donijevši ulagačima koji su sredinom 

ožujka kupili udio u fondu zaradu 

od čak 43,44 posto. Tako visok porast 

posljedica je činjenice da taj, kao i sljedeća 

dva najuspješnija ETF-a kod ulaganja koriste 

visoku polugu (ulaže se trostruko 

veći iznos od ukupne imovine), tako da su 

i cjenovni pomaci takvih ETF-ova bitno 

veći od tržišnih prosjeka. Osim ETF-a na 

poluvodiče, veliki travanjski dobitnici bili 

su i ETF-ovi na financije (FAS) i nekretnine 

(DRN). 

S obzirom na uspješan početak sezone 

korporativnih rezultata u SAD-u, vodeća 

dionička tržišta mogla bi produžiti rast i 

u sljedećih mjesec dana. Preduvjet rasta 

cijena svakako će biti uspjeh američkih 

korporacija da nadmaše očekivanja 

analitičara (u slučaju financijskog sektora 

porast dobiti morao bi biti oko 900 

posto), jer sadašnja valuacija dionice čini 

atraktivnim za ulaganje samo pod uvjetom 

visokih dvoznamenkastih stopa rasta 

dobiti. Pod pretpostavkom da kompanijama 

i posebice bankama uspije nadmašiti 

očekivanja, kraj travnja i početak svibnja 

mogao bi donijeti još jedan veći rast 

dioničkih tržišta. 

Trgovanje na Zagrebačkoj burzi u 

posljednjih mjesec dana obilježila je stagnacija 

cijena većine dionica, ali i pojačana 

likvidnost kao posljedica najavljenog 

povlačenja s burze dionica Zagrebačke 

pivovare i isteka roka na pravo na dividendu 

dionice HT-a. Sredinom travnja 

vrijednost Crobexa od 2194 boda bila 

je tek jedan posto viša nego sredinom 

ožujka, čemu su pridonijela prebacivanja 

imovine institucionalnih ulagača iz 

Zagrebačke pivovare u dionice Atlantske 

plovidbe, Adrisa i Ericssona Nikole 

Tesle. Blagi uzlazni trend započeo je tek 

početkom travnja kada se u ulagačkom 

fokusu našla dionica Zagrebačke pivovare 

i održala dionica HT-a, koja je sredinom 

travnja dosegla najvišu razinu u posljednje 

dvije godine od 332,84 kune. Ipak, s 

obzirom na postojeće makroekonomsko 

stanje, neizvjesnost oko vremenskog okvira 

ulaska u EU i nedostatak pozitivnih 

korporativnih vijesti, pojačana aktivnost i 

rast cijena sredinom travnja ponovno bi 

se mogla pokazati kao kratkotrajni bljesak 

hrvatskog tržišta kapitala, a Crobex 

ponovno odbiti od višemjesečnog otpora 

na razini od oko 2200-2220 bodova. 

Autor ima vlasnički interes u dionicama 

Allied Irish Bank plc, Genvec Inc, Joes Jeans Inc, 

NCI Building Systems Inc., 

Paion AG, Saf Holland SA, 

Stone Energy Inc, Systaic 

AG, Xenoport Inc. 

15/10/09 15/12/09 15/02/10 15/04/10 


novac & ulaganje 

Walgreen osvaja Manhattan 

Uzadnjih petnaest godina ljekarne su preplavile uglove 

američkih gradova. Toliko ih je da su već postale dosadne. 

Farmaceutski biznis sve je sličniji golemom biznisu 

bezalkoholnih pića, pri čemu Walgreen i CVS Caremark 

glume Coca-colu i Pepsi. Walgreen (WAG, 35) iz Deerfielda u Illinoisu 

tijesno vodi po broju ljekarni – 7150 naprama 7000 – ali je 

CVS 2007. godine kupio Caremark, operatera naknada za recepte, 

stekavši time prednost u isporuci lijekova poštom. Walgreenovi 

prohodi u zadnjih dvanaest mjeseci iznose 65 milijardi 

dolara, a CSV-ovi 99 milijardi. 

Walgreen je nedavno odlučio jače zagristi u Veliku 

Jabuku. U veljači je dao 618 milijuna dolara u gotovini, 

a vjeruje se da se zadužio za još 457 milijuna, kako 

bi kupio 257 Duan Readeovih ljekarni na području 

New Yorka. Obujam prodaje iznosio je u 2009. godini 

1,8 milijardi dolara, što je po kvadratu prodajnog 

prostora više nego u bilo kojem drugom ljekarničkom 

Cijena dionice 

42 USD 

38 

34 

lancu. Prije spomenute akvizicije Walgreen je u okolici New Yorka 

imao samo 70 ljekarni. Analitičar John Ransom iz financijske 

tvrtke Raymond James očekuje da će Walgreen preuzeti Duane 

Readeov uspješni pristup redizajniranju malih dućana i primijeniti 

ga u drugim gradovima. Kupnja Duane Readea neće se osjetiti na 

30 

20.11.‘09. 19.2.‘10. 

poboljšanju zarade prije 2012. godine zbog rashoda koje 

nalažu računovodstvena pravila. Vrijednost Walgreenove dionice 

Ransom procjenjuje na 41 dolar, što je 15 puta više od zarade po 

dionici prognozirane za 2011. (EPS 2,67 dolara). Ockam Research 

navodi da se dionica trguje uz višekratnik dobiti 11, a povijesno je 

sklona rellyju pri višekratniku manjem od 15. – John Dobosz 

Sljedbenici Teve 

Dionice farmaceutskih kompanija nekad su 

donosile lijepu dividendu i bile pouzdano utočište 

za novac. Klasična kombinacija Pfizer - Merck - 

Bristol-Myers bila je pojam sigurnog ulaganja. 

Danas su to rizične dionice. Spomenute tri u 

posljednjih su deset godina izgubile 46, 39, 

odnosno 58 posto vrijednosti. 

Stručnjak za portfelje 

pri M&R Capitalu John 

Maloney ima novi pristup 

ulaganjima u farmaceutske 

kompanije – kupuje dionice 

proizvođača generika Teve 

(TEVA, 59) čija se vrijednost 

u proteklih deset godina 


62 USD 

58 

54 

50 

20.11.‘09. 19.2.‘10. 

ušesterostručila. Njegova logika: globalno starenje, 

sve skuplja zdravstvena skrb i politički pritisci 

naveli su ljude da se okrenu generičkim lijekovima. 

Osim toga, uskoro istječu patenti na nekoliko 

vrlo važnih lijekova, primjerice na Pfizerov Lipitor. 

Godišnji prihod od lijekova kojima patenti istječu 

2011. godine iznose 39 milijardi dolara. Tevina 

prodaja, vrijedna 13,9 milijardi dolara, predstavlja 

24 posto američkog tržišta nepatentiranih lijekova 

koji se izdaju na recept. 

Maloney kaže da ulagači nedovoljno uzimaju 

u obzir potencijal “biogenerika”, jeftinijih 

varijanti molekula koje se proizvode pomoću 

biotehnoloških postupaka. Regulatori tržišta teško 

daju odobrenje proizvođačima generika za takvu 

proizvodnju, no s druge strane, u pitanju je golem 

novac. Godišnji prihod od biotehnoloških lijekova 

kojima patent istječe između 2012. i 2015. iznosi 

54 milijarde dolara. Teva već ima odobrenje za 

lijek sličan Amgenovom biotehnološkom lijeku 

protiv bakterijskih infekcija, Neupogenu. Tevin 

neto dug iznosi četiri milijarde dolara u odnosu 

na vrijednosti kompanije od 54 milijarde. Zarada 

po dionici ove bi godine trebala narasti na 4,54 

dolara i nastaviti rasti po stopi od 13 do 15 posto. 

Dionica se trguje uz niski višekratnik dobiti, samo 

13. – Matthew Schifrin 

Precijenjeni 

Uzbuđenje koje okružuje električne automobile 

odlična je prilika za promotore dionica 

proizvođača litijskih baterija. Možda to objašnjava 

tržišnu vrijednost Lithium Corpa (LTUM, 1,3) od 

čak 80 milijuna dolara. U apsolutnom iznosu to 

nije velika kapitalizacija, ali je divovska u odnosu 

na prihod kompanije iz Nevade koji je u zadnjem 

financijskom izvješću bio – nula. 

“Kupite koliko možete dok ne prijeđe dva dolara. 

Skočit će na šest”, savjetovao je početkom veljače 

komentator James Rapholz. 

Ne uzimajte taj savjet 

zdravo za gotovo. U 

posljednjem kvartalnom 

izvješću, a i na svojoj internetskoj 

stranici, kompanija 

je za ovo proljeće najavila 

početak iskapanja litija, ali 

se nije odazvala na pozive 

da izloži konkretan plan. 

Jedna od Rapholzovih 

nedvosmislenih preporuka 

odnosila se krajem 2007. 

godine na dionicu Cellcyte 


1,4 USD 

1,3 

1,2 

1,1 

1,0 

0,9 

0,8 

0,7 

20.11.‘09. 19.2.‘10. 

Geneticsa, koja je nakon te preporuke skočila 

sa četiri na sedam dolara. Rapholz je uvjeravao 

čitatelje kako im je to “životna prilika da pretvore 

10 tisuća dolara u četiri milijuna, a možda čak u 

15 milijuna dolara.” Danas se ta dionica prodaje 

za sitniš. – J. D. 

Foto AP 


fondomjer 

Eppur si muove! Slavnu Kopernikovu 

izreku mogli bismo 

primijeniti i na domaću fondovsku 

industriju. Usporedimo 

li prvi kvartal i polovicu drugog kvartala 

(zaključno sa sredinom travnja) s istim 

razdobljem prošle godine, ali i s 

2008. kada nije bilo pitanje je li minus, 

nego koliki je – pomaci su očiti. Pri 

tome se rast što ga domaći dionički i 

uravnoteženi fondovi bilježe u ovoj godini 

može pripisati ne toliko investiranju 

u dionice izlistane na Zagrebačkoj burzi, 

koliko orijentaciji na inozemna ulaganja 

koja, za razliku od domaćeg tržišta, ipak 

odlikuje visoka likvidnost. 

Tako statistike koje prikuplja i na 

svojim web-stranicama mjesečno objavljuje 

HANFA pokazuju sve veću 

izloženost hrvatskih fondova inozemnim 

dionicama, a i novoosnovani fondovi 

posljednjih su mjeseci mahom 

orijentirani na brzorastuće ekonomije 

BRIC-a odnosno razvijena tržišta Europe 

i Amerike. 

Uostalom, i ZB invest je nedavno 

pokrenuo dionički fond orijentiran na 

ulaganje u vrijednosnice Brazila, Rusije, 

Indije i Kine. Te brzorastuće ekonomije, 

svjetskoj krizi unatoč, i dalje bilježe visoke 

prinose iako se sve češće mogu 

čuti upozorenja da se i ta tržišta počinju 

naprezati pod neutaživim apetitima. U 

ljudskoj je prirodi valjda misliti da se 

slom tržišta događa nekome drugome. 

Iva Biondić 

Pomaci 

Rast najavljen za drugi dio 2010. nije dovoljan da 

pobriše pad iz prvog polugodišta. Domaći fondovi 

okreću se lako unovčivim inozemnim ulaganjima 

Travanj je mjesec u kojem je američki 

Dow Jones indeks probio vrijednost od 

11.000 bodova po prvi puta u više od 

godinu i pol. Jedan od razloga njegova 

rasta jesu i očekivanja financijskih rezultata 

za prvi kvartal. Uostalom, pogledaju 

li se povijesni podaci, u drugom 

tromjesečju i prinosi dionica i prinosi 

investicijskih fondova bilježe najveći rast 

u godini. Gorak ili sladak okus prošle godine 

je ishlapio u prvom kvartalu pa se 

u drugom s nestrpljenjem očekuju rezultati 

poslovanja u prva tri mjeseca. Treći 

kvartal karakterizira usporavanje, jer ljeto 

je i trguje se manje. Posljednji kvartal 

na burzama svijeta, ali i na domaćoj 

burzi, u pravilu je razdoblje korekcije u 

kojem se “štimaju” rezultati poslovanja. 

No to je i vrijeme kada se određene “korekcije” 

rade i na prinosima dionica, fondova, 

portfelja... Uspjeh na kraju godine 

za investicijske fondove predstavlja mjeru 

uspješnosti za iduću godinu i nitko ne 

želi postaviti letvicu previsoko. Uvijek je 

bolje graditi konzervativna očekivanja 

investitora jer se na tržištu kapitala nikad 

ne zna što nosi sutra. 

Ni prinosi domaćih fondova nisu 

prijašnjih godina bili drugačijih karakteristika. 

Uostalom, oni su pratili, ali 

i kreirali rast tržišta, a pri tome mislim 

ponajprije na hrvatsko tržište te tržište 

zemalja bivše Jugoslavije. Naravno, ovo 

nije poziv na kupnju udjela u fondovima 

ili domaćih dionica, jer spomenuta 

ciklička kretanja ponekad su posljedica 

i očekivanja ponavljanja trendova iz prethodnih 

godina, koji se mogu, ali i ne 

moraju ponoviti. Tko zna što sutra nosi. 

Hrvatsko gospodarstvo tek je u 2010. 

godini zaista počelo osjećati posljedice 

kraha. Novinske stupce pune napisi o sve 

većoj nelikvidnosti poduzeća, broj nezaposlenih 

je postao modni dodatak, a sve 

se manje Hrvata prepušta omiljenoj nacionalnoj 

zabavi, shoppingu, pa su mnogi 

centri pred zatvaranjem. Da je pred 

nama teška godina pokazuju i nedavna 

upozorenja guvernera Rohatinskog koji 

je izjavio da će ova godina biti godina 

stagnacije. Prema njegovim riječima u 

razdoblju smo preživljavanja, a ne otvaranja 

perspektiva za izlazak iz krize. 

No da nije baš sve tako crno vjeruju 

domaći ekonomisti koji najavljuju da će 

druga polovica godine donijeti olakšanje 

Novoosnovani fondovi posljednjih 

su mjeseci mahom orijentirani na 

brzorastuće ekonomije 

Iva Biondić je analitičarka fondovskog tržišta 

i rast domaćeg bruto proizvoda. Upitno 

je hoće li taj rast biti dovoljan da pobriše 

pad gospodarske aktivnosti iz prve 

polovice godine. Domaći fond manageri 

svega su toga svjesni i upravo je zato sve 

veći pomak prema inozemnim ulaganjima 

koja su, premda ne nose basnoslovne 

prinose kao u godinama euforije, relativno 

lako unovčiva pa je mijenjanje strategije 

i fokusa ulaganja pojedinog fonda 

jednostavnije i jeftinije. 


forbeslife 

Pokeraške face 

Prvaci pokera zaigrali su veliku igru blefa s američkom vladom. Na 

kocki je cijela budućnost pokera na američkom webu. Godišnji ulog 

težak je 30 milijuna dolara / Nathan Vardi 

U 

76. godini života, Doyle Brunson je cijenjena figura u svijetu pokera. Poznat kao Tex Dolly i Kum 

pokera, tijekom duge karijere dvaput je pobijedio na svjetskom pokeraškom prvenstvu (World Series 

of Poker) i osvojio deset nagradnih narukvica na turnirima u Seven Card Stud pokeru i ostalim 

varijantama te kartaške igre, što je drugi najveći domet uopće. Napisao je bestseler o vještini kartanja 

pokera i obožavatelji se u Las Vegasu otimaju za njegov autogram. 

Sada je Brunson zaigrao na možda najveći ulog u karijeri, i to ne protiv igrača za kartaškim stolom, nego 

protiv čuvara zakona. Godine 2004. ušao je u zajedničko ulaganje s osnivačima tvrtke DoylesRoom, internetskog 

sajta iz Kostarike na kojem igrači iz SAD-a već godinu dana igraju poker za novac. Uložio je bezbroj 

sati u promociju tog sajta za kartaškim stolovima, na konferencijama i u tv-programima posvećenima 

pokeru. Sada je sve to dovedeno u pitanje, čak možda i cijela industrija online pokera u SAD-u, gdje 2,5 milijuna 

Amerikanaca igra za ulog od ukupno 30 milijuna dolara godišnje. Zakon iz 2006., koji stupa na snagu 


kontekst 

da nije vlasnik tvrtke. 

U tvrtki PokerStars, smještenoj na otoku Manu, kažu kako 

imaju stručno mišljenje pet američkih pravničkih tvrtki da ne 

krše nijedan zakon. Njihov se godišnji prihod procjenjuje na oko 

1,4 milijarde dolara, a zarada na oko 500 milijuna. Ljudi bliski 

kompaniji kažu da primarni vlasnik Isai Scheinberg, kao i mnogi 

poduzetnici u toj vrsti biznisa, nikada ne ulazi u SAD, no čini se 

da često boravi u Kanadi. 

U Full Tiltu, čiji profit procjenjujemo na 100 milijuna dolara, 

a prihode na 500 milijuna, nisu htjeli ništa komentirati. Tvrtka 

ima duboke američke korijene i tijesno je povezana sa slavnim 

američkim pokerašima koji se stalno viđaju u Las Vegasu. Među 

njima su i Howard Lederer poznat kao Professor, te Christopher 

Ferguson zvani Jesus, šampion pokera koji voli crne kaubojske 

šešire. 

u lipnju ove godine, omogućuje tijelima ministarstva pravosuđa 

da zabrane online kockanje sjedajući za vrat kompanijama koje 

pritom obavljaju financijske transakcije. Savezni agenti već su 

spriječili neke tvrtke da se bave tim poslom, pozivajući se na 

stare zakonske odredbe protiv kockanja i bankarskih prijevara. 

Neke od njihovih izjava sugeriraju kako savezne vlasti smatraju 

tvrtke poput DoylesRooma protuzakonitima. 

Pitanje za okladu sada glasi hoće li pravobranitelji krenuti 

izravno na tvrtke poput DoylesRooma te PokerStarsa i Full Tilt 

Pokera, drugih dviju online tvrtki koje još uvijek primaju uloge 

američkih igrača. Na njih se lani slilo 70 posto od ukupno 1,4 

dolara prihoda tvrtki za online poker u SAD-u. Prihodom se 

ovdje smatra tzv. rake, postotak od uloga koji ubire online tvrtka 

kao domaćin partija. Igrači plaćaju i kotizaciju za sudjelovanje 

na turnirima. 

Same tvrtke gotovo da izazivaju čuvare zakona na akciju. 

Brunson je uvjeren da je online poker u skladu s američkim zakonima: 

“Osobno nemam problem s ministarstvom pravosuđa. 

Ali, u mojim godinama, uopće me nije briga hoće li me vlasti 

izazvati na dvoboj.” Kaže da posjeduje dionice DoylesRooma, ali 

Poker je u proteklih deset godina postao silno popularna 

i unosna razbibriga. Prema britanskom H2 Gambling Capitalu, 

globalno tržište online pokera prošle je godine naraslo za 24 posto, 

na 4,8 milijardi dolara, računajući uglavnom postotak koji ubiru 

tvrtke domaćini. Uzlet je počeo 2003. kada je nepoznati teksaški 

knjigovođa po imenu (najozbiljnije!) Christopher Moneymaker 

pobijedio na svjetskom prvenstvu, pokupivši 2,5 milijuna dolara. 

Travel Channel, a poslije i sportski div ESPN, počeli su prenositi 

poker uz pomoć kamere ugrađene u stol kako bi gledatelji mogli 

Doyle Brunson (lijevo) nada se da 

u igri protiv saveznih vlasti drži 

najjače karte. Šampioni pokera 

Chris Ferguson i Howard Lederer 

(dolje) povezani su s internetskom 

tvrtkom Full Tilt 

vidjeti kakve tko ima karte. 

(Forbes je 2006. na naslovnici 

imao Calvina Ayrea koji je 

iz Kostarike vodio ilegalni 

kockarski sajt – uglavnom 

sportsko klađenje. Savezne 

vlasti oduzele su milijune 

dolara njegovoj tvrtki koja je, 

kako smo čuli, poslije radila 

s indijanskog teritorija u Kanadi.) 

Online poker je djelatnost 

iz zakonske polusjene. U 

doba Bushove administracije 

stav ministarstva pravosuđa 

bio je da se organiziranjem 

kockanja za novac krši 

američki zakon i pravosuđe 

u tom smislu nije pravilo 

razliku između pokera i izrijekom 

zabranjenog sportskog 

klađenja. Ministarstvo 

i danas odlučno tvrdi da su 

“svi oblici kockanja na webu, 

uključujući sportske oklade 

te kockarske i kartaške igre, 

protuzakoniti.” 


Foto AP, Stock exchange 

Savezne vlasti krenule su u pohod na 

online kockarske tvrtke tek 2006. , kada 

je Kongres donio zakon o nezakonitom 

kockanju na internetu. Glavni im je cilj bio 

spriječiti novčane transakcije takvih tvrtki 

preko banaka i kartičarskih kompanija, a 

sama definicija nezakonitog kockanja u tom 

je aktu ostala prilično labava. Odvjetnici internetskih 

tvrtki tumačili su da se zakon ne 

odnosi na poker, no tako nisu mislili i šefovi 

gibraltarskog PartyGamblinga, nekada 

najveće online igračnice. Tvrtka izlistana na 

Londonskoj burzi i uvrštena u FTSE 100 prijavila 

je za 2005. godinu profit od 293 milijuna 

dolara na 977 milijuna dolara prihoda, 

ostvarenih gotovo isključivo zahvaljujući 

vodećem položaju na američkom tržištu 

online pokera. 

Onog rujanskog vikenda 2006. kada 

je Kongres usvojio zakon protiv online kockanja, tadašnji šef 

PartyGaminga Mitchell Garber sazvao je sastanak s tvrtkinim 

američkim odvjetnicima. Oni su odboru direktora savjetovali da 

prestanu organizirati partije online pokera za područje SAD-a, 

što je i učinjeno. Stopama PartyGamblinga Ameriku su napustile 

i druge online igračnice. 

U pregovorima koje je sam potaknuo, PartyGaming 

je prošloga travnja postigao izvanparničnu nagodbu s 

državnim odvjetništvom na Manhattanu, plativši 105 milijuna 

dolara odštete na temelju priznanja da je svojim operacijama u 

SAD-u godinama kršio zakon. Garber je u međuvremenu već 

bio prešao u Montreal, na čelo tamošnje kockarske podružnice 

Harrah’s Entertainmenta. Bez ćudljivih direktora i neopterećeni 

odgovornošću prema dioničarima, Full Tilt i PokerStars popunili 

su prazninu nastalu odlaskom PartyGaminga. Vodili su ih 

ljudi navikli na visoke uloge, primjerice Chris Ferguson, slavni 

pokeraš s doktoratom iz računarstva koji je prije par godina 

počeo razvijati softver na kojem se sada temelji rad Full Tilta. 

Howard Lederer pomogao je okupiti skupinu slavnih pokeraša 

poput Phillipa Iveyja, koji bi promovirali Full Tilt i igrali na 

tom sajtu. Tvrtka je čak sponzorirala kasni noćni program na 

NBC-ju. Financijske veze između Lederera, Federera i Full Tilta 

nejasne su, ali očito jake. Imena te dvojice nalaze na registracijskoj 

dokumentaciji softverske online tvrtke Tiltware iz Pacific 

Palisadesa u Kaliforniji, koja tvrdi da je konzultant i ekskluzivni 

dobavljač softvera za Full Tilt. Iz civilnih parnica, uključujući i 

one koje je pokretao sam Tiltware, može se zaključiti da su te 

dvije tvrtke gotovo neodvojive i da ih najvećim dijelom vode 

Lederer i Raymond Bitar, koji je bio direktor Tiltwarea, a s Fergusonom 

se zna još iz vremena kada su radili u istoj brokerskoj 

kući u Los Angelesu. 

Full Tiltu, koji je u međuvremenu svoje operacije preselio u 

Veliki blef u brojkama 

Vlasnici PokerStarsa i Full Tilta 

spremni su se okladiti u nastavak 

svoje dominacije na američkom 

tržištu online pokera. 

4,8 mlrd USD 

Vrijednost svjetskog tržišta 

online pokera 

1,4 mlrd USD 

Vrijednost tržišta online pokera 

u SAD-u 

70% 

Procjena udjela tvrtki PokerStars i 

Full Tilt na tržištu online pokera u 

SAD-u 

Izvor: H2 Gambling Capital 

forbeslife 

Dublin, zasad se isplatila odluka da nastavi 

primati uloge iz SAD-a i promovirati se 

preko slavnih pokeraša. Kao i PokerStars, 

Full Tilt je iskoristio novac iz SAD-a, koji 

je još prije samo tri godine predstavljao 

gotovo polovicu globalne zarade na online 

pokeru, kako bi svoj biznis proširio 

po cijelome svijetu. Znaju, međutim, da 

ih američke vlasti drže na oku i svjesni su 

opasnosti. “U tijeku je gerilski rat”, kratko 

je komentirao Ledererov, Fergusonov i Bitarov 

odvjetnik Ian Imrich. 

Doista, prošlog je ljeta državno 

odvjetništvo u New Yorku zamrznulo 34 

milijuna dolara što su ih kompanije koje 

obavljaju isplate za Full Tilt i PokerStars 

trebale uplatiti na račune 14 tisuća igrača. 

Obje su tvrtke obeštetile igrače. No savezne 

su vlasti pokazale da se ne šale: Douglas 

Rennick, vlasnik kanadske tvrtke koja je obrađivala isplate, 

pokušao je osporiti akciju federalaca pred saveznim sudom u San 

Diegu, no doživio je da ga optuže za udruživanje radi bankarske 

prijevare. Nije se pojavio u SAD-u kako bi saslušao optužnicu. 

U lovu na pokeraške tvrtke s weba ministarstvo pravosuđa 

se poziva i na tri starija zakona, ponajviše na Wire Act (o zabrani 

klađenja i kockanja preko žičanih komunikacija). Najvažniji 

presedan: U prosincu 2008. Anurag Dikshit, Indijanac koji je 

osnovao PartyGaming, izjasnio se krivim za kršenje Wire Acta 

kako bi pomogao PartyGamingu da vodi svoje online operacije 

u SAD-u. Sam se javio saveznim vlastima i pristao platiti 

300 milijuna dolara kazne, a nakon suđenja u prosincu 2010. 

prijete mu i dvije godine zatvora. Ostali suvlasnici, uključujući 

Amerikance Ruth Parasol DeLeon i Russela DeLeona, koji kao i 

Dikshit žive u inozemstvu, nisu se ni nagodili niti je protiv njih 

podignuta optužnica. 

Tvrtke za online poker imaju barem još jedan adut u rukavu 

– zastupnika Barneyja Franka iz Massachusetts Districta 

koji podupire legalizaciju i oporezivanje online pokera. U studenome 

je ponovno odigrao važnu ulogu u odgodi primjene zakona 

iz 2006., uvjerivši šefove u Fedu i ministarstvu financija da 

izuzeće za financijske tvrtke produže do lipnja ove godine. Zašto 

vlada dosad već nije jače pritisnula pokeraške tvrtke? Jedno 

od mogućih objašnjenja jest da tužilaštvu zasad više odgovara 

blefirati nego pokazati karte pred porotom. “Savezna vlada ne 

poduzima ništa konkretno jer postoje izgledi da izgubi sudsku 

bitku”, kaže Frank Catania, nekadašnji šef divizije Gaming Enforcementa 

u New Jerseyju, a danas savjetnik online igračnica. 

Vladi je obično najvažnije da kockanje ne uspostavlja neku 

vrstu mehanizma za druge kriminalne radnje poput pranja novca, 

maloljetničkog kockanja ili prijevara. Ako toga nema, policija 

možda ima i važnijeg posla. Doyle Brunson pak ustraje na jednoj 

tvrdnji: “Industrija pokera kao cjelina spremna je na borbu.” 


KNOW-HOW ZA ŽIVOT 

Oni koji uživaju u odgovornosti obično je dobiju, a oni koji samo žele 

iskazivati svoj autoritet obično ga izgube. 

MALCOLM S. FORBES 

Prkos uspostavljenim autoritetima, 

vjerskim ili svjetovnim, društvenim ili 

političkim, kao pojava diljem svijeta 

jednom će biti zapamćen kao izniman 

događaj našeg vremena. 

— HANNAH ARENDT 

Nema tjedna ni dana ni sata kada tiranija 

ne bi mogla ovladati ovom zemljom, ako 

ljudi izgube svoju oporost i duh prkosa. 

— WALT WHITMAN 

Pravo je zlo ulagivati se stvarima koje 

zalima zovemo, predati im naše slobode, 

umjesto da se prkosno suočimo sa svakom 

patnjom. 

— SENEKA 

Komedija je prkos. Ona je prezrivo 

frktanje u lice straha i tjeskobe. I ona je 

smijeh koji nadi omogućuje da opet dođe 

do daha. 

— WILL DURST 

Ne možete se natjerati da ne osjećate nešto 

što osjećate, ali možete postići da usprkos 

svojim osjećajima postupite ispravno. 

— PEARL S. BUCK 

Nikad nisam naišla na roman koji bi 

bio dovoljno dobar usprkos tome što 

je prilagođen autorovim političkim 

gledištima. 

— EDITH WHARTON 

Plesala sam strastveno, glazbi usprkos. 

— GELSEY KIRKLAND 

Zasićena nepotrebnom muzikom bez 

ikakvog smisla, grupa “Leb i sol” okupila 

se iz inata. 

— VLATKO STEFANOVSKI 

Žene su kao djeca, ne pitaj ih, ne izazivaj 

prkos. 

— MEHMED MEŠA SELIMOVIĆ 

U ratu odlučnost, u porazu prkos, u pobjedi 

velikodušnost, u miru dobra volja. 

— EDWARD MARSH 

Gordošću umjetnika morate malim trubama 

prkosa otpuhati zidove svake sile. 

— NORMAN MAILER 

Heroj je običan pojedinac koji nađe snagu 

ustrajati i izdržati usprkos premoćnim 

preprekama. 

— CHRISTOPHER REEVE 

Temelj čitave ljudske moralnosti je činiti 

što se mora, usprkos osobnim posljedicama, 

usprkos opasnostima i pritiscima. 

— WINSTON CHURCHILL 

Zdrav razum opstoji usprkos obrazovanju, 

a ne kao njegov rezultat. 

— VICTOR HUGO 

Zapanjujuće sa Shakespeareom je to kako 

je on uistinu jako dobar usprkos svim tim 

ljudima koji govore da je on jako dobar. 

— ROBERT GRAVES 

Cijeli sam život obasipan naklonošću, 

i svaki iskorak koji sam napravio bio je 

usprkos tome. 

— GEORGE BERNARD SHAW 

Odvažnost nije odsustvo očaja nego 

mogućnost da se usprkos očaju nastavi 

dalje. 

— ROLLO MAY 

Glumiti počnete usprkos svojim neurozama, 

a ne zbog njih. 

— FRANK LANGELLA 

Usprkos cjelosvjetskom sustavu veza širi 

se osjećaj da se komunikacija posvuda 

raspada. 

— DAVID BOHM 

Strahu usprkos, učini što moraš. 

— CHIN-NING CHU 

Ako je vođa ispunjen visokim ambicijama 

i ako hrabro i snagom volje kroči 

prema cilju, doći će do njega usprkos svim 

preprekama. 

— KARL VON CLAUSEWITZ 

U našem je društvu teško prihvatiti smrt 

jer nismo na nju navikli. Usprkos tome što 

se stalno događa, nikad je ne vidimo. 

— ELISABETH KUBLER-ROSS 

Kada nas uhvati strah ne trebamo si nastojati 

dokazati da opasnosti nema, nego se 

osnažiti da nastavimo usprkos opasnosti. 

— MARK RUTHERFORD 

Foto AP 


plan 

Njihov 

za oporavak 

HRVATSKE 

Vlada je predstavila svoj Program za gospodarski oporavak i 

pokazalo se da je to prvi dokument koji dolazi s Markova trga 

koji nakon dugo vremena konkretno govori o tome što, kada i 

kako napraviti da bi se Hrvatsku spasilo od kolapsa 

SVIBANJ 2010 F O R B E S I

jena imovine. Mnoge obitelji iz srednje 

klase postale su ranjivima. Siromašni su 

postali siromašnijima. 

Velika većina ekonomista propustila 

je predvidjeti ovu krizu i neprekidne 

izmjene ekonomskih projekcija ukazale 

su na otežano razumijevanje uzajamnog 

djelovanja ekonomskih i ljudskih 

faktora u globaliziranom svijetu. Ono 

što je počelo kao pogreška na lokalnom 

tržištu u SAD-u brzo se pretvorilo u zrelu 

globalnu krizu. I dok danas postoje znakovi 

početnog oporavka, svatko se slaže 

da će on biti spor. Mnogi promatrači 

također misle da svijet nakon krize više 

neće biti isto mjesto. Pojedine institucije 

i politike koje su se smatrale najnaprednijima 

nisu opravdale očekivanja. 

Pojavila su se pitanja o globalizaciji, 

trgovini i regulacijama financijskog sektora. 

Trebat će vremena da se ponovno 

izgradi povjerenje. 

dobre mreže socijalne sigurnosti i fokusiranje 

na politiku zapošljavanja. 

Novi globalni trendovi 

“Kriza je poziv na buđenje, trenutak 

kada prepoznajemo da nas fraza ‘business 

as usual’ vodi prema postupnom 

padu, na nižu razinu unutar novog 

globalnog poretka. Za Europu ovo je 

trenutak istine. To je vrijeme da se bude 

ozbiljan i ambiciozan”, rekao je José 

Američke Države. Koliko god da je teško 

i neugodno, a ovakve rasprave to znaju 

biti, vrijeme je da postanemo ozbiljni 

u ispravljanju problema koji muče naš 

rast”, rekao je Barrack Obama u svojem 

govoru o stanju nacije. 

Dok su se ekonomije Europske 

unije, SAD-a i Japana skupile za 4, 2,5 

i 5,4 posto, Kina i indija nastavile su 

prošle godine rasti po stopi od 8,5 i 6 

posto. Prognoza za dvije velike azijske 

Kakvi su moji pogledi na pouke 

koje smo dobili u krizi? 

Prvo, kada svjetskoj ekonomiji ide 

dobro, često takvo stanje smatramo 

samorazumljivim. Krizi je prethodilo 

razdoblje rasta i razvoja koje je dotad 

bilo bez presedana i koje je širom svijeta 

vodilo prema boljem standardu života. 

Povijest nam, međutim, govori da krize 

periodički dolaze i odlaze. Trebalo je 

naučiti da se dobra vremena trebaju 

iskoristiti kako bi se čovjek pripremio 

za loša. Zemlje koje nisu dobro iskoristile 

dobra vremena bile su daleko više 

pogođene krizom od drugih. 

Druga lekcija pokazala je da zemljama 

treba pametna regulativa. Ne 

mreža često besmislenih pravila koja 

frustriraju biznise i uzgajaju korupciju, 

nego pravila koja su sposobna unaprijed 

spriječiti raspad kakav se dogodio u 

financijskom sustavu SAD-a. 

Treće, kriza je donijela dosad 

neviđenu međunarodnu suradnju. Mi 

danas možda svjedočimo početku, a ne 

kraju novog multilateralizma. 

Na kraju, gorka je pouka krhkog 

oporavka da stvaranje novih radnih 

mjesta uvijek zaostaje. Zato su kritične 

Dok nastaje novi svjetski poredak, 

ubrzanje reformi nadomak ulaska u EU 

može Hrvatsku dovesti ispred krivulje 

Manuel Barroso u uvodu Strategiji Europe 

2020. Jednak osjećaj urgentnosti 

može se prepoznati u nedavnom govoru 

još jednog svjetskog lidera: 

“Kina ne čeka da bi obnovila svoju 

ekonomiju. Ne čeka Njemačka. Ne čeka 

ni Indija. Te nacije ne stoje mirno. One ne 

igraju za drugo mjesto. One stavljaju sve 

veći naglasak na matematiku i znanost. 

One obnavljaju svoju infrastrukturu. 

One ozbiljno investiraju u čistu energiju 

jer žele takve poslove. Ni ja ne prihvaćam 

drugorazredno mjesto za Sjedinjene 

ekonomije ostaje robustan rast od 9,5 

i 7,5 posto i ove godine. Kina je danas 

treća najveća svjetska ekonomija i drugi 

najveći svjetski izvoznik. A to nisu samo 

Kina i Indija, nego i Brazil, Rusija, Južna 

Afrika i druge zemlje koje postaju sve 

više izvori svjetskog ekonomskog rasta. 

Hrvatska će se uključiti u Europsku 

uniju, koja sama prolazi kroz veće 

transformacije i istražuje nove putove 

kako bi tijekom vremena postala najkonkurentnijom 

svjetskom ekonomijom. 

Trenutačne ekonomske projekcije 

svibanj 2010 F o r b e S V

kontekst 

II F o r b e S svibanj 2010

program oporavka 

Nova prilika 

za Hrvatsku 

Pravovremena i dosljedna provedba biti 

će od kritične važnosti za uspjeh samog 

programa/Andras Horvai 

Iz sadašnjeg trenutka možemo izvući tri 

ključne poruke. 

Prvo – stvara se novi svjetski ekonomski 

poredak. Izronile su nove ekonomske 

supersile, stvarajući nove polove rasta, ali 

donoseći sa sobom i sve žešću konkurenciju. 

Drugo – nijedna zemlja više ne može raditi 

isto što i dosad, samo više. To više ne prolazi. 

Figurativno rečeno, svaka zemlja danas mora 

trčati brže samo kako bi zadržala svoj trenutačni 

relativni položaj. 

Treće – Hrvatskoj se sada otvorila nova prilika. 

Nadomak ulaska u Europsku uniju, ubrzanje 

reformi kako bi povećala konkurentnost 

i stvorila nove i bolje poslove može Hrvatsku 

dovesti ispred krivulje. To zahtijeva viziju, socijalni 

konsenzus i odlučnu implementaciju. 

Pouke globalne krize 

Upravo smo svjedočili najdubljoj svjetskoj 

ekonomskoj krizi nakon Drugog svjetskog rata. 

Širom svijeta izbrisana su desetljeća gomilane 

dobiti. U najsiromašnijim zemljama glad 

i siromaštvo opet su porasli,a pozitivni trendovi 

ljudskog razvoja okrenuti su unatrag. U 

razvijenijim ekonomijama poslovi su nestajali 

rekordnom brzinom, osobne ušteđevine skupljane 

godinama isparile su zbog urušavanja ci- 

Andras Horvai je šef ureda Svjetske banke 

u Zagrebu. Tekst je pripremljen na temelju njegove 

prezentacije na Windaysima 

IV F o r b e S svibanj 2010


pokazuju umjeren ekonomski oporavak 

u kratkom razdoblju i značajne izazove 

za većinu zemalja. Reduciranje velikih 

fiskalnih deficita nabildanih tijekom 

krize bit će prava igra s ravnotežom, s 

ciljem da se ne priguši rast. Nova strategija 

za Europu, koja unaprijed vidi “pametan, 

održiv i sveobuhvatan rast”, radi 

se s ciljem da pruži dugoročnu viziju 

zemljama članicama. 

Fleksibilnost rada područje je koje traži unutarnji konsenzus. 

Ovakvo kakvo je, tržište rada danas je obeshrabrujuće ulagačima 

Ključni izazovi za Hrvatsku 

U 2009. Hrvatska je izbjegla sudbinu 

nekih manje sretnih zemalja čije 

su ekonomije kolabirale, čije su se nacionalne 

valute sunovratile i gdje je 

nezaposlenost eksplodirala. To nije 

podcjenjivanje teškoća kroz koje je prolazila 

hrvatska populacija prošle godine, 

naročito ne onaj njen dio koji je bio ranjiv 

u vrijeme prije krize ili je izgubio zaposlenje. 

Uistinu, prema nekim posljednjim 

procjenama u Hrvatskoj je broj 

siromašnih porastao tijekom godine za 

vrlo neugodnih 35 posto. 

Prošla je godina svugdje na svijetu 

bila “vatrogasna” i Hrvatska u tome nije 

bila iznimka. Trebalo je izdržati štetu 

nastalu od globalne ekonomske krize 

koja dosad nije imala presedana. Ova 

godina, iako se očekuje da će biti gotovo 

jednako teška, za Hrvatsku može 

biti godina dobre prilike. Zemlja može 

dovršiti pregovore o pristupu EU i pritisak 

ekonomske krize i pauzu u izbornom 

ciklusu pretvoriti u prednost kako 

bi se postigao konsenzus oko ključnih 

strukturnih reformi. Brza primjena 

takvih reformi mogla bi poboljšati 

konkurentnost Hrvatske i stvoriti uvjete 

za održiv ekonomski rast čak i u vanjskom 

okruženju, koje i dalje obećava 

da će biti izazovno. 

Što su prioriteti za ključne strukturne 

reforme? Smanjivanje javnih 

troškova, popravljanje klime za investicije, 

dovođenje više ljudi na tržište 

rada i jačanje vještina uz poticanje inovativnosti 

jasno se među njima ističu. 

Smanjivanje javnih troškova 

Čini se da postoji konsenzus kako 

je smanjivanje javne potrošnje važno 

za održavanje financijskih mogućnosti 

proračuna i izbjegavanje daljnjih velikih 

povećavanja inozemnog duga i 

istiskivanja privatnog sektora. Ono će 

također omogućiti ukidanje kriznog 

poreza i smanjivanje ukupnog poreznog 

opterećenja kako bi se poduprlo 

poboljšanje konkurentnosti i smanjila 

siva ekonomija, čime bi se povećao 

broj poreznih obveznika i smanjio teret 

održavanja sustava socijalne sigurnosti. 

Smanjivanje javne potrošnje omogućilo 

bi i kreiranje svojevrsnog jastuka koji bi 

olakšao upravljanje ekonomskim krizama 

u budućnosti. 

Daljnje reduciranje javne potrošnje 

zahtijeva sustavne promjene. U vrijeme 

krize bilo je neophodno reducirati plaće 

zaposlenih, ali da bi se postigli pravi rezultati 

treba racionalizirati sustav javne 

VI F o r b e S svibanj 2010


Što je napravila Maggie 

(Dama nije za preokretanje!) 

Pozitivne i negativne 

posljedice radikalnih 

reformi Čelične lady 

osjećaju se još i danas 

Margaret Thatcher je britanska 

političarka s najduljim 

premijerskim stažem u 20. 

stoljeću (toliko je dugotrajan 

bio još lord Liverpool, koji je obilježio 

prvu polovicu 19. stoljeća). Bila je prva 

žena na poziciji šefa stanke i izvršne vlasti 

u Velikoj Britaniji. 

Premijerski je položaj preuzela u vrijeme 

slabih stopa rasta, visoke inflacije i 

velike nezaposlenosti. Politička filozofija 

na kojoj se temeljio njezin program vodila 

se idejom o potpunoj deregulaciji (pogotovo 

financijskog sektora), privatizaciji 

svih državnih kompanija i uvođenju potpuno 

fleksibilnog tržišta rada, zbog čega 

je bila u stalnom žestokom ratu s tada još 

jakim sindikatima kojima je odmah u 

startu nametnula žestoke restrikcije. 

Prvi val reformi započela je pod utjecajem 

tada popularnog američkog ekonomista 

i velikog zastupnika slobodnih 

tržišta Miltona Friedmana. U suradnji 

s Bank of England uvela je stroge limite 

na tiskanje novog novca, srezala kamatne 

stope, uvela gotovinske limite u javnu 

potrošnju i smanjila troškove za sva socijalna 

davanja, uključivši obrazovanje i 

stanovanje. (Ogorčeni njezinim grubim 

zadiranjem u financiranje visokog obrazovanja, 

oxfordski znanstvenici koji su 

tada vodili tamošnje sveučilište oduzeli su 

joj počasnu doktorsku titulu). 

Početkom osamdesetih, kada su Britaniju 

protresli veliki socijalni nemiri, 

a britanski mediji pokrenuli raspravu o 

potrebi radikalnog preokreta u politici, 

Thatcher im je odgovorila s govornice 

u Parlamentu: “Preokrenite se vi, ako 

hoćete. Dama nije za preokretanje!” 

Slijedile su godine rezanja inflacije 

(srušena je s 18 na 8 posto), rezanja poreza 

i rušenja kamatnih stopa, ali nezaposlenost 

se čvrsto držala na crnim brojkama 

iz razdoblja prije II. svjetskog rata i nije 

silazila ispod zastrašujuće brojke od tri 

milijuna. (Da ipak relativiziramo apsolutne 

brojke – danas je u UK-u 2,45 

milijuna nezaposlenih, što je stopa od 7,8 

posto po metodologiji ILO - hrvatska je 

danas iznad 9 posto). Štoviše, u daljnjem 

se kratkoročnom razdoblju 

podigla na 3,6 milijuna 

nezaposlenih prije nego što 

je započela s oporavkom 

i dovela Čeličnu lady na 

rekordno nisku razinu 

političke podrške od svega 

32 posto birača. 

Drugi mandat, nakon 

izbora 1983., obilježila je 

masovna privatizacija velikih 

državnih kompanija. 

Tada su iz državnih ruku 

otišli osim ostalih (jer 

nemoguće je nabrojati sve) 

British Petroleum, British 

Gas, British Aerospace, 

British Sugar, Cable and 

Wireless, Britanske luke, 

Uprava britanskih aerodroma, 

British Steel, Jaguar, 

Rolls Royce i Rover, British 

Telecom… 

Privatizacija je donijela 

dramatično povećanje 

produktivnosti zaposlenih, 

ali i pad kvalitete usluge u 

nekim od “prirodnih monopola”, prije 

svega u željeznicama i opskrbi plinom i 

električnom energijom. Stigao je i još jedan 

val nezaposlenih. 

Privatizaciju javnih dobara slijedila je 

i deregulacija financijskih tržišta. Kapitalu 

su olakšani putevi prema inozemnim investicijama, 

a posljedice burzovnog “Big 

Banga” 1986., kada su uklonjene sve barijere 

koje su London činile nekonkurentnim 

na globalnom tržištu kapitala, jednim 

su potezom pretvorile britansku prijestolnicu 

u globalno financijsko središte. Pozitivne 

i negativne posljedice tog radikalnog 

zaokreta u tržišnoj regulativi osjećaju 

se još i danas. 

VIII F o r b e S svibanj 2010

uprave što na kraju može rezultirati 

većom učinkovitošću javnih usluga. 

Na sličan način treba restrukturirati 

i javna poduzeća. HŽ, primjerice, ovisi 

o državnim subvencijama teškim 1,5 

milijardu kuna, što je gotovo 0,5 posto 

BDP-a, samo da bi mogao voziti. 

Socijalna davanja također se mogu 

još racionalizirati. Srećom, općenito 

gledajući, programi socijalne pomoći 

bili su prilično učinkoviti u zaštiti najranjivijih, 

što je vrlo važno u teškim 

vremenima.Financiranje zdravstva se 

promijenilo i napravljen je značajan 

pomak u bolničkom sektoru koji je 

umanjio troškove bolovanja i smanjio 

mogućnosti zloupotrebe. Smanjeni su i 

troškovi za lijekove. Relativno malo je, 

međutim, učinjeno kako bi se podigla 

učinkovitost bolničke mreže, što je socijalno 

vrlo osjetljiva tema, ali jedna od 

onih s kojima će se država prije ili kasnije 

morati uhvatiti u koštac. 

Sljedeće važno područje je mirovinski 

sustav gdje na red dolaze kompleksna 

pitanja poštenog odnosa i održivosti. 

Prvo, postojeći sustav potiče ljude na 

rani odlazak u mirovinu, umjesto da 

održava tržište rada i sudjelovanje u 

rastu nacionalnog dohotka i sustava 

socijalne sigurnosti. Drugo, danas oko 

20 posto umirovljenika prima privilegirane 

mirovine koje su u nekim kategorijama 

i 4-5 puta više od “običnih” 

starosnih mirovina. I na kraju, treba 

ojačati drugi stup mirovinskog osiguranja, 

kako bi dva kombinirana stupa 

mogla ispuniti očekivanja i na kraju 

osigurati prihvatljivu razinu mirovine. 

Hrvatska brzostareća populacija suočit 

će se s dilemama koje muče i većinu 

drugih europskih zemalja, a tiču se visokih 

prohtjeva zdravstvenih i mirovinskih 

sustava. 

Smanjiti javne 

troškove, poboljšati 

klimu za investicije, 

dovesti više ljudi na 

tržište rada i ojačati 

vještine uz poticanje 

inovativnosti, 

jasni su prioriteti 

strukturnih reformi 

Popravljanje investicijske 

klime 

Racionalizacija javne potrošnje, iako 

prijeko potrebna, nije dovoljna da bi se 

podigla konkurentnost ekonomije. Tu, 

međutim, Hrvatska ima ogroman potencijal. 

Investicijska klima još je nedovoljno 

povoljna za biznis, postoji mnogo 

parafiskalnih davanja, kompliciranih 

zahtjeva za izdavanje dozvola i predugo 

se čeka za registraciju vlasništva, 

građevinske dozvole i druge ključne 

korake u biznisima. Složenost i skupoća 

tih sustava plodno su tlo za korupciju i 

odvraćaju investitore, strane i domaće, 

od pokretanja novih poslova. S manje 

međunarodnog kapitala koji je spreman 

za ulaganja, bijegom od povećanih 

rizika i sve grubljom međunarodnom 

konkurencijom, trebat će udvostručiti 

napore kako bi se Hrvatsku pretvorilo 

u destinaciju koja je privlačnija stranim 

ulaganjima. 

Dovođenje više ljudi 

na tržište rada 

Fleksibilnost tržišta rada još je jedno 

od područja gdje će trebati postići unutarnji 

konsenzus. U međunarodnim 

usporedbama, hrvatsko tržište rada 

nedovoljno ohrabruje tvrtke da 

zapošljavaju. Rigidne zakonske odredbe 

koje otežavaju otpuštanja, vjerojatno su, 

barem kratkoročno, nekima pomogle 

da sačuvaju radna mjesta, ali je lako 

moguće da je ta pomoć bila kratkog 

daha budu li u nekom duljem razdoblju 

njihove kompanije morale zatvoriti 

vrata. Ista ta rigidnost drži ljude koji bi 

željeli raditi izvan tržišta rada. Hrvatska 

stopa zaposlenosti od 57 posto jedna 

je od najnižih u Europi i ključni razlog 

zabrinutosti za budući rast i održivost 

sustava socijalne sigurnosti. Nisu, naravno, 

samo regule tržišta rada odgovorne 

za loš rezultat – tu je i mogućnost 

ranog odlaska u mirovinu i sustav socijalne 

zaštite koji ohrabruje ljude sa ostanu 

izvan službenog tržišta rada. Jednako 

tako, tu je i nedostatak vještina u 

pojedinim važnim profesijama. 

Jačanje vještina i poticanje 

inovacija 

Smanjivanje neusklađenosti 

naučenih vještina i radnih potreba 

zahtijeva poboljšanu osjetljivost strukovnog 

obrazovanja i višeg obrazovnog 

sustava potrebama tržišta rada. Kao 

što pokazuju iskustva drugih zemalja, 

učinkovit sustav cjeloživotnog učenja 

kritičan je čimbenik u dugoročnoj 

upošljivosti. Hrvatska ima dugu tradiciju 

znanstvenog djelovanja i mnoga 

postignuća u znanosti. 

Ipak, ona zaostaje u komercijalizaciji 

znanja. Povećanje istraživačkih 

i razvojnih aktivnosti u privatnom 

sektoru, podizanje razine suradnje 

između sveučilišta, istraživačkih instituta 

i industrije te omogućavanje startupa 

kompanija čiji se biznis temelji na 

znanosti može dovesti do učinkovitije 

upotrebe rezultata istraživanja i veće 

dobiti od produktivnosti. 

Zaključio bih na kraju da Hrvatsku 

treba pohvaliti što je dobro uspjela 

ublažiti učinak krize. Sada je vrijeme 

testa koji će pokazati kako se uspješno 

može boriti s primjenom daljnjih strukturnih 

reformi koje su potrebne za kontinuirano 

približavanje zemljama EU 

i postizanje boljeg životnog standarda 

svojih građana. U tom pogledu, nedavno 

najavljen Vladin program gospodarskih 

reformi je dobrodošao, budući da se 

jasno usredotočuje na prave prioritete. 

Pravovremena i dosljedna provedba biti 

će od kritične važnosti za uspjeh samog 

programa. Ako se danas otvoren prostor 

za nove prilike upotrijebi mudro, 

Hrvatska može iskočiti ispred svojih 

konkurenata i smanjiti svoju udaljenost 

od najrazvijenijih ekonomija. 

Sada je prilika! 

svibanj 2010 F o r b e S VII

18_Forbes.pdf

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?