Preuzmite - Dete Plus

Knjiga je objavljena pod naslovom:
Suzić, N. (2008). Uvod u inkluziju. Banja Luka: XBS.
Istraživanje je pokazalo da dugotrajna socijalna odbačenost tokom školovanja
rezultira problemima u školskom uspjehu (Ladd, Bush, and Toop, 2002) te
smanjuje razvijanje pozitivnih vršnjačkih odnosa (Bierman, 2004). Kada se dijete
sa teškoćama nañe u okruženju koje ga socijalno izoluje, tu su nastavnik i
specijalni pedagog da mu pomognu. Istraživanje je pokazalo da su razredi u
kojima je praktikovana inkluzivna nastava kod djece sa posebnim potrebama
uticali na pozitivne socijalne interakcije (Strain, 1983). "Inkluzivna nastava,
nasuprot tradicionalne nastave u specijalnim odjeljenjima, obezbjeñuje kontekst
tipičan za socijalnu participaciju djece sa posebnim potrebama" (Odom i saradnici,
2006, str. 808).
40
Esej br. 3: Izjava nastavnce B. K.
U ovoj školskoj godini, u razredu kojem predajem, nalazi se i dječak N. K., koji ima oštećenje
vida (dvije dioptrije +7,5 i +10 uz izražen strabizam). Ovaj dječak treba i traži posebnu pažnju.
Za ovih mjesec dana, koliko nastava traje, još uvijek su mu suze u očima kad god treba nešto
da uradi, pa bio to i najmanji zadatak – da se sa drugovima iz razreda kreće po učionici držeći se
za ruke. Inače, kad igramo bilo koju pokretnu igru, ja stojim pored njega i pokušavam da ga uključim
u aktivnosti i pokrete koje igra zahtijeva. Zadaci koje postavljam njemu drugačiji su nego za
ostale ñake jer nastojim da mu dam da uradi ono što može, ali to njega pogaña, pa su mu oči pune
suza. A i ja se nañem u čudnoj situaciji, pa ne znam šta da radim. Očigledno je da ne može da
uradi sve ono što mogu drugi, a isto tako ne želi da radi ni ono što vjerujem da bi mogao.
Stalno traži da sjedim pored njega, da ga odvedem do toaleta, oblačim i druge sitnice. Kada
ga zamolim da nešto oboji, nešto što sam pripremila za njega, često to odbija i kaže da će to uraditi
sutra. Svaki put moram da sjedim pored njaga da bi on bilo šta uradio. Kada smo radili nastavnu
jedinicu Voće, preko čitavog lista sam mu nacrtala jabuku i ivice podebljala flomasterom te
zatražila da je oboji bojom kojom misli da treba – dok nisam sjela pored njega, nije počeo da radi.
Najviše vremena u toku nastave potrošim na njega, tako da mi je žao ostale djece, jer ne znam
kako da ga motivišem da samostalno radi. Očigledno je da mu treba mnogo više sigurnosti kako bi
preko potvrde od strane drugih bio siguran da je dobro ono što radi.
Prvih nekoliko dana na nastavu je s njim dolazila mama i sjedila u klupi. Niko od ostalih
učenika u razredu nije htio da sjedi sa njim. Nakon što je majka prestala dolaziti u razred, sjedio je
sam. Poslije sam ubijedila jednog učenika da sjedi sa njim. Bio je oduševljen i glasno govorio da
je dobio druga. Saznala sam da mimo škole nema drugara. Rekao je da je preko vikenda slavio
roñendan. Pitala sam ga da li je bila žurka i da li su dolazili njegovi drugari. Odgovorio je da nisu
ali da su bili baka i djed. Očigledno je da ovo dijete nije bilo izloženo druženju sa vršnjacima prije
škole. Otac mu je strog i kaže da će N. K. uraditi sve što se od njega traži i to prilično strogo. Dječak
je više privržen majci i ne zove je mama nego imenom.
U meni je našao emocionalni oslonac jer sam primijetila da se svega boji. Na časove nosi
autić, svoju kultnu igračku. Jednom mi je rekao da mu pokažem gdje je džep na njegovim hlačama
kako bi ostavio autić. Kada sam tražila da prebroji točkove na autiću, rekao je: Zar ne vidiš da ti
ova sijalica na plafonu ne radi. Najviše se boji toga što bi ga pred razredom moglo predstaviti kao
nesposobnog, a već je shvatio da većinu stvari ne može da uradi kao ostala djeca.
Trenutno radim na tome da ga i ostala djeca prihvate, ali ne želim da ga sažalijevaju. Otkrila
sam da je muzički darovit, ali ja nažalost nisam, pa ću morati pozvati u pomoć nastavnika muzike.