Pokla- njati treba iz ljubavi TEMA BROJA: KRIZA ... - Školske Novine

More documents

Recommendations

Info

28 www.skolskenovine.hr PrIje 150 GODINA Čudnovata snaga dječje pameti Ako promislimo, s kojom izvanrednom hitrinom diete napreduje u naučanju svoga materinskoga ili koga tudjega jezika, kako tolike hiljade i hiljade riečih zapamti bez osobitoga napora, tako rekuć šale sigrajuć se; to već iz toga vidimo čudnovatu snagu dječjega pametovanja. U kasnijoj dobi života suzbiju ovu duševnu snagu druge, i zato je nuždno, da osobito učitelj obzira se na to svojstvo dječje naravi, da se njime obzirno koristi, i da naučava diete mnogo toga, što si ono kao diete rado i lahko prisvoji, dočim to, kad odraste, težkom mukom i naporom jedva jedvice postigne. Biblička povjestnica, naravna povjestnica i prirodoslovje, zemljopis, i svietska povjestnica, mehanika, ista matematika, sve su to predmeti, kojimi se i pučki učitelj u najnižjoj seoskoj učionici koristiti može, da valjano razvije duševne sile svojih učenikah, ako je on samo muž na svome mjestu, pak znade, šta, kako i na koji način valja predavati iste predmete djeci. (M. Stojanović) Napredak Br. 15 / 1. svibnja 1860. PrIje 100 GODINA Odlikovanje J. Kempfu Gradsko je zastupstvo sl. i kr. Grada Požege u svojoj sjednici od 21. ožujka o. g. na krasno obrazloženje gradonačelnika dra Ede Kürschnera jednoglasno izabralo ravn. učitelja u Požegi Julija Kempfa svojim „počasnim gradjaninom“ i to u znak priznanja za prekrasnu monografiju grada Požege i okoline, koju je Kempf kao haran sin svomu rodnom gradu u čast tako lijepo napisao, da je sva hrvatska štampa o tom djelu izrekla svoje osobito priznanje. Čestitamo od srca! Časno u istinu po naš stalež. Škola Br. 5 / svibanj 1910. Psihološki laboratorij uz učiteljsku školu Uz državnu učiteljsku školu u Budimpešti osnovan je psihološki labortorij, u kom učiteljski pripravnici zajedno sa svojim profesorom pedagogije čine eksperimente s djecom i sa svojim sudrugovima. Taj je laboratorij uredio L. Nagy s dr. P. Ranschburgom, odličnim psihološkim naučenjakom i upraviteljem psihološkoga laboratorija u sveučilištu. Od sveučilišnoga laboratorija razlikuje se onaj uz učiteljsku školu tim, što ima samo ona sredstva i aparate, koji su od prijeke potrebe za ispitivanje djece. Napredak Br. 5 / svibanj 1910. Odgoj japanske mladeži Djeca su najveći i najveseliji živalj japanske ulice. Trčkaraju širom cijele ulice izmišljajući i izvodeći najoriginalnije igre, ali im ne pada na um ugibati se odraslima. Japanske dječje igre i igračke podale bi zahvalan studij. (...) Dijete japansko se uzgaja u najvećem zaptu; čim počne razumijevati, odmah počinje poznavati svoje dužnosti; postupno se pripravlja na ispunjavanje njihovo i vrši ih onda kao nešto posve prirodna, rado i bez oklijevanja. I u porodici i u školi usađuje mu se smisao za dužnost, požrtvovnost za domovinu i za vrijednost života, pa neograničeno poštovanje i ljubav k roditeljima, braći, i želja, da pomaže bližnjima, koji su pali u bijedu. Tako roditelji, tako škola vodi povjerenu im djecu k jednomu cilju ne znajući pri tom za kaznu. Pedagogu ili samo prijatelju mladeži pruža se tu cijeli izvor dragocjenih poticaja i mnogo građe za razmišljanje. Hrvatski učiteljski dom Br. 10 / 20. svibnja 1910. iz proπlosti obLjetNICe broj 18 • Zagreb • 4. svibnja 2010. Kako biti dobra kućanica? Priredila Štefka Batinić Svaka se djevojka trebala pravodobno uputiti u sve što bi trebala znati “umna i prava gospodarica” Davorin Trstenjak (1848.-1921.) U Knjižnici za mladež, nakladničkoj cjelini Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora, objavljena je 1880. godine knjižica Dobra kućanica, što ju je za žensku mladež napisao Davorin Trstenjak (1848.- 1921.), tada ravnajući učitelj Više djevojačke škole u Karlovcu. Knjiga je do 1897. godine doživjela četiri izdanja, a svako je, prošireno i dopunjeno, tiskano u više tisuća primjeraka. Osim u Hrvatskoj i Slavoniji, knjiga je lijepo primljena i u Dalmaciji i Istri, a kraljevske zemaljske vlade Hrvatske te Bosne i Hercegovine preporučile su je u svojim pučkim školama i opetovnicama. Knjiga je prevedena na bugarski i slovenski jezik. Svaka djevojčica ima već za rana nastojati, da se u sve uputi, što treba, da zna umna i prava gospodarica. Ona se ima i sama trsiti, da bude danas sutra dobra i čestita gospodarica, da bude prava sreća svojoj kući; onda će ju poštovati svi u kući, i si dobri i čestiti ljudi, a voliti ju i sam Bog, piše u uvodu Trstenjak. Napisana jednostavnim i razumljivim jezikom, s obiljem praktičnih savjeta, knjiga je sa svakim novim izdanjem dotjerivana ne samo u sadržajno nego i grafički tako da je postala koristan pregledan priručnik u svakodnevnom životu seoskih i gradskih žena i ženske mladeži u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća. Popularnosti knjige svakako su pridonijele i pozitivne kritike u ondašnjim tiskovinama. Ivan Filipović je tim povodom u Napretku 1880. godine napisao: „Dobra kućanica“, napisana našim vrlim učiteljem Davorinom Trstenjakom, sadržaje u sebi sve momente domaćeg života. Tu se govori Sto godina škola u Kotoribi Osnovna škola u Kotoribi, jedna od najvećih škola u Međimurju, slavi ove godine sto godina svoga postojanja. Školska zgrada izgrađena je 1860. godine, dok je sama škola osnovana 1858. godine, kada je jedan učitelj obučavao 249 učenika. Kotoriba je tada imala 2.633 stanovnika. U školskom arhivu sačuvan je opis školskog rada za 1884./85. školsku godinu, koji je napisao tadašnji učitelj Jožef Steinauer. Iste godine otvorena je u Kotoribi i “Općinska voćarska škola”. Već 1886. ta je škola imala 200 komada jednogodišnjih i 100 komada svogodišnjih jabuka, 100 komada jednogodišnjih i dvogodišnjih krušaka i 5000 komada dvogodišnjih dudova. God. 1893. nadograđen je I. kat na školskoj zgradi, a na inicijativu upravitelja škole Viktora Patakija 1912. godine uz školu su izgrađeni stanovi za učitelje. Iste godine otvoreno je u Kotoribi i zabavište za predškolsku djecu. Danas je to jedna od najvećih škola u Međimurju. U osam školskih učionica sada radi dvadesetak nastavnika sa gotovo sedam stotina učenika. Školske novine Br. 20 / 13. svibnja 1960. 130 godina prvog izdanja Trstenjakova bestselera „Dobra kućanica“ o svem, kako zdrav i valjan stan ima biti uredjen; kako djecu uzgajati i školati valja; na što sve razumna domaćica kod kuhanja i pečenja kruha paziti mora; kako da se s kravimi i mljekarstvom baraće: kako da se red i čistoća u kući drži; kako da se goji živad; što i kako raditi valja u vrtu; kako da se postupa sa služinčadi i sa bolestnici: jednom riečju o svem, što u domaći život zasjeca, i što na brigu i upravu domaćice spada. A sve je to u liepu formu zaodjeveno, i pisano ne samo izpravnim jezikom, nego i takovim stilom, da se tom knjižicom prekrasno poučiti i za svoj život okoristiti može svako djevojče, koje je obću pučku školu valjano svršilo. Pisac je sve ono izbjegao, čemu bi se kakvoga višega predznanja trebalo, i izveo je cieli spis na temelju znanja obične pučke škole! Marija Jambrišak je u povodu drugog izdanja u Napretkovu prilogu Književnoj smotri 1886. napisala: Pročitala sam najbolja njemačka djela te vrsti, al mi je reći, da je Trstenjakova prama ovim pravo remek-djelo. Ja sam Naslovna stranica prvog izdanja Dobre kućanice PrIje 50 GODINA spomenutu knjigu ne samo pročitala, već upravo proučila, pak mi ju je svakomu što toplije preporučiti. Ni jedna hrvatska kuća ne bi smjela biti bez te kućanice. Supruzi, kojim se žene slabo u gospodarstvu razumiju, neka ih tom knjigom nadare; majke neka nadare djevojčice svoje, da se već za rana upute u dužnosti valjane kućanice. Svojstva dobre kućanice, što ih Trstenjak nabraja i obrazlaže u prvom poglavlju knjige, odgovaraju mjestu i ulozi žene u društvu njegova doba. Svaka se djevojka trebala pravodobno uputiti u sve što bi trebala znati “umna i prava gospodarica”, jer “gdje su dobre gospodarice, tamo je sreće, tamo se nije bojati propasti.” Od žene, kućanice, traži se da bude radina - da čitav dan neumorno radi kao mrav i pčela, štedljiva - da revno čuva sav imetak i množi ga, čista - da pazi na osobnu higijenu i čistoću stana, odjeće i hrane, uredna - da joj je svaka stvar na svome mjestu, strpljiva - da se zna ophoditi sa slugama, djecom i bolesnicima, nabožna - da je čuvarica zakona Božjega, umiljata - da sa svakim čovjekom postupa milostivo, lijepo i blago te napredna - da uči i usavršava se dok je živa. Dobru kućanicu možemo smatrati pravim bestselerom. Bila je među najpopularnijim pučkim knjigama, ali i na popisu nagradnih knjiga koje su se dijelile učenicima na kraju školske godine. Njezin pandan - Dobar kućanik (1891.) – nije polučio ni približno takav uspjeh. Obje su knjige samo mali dio bogatoga opusa Davorina Trstenjaka, jednog od najplodnijih pedagoških i dječjih pisaca među hrvatskim učiteljima. Habilitacija dr. V. Poljaka Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu habilitirao je za didaktiku i metodiku dr Vladimir Poljak, asistent Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na osnovi radnje “Integracija nastave i raspored sati”. Radnju je prihvatilo Vijeće Filozofskog fakulteta na IV redovnoj sjednici 4. XII 1959. godine, a ocijenili su je: dr Zlatko Pregrad, dr Pero Šimleša i dr Predrag Vranicki. Habilitaciono predavanje pred Vijećem Filozofskog fakulteta održao je dr Vladimir Poljak 19. II 1960. Pedagoški rad Br. 3-4 / 1960. Doktorat o Vinku Beku Na Filozofskom fakultetu u Beogradu 31. oktobra 1959. Franjo Tonković, profesor u Zavodu za odgoj slijepe djece u Zagrebu, branio je svoju doktorsku disertaciju “Vinko Bek i njegov utjecaj na odgoj i obrazovanje slijepih u Jugoslaviji” pred Komisijom koju su sačinjavali: prof. dr. Slobodan Popović (kao predsjednik), docent dr Vladimir Grujić i docent dr Vojin Matić. Pedagoški rad Br. 3-4 / 1960.
oj 18 • Zagreb • 4. svibnja 2010. πkolski æivot nekoÊ 29 www.skolskenovine.hr U književnim djelima, memoarskim i beletrističkim, česti su opisi doživljaja i scena iz školskog života. Da se makar dio tih tekstova okupi na jednom mjestu, mogla bi to biti pozamašna i vrijedna antologija o školi kakva je nekoć bila i kako je individualno doživljavana. Poznavao sam čovjeka, koji nije umio da se okoristi naukom o sreći, kako ju je već toliko poganskih filozofa nauča[va]lo, a koju je Isus Krist s onako savršenom jednostavnošću izložio. Poznavao sam ga od malih nogu; išli smo zajedno i u školu. Točnije se moje sjećanje na nj počinje negdje u gimnaziji: Bio je suha, koščata lica tamne boje, tankih usana i malenih, crnih očiju vrlo nesigurna pogleda. Sveđer je žmirkao i sveđer kao da tražio nešta nemirnim pogledom tih svojih – neka Bog prosti! – zmijskih očiju. Nije nam bio mio drug; nitko, pa ni neki Pera, koji je s dobivenom milošću već treću godinu u istom razredu sjedio i rado se nama mlađima kao kaki skrbnik nametavao – ni on ga nije trpio blizu sebe. Bio je taj naš drug Marko opsjednut od zla duha nenavisti i eto odatle ono, po čem je on nama suprotivan bio. Taj zli duh gorčio je njemu svaki tren života u školi, u kući, na ulici – svagdje, ne dopuštajući mu ni časka, da osladi svoju dušu nepomućeno na kojem od obilja Božjih darova, što ih uman i čista srca čovjek nalazi u svakoj, a pogotovo u mladenačkoj dobi života svoga. Ako bi se desilo, te bi nas kojega njegovih saučenika kakvi god doživljaj razveselio, trebali ste samo da pogledate Marka, pa da vidite, kako mu zli duh kopa po srcu i truje krv; on bi grizao svoje tanke blijede usne i uzalud nastojao, da sakrije svoju muku; njegove sitne, crne oči čisto bi svjetlucale od grozničave nutarnje vatre, njegovo i onako žuto lice prevuklo bi se tamnom, na sivo-zelenkasto zanesenom bojom, kakvu je gdjekada vidjeti u ljudi, izmorenih dugim i teškim bolestima. Ja bih se mogao sjetiti više zgoda iz našega đačkoga života, gdje bi Marka strast nenavisti obladala do sljepila; iznijet ću samo dvije. I. Bio s nama u razredu i neki Mihovio, dječak dobar a vrlo siromašan. Imao taj Mihovio kuma, nekog veleuglednoga gospodina, a taj mu kum kupi jednom o Uskrsu novo odijelo i ogrtač. U našem je razredu malo njih bilo, koji su se mogli ponositi tako luksurioznim komadom odijela, kao što se – barem tada – u malom provincijalnom gradu ogrtač smatrao; svi smo mi dakle s nešta zavisti motrili našega Mihovila, kako se on u takovu odijelu pogospodio. Ali šta je naša zavist bila prama Markove strasti! On je najprije bacao na Mihovila oči natopljene bijesom, što ga je uzalud nastojao hinjenim nehajem sakriti; onda ga je obilazio iz daljine u velikim krugovima, pa dolazio sve bliže i napokon mu rukavom ogrtača uštinuo svom snagom svoje koščate ruke mišicu. - Baš je to za te! – reče on Mihovilu drvenim glasom, koji je od strasti drhtao i kao lomio se u grlu; - ti si siromah; nemaš kod kuće što da jedeš, pa što si se uzoholio! A drugi dan ulove Marka, kad je u predsoblju, gdje smo mi svoje gornje odijelo odlagali, štrcao Mihovilov ogrtač crnilom… Evo druge zgode: Bilo je to godine, kad je umro hrvatski rodoljub i pjesnik, Riječanin dr. Ivan Dežman. Profesor hrvatskoga jezika J. progovori nam tom zgodom nekoliko zanosnih riječi o dičnom pokojniku i dade nam domaću zadaću s temom: »Na grobu pjesnika i rodoljuba«. – Hrvatska knjiga nije tada bila s obzirom na broj tako bogata kao danas, ali radili su onda naši ponajbolji pjesnici i zanosni rodoljubi; »Vienac«, kojemu smo mi đaci s pravim čeznućem svaki novi broj iščekivali i s pietetom ga u ruke uzimali, baš je tada nekako stao da uređuje nezaboravni August Šenoa. Spominjem to stoga, da se vidi, s kakvom smo mi spremom i s kakvom pobudom od strane privatne svoje lektire mogli da izrađujemo rečeni zadatak. Među nama bio saučenik i neki Stjepan. (Navodim samo krsna imena, jer taj Stjepan živi eno i danas u Zagrebu, gdje ugledno mjesto u javnoj službi zaprema.) Taj naš saučenik, priznat ću, nije se baš Bog zna kako učio; kroz osam godina nije iznio ni jedne svjedodžbe s »odlikom« ali opet nije ni u kojoj imao ocjenu ispod »befriedigend« (što je u ondašnjim njemačkih školama negdašnje Vojne krajine značilo koliko današnji »dobar«). Stjepan se nije kod kuće puno učio školske stvari; sam bi govorio, da za svoj »befriedigend« treba samo da pažljivo prati predavanje profesorsko u školi. No zato nije Bog dao hrvatske knjige, što je on ne bi pročitao – a to mu je bez sumnje mnogo i pomagalo, te je bio priznat u našem razredu kao najvrsniji, što se tiče izrađivanja hrvatskih zadaća. Ako smo napete duše i s mladenačkom nestrpljivošću čekali svagda povratak hrvatskih zadaćnica, da vidimo sud profesora o našem u neku ruku samostalnom radu, to je taj put naša nestrpljivost dosegla valjda posljednje granice, kad je i deseti dan tekao, što predasmo radnje, a profesor opet bez zadaćnica u razred stupio. Mi dašto nijesmo znali pojmiti, da je on pored drugih posala imao tri razreda, za koje je valjalo zadaće ispravljati, a bilo je upravo o tom zadatku izradaka, koji su se protegnuli na pet i šest strana zadaćnice. Taj se put osobito svaki [od] nas trudio, da dokaže, kako su mu odjeknule u srcu zanosne riječi, kojima je naš profesor zaslužnoga rodoljuba veličao – svaki je čekao pohvalu ili barem priznanje za plemenita čuvstva i osjećaje, što su i u njegovu srcu mogle da mjesta nađu. Napokon – napokon uđe jednoga dana profesor s kupom modro oklopljenih zadaćnica u razred, a nama kucne od neizvjesne nade srce… Profesor sjedne na katedru i položi ruku na zadaćnice, pa ušuti. Osjećamo, sprema se nešta neobično. Tad će on progovoriti: - Veseli me vrlo, što ste baš ovu zadaću s velikom pomnjom i lijepo izradili… Ne mogu tajiti, da sam se naslađivao čitajući ovaj vaš sastavak. Na našim licima sjaji se slavna uzbuđenost, a profesor govori dalje: - Svi ste radili s očitom ljubavi, ali izradak, kako ga je Stjepan napisao, natkrilio je svako moje očekivanje. Nijedan [od] naših maturanta ne bi ga ljepše izradio… Mi pogledasmo u Stjepana. On je na svom mjestu stajao zažaren rumenilom od ugodnoga uzbuđenja duše i divnoga mladenačkoga stida. Gledali smo u nj s udivljenjem; osjećali smo, da je naš prvak, ponos našega razreda. - Ded’te, Stjepane, pročitajte nam glasno svoj sastavak! – pruži mu profesor zadaćnicu. No on se nećkao i napokon umoli stidljivo profesora, da to od njega ne zahtjeva. - Pa ja vas ne ću da silim – reče mu profesor nježno i poda zadaćnicu nekomu učeniku u prvoj klupi, da on čita Stjepanov izradak. Ja se danas dašto ne sjećam, što je Stjepan u tom izradku bio napisao; ali sjećam se, da smo svi, silno zahvaćeni tim sastavkom, ostali dugo pod utiskom onakoga dojma, koji nam ostavi u duši snagu prave poezije, koju smo potpuno shvatili. A koliko je tek porasla pred našim očima Stjepanu vrijednost, kad smo mi pod njegovim izratkom čitali ovu neobičnu ocjenu profesora, koju je on bez sumnje u zanosu zahvalne učiteljske duše napisao: »Neka pisac ovih redaka ustraje, da s jednakom marljivošću i s plemenitim pregnućem vježba svoje srce i svoj duh, pa bi se – Bože daj – danas sjutra i o njem moglo pisati, kako je on o slavnom pokojniku pisao.« Većega odlikovanja mi đaci nijesmo dašto mogli pomisliti. – Strasti [Ulomak] Vjenceslav Novak Vjenceslav Novak (1859. – 1905.), znameniti naš književnik, bio je – što je manje poznato – i učitelj; najprije pučkoškolski u rodnom mu Senju, potom učitelj glazbe 1887. - 1905. u Učiteljskoj školi u Zagrebu; izvrstan, kažu, jer pedagogija mu bijaše - srce, duša njegova, a obukovna metoda – trezveni i umni njegovi razgovori (Lj. Krajačić). Godine 1899., kad su izašli njegovi Posljednji Stipančići, ponajbolji roman hrvatskoga realizma, Novak je u časopisu Pobratim objavio pripovijest u kojoj je psihološki portretirao kolegu iz đačkih dana. Ja sam, pripovijedajući to, nešto i oduljio, no ne mislim, da sam zastranio od onoga, o čem sam počeo pripovijedati. To, što sam netom ispripovijedao, bilo je u drugom satu predpodnevne obuke, a iza toga bio je odmor od deset časaka, koje bi se vrijeme razišli mi po prostranom školskom dvorištu, gdje su i gombalačke sprave smještene bile. Kako se to zbilo, ja već danas ne znam. No kad smo se mi iza odmora vratili opet u razred, stajao je Marko pred profesorom J. kao optuženik, koji je za vrijeme odmora istrgao iz Stjepanove zadaćnice listove, na kojima je bio napisan njegov posljednji izradak, ocijenjen onako krasnim neobičnim priznanjem profesora. Mi smo stajali zapanjeni, naši su pogledi ispitivali izmjenice sad profesorovo, sad Stjepanovo, sad Markovo lice: Što će se zbiti? Cijeli razred stajao je pod dojmom, kao da je tu počinjeno nešta, što je nalik na svetogrđe, i što se ne može da izravna kojom od običnih školskih kazni… Stjepan je stajao nešta bljeđi nego obično, ali na njegovu mladom, simpatičnom licu lebdio je dobrostivi smiješak… Ni sam profesor kao da se nije mogao u prvi mah snaći. Iza duge, kolike teške, toliko ponekud svečane šutnje upita on Marka: - Recite, za što ste to počinili? Marko nije odgovarao. Na njegovu mršavom tamnom licu bljeskale su divljom vatrom male oči i drhturile mu tanke usne kao od studeni. Još časak napete šutnje… tad se profesor obrati k Stjepanu: - Oprostite mu! … Tu nenadanu riječ – kao da nije rekao čovjek, njena velebna snaga kao da je dolazila od višega bića. - Pa ja mu praštam! – reče srdačno Stjepan. Mi se pogledamo – naši pogledi rekoše sve. Ja sam tada prvi put u životu osjetio, kako je veliki čovjek, koji umije da prašta… Toliko o Marku iz našega đakovanja. II. Taj se Marko bio oprostio sa školom i pošao u trgovinu. Za taj je posao bio kao stvoren: radin, okretan, a – što je glavno – pronicava, hitra i nepogrješiva suda, gdje će posao uspjeti, a gdje li prijeti pogibao, da bude štete ili jalov trud. Pored takovih svojstava on je sebi ubrzo stekao lijep imutak. Ali zadovoljstva duše nije nikada našao. Mi smo se već kao zreli ljudi našli slučajno [kao] susjedi i tako sam ja imao svaki dan prilike, da motrim i proučavam muke toga čovjeka. Često bi mi, gledajući ga nesretna samo zbog tuđe sreće, došla na um misao: Kad bi se ljudi, kao što je taj moj nekadanji saučenik, mogli i smjeli upotrebljavati u školi i u crkvi za živo učilo, nikada življega dokaza za onu istinu, da sreća ne dolazi ni od blaga ni bogatstva, nego od mira vlastite duše – ili kad bi tko njega kao bolesnika slušateljima medicine predveo: tko to ne vjeruje, evo neka ga gleda! Marko je i sada kao odrasao čovjek uza sve svoje žilavo zdravlje i bogatstvo svoje bio žalosna slika očajnika, kojemu se duša nikada nije ni časka užila blagoga mira, da pouspravi izglednije neprijatne crte na njegovu licu. Tijelo mu se zgrbilo kao od starosti – a bio je za vrijeme, za koje o njem pripovijedam, čovjek najsnažnijih godina, između tridesete i četrdesete – crno lice osušilo se kao u mumije, a njegove nikada mirne, nikada spokojne male crne oči upale mu duboko Vjenceslav Novak između izbočenih ličnih i jakih očnih kostiju. Sablasti, koja mu je već u djetinjim godinama srvala dušu, nije se riješio nikada; dapače poslije, kad je kao trgovac po svojem poslu bio prinuđen, da smišlja, gdje će veći dobitak uloviti, pridružila se k prvoj i druga jednako strašna sablast: pored zlobne zavisti sjela mu na dušu i škrtost – i od njihovih jakih šaka on se već svojom voljom nije mogao maknuti živ! – Koliko je bio nenadmašan i neumoran u svom trgovačkom poslu, toliko je misao njegove duše s jednako upornom ustrajnošću neprestano obilazila pragove naših sugrađana, a ni zašto drugo, nego da može gorčinom trovati vlastito srce: Eno i onomu ide posao za rukom kao i tebi! … Samo kad bi doznao, da se na koga nesreća svalila, razgalilo bi se njegovo vazda tmurno nebo toliko, da mu na nj sijevne krvava zraka demonskoga svjetla… Padanje tog života, što sam ga imao priliku iz bližega, a često i s iskrenim sažaljenjem, da motrim, razvijalo se postupice. Isprava je još vladao nekako sam sobom i umio kako tako da sakrije pred ljudima i šibu, kojom mu je tuđa sreća bičevala dušu, i otrovno zadovoljstvo, kad bi mu tuđe rane galile srce. Ali poslije već nije toga umio. Sve nehotice odavao bi – pa bilo i samim neartikuliranim usklicima kao u slici – što bi se zbivalo u njegovoj duši: razumljive izraze i jadne zavisti i opake zloradosti. Tad je zbog te svoje zloće došao na glas ne samo među svojim zemljacima, nego i u dalekoj okolini: neki ga stali sad izbjegavati, a drugi pokušali – i to s uspjehom – da tako bogata i prilične naobrazbe čovjeka ruglu izvrgavaju. On je to opazio i stao se truditi, da plamen svojih strasti sačuva sakriven u nutrini svojoj. Pa gle! to se nije dalo: sve nehotice kidali bi se i sada iz njegove duše glasovi, koji su odavali, što se u njoj zbiva. Da odoli toj nevolji, očevidno sve to sljeplji od svojih strasti, evo čemu se utekao: Uvjeren, da nije nad sobom gospodar, te bi mogao sakriti ono, što su mu još uvijek oči vlastite duše kao odurno i čovjeka nedostojno gledale, on se stane pričinjati i bude licumjerac. Ako bi mu došao glas: taj je i taj doživio danas takvu i takvu sreću – on bi prevrnuo očima i rekao: »Neka mu je dobri Bog dao… baš mi je milo!«… A kad bi čuo, da je koga u trgovačkom poslu stigla nesreća, on bi opet izvrnuo oči: »Pa eto baš njega! … Siromah, koliko mi ga je žao!“… Slijepac nije vidio, da to svi ljudi vide – a u tom rekao bih, da je počela bila pomaljati svoj prst ona velika moć, kojoj ne uteče ni jedan smrtnik: Vječna pravda. – Marko bude svojim suvremenicima tragikomičan stvor, o kojem su mogla i djeca svoje obijesne šale zbijati. I posljednji adrapovci u gradu usudili bi se da ga salijetaju svakojakim izmišljenim vijestima o tobožnjim uspjelim ili neuspjelim poslovima znanaca njegovih, samo da se mogu da nasmiju, kako se on u sebi grizao, a prevrćući očima pobožno govorio: »Neka mu je Bog dao, neka!« – Našlo se napokon previjanaca, koji bi mu sve onako škrtu izmamili plaću za svoje laži, pripovijedajući mu povjerljivo na samu, kako je tobože jednomu trgovcu u gradu sagnjila sva sila trgovačke robe… kako je drugoga prevario neki tuđi čovjek… kako je trećemu iscurjela bačva ulja… itd. Najposlije bude on neko javno zabavište u malome gradu: prostija čeljad stade sebi dopuštati upravo nevjerojatne šale, kad pomislite, kako je on inače sa zdravim razborom umio da vodi svoj posao i da stvara trgovačke osnove. […]
Page 1 and 2: str. 4 Broj 18 (2758) • Godina LX
Page 3 and 4: oj 18 • Zagreb • 4. svibnja 201
Page 27: oj 18 • Zagreb • 4. svibnja 201

Pokla- njati treba iz ljubavi TEMA BROJA: KRIZA ... - Školske Novine

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?