Pokla- njati treba iz ljubavi TEMA BROJA: KRIZA ... - Školske Novine

More documents

Recommendations

Info

14 www.skolskenovine.hr Nastavak sa 13. stranice individualnog i socijalnog bića. Je li odgoj, dakle, moguć bez jasna cilja, normi i vrijednosti. Odgoj je uvijek proces što se planski zbiva, organizira i provodi svjesno i sa svrhom čovjekova optimalnog razvoja. Stoga je i izlaz iz krize odgoja “traženje izlaza iz metafizičke krize” – prije svega. Još od prvih pojava i naznaka organizirane brige za razvoj čovjeka, odgoj je središnji pojam i praksa pedagogijske znanosti. Ali, on je oduvijek (i danas), vrlo različito shavaćan i tumačen, ne samo od strane pedagoga, nego filozofa, sociologa, psihologa i drugih. Pa i Herbart ga je, kao filozof i otac autonomne znanosti o odgoju, unio u svoju formaliziranu nastavu vidjevši u njemu “pravo sredstvo za socijalni razvoj čovjeka”. Slično njemu u SAD-u će Dewey početkom dvadesetoga stoljeća, u vrijeme velike američke ekonomske krize, zavapiti, sukladno svojoj filozofiji pragmatizma i instrumentalizma, za odgojem “demokratski odgovornog i praktično korisnog građanina”, kao izlazom iz teškog društvenog stanja. Od tada, pa do danas, za odgoj je svatko kompetentan, ali ne i odgovoran. U tom Hyde Parku govori se o svemu i svačemu na svoj način i odgoj se stavlja u svakovrsne teorije i praktične pokušaje. Je li odgoj danas sveden na puku tržišnu robu, utilitarni pragmatizam i formiranje poduzetničkih kompetencija u kvalifikacijskim okvirima? Gdje su duhovne kompetencije, čak i “humana nekorisnost”? Mi smo, sve se više pokazuje, u dubokoj i svekolikoj krizi života i nedostatku znanja znanosti o životu. Dobru se odgoju sve više suprostavlja “tiranija sadašnjosti” u formi prenaglašavanja aktualnosti i materijalne korisnosti. Zbog toga ono što odgoj jeste, nije ono što bi netko želio da on naručeno bude u jednom određenom trenutku, nego dublja filozofska i vrijednosna kategorija. Vrhovno je načelo suvremenog odgoja poštivanje individualiteta; odgoj samostalnog i odgovornog bića, a ne kloniranih jedinki “upotrebljivih građana”. Zato pravi odgoj niti treba, niti smjera proizvesti čovjeka samo za radno mjesto – samo privjesak stroju – samo kompetenciju za poduzetništvo, za politiku, ulicu, medije (čovjeka bez osobnosti), već jedinstveno biće per se. Odgoj se stoga ne smije instrumentalizirati u smislu njegova modernističkog poimanja od strane liberalnih pedagoga ili angažiranih sociologa, namećući čovjeku društvo kao svojevrsno “nadbiće” i utilitarističku koncepciju obrazovanja, kao i nekadašnje “formiranje podobnih i lojalnih”. Koji je to onda obzor suvremenog odgoja?! Zato u našim školama i nastavnim programima i nema mjesta za učenika; njegov prirodni i humani razvoj. U nacionalnom kurikulumu će, kako se čini, carevati poduzetničke kompetencije strukovnih zastupnika i nositelja područno-predmetnog egoizma. To nije sotonizacija struke, gospodarstva i proizvodnje, ali jest apel za humanizaciju odgoja, obrazovanja i škole. Moralna i duhovna kriza nije tamo gdje neki misle. Pa ne upravlja dušom mladih Kaptol ili Vatikan, nego kafići, party, MTV, CMC, SKY-rock, natjecanja, Farme, Festivali, Internet i slično. Ono što je čovjek danas u empirijskom i psiho-pedo-metrijskom značenju nije ono što želimo u filozofskom, odgojnom i humanističkom smislu. Čovjek je daleko složenije biće i zato je onda i odgoj teška i odgovorna djelatnost, dužnost i obveza obitelji, javnih ustanova i društva u cjelini. Umire li današnji čovjek zbog tih statističkih briga za njega. Zgodno je netko rekao: pedagozi, držimo se čvrsto djeteta! Na takvu pomodarnom shvaćanju odgoja, obrazovanja i položaju učenika i formira se i uloga suvremenog učitelja kao trenera, koji djecu i mlade sprema za natjecanja i državnu maturu. Zato, kad mi budemo znali odgovoriti na pitanje Kako živjeti?!, možemo tek govoriti o punom i pravom odgoju. Suvremeni čovjek, na veliku žalost, ne postavlja to krucijalno pitanje nego misli kako biti što kompetentniji i kompetitivniji. Eto, zato danas govorimo o krizi odgoja, kao dubokoj krizi “tekuće sadašnjosti” ispunjene frazama o društvu znanja, društvu koje uči, cjeloživotnom obrazovanju, poduzetničkim kompetencijama, a ne i humanističkim, moralnim i sličnim vrijednostima. Zbog toga kriza odgoja nikako nije samo pedagoška, nego društvena i “metafizička kriza iskonske ideje čovjeka” koju treba, što je više moguće, sustavno vratiti njezinu prirodnom razvoju i tijeku. Prof. dr. sc. Dubravka Maleš, Filozofski fakultet u Zagrebu Nova paradigma obiteljskog odgoja da bi odgovorio zahtjevima koji se pred njega postavljaju, od roditelja se očekuje da poznaje zakonitosti i obilježja dječjeg razvoja, da punu pozornost pridaje potrebama i sposobnostima djeteta i da poznaje načine njihova zadovoljavanja i poticanja, da posjeduje znanja, vještine i navike potrebne za uspješno odgojno djelovanje, da je dobro informiran o postojećim društvenim resursima, da je u stanju odabrati najbolje za svoje dijete i da surađuje s onima koji izvan obitelji skrbe o njegovu djetetu Temeljno je pitanje koji su se to pomaci dogodili u postmodernoj obitelji koji nameću uvođenje nove znanstvene paradigme u obiteljsku pedagogiju. Mi pedagozi i pedagogija kao znanost prvenstveno smo usmjereni na odgojnu ulogu obitelji, ali nikako ne smijemo zanemariti poziciju obitelji u društvu te sve one promjene koje utječu na obiteljski život, a time i na njezine odgojne mogućnosti i samu kvalitetu odgoja. Zanemarivanje međuovisnosti odgoja što ga dijete dobiva u obitelji i svih ostalih čimbenika koji utječu na obiteljski život značilo bi ”pedagoško sljepilo” koje može rezultirati potpunim nerazumijevanjem onoga što se događa na planu obiteljskog odgoja danas. Obitelj je temeljna ljudska zajednica koja je u stalnoj interakciji s okruženjem u kojem se nalazi. Ona predstavlja sliku u malom svih proturječja kroz koja prolazi društvo. Tijekom povijesti obitelj je doživjela niz značajnih promjena u strukturi, ulogama i vrijednostima, ali nije nestala. U razdobljima društvenih tranzicija i naglih promjena i obitelj je prolazila krize, koje su imale za posljedicu novu kvalitetu obiteljskog života. Neke od promjena do kojih je došlo u obiteljima razvijenog svijeta, uključujući i Hrvatsku, a koje neminovno utječu na odnose između roditelja i djece te na samu prirodu odgoja u obitelji su pluralizam obiteljskih struktura, individualizam kao životna filozofija i potreba za društvenom pomoći. Društveni trendovi koji su se pojavili posljednjih nekoliko desetljeća, kao što su liberalizam, veća mogućnost izbora načina života te promijenjene uloge muškarca, žene i djece, a sve praćeno individualizmom, doveli su do promjena u partnerskim i obiteljskim oblicima života. Porast netradicionalnih obiteljskih struktura ima za posljedicu sve više djece koja tijekom djetinjstva mogu iskusiti život u obiteljima različitih struktura. Dijete koje trenutačno živi u obitelji s oba roditelja, ima velike šanse naći se u jednoroditeljskoj obitelji. Raznolikost obiteljskih struktura ne dozvoljava onima koji se bave obiteljima zaključiti da sve one koje odstupaju od tradicionalne obitelji moraju negativno utjecati na razvoj djeteta. Bez obzira na formu, obitelj može biti uspješna obiteljska sredina ukoliko pruža sigurnost njezinim članovima i onu nužnu prisnost i toplinu koja nije važ- tema aktualno broja na samo djeci nego i odraslima. U prvi plan dolazi nova paradigma u istraživanjima djetinjstva koja uzima u obzir i druge čimbenike koji utječu na djetetovu socijalizaciju kao i na njegovo psihosocijalno zdravlje i životno zadovoljstvo, a to su kvaliteta obiteljskih odnosa i strategije odgoja, prostorni, materijalni i socijalni uvjeti obiteljskog života kao i stresovi kojima je dijete izloženo. Obiteljska transformacija odnosi se i na jačanje individualističke kulture koja utječe na ponašanje, shvaćanje i djelovanje pojedinca. Sve je manji interes za opće, a sve više isključivi interes za osobno dobro, što u konačnici vodi do sebičnosti i slabljenja društvenih veza. Ekonomski progres postaje važniji od zaštite tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, a osobno zadovoljstvo postaje važnije od obiteljske tradicije. Porast individualizma smanjio je privlačnost braka i roditeljstva. Mnoge europske zemlje, uključujući Hrvatsku, obilježava zabrinjavajući pad nataliteta te povećanje broja onih koji odustaju od roditeljstva, što je prvenstveno rezultat stava žena, muškaraca i parova prema roditeljstvu i obiteljskom životu. Među mladima jača trend odgađanja ulaska u brak kako bi se posvetili obrazovanju, usavršavanju i uspjehu u karijeri. Svaki od ovih momenata utječe na odgojne mogućnosti obitelji kao i na poziciju djeteta. Suvremena obitelj našla se u procjepu između tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i zahtjeva suvremenoga društvenog razvoja. Postoji raskorak između onoga što se od obitelji očekuje i onoga što joj suvremeno društveno okružje omogućuje da bude. Roditelj je, prema Ustavu Republike Hrvatske, Obiteljskom zakonu i Konvenciji o pravima djeteta, djetetov primarni odgojitelj, dok u praksi roditelj ponekad najmanje vremena provodi s djetetom, a i njegov utjecaj na dijete sve više slabi. Osim toga, roditelj se sve teže nosi sa silnim promjenama u društvu, u vrijednostima. Pred roditeljima su silni izazovi vezani za promjene u shvaćanju prirode djeteta, dje- broj 18 • Zagreb • 4. svibnja 2010. tinjstva i roditeljskog autoriteta. Danas se dijete prihvaća kao subjekt s pravima, aktivni sudionik vlastitog razvoja, što nameće drugačiji pristup roditeljima u odgoju. Odgoj prestaje biti proces kojemu je cilj postizanje djetetove poslušnosti i pretvara se u proces komunikacije i interakcije između roditelja i djeteta, pri čemu se međusobno uvažavaju i prilagođavaju jedni drugima. Dobar roditelj je onaj koji poštuje, štiti i promiče prava djeteta odnosno postupa u najboljem interesu djeteta. Načela kojima se rukovodi takav roditelj su: brižno, njegujuće ponašanje, pružanje strukture i vođenja, uvažavanje djeteta kao individue te omogućavanje osnaživanja djeteta. S obzirom na sve kraće vrijeme što ga roditelj ima na raspolaganju za odgojnu ulogu, nameće se potreba za pomoći, koja uključuje odgojno-obrazovne programe za djecu kao i one namijenjene jačanju roditeljskih kompetencija. Da bi odgovorio zahtjevima koji se pred njega postavljaju, od roditelja se očekuje da poznaje zakonitosti i obilježja dječjeg razvoja, da punu pozornost pridaje potrebama i sposobnostima djeteta i da poznaje načine njihova zadovoljavanja i poticanja, da posjeduje znanja, vještine i navike potrebne za uspješno odgojno djelovanje, da je dobro informiran o postojećim društvenim resursima (materijalnim, pravnim, socijalnim, zdravstveno-zaštitnim, odgojnoobrazovnim...), da je u stanju odabrati najbolje za svoje dijete i da surađuje s onima koji izvan obitelji skrbe o njegovu djetetu. Prof. dr. sc. Zlatko Miliša, pročelnik Odsjeka za pedagogiju, sveučilište u Zadru Kriza odgoja i ekspanzija suvremenih ovisnosti Zadatak škole više nije ponajprije da daje informacije, već da razvije kritičko mišljenje koje proizlazi iz kritičke analize medijskih sadržaja i dekodiranja medijskih simbola, kako bi se umanjila i prozrela manipulativna uloga medija Glavna je hipoteza od koje valja poći da kriza vrijednosti potiče krizu odgoja. U sagledavanju uzroka odgojne krize valja uzimati ukupnost utjecaja kojima su djeca i mladi izloženi u svojoj socio-kulturnoj sredini. Kriza odgoja se najbolje uočava u krizi identiteta; osobnog i nacionalnog. Stupovi
oj 18 • Zagreb • 4. svibnja 2010. tema aktualno broja 15 www.skolskenovine.hr zdravog društva su i stupovi željenog odgoja, a razvijaju se i obiteljskim vrijednostima, radnim postignućem i vjerom. Uočavajući ovu zakonomjernost, tek tada odgoj postaje intencionalni proces, kojim nastojimo ostvariti ciljeve, norme i vrijednosti pojedinca i zajednice. Osim djetetova genetskog potencijala te utjecaja okruženja na razvoj djeteta i formiranje njegove osobnosti, iznimno je važan roditeljski odgoj. Njegovim je izostankom otvoren put različitim negativnim utjecajima medija, vršnjaka, ulice... U pedagogijskoj literaturi najčešće se navode tri osnovna tipa roditeljskog odgoja: demokratski ili autoritativni, autoritarni i permisivni, a sve češće se analizira i četvrti - indiferentni odgoj. Demokratski odgoj je tip odgoja u kojemu je komunikacija na najvišoj razini i gdje je dijete u poziciji subjekta. Odgovornost u odgojno-obrazovnom procesu je ravnomjerno raspoređena između nastavnika, roditelja, djeteta i svih ostalih subjekata. Cilj demokratskog odgoja je samoostvarenje, a ono se ne može dogoditi, ako se dijete ne odgaja u duhu dužnosti, odgovornosti, strpljenja, privrženosti i samopožrtvovnosti. Demokratski odgoj dopušta izbor između alternativa, poštovanje autoriteta znanja, afirmiranje pozitivnih odgojnih primjera, kritičnosti i kreativnosti. Autoritativni odgoj neće dopustiti da mediji i ulica u djetetu izazovu osjećaj manje vrijednosti, nego će djetetu ukazati da je ono najbolje u nečemu i da na tome treba i dalje raditi. Autoritarni ili autokratski odgoj podrazumijeva „čvrstu ruku“, pri čemu je dijete objekt u svakom obliku komunikacije. To je najpogubniji stil odgoja, jer ne odgaja dijete da bude samostalno već vodi krizi identiteta i niskom stupnju samopoštovanja. Permisivni stil odgoja se obično u literaturi naziva i anarhični i/ ili laiseez faire. U središtu pozornosti su djetetove želje i njegovi interesi, pa je vrlo vjerojatno da će takav stil odgojiti egocentričnu osobu. Četvrti tip je indiferentni odgoj, gdje nema odgovornosti i kvalitet- ne komunikacije. Takvi su roditelji najmanje emocionalno angažirani. Indiferentni roditelji više misle na sebe nego na vlastito dijete. Da bi se riješili brige o njemu, neodgovorni roditelji će mu radije kupiti televizor, računalo, auto umjesto da dugotrajnije i strpljivo ulažu u razvoj njegova samopouzdanja i često vide samo moć novca, ali ne i ljubavi. Jedan od dokaza krize odgoja je i istraživanje u sklopu projekta „Siromaštvo u Hrvatskoj“, u kojemu su građani rekli da najviše cijene bogatstvo, uspjeh, zdravlje i moć, a vrijednosti samoobrazovanja, empatičnosti i altruizma na samom su dnu ljestvice prihvaćanja, što zorno govori u kojoj se odgojnoj krizi nalazimo. Rezultati brojnih istraživanja ukazuju na pojavu novih vrsta ovisnosti: o hrani, kupnji, pušenju, računalu i internetu, o drugoj osobi, ljepoti, praznovjerju, običajima i/ili ritualima, reakcijama drugih ljudi, nadziranju drugih i upravljanju njihovim životima. Ovaj tip ovisnosti posljedica je dokoličarenja. Ovisnost o klađenju je u porastu: 33 posto učenika muškog spola srednjih škola u Zadru izjavljuje da svakodnevno posjećuje sportske kladionice. I nekontrolirana kupnja smatra se vrstom ovisnosti. Kod mladih je sve izraženija i „opsjednutost“ seksualnošću. Ovisnost o seksu se javlja kao poremećaj koji izaziva snažnu potreba za seksualnim vezama koje se stalno ponavljaju. Takve osobe svoje seksualne partnere doživljuju kao stvari koje im koriste da bi smanjili napetost. Posljedica ovisnosti o hrani je pretilost, a suprotnost tome su mladi koji se, oponašajući manekene, odlučuju za gladovanje, postajući ovisnici o izgledu, a čija je posljedica anoreksija odnosno bulimija. Ovisnost o internetu je poremećaj u kojemu korisnici gube osjećaj za vrijeme i zanemaruju svoje osnovne potrebe. Takve osobe imaju stalnu potrebu za novom i boljom računalnom opremom, suvremenijim softverom... Korisnici interneta koji ne mogu kontrolirati vrijeme provedeno na internetu i koji imaju više socijalnih interakcija u virtualnome nego u stvarnom svijetu češće postaju depresivni. U anketi učenika u tri osnovne škole u Zadru utvrđeno je da je 12 posto osnovaca više od pet sati dnevno ispred televizora, jedanaest posto je više od pet sati ispred računala, a njih 25 posto više od sat i pol koristi mobitel za igrice. Prema nekim procjenama, u Hrvatskoj je 2009. bilo oko 130.000 ovisnika o internetu u dobi između 20 i 30 godina. Medijska kompetencija je središnji pojam u medijskoj pedagogiji. Ona uključuje sve sposobnosti koje pojedinac unutar informacijskog društva mora usvojiti: uporabu medijskih proizvoda, razmjenu medijskih poruka, medijsku refleksiju. Medijski odgoj nije samo poučavanje nego i istraživanje i zauzimanje kritičkog stava u stjecanju konačnih ciljeva medijskih kompetencija. Za suvremeni kurikulum škole osobito je važan razvoj kritičko-refleksivnog mišljenja učenika. S obzirom na to da mediji nude informacije i nove načine učenja - oni mijenjaju ulogu škole. Dakle, zadatak škole više nije ponajprije da daje informacije, već da razvije kritičko mišljenje koje proizlazi iz kritičke analize medijskih sadržaja i dekodiranja medijskih simbola, kako bi se umanjila i prozrela manipulativna uloga medija. Medijske kompetencije stoga postaju važna sastavnica suvremenoga školskog kurikuluma što podrazumijeva novu paradigmu škole, pri čemu njezina odgojno-obrazovna uloga ostaje neupitna. Brojne mogućnosti simboličkog izražavanja, koje nude novi mediji treba kreativno povezati s novim temama u gotovo svim predmetima. Prof. dr. sc. Vladimir jurić, profesor na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Školski pedagog i odgojna funkcija škole Za odgojni rad najvažnije je imati puno strpljenja i beskonačno vrijeme na raspolaganju Svi o odgoju razmišljamo na svoj način i kao refren ponavlja se sintagma o odgojnoj funkciji škole i taj šlager ne umire, jer odgoj je sastavnica života, jer rasti, razvijati se, odgajati se i samoodgajati je neizbježna funkcija. Iako je neizbježna i prirodna pa bi trebala ići na principu samoniklosti, u odgoj se upliću mnogi čimbenici i naročito institucije. Škola je institucija personalizacije, odnosno u njoj svaka osoba treba izrasti što je moguće autonomnije, bez obzira na odgojne zahtjeve sredine koji su heteronomni. Dakle, personalizacija bi morala biti ideal svakog odgoja, pa tako i školskog. Ona nije vezana za formativnost u smislu oblikovanja osobe prema nekom diktatu, konceptu ili receptu već je podupiruća kako bi omogućila razvoj. Budući da je odgoj regulacija zajedničkog življenja onda moraju postojati pravila takvog života, jer ako ih nema onda netko može biti u sukobu i s okolinom, ali i sa samim sobom. Brojni pedagozi novog doba zahtijevali su da se uspostave pravila ponašanja u razredu, koja idu u pravcu korektnog odnošenja, obazrivosti i tolerancije, pa treba razviti socijalne i emocionalne pretpostavke. Škola je vezana za državu i neki su nam zadaci delegirani, a hoće li biti osmišljeni i realizirani na pravi način ovisi o nama. Ta društvena razina neprekidno se nalazi u interakciji s individualnom. Sama po sebi škola je mjesto učenja i življenja. No, njena obrazovna strana je prenaglašena i to je nešto bez čega se škola ne smije legitimirati, zbog čega padamo u očima djece i roditelja. No, nitko nas ne pita za odgojne uspjehe. Divno je vrednovati ishode obrazovanja jer tu je sve jasno. Znanje jamči prelazak u viši razred, ali kada je netko napisao u svjedodžbi da je dijete s uspjehom završilo peti razred, ali je s obzirom na zrelost tek u trećem razredu. A toga ima, jer školu nismo shvatili kao zajednicu življenja. Važno je istaknuti da svatko može biti zarobljen vanjskim odgojnim utjecajima, ali najteže je ropstvo kad čovjek zarobi samoga sebe. Smisao odgoja je zapravo učiniti čovjeka slobodnim od samoga sebe, slobodnim za novi pogled, za novu odluku, novi smjer, promišljanje, za otvorenost. Bitno je da je škola jedan socijalni okvir, poligon na kojemu se sve može događati s dobrom namjenom. Tu se razvijaju bitne socijalne kompetencije i bogat život koji vrlo često zamara učitelja. Funkcije škole su personalizirajuća, integracijska i socijalizacijska i ona se čini najvažnijom. Ako je škola socijalna agentura, onda se školska socijalizacija kao najbitniji kohezivni element u promišljanju odgoja i odgojnih ciljeva može promišljati kroz selekciju, nastavu, nadzor. Kad sve to vidimo tako, onda treba promišljati što to pedagozi rade u školi da bi djelovali odgojno, odnosno da pokrenu školu i njezine djelatnike na odgojno djelovanje. Ako je odgoj vezan za rezultat, onda imamo nešto što razvija dijete i da se postiže visok stupanj prirodno emocionalnog korisnog djelovanja. Neki kažu da je odgoj proces, da je kaleidoskop koji se stalno mijenja, da je to interakcija odgajanika i odgojitelja, da je to cilj pedagoga, da je odgoj rezultat društvenog djelovanja. Takve definicije se neprestano stvaraju. Očito nam manjka kurikulum odgojnog djelovanja. Školski pedagog trebao bi se brinuti o tome odražava li odgojni kurikulum sadržaj i humanističku zasnovanost, proizlaze li te odgojne smjernice iz sadržaja te do kojeg stupnja su konkretizirane metode postizanja tih odgojnih ciljeva. Budući da je odgojni cilj prilično neuhvatljiv, pitanje je imamo li instrumentarij za mjerenje odgojnih učinaka. Pitanje je i je li odgoj usamljeni otok ili je povezan s ostalim sastavnicama kurikuluma. Učitelj bi trebao ući u neke strategije koje mu omogućavaju poznavanje djece i razvoj kohezivne zajednice. Uvijek se govori o zajednicama učenika, nastavnika, učenika i nastavnika, a pitanje je žive li svi ti oblici uopće životom zajednice. Učitelj bi trebao imati pozitivan pristup, odnosno pristupati učenicima s poštovanjem, bez cinizma i podcjenjivanja jer će se u suprotnome učenici povući i bit će u svom svijetu, jako daleko od učitelja i svih njegovih odgojnih i obrazovnih poruka. Osim pozitivnog pristupa, tu je i učinkovitost, jer najprije treba vidjeti što su problemi učitelja, a što učenika. Vrlo često učitelj ima problem s kojim proizvede čitav lanac neprimjerenih odgovora. Stoga treba ovladati i vještinama uspješnog prevladavanja problema, jer to je također nešto što se uči. Važan je i individualni pristup svakom učeniku, a također učenicima učitelj treba pristupiti bez manipulacija i ne ugrožavati ih svojim porukama. Uostalom, na manipulaciju i ucjenjivanje djeca su naučila kod svojih roditelja, koji time postižu prilično dobre rezultate, ali to nije dobro. Važno je shvatiti da učenici mogu učiti i kroz grupnu dinamiku, jer tako uče o sebi i drugome. Najvažnija od svega je preventivna praksa, a sve što pozitivno i smišljeno radimo jest prevencija. Ona se iščitava uvijek kao odgojni rad, ali pridonosi odgojnoj učinkovitosti. To podrazumijeva toplo okruženje, prihvaćanje djeteta, njegov interes i osjećaj djeteta da nije krivo ni za što u školi, na čemu vrlo često mi odrasli inzistiramo. Jer, dijete koje se ne želi osjećati krivo laže roditeljima, ako ga uhvati u laži onda izmišlja neku novu priču, ali nikako ne želi taj osjećaj krivnje. Ne vole taj osjećaj ni odra- Nastavak na 16. stranici
Page 1 and 2: str. 4 Broj 18 (2758) • Godina LX
Page 3 and 4: oj 18 • Zagreb • 4. svibnja 201
Page 13: oj 18 • Zagreb • 4. svibnja 201

Pokla- njati treba iz ljubavi TEMA BROJA: KRIZA ... - Školske Novine

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?