Pokla- njati treba iz ljubavi TEMA BROJA: KRIZA ... - Školske Novine

More documents

Recommendations

Info

16 www.skolskenovine.hr Nastavak sa 15. stranice sli. Zato se na refleks krivnje kod djece ne može računati kao na odgojnu alatku. Pedagozi moraju vladati sobom i situacijom i ne zalijetati se bezglavo. Stoga zaključno treba reći da je za odgojni rad najvažnije imati puno strpljenja i beskonačno vrijeme na raspolaganju. Prof. dr. sc. Vedrana spajić Vrkaš, Odsjek za pedagogiju, Filozofski fakultet u Zagrebu Školska kultura i aktivno građanstvo Želimo li društvo odgovornih građana koji poznaju svoja i tuđa prava, procedure kako ih ostvariti, želimo li društvo s manje nasilja i korupcije kao oblika društvene manipulacije, vrijeme je da donositelji odluka usmjere obrazovni sustav ka odgoju i obrazovanju za ove vrijednosti Suvremene demokracije polaze od toga da je temelj stabilnosti razvoja osviješten, osnažen, znalački informiran, odgovoran i kulturno osjetljiv građanin. Pitanje je kako ojačati demokraciju i stabilizirati ju, a to je kod nas posebno važno. Mi moramo pomoći mladim generacijama koje će biti akteri u očuvanju demokracije. O tome piše i u zakonu o odgoju i obrazovanju, gdje među ciljevima stoji da škola treba pripremiti mlado biće za poštivanje različitosti, snošljivost, za aktivno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva. Svaka škola i svaki nastavnik te bi zadaće trebala ozbiljno shvatiti te nastojati integrirati te sadržaje unutar svog predmeta kako bi osigurao ostvarenje tog cilja. Sva istraživanja pokazuju da smo marginalizirali to područje unatoč vrlo žestokoj retorici, jer postoji „implementacijski jaz“. Čak i roditelji u brojnim istraživanjima govore da škola treba čuvati djecu, da im pruži sigurnost, a ne da im prenosi znanja, da ih priprema za tržište i za snalaženje u svakodnevnom životu, ali brojni još očekuju da škola odgoji samostalno dijete, kritičnu osobu koja zna misliti i koja ima relevantna znanja. Ako je škola institucija u kojoj se živi, onda ona mora imati svoju prepoznatljivost. U literaturi se pod različitim nazivima pojavljuje kultura škole koja je duboko prožimajući obrazac normi, vrijednosti, vjerovanja, običaja, simbola, ceremonija, rituala i priča. No, rijetke su škole u nas koje imaju izražen svoj identitet i s kojim se mogu poistovjetiti ne samo djelatnici nego i njihovi učenici. Rezultati projekta „Obrazovanje za demokratsko građanstvo“, čiji je cilj utvrditi koliko su načela i sadržaji odgoja i obrazovanja za demokratsko građanstvo implementirana u sustavu i dokumentima, kako na razini škole i njezine kulture, kulture razreda i na razini učenika da se utvrdi koja je znanja učenik dobio. U istraživanju su bile 24 osnovne škole u šest regija i anketirano je 767 učenika. Dio istraživanja bila je tekstualna analiza udžbenika iz hrvatskog jezika, povijesti i vjeronauka, ali je rađena i analiza sadržaja sistemskih dokumenata te empirijsko istraživanje na učenicima, nastavnicima, roditeljima i ravnateljima. Gotovo četvrtina ispitanih učenika izjavila je da je škola malo pridonijela razvoju njihova interesa za zbivanja u društvu te da ih škola nije pripremila za nenasilno rješavanje sukoba, pa ni za kritičko preispitivanje informacija. Predavanje nastavnika i dalje je dominantna metoda stjecanja novih znanja. Još je premalo otvorene i argumentirane rasprave o nekom problemu, timskog istraži- vanja problema i kritičke analize tekstova, a učenici tvrde da ne mogu utjecati na sadržaje i metode rada u nastavi. Iz analize podataka o doprinosu škole razvoju nekih ključnih građanskih dispozicija proizlazi da je hrvatska škola u prosjeku najviše pridonijela učeničkom poštivanju drugih religija, u čemu je najveći doprinos nastave vjeronauka, a potom njihovoj spremnosti da stanu u obranu osobe kojoj se nanosi nepravda, poštivanju prava osoba koje pripadaju manjinama i osjećaju odgovornosti za vlastite postupke. Nešto manje je pridonijela njihovu osjećaju nacionalnog ponosa, sigurnosti pri samostalnom donošenju odluka i poštivanju drugačijih svjetonazora i kultura te njihovoj potrebi da pomognu socijalno ugroženim osobama, savjesnom obavljanju školskih obveza i spremnosti na samokritiku. U još manjoj mjeri škola je pridonijela učeničkom interesu za zbivanja u školi, njihovoj sposobnosti uživljavanja u probleme drugih, interesu za zbivanja u društvu i motiviranosti za dobrovoljni rad u zajednici, a najmanje je pridonijela njihovu osjećaju pripadnosti Europi. Kakve su karakteristike naših škola? Kad su faktorizirane čestice, došlo se do pet tipova škole - demokratska, egalitarna, tradicionalistička, responsivna i autoritarna. Responsivna je skrbnik, autoritarna je kažnjenička, tradicionalistička usmjerena na njegovanje identiteta, egalitarna na prava i odgovornosti, demokratska i svih tih pet tipova pronalazimo među našim školama. Prvo je egalitarna škola ili škola usmjerena na učenika u kojoj vijeće učenika ima utjecaj na donošenje odluka, nastavnici naglašavaju pozitivne strane učenika, a škola traži od učenika da poznaju svoja prava i odgovornosti. Autoritarna ili kažnjenička škola oslikana je sljedećim tvrdnjama: kad se pojavi problem, u školi se ne traži rješenje nego krivac; za neuspjeh učenika kriv je on sam; roditelje se poziva samo kad se pojavi problem, a najbolje uspijevaju poslušni učenici. Demokratska škola je vježbaonica demokratskog ponašanja i u njoj se pridaje i velika pažnja ekološkom osvješćivanju, učenike se potiče na humanitarni rad, a škola odražava etničku, vjersku i jezičnu raznolikost sredine. Responsivna škola ili škola-skrbnik odgovara na sve potrebe učenika, a tradicionalistička škola usmjerena je na njegovanje identiteta (pripadanje naciji, pripadanje školi, njegovanje tradicije svoga kraja, prevladavajući osjećaj zajedništva i brige za uspjeh svih). Egalitarna škola najviše obilježava Istarsko-primorsku regiju, a najmanje sjeverozapadnu Hrvatsku. Autoritarna škola najprisutnija je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a najrjeđa u Zagrebačkoj i Istarsko-primorskoj regiji. Demokratska škola najviše je prisutna u Zagrebačkoj regiji, potom u središnjoj Hrvatskoj, a najmanje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavonsko-brodskoj regiji, dok ćemo tradicionalističku školu najviše susresti u Slavonsko-brodskoj regiji, a najmanje u Dalmaciji. Drugim riječima, istraživanje je pokazalo da se hrvatske škole međusobno razlikuju po nizu obilježja koja čine kontekst, okoliš ili institucionalno-kulturni tema aktualno broja okvir učenja za ljudska prava i aktivno građanstvo. Zajedno s nastavom, taj okvir potiče ili sprječava razvoj demokratske kulture učenika, što ostavlja značajne posljedice na osnaživanje građana i razvoj demokracije u Hrvatskoj. Želimo li društvo odgovornih građana koji poznaju svoja i tuđa prava, procedure kako ih ostvariti, želimo li društvo s manje nasilja i korupcije kao oblika društvene manipulacije, vrijeme je da donositelji odluka usmjere obrazovni sustav ka odgoju i obrazovanju za ove vrijednosti. Pri tom treba imati na umu da obrazovanje nije „otok spasa“ izdvojen od društva u cjelini, njegovih rana, utjecaja obitelji, medija. Potrebno je konačno naći adekvatno rješenje za sustavno uvođenje ovih sadržaja u osnovne škole, konzultirajući pritom struku, ali i aktere koji rade u sustavu. Prof. dr. sc. Anita Klapan, Odsjek za pedagogiju, Filozofski fakultet u Rijeci Duhovno osiromašenje Pedagoška praksa nas uči: tek kada su djeca i mladi ljudi uspjeli ponovno uhvatiti i osvojiti izgubljene kulturne vrijednosti, dobije se više priznanja nego što čovjek može naslutiti, a mladi ljudi tek onda osjećaju, što im je do tada nedostajalo Kod pedagoške analize problema siromaštva ne smije se, s obzirom na materijalno siromaštvo, zaboraviti nematerijalno, duhovno siromaštvo. Time je barem djelomično obuhvaćeno i ono što možemo nazvati socijalno osiromašenje, koje se izražava kao nedostatak socijalnog iskustva, nerazvijenost socijalnih sposobnosti ili kao nedostatak međuljudskih kontakata. Kada tražimo uzroke zašto postoje odgojno zapuštena djeca i mladi, onda uvijek iznova nailazimo na posljedice duhovnog i socijalnog osiromašenja. Bilo bi besmisleno raspravljati, uzrokuje li materijalno siromaštvo duhovno siromaštvo. Oba oblika se međusobno uvjetuju. U svakom slučaju, ne može se reći da duhovno-socijalno osiromašenje nastaje isključivo na osnovi materijalnog siromaštva. Siromaštvo kao stanje možemo lako utvrditi. Bilo bi međutim nepedagoški da se samo pomirimo opisom prilika i da si stvaramo statičnu sliku o siromaštvu - ili da ga smatramo kao sudbinu koju ne možemo mijenjati. Ipak je onda korisnije pokušati objasniti osiromašenje kao jedan proces. Taj broj 18 • Zagreb • 4. svibnja 2010. proces se skoro neprimjetno pokreće uz sve veće gubitke koji nastaju tijekom generacija, primjerice gubici koji izgledaju neznatni, a koji se odnose na pristup kulturi. Bruno Bettelheim nije jedini koji nas je svojim imperativom ”Djeci trebaju bajke” upozorio na to da se djeci sve manje pričaju bajke i pripovijetke. Upravo se ovi literarni oblici kreću u području između mašte i nadrealnosti, prividno nemoguće postaje moguće, tako da se u djetetu pobuđuju afektivno-iracionalne snage. Osim toga, na poseban način potiču djecu da nauče razlikovati dobro od zla, što može imati snažniji utjecaj od moralnog poučavanja. Sličan gubitak pojavio se i zbog toga što se danas djeca u školama ne upoznaju s onim opsegom pjesama za pjevanje i čitanje koje su još do prije tri ili četiri generacije bile u repertoaru općeg obrazovanja. Otkada je učenje na pamet didaktički odbačeno, nedostaje duševna hrana, a škola ne daje niti upute gdje i kako si čovjek može tu hranu nabaviti sam. Djeca i mladi pate od onoga što stariji ljudi smatraju gubicima i osiromašenjem. Trebamo se pitati koji sadržaji uopće još postoje u duhovnom potencijalu mladih ljudi i koje posljedice su nastale već sada od onoga što odrasli nazivaju osiromašenje. Pedagoška praksa nas uči: tek kada su djeca i mladi ljudi uspjeli ponovno uhvatiti i osvojiti izgubljene kulturne vrijednosti, dobije se više priznanja nego što čovjek može naslutiti, a mladi ljudi tek onda osjećaju, što im je do tada nedostajalo. Potrebno je dokazati da duhovno osiromašenje počinje već u ranom djetinjstvu, a kako najviše djece provodi to vrijeme u obitelji, moramo tražiti uzroke osiromašenja u njezinu ponašanju. Iako se prema medicinskim, psihološkim i pedagoškim saznanjima može uvidjeti da je najvažnije da se upravo u prve tri godine života potpuno osobno posvete djetetu, majke i očevi sve češće ne nalaze dovoljno vremena za dijete i reduci-
oj 18 • Zagreb • 4. svibnja 2010. tema aktualno broja 17 www.skolskenovine.hr raju svoju brigu za dijete na čisto skrbljenje i čuvanje. Ako se roditelji, a pogotovo majke, osjećaju preopterećeni za dvostruku ulogu posao/obitelj, oni se koriste servisnim ustanovama (jaslice, osobe za čuvanje) ili se kod kuće rasterećuju time da djecu zainteresiraju za televiziju, video ili druge medije. Nerijetko dolazi do prekonzumiranja, koje više škodi nego što zadovoljava. Kada je u nekim obiteljima od ujutra do navečer uključen radio ili televizija, djeca moraju živjeti u kulisi šumova i slika, gdje se više ne zna granica između prikladnog i neprikladnog. Pri stalnoj prisutnosti medija (”medijske kiše”) skoro nije ni moguće da djeca samoinicijativno nešto rade, da čitaju, pjevaju, crtaju, igraju se, jer ne mogu postići unutarnji mir. Pustošenje koje nastaje nekontroliranom stalnom prisutnošću medija nastavnici u školi mogu samo djelomično smanjiti konkretnim ponudama koje predstavljaju alternativu za slobodno vrijeme. O osiromašenju govorimo samo kada čovjeku nešto nedostaje ili mu je nešto oduzeto, što mu je potrebno za ispunjeni život. Dakle, osiromašenjem se spuštamo ispod minimuma individualne i socijalne normalnosti. Organizacijama za zaštitu djece i mladih je kod materijalnog siromaštva po tradiciji uvijek bilo jasno što je deficit od onoga, što čovjeku pripada; međutim, duhovno se siromaštvo, kao ozbiljan faktor ugroženosti djece i mladih, često previdjelo. Možda zato što se u pojedinom slučaju teško može utvrditi kada nastupa duhovno osiromašenje. Ponekad se čuje i mišljenje: što za jednoga izgleda kao pomanjkanje, drugi to ne vidi tako. Određeni negativni oblici mladenačkog ponašanja zahtijevaju da se postave pitanja koja su doduše nepopularna, ali neophodna, primjerice sljedeće: jesu li ovi negativni oblici vrsta osvete mladih prema onim odraslima odgovornima za odgoj, zato što su se za njih u odgoju premalo brinuli ili su s njima pogrešno postupali? Privremeno zakazivanje odgoja, bilo da je to odgoj u obitelji, školi ili domu, moglo bi se još i prihvatiti kad bi sustav odgoja u cijelosti funkcionirao. Nakon brojnih pokušaja i promašaja, danas se postavlja aktualno pitanje je li naše razmišljanje i postupanje u odgoju osiromašeno i pokazuje li opasne nedostatke i atrofije. Primjedbe bi se trebale postaviti primjerice na precjenjivanje kognitivnih snaga i na propuste kod poticanja dječje i mladenačke emocionalnosti, kreativnosti i socijabilnosti. Mladi ljudi se pretjerano uvlače u konkurenciju, u borbu za željeno mjesto na ljestvici položaja u društvu. Ova kritika se odnosi barem jednim dijelom i na školstvo. Također, nailazimo i na propuste u obiteljskom odgoju. Nije dovoljno da se uskraćena, a djeci potrebna pažnja kompenzira na način da im se ispunjavaju sve želje (sve do luksuza) i da im se dozvoljava svaka sloboda. Odgoj je danas postao siromašniji, jer ne uzima se u obzir čovjeka u cjelini. Osiro- mašenje je antropološki problem, strukturni problem. Siromaštvo izaziva glad za nečim što nedostaje. U vremenu u kojem se u sustavu odgoja stalno analiziraju potrebe, ne smije se, od mnoštva zahtjeva, zaboraviti ono najbitnije. Doc. dr. sc. Maja Ljubetić, pročelnica Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u splitu Pridonose li mediji krizi obiteljskog odgoja Imamo zadaću i moć i mogućnosti informirati javnost o rezultatima istraživanja, moramo poraditi i u vrtićima i u osnovnoj školi na pedagoškom obrazovanju roditelja, ojačati njihove kapacitete i osnažiti ih da prepoznaju ove stvari koje su zaista alarmantne i da na temelju toga djeluju Vjerojatno mnoge prosvjetne djelatnike muči drastičan porast nasilja, činjenica da se u nasilju pojavljuje sve mlađa populacija i da su pojavni oblici nasilja sve bizarniji. Pitanje je i ima li još djece u dvorištima. Čini se da u posljednjih desetak godina nema nikoga tko trči za loptom, tko radi tabore, penje se po drveću, jer su uglavnom svi u domovima uz kompjutore, videoigrice i različite elektroničke naprave. Zato niti ne iznenađuje kad Japanci kao obvezni kolegij u svojim školama uvode sat komunikacije među mladima, jer mladi danas savršeno funkcioniraju preko mobitela i interneta, ali u osobnim kontaktima nemaju jedni drugima što reći. Vrlo je vjerojatno situacija slična ili ista i kod nas. Sve je više roditelja djece predškolske i školske dobi koji dolaze na savjetodavni rad i traže recept kako dijete skinuti s računala ili play stationa. Logično je onda pitati se govorimo li o krizi odgoja. Svijet je već odavno zabrinut, a vrijeme je da se i mi zabrinemo. Djeca rane i predškolske dobi već prije odlaska u vrtić gledaju televizijski program ukupno 4000 sati, a do završetka osnovne škole svjedoci su 8000 ubojstava i 100.000 različitih činova nasilja. Čak 54 posto djece, pokazala su znanstvena istraživanja u svijetu još prije deset godina, u svojoj sobi imaju televizor. Taj podatak nas zabrinjava, jer 44 posto djece kažu da gledaju uvijek nešto drugo kad roditelji nisu pored njih. Čak 65 posto djece kažu da ih Simpsoni i Bračne vode ohrabruju da ne poštuju svoje roditelje. Poseban dio priče je medijsko nametanje potpuno novih ideala ženske i muške ljepote koje dugoročno rezultira bulimijom, anoreksijom, bildanjem, korištenjem steroida. Manipulacijska uloga medija je prisutna i u svijetu se tom problemu posvećuje puno pažnje, a mi taj problem još nismo ni dotaknuli. Morali bismo razmišljati o dugoročnim posljedicama svega toga. Oni klinci koji su navikli sate i sate provoditi uz medije jednoga dana će postati tinejdžeri, adolescenti i prema toj populaciji su već danas okrenuta brojna istraživanja u svijetu. Istražuje se što konzumiraju, što vole, kako se to odražava na njihova ponašanja, posebno ona potencijalno rizična. Zanimljivo je da mladi koji pokazuju neke oblike potencijalno rizičnih ponašanja češće slušaju radio i gledaju glazbene spotove i filmove, preferiraju heavy metal glazbu i redovito, gotovo opsesivno, prate glazbene i sportske tiskovine. Istraživalo se u svijetu i vezu rap glazbe i emocionalnog i psihičkog zdravlja djevojaka u dobi od 14 do 16 godina pa je ustanovljeno da su djevojke koje tjedno slušaju više od 14 sati takve glazbe češće agresivne prema svojim učiteljima, češće su zatvarane, češće mijenjaju seksualne partnere i češće dobivaju spolno prenosive bolesti, koriste drogu i uživaju alkohol. Imamo li razloga za zabrinutost? Što nam je činiti? Moramo raditi na primarnoj prevenciji nepoželjnih ponašanja najprije osposobljavajući za takvo što roditelje u ranoj predškolskoj dobi njihove djece, a djecu treba odgajati za odgovorno ponašanje i onda imamo možda neke šanse da se počnemo izvlačiti iz cijele te priče. Djeca jesu obveza roditelja, ali to nas pedagoge ne amnestira od odgovornosti. Roditelji nas trebaju i morali bismo ne samo držati škole roditeljstva, ne raditi samo savjetodavni rad, radionice, predavanja i slične stvari nego pronaći druge načine roditeljima brže, jasnije, kraće, jednostavnije pružiti sve relevantne informacije o problemima na koje mogu naići tijekom odrastanja vlastite djece. U nas je provedeno jedno pilot-istraživanje na uzorku od 105 roditelja djece predškolske dobi. Rezultati su nadasve zanimljivi. Djeca rane i predškolske dobi dnevno više od tri sata gledaju televizor i igraju videoigrice više od sat vremena, imaju slobodan pristup internetu, a dnevnu rutinu vezuju uz medije. Jutro počinje uključivanjem televizora pa tek onda slijedi pranje zuba, hrana se konzumira jedino i isključivo uz medije. Djeca ispitivanih roditelja jako dobro znaju televizijski program i imaju najmanje tri omiljene serije. Danas i u Hrvatskoj 72 posto djece imaju televizijski prijamnik u svojoj sobi. Roditelji nisu indiferentni, nisu pasivni, ali ne znaju dovoljno pa i zato ne djeluju kako treba. Slobodno vrijeme nastoje provesti s djecom u prirodi, ograničavaju medijske sadržaje i čak kažnjavaju djecu uskraćivanjem medija. Istodobno ti isti roditelji redovito prate svoje omiljene serije i medije koriste kao besplatne dadilje u situaciji kad trebaju obaviti kućanske poslove, družiti se s prijateljima ili obaviti neki zadatak koji su donijeli s posla. Iz toga se vidi kakav su model za oblikovanje ponašanja djeteta, pa i koliko su nedosljedni u ponašanju. Kakvu poruku time šalju svojoj djeci? Kao struka imamo zadaću i mogućnosti informirati javnost o rezultatima istraživanja, moramo poraditi na pedagoškom obrazovanju roditelja, ojačati njihove kapacitete i osnažiti ih da prepoznaju ove stvari koje su zaista alarmantne i da na temelju toga djeluju. Sasvim sigurno možemo ujediniti roditelje u zajednički front za borbu protiv lošeg utjecaja medija. Ima osviještenih roditelja koji znaju koliko mediji mogu biti pogubni za cjelovit razvoj njihove djece i restrikcijama kod kuće rješavaju problem, ali kad dijete dođe u vrtić ili školu biva izolirano, jer ne zna što se najnovije dogodilo na Farmi ili nekom drugom programu. Trebalo bi također poraditi na reduciranju korištenja medija u ustanovama, onda kad za to postoji pedagoška opravdanost, a nikako da televizor u vrtiću postoji u sobi da klinci koji se problematično ponašaju budu mirni sat ili dva tijekom dana. Konačno, možemo pružiti i osobni primjer. No, često ljudi s katedre drže predavanja, a onda izađu na odmor i sa svojim učenicima pričaju o jučerašnjim događanjima na Farmi. Nevjerodostojni su u svojoj misiji poučavanja i odbijanja mladih od medija. Prof. dr. sc. slavica Bašić, izvanredna profesorica na Odsjeku za pedagogiju sveučilište u Zadru Modernizacija i promjene odrastanja - pedagoška perspektiva razumijeva li suvremena pedagogija odgajanje kao pomoć u učenju, a pedagoga (odgajatelja, učitelja) kao pomoćnika i partnera u ostvarivanju ciljeva učenja? Promjene odrastanja mogu se razumjeti samo u kontekstu socijalnih i kulturnih promjena koje karakteriziraju suvremeni svijet. Iz pedagoške perspektive nameće se pitanje: koje su konzekvence trendova modernizacije društva za pojedinca i njegove odnose prema sebi i drugomu, prema prirodi, radu i kulturi, koje su posljedice za sudionike obrazovnog procesa i za generacijske odnose. Za dalji razvoj profesije i profesionalnog bavljenja odgojem i krizom ključna su sljedeća pitanja: Kako pedagogija razumijeva promjene odrastanja i na koju sliku djeteta se oslanja? Pridonosi li pedagogija svojim konstrukcijama djeteta i djetinjstva drami odrastanja ili nudi nove mogućnosti? Razumijeva li suvremena pedagogija odgajanje kao pomoć u učenju, a pedagoga (odgajatelja, učitelja) kao pomoćnika i partnera u ostvarivanju ciljeva učenja? Nesporno je da se i odgajatelji, učitelji i roditelji svakodnevno suočavaju s nizom razvojnih i odgojnih problema i da za njih traže primjerene i pedagoške odgovore. Najozbiljnijim se nameću problemi vezani za sve intenzivniji proces individualizacije djece i mladih (ali i odraslih), kao i sve veće racionalizacije svakodnevnog života, pluralizma životnih stilova te sve većih mogućnosti formiranja individualnih identiteta i individualnih stilova ponašanja i življenja. U središtu suvremene pedagogija je poje- Nastavak na 18. stranici
Page 1 and 2: str. 4 Broj 18 (2758) • Godina LX
Page 3 and 4: oj 18 • Zagreb • 4. svibnja 201
Page 15: oj 18 • Zagreb • 4. svibnja 201

Pokla- njati treba iz ljubavi TEMA BROJA: KRIZA ... - Školske Novine

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?