Islamski pogled na svijet - monoteistički svjetonazor ... - Ibn Sina

Islamski pogled na svijet - monoteistički svjetonazor
Morteza Motehari
Svaka životna filozofija, sasvim logično, temelji se na određenom mišljenju o Bogu, svijetu i čovjeku.
Svaka škola ima izvjesno tumačenje svijeta, te njegova odnosa s Bogom. To tumačenje, koje čini njen
oslonac i stub, naziva se svjetonazorom. Dakle, u osnovi svake religije i društvene škole počiva neki
svjetonazor – a društvene i individualne norme, način života, te uopće naredbe i zabrane jedne škole, ili
pak religije, možemo nazvati nužnim rezultatima njenog svjetonazora. Stavovi i gledišta teologije,
antropologije, kozmologije i ontologije predstavljaju upravo određene svjetonazore.
S obzirom na izvore spoznaje i tumačenja dostupna čovjeku, možemo reći da se zapravo razlikuju tri vrste
svjetonazora – naučni, filozofski i religijski.
Naučni svjetonazor
On podrazumijeva tumačenje svijeta pomoću iskustvenih znanosti. Da bismo objasnili mogućnosti koje
ovdje znanost posjeduje, najprije moramo reći da se iskustvene znanosti u potpunosti temelje na dvije
stvari – teoriji i eksperimentu. Kod otkrivanja neke pojave, učenjak onu teoriju koju ima u svojoj glavi
treba isprobati u laboratoriji, eksperimenti treba više puta da je potvrde kao naučni princip i teoriju od
koje nema potpunije, da bi naposlijetku imala svoju vrijednost i značenje. Takav status zadržava sve dok
se ne potvrdi neka druga teorija kao cjelovitija i prihvatljivija. Pošto se temelji na eksperimentu, naučni
rad ima i svoje prednosti, ali i nedostatke. Najveću prednost predstavljaju njegova partikularnost, te
određenost i jasnoća. U prilog tome, svakako, ide i činjenica da sve ono što je zakon postavio i uredio,
pokušava olakšati čovjeku i ukazati mu na metod i put njegovog shvatanja i definisanja, te na osnovu
toga pronalaženja adekvatne tehnike i postupka u industriji.
Ipak, i pored svih ovih vrlina, domen nauke je ograničen samo na eksperiment – a eksperimentiranju ne
možemo podvrgnuti sve postojeće aspekte. Na kraju, u pronalaženju uzroka nauka je stigla do određene
granice, odnosno do riječi ne znam. Nauka nas upoznaje samo sa nekim dijelovima, ne sa oblikom i
suštinom cijelog svijeta. Sljedeći nedostatak naučnog svjetonazora predstavlja njegovo oslanjanje na
osjetilne činjenice, a one se stalno mijenjaju i uvijek su nestabilne i bez čvrstog osnova. Dakle, ovaj
svjetonazor nema teorijsku vrijednost jer su naučni principi privremeni i stoga se ne mogu koristiti kao
temelj vjerovanja – imana.
Vjerovanje zahtijeva mnogo stabilniji i čvršći osnov ili uopće rečeno – osnov koji traje vječno. Upravo
zbog ograničenosti instrumenata spoznaje, ovaj svjetonazor je nemoćan u davanju odgovora na neka za
život i čovjeka vrlo bitna pitanja, poput ovih: otkuda ovaj svijet, kakav će biti njegov kraj, kakav je položaj
čovjeka u njemu, da li na svijetu vladaju stabilni zakoni ili su svi oni promjenljivi, da li je cijeli svijet
stvarna činjenica koju možemo osjetiti ili je mrtav, pa je onda postojanje čovjeka izuzetak i slučajnost?
Postoji i čitav niz sličnih pitanja: da li se svijet i historija u potpunosti ponavljaju, da li se svijet dijeli na
materijalni i duhovni, da li ima određenu svrhu ili nema nikakvog cilja ni razloga postojanja, da li svijet sa
čovjekom ima uzajaman odnos, da li je život čovjeka privremen ili se nastavlja i nakon smrti? Na ovakva i

mnoga druga pitanja nauka ostaje nijema – može reći jedino ne znam, zato što se slična pitanja i
činjennice ne mogu podvrći eksperimentu.
Pošto ne može dati odgovor na najvažnije pitanje, na koje jedan svjetonazor svakako treba odgovoriti,
iskustvena nauka nema metafizičku vrijednost, već samo naučnu i praktično može pomoći čovjeku i
učiniti ga nadmoćnim nad prirodom. Stoga se nauka ne može postaviti kao metafizički temelj života jer
posustaje u odgovaranju na metafizička pitanja nužna i bitna za duhovni život čovjeka.
Metafizički svjetonazor
Ovaj svjetonazor ne posjeduje preciznost naučnog, ali se zasniva na principima koji su aksiomi i koje um
ne može negirati – čak i ako nisu aksiomi, na kraju se u njih slijevaju – potom, opći su i univerzalni, imaju
određenu vrstu stabilnosti i nisu ograničeni kao što je slučaj sa naučnim svjetonazorom. Filozofska misao
može u potpunosti odrediti oblik svijeta i imati uticaja u praksi ukazujući na put izbora života i praktičnog
djelovanja. Ona posjeduje uticaj i na način čovjekove reakcije i susreta sa svijetom, određuje njegovu
poziciju i stav prema tom svijetu, potom čovjekovu gledanju na svijet, stvarnost i okruženje daje poseban
oblik, nudi mu ideje ili, pak, neke ideje uzima od njega, njegovom životu daje značenje i odvlači ga od
besmisla i ništavila. Upravo zbog toga kažemo da nauka ne može biti svjetonazor, a filozofija može.
Religijski svjetonazor
Ako bismo svaku vrstu viđenja svijeta i čovjeka, bez obzira na to kako je taj svjetonazor nastao – putem
razuma i logičkog dokazivanja ili putem objave – smatrali filozofskim, onda bi se moglo reći da je i
religijski jedna vrsta filozofskog svjetonazora, te da imaju zajednički domet. No, ako pogledamo izvor
spoznaje onda vidimo da se ta dva svjetonazora razlikuju. Islamski se u svojim religijskim tekstovima
oslanja i na filozofiju i na argumente. Sve one prednosti koje posjeduje filozofski, u sebi sadržava i
religijski svjetonazor, ali uz to ipak više posvećuje i uzdiže vlastite principe.
Život bez vjerovanja – imana, veoma je sur i hladan. Da bi čovjek vjerovao u neku školu, tj. učenje, ono
mora biti atraktivno i mora podsticati osjećajnost, prijateljstvo i ljubav. Kako bi svjetonazor kao osnova
prakse imao što veći uticaj on treba da bude religijski.
Iz prethodno rečenog možemo zaključiti da jedan dobar i zadovoljavajući svjetonazor treba da ispunjava
sljedeće uvjete:
- da se brani na temelju logike i razuma,
- da daje smisao i značenje životu,
- da mu društveni i individualni ciljevi budu sveti, te
- da plijeni svojom povjerljivošću, sigurnošću i preduzimljivošću.
Smatranje određenih ciljeva svetim i stvaranje odgovornosti, što je posebno svojstvo religijskog
svjetonazora, podstiče atraktivnost određene škole s jedne, te buđenje osjećaja pobožnosti i poštovanja
ljudi prema tim ciljevima s druge strane. Odgovornost i sigurnost koja nastaje u dubini samog čovjeka

oslobađa ga potrebe za mnogim zakonima, onim ljudskom rukom napisanim, a zakonima religije daje
mnogo više garancije za ostvarenje i primjenu.
Monoteistički svjetonazor
Sva svojstva pozitivna i atraktivna za jedan svjetonazor sabrana su upravo u islamskom monoteističkom –
tewhidskom svjetonazoru. Prema ovom svjetonazoru, svijet je stvoren na osnovu Mudre volje, disciplina
svijeta na temelju dobrote, plemenitosti, velikodušnosti i savršenstva koje stvorenja mogu dostići. Svijet
je prolazan – njegov početak i kraj je Allah dž.š. On je osovina koja sve održava i podupire. Cilj cijelog
svijeta jeste Uzvišeni Allah. Što su Mu stvorenja bliža, to su savršenija i potpunija. Svijet, prema ovom
svjetonazoru, počiva na određenim i stalnim zakonima koji se nazivaju sunnetu-l-ilahijjet – Božija
tradicija. Čovjek predstavlja najsavršenije i najuzdignutije Božije stvorenje i odgovaran je za vlastito, ali i
za usavršavanje i odgajanje svog društva. Ovaj svijet je samo škola za čovjeka i Bog svakog nagrađuje, čak
i za same iskrene i dobre namjere i nastojanja. Monoteistički svjetonazor se brani umom, naukom i
logikom, a životu nudi značenje, duh i smisaoni cilj. Čovjek ne zastaje na nekoj određenoj granici. On se
stalno kreće i djeluje u pravcu savršenosti.
Ovakav, islamski svjetonazor je privlačan i prihvatljiv, ima uzvišene i svete ciljeve i gradi požrtvovanu i
predanu ličnost. Jedino on čovjeka štiti od opasnih prostora i provalija nihilizma.
S aspekta islama, Uzvišeni Allah nema sebi sličnog niti s Njim možemo nešto porediti – Stvoritelj nebesa i
Zemlje! On vas kao parove stvara – a stvara parove i od stoke – da vas tako razmnožava. Niko nije kao
On! On sve čuje i sve vidi! (Aš-Šura:11). Bog je apsolutno neovisan, Njemu nije potreban niko, a On je
potreban svemu i sve o Njemu ovisi – O ljudi, vi ste siromašni, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i
hvale dostojan. (Al-Fatir:15). Bog je svugdje prisutan i gdje god se okrenemo nalazimo Njega – A Allahov
je istok i zapad; kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova strana. Allah je neizmjerno dobar i On sve
zna. (Al-Baqara:115). On je obaviješten o tajnama naših srca i misli, o našim namjerama – Mi stvaramo
čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (Al-Qaf:16).
Posjeduje sva savršena svojstva i nema niti jednog nedostatka – Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite
njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni! (Al-
A’‘raf:180). On nije tjelesan i ne možemo ga vidjeti – Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do
pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve. (Al-An’‘am:103).
S gledišta islamskog monoteističkog svjetonazora svijet je stvoren i održava se Božijom voljom. Ako bi ta
volja samo na trenutak ugasla i svijet bi iščezao. Svijet nije stvoren uzaludno i prividno – naprotiv, u
stvaranju svijeta i čovjeka bili su prisutni mudri i uzvišeni ciljevi. Sve ima svoje mjesto i svrhu. Svijet
opstoji na pravdi i istinitosti. Poredak je zasnovan na principu uzroka i posljedice. Za sve što biva treba
tražiti njegov posebni uzrok, a od svega treba očekivati samo ono što je njegova vlastita posljedica.
Allahovom voljom i određenjem svako biće ima svoj uzrok stvaranja. Njegova volja u svijetu je prisutna
kao sunnet, znači kao opći princip i zakon. Božiji sunnet se ne mijenja, a sve ono što se mijenja u skladu je
s njim. Zlo i dobro na dunjaluku, tj. ovom svijetu ovise o čovjeku, o načinu njegova ponašanja i njegovim
djelima. Dobre i loše strane prošlih djela koje se čovjeku vraćaju kao kazna ili nagrada na drugom, imaju
svoj uticaj i na ovom svijetu. Napredovanje i usavršavanje je Božiji zakon i Božiji sunnet. Ovaj svijet je
kolijevka čovjekova napretka i uspinjanja ka savršenstvu.

Božija volja vlada cijelim svijetom i prema njoj čovjek je slobodan, ali i odgovoran, te sam upravlja svojom
sudbinom. Čovjek je počašćen plemenitošću i dostojanstvenošću, te ulogom halife – Božijeg namjesnika
na zemlji. Dunjaluk –ovaj, i ahiret – drugi svijet, međusobno su povezani i ovisni jedan o drugom poput
sjetve i žetve – na ahiretu će svako pobrati plodove svog dunjalučkog života. Možemo ih usporediti i sa
mladošću i starošću – starost je tvorevina plodova djetinjstva i mladosti.
Realistički svjetonazor
Islam je realistična i stvarna religija. Sama riječ islam znači pokornost i pokazuje da je prvi uslov da neko
bude musliman upravo pokoravanje pravim istinama. Svaka vrsta tvrdoglavosti, fanatizma, slijepog
slijeđenja, pristrasnosti i egoizma, pošto je suprotna duhu islamskog realizma, osuđena je i neprihvatljiva.
U islamu, čovjeku koji teži ka istini i nesebično istrajava na tom putu, a recimo, ipak ne dostigne svoj cilj,
biva oprošteno, ali ako je neko po svojoj prirodi svadljiv i tvrdoglav i istinu prihvati na osnovu dokaza
imitacije, slijeđenja ili nečeg sličnog, nema od toga koristi. Pravi musliman, bilo to muškarac ili žena,
slijedeći vlastiti duh koji teži istini, tu istinu i mudrost pronalazi i usvaja bilo gdje i od bilo koga. Neko
takav na putu otkrivanja i sticanja znanja nema osobitih predrasuda – ako ga pronađe i u najudaljenijim
tačakama zemaljske kugle, trči u njegovom pravcu. Za pravog i iskrenog muslimana traženje istine nije
ograničeno vremenom, prostorom ili određenom osobom. Naposlijetku, i Božiji poslanik a.s. je govoreći
o tome kao farzu – obavezi za svakog muslimana i muslimanku, rekao: “Uzmite mudrost gdje god da je,
pa makar i u rukama idolopoklonika!” Od Muhammeda a.s. prenose se i ove riječi: “Tragajte za znanjem
od kolijevke do groba!”
Površno i jednostrano mišljenje o raznim pitanjima, slijepo slijeđenje predaka i pokoravanje staroj
tradiciji, pošto je protivno duhu istinskog islamskog pokoravanja i traženja istine, te prijeti udaljavanjem
od nje i skretanjem s pravog puta, u sukobu je s islamskim principima.
Čovjek je realistično biće. Postepeno, kako se razvija tijelo i um djeteta, ono dostiže razinu na kojoj
razlikuje sebe od ostalih stvari. Stvari doživljava kao nešto odvojeno i izvan sebe, a vezu između njih čini
lanac mišljenja. Dijete mišljenje koristi kao sredstvo veze i zna da je stvarnost tih stvari izvan mišljenja
koje ono ima u svom umu. Stvarnosti koje čovjek percipira pomoću svojih čula, tj. cjelokupan materijalni
svijet, posjeduju sljedeće karakteristike:
- ograničenost – sve postojeće što vidimo, počev od najmanje čestice do najveće zvijezde, je ograničeno
na jedno posebno mjesto ili vrijeme,
- promjenljivost – sve postojeće u materijalnom svijetu je promjenljivo. Ništa u čulnom svijetu ne ostaje u
samo jednom stanju nego se ili razvija i upotpunjava ili je u stanju dekadencije,
- ovisnost – sve što vidimo u ovom čulnom svijetu je ovisno i uslovljeno. Biće čija egzistencija ne ovisi o
drugim u materijalnom svijetu ne postoji;
- prema trećoj karakteristici zaključujemo da su sva stvorenja i sve postojeće u materijalnom svijetu
ovisno i nepotpuno,

- sve postojeće u materijalnom svijetu, kako s aspetka egzistencije, tako i s aspekta savršenosti te
egzistencije je relativno.
Ljudsko mišljenje i razum prosuđuju da postojanje ne može biti zatvoreno i ograničeno na ove isto tako
ograničene, promjenljive, relativne i uslovljene stvari. Nužno je da postoji neograničena, postojana,
apsolutna i neovisna istina koja bi bila oslonac svim uslovljenim postojanjima i egzistirala na svakom
mjestu i u svakom trenutku – u protivnom, svijet ne bi mogao nastaviti svoje postojanje.
Kur’‘an Časni Boga spominje sa svojstvima poput Vječni, Bogati i Utočište svakom, te na taj način
naglašava da je postojeći svijet ovisan o istini koja postoji sama po sebi, potpuno neovisna.
Kur’‘an-i-Kerim vidljiva i stvorenja koja možemo osjetiti naziva ajat – znakovi; znači, svako biće na svoj
način predstavlja određeni znak neograničenog postojanja, znanja, moći, života i Božije volje. S gledišta
Kur’‘ana priroda je poput knjige koju je napisao znalac i mudrac. Svaki njen red, odnosno svaka riječ
pokazatelj je beskrajnog znanja i mudrosti autorove.
Po Kur’‘anu svaka nova ljudska dimenzija koja predstavlja veće znanje i poznavanje stvari, znači i snažniju
spoznaju Božije moći, mudrosti, snage i milosti. Svaka od prirodnih znanosti pored toga što je
prirodoslovna, ako dublje pogledamo, s druge strane postaje i teološka. Da bismo logiku Kur’‘ana o
prirodi shvatili kao teološku, nevešćemo za primjer jedan od brojnih ajeta iz Kur’‘ana - Stvaranje nebesa i
Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s
neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića,
promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.
(Al-Baqara:164). U ovom časnom ajetu poziva se na upoznavanje sa kosmosom, brodogradnjom, potom
turizmom i ekonomskim koristima koje on donosi, na upoznavanje sa nebeskim tijelima, izvorom vjetra,
kiše, kretanjem oblaka, biologijom i zoologijom, a razmišljanje o filozofiji ovih nauka smatra se teološkim.
Božanski atributi
Časni Kur’‘an kaže da Allah dž.š. ima sva savršena svojstva. Njegova su najljepša imena i najuzvišenije
osobine. Sve najljepše što postoji Njegovo je. Dakle, Allah Uzvišeni je Živi, Moćni, Onaj koji zna, Milostivi i
Onaj koji upućuje, Stvoritelj, Mudri, Onaj koji oprašta, Pravedni. Drugim riječima, ne postoji niti jedan
savršeni atribut koji on ne posjeduje. On nije tjelesan i stvoren, nije prolazan niti nemoćan, ni na što nije
primoran, niti je nasilnik.
Prva grupa, odnosno pozitvna svojstva koja Allah dž.š. posjeduje nazivaju se sifatu-s-subutija (pozitivna
svojstva), a drugu grupu loših svojstava, koja Uzvišeni ne posjeduje i potpuno je čist od njih, nazivamo
sifatu-s-selbija (negativna svojstva). Allahu dž.š. zahvaljujemo i Njega slavimo – kada Mu zahvaljujemo
spominjemo Njegova lijepa imena, a kada ga slavimo – tesbih činimo – negiramo sve ono što Mu ne
pripada. U oba slučaja jačamo našu spoznaju o Njemu i uzdižemo se.
Božije jedinstvo – tewhid
Allah dž.š. nema sebi sličnog. To je nemoguće, jer imati sličnost s nečim ili nekim drugim predstavlja
karakteristiku ograničenih i relativnih bića, a Uzvišeni Allah je neograničen, vječan i apsolutan, On

obuhvata sve, prisutan je u svakom vremenu i prostoru. Bliži nam je od žile kucavice. Dakle, ponavljamo
– nemoguće je da ima nešto ili nekoga sebi sličnog, ne možemo to čak ni pretpostaviti. Prisustvo Njegove
vlasti i upravljanja vidimo u svim stvorenjima širom ovog svijeta. Svjedoci smo jedne volje i jednog reda
što pokazuje da svijet postoji i opstaje na jednoj osnovi, ne na više njih. Na to ukazuje i sam Kur’‘an - Da
Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah,
Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (Al-Anbiya’‘:22).
Obožavanje – ibadet
Spoznaja Jedinog Boga kao najpotpunije suštine sa savršenim atributima, čiste od svih nedostataka i
mana, potom spoznaja Njegovog odnosa sa svijetom koji je Božije stvaranje, održavanje, naklonost,
milost i samilost, izaziva u nama reakciju koja se naziva obožavanje – ibadet. Obožavanje znači posebnu
vezu poniznosti, slavljenja i zahvalnost koju čovjek uspostavlja sa svojim Gospodarem. Takvu vrstu
odnosa čovjek može uspostaviti samo s Njim. Samo s Bogom takva veza može biti istinska, a sa svim osim
s Njim je neistinita i nedozvoljena. Spoznaja Boga kao Jedinog, zatim izvora postojanja, Tvorca i
Održavaoca svega ne dozvoljava da bilo šta ili bilo koga Njemu pripisujemo kao druga. Kur’‘an-i-Kerim na
više mjesta potvrđuje i naglašava da se obožavati može jedino Allah dž.š. i nijedan grijeh nije teži od širka
– višeboštva.
Stepeni tewhida
Tewhid posjeduje određene faze i stepene koje, ako čovjek ne prođe, ne može postati istinski monoteist
– muwehhid. Ti stepeni su sljedeći:
1. esencijalni tewhid (tewhid-e-zati) znači spoznaju Boga kao esencije koja nema sebi slične. Upravo kao
što se navodi u Kur’‘anu, nikada nijedno stvorenje ne može doseći razinu i nivo Božijeg postojanja –
Stvoritelj nebesa i Zemlje ... Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi. (Aš-Šura:11) ili Allah je utočište
svakom! (Al-Ihlas:2);
2. atributski tewhid (tewhid-e-sefati) znači da Božija esencija i suština, i pored toga što posjeduje brojna
svojstva, nema nikakvog mnoštva. Ona je potpuno jedinstvena i odnos Boga sa njegovim atributima nije
kao odnos čovjeka i njegovih svojstava;
3. tewhid- jedinstvo Božijeg djela (tewhid-e-ef’‘ali) znači spoznaju o tome da su svijet, cjelokupan njegov
poredak i svi znakovi Božije djelo i Božija volja, te da sva stvorenja, upravo kao što su u svom postojanju
ovisna o Bogu, i u svojim aktivnostima i djelovanju zavise od Njega. Riječi La havle ve la kuvvete illa
billahi-l-’‘alijjil-’‘azim – Nema stanja, zbivanja niti snage bez Allahove pomoći! – upravo su potvrda ovog
stepena tewhida;
4. tewhid u ibadetu – tri prethodno spomenuta tewhida su teoretska i predstavljaju vrste spoznaje, dok
tewhid u ibadetu ima praktičnu dimenziju. Praktični tewhid znači da obožavamo samo Jednog Boga. S
aspekta islama i ibadet ima svoje stepene, a najuzvišeniji i najsvjetliji stepen čini obavljanje obreda
hvaljenja i uzdizanja koji, ako su usmjereni bilo kome drugom osim Allahu dž.š., predstavljaju korak
istupanja iz okvira islama.

No, u islamu obožavanje nije svedeno samo na ove stepene. Svaki put koji čovjek izabere, svako
idealiziranje i postavljanje duhovne kible jedna je vrsta obožavanja. Onaj kome njegove strasti
predstavljaju pokretač i ideal, te vlastitu duhovnu kiblu, može se smatrati obožavaocem tih strasti - Kaži
ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo? (Al-Furqan:43). Onaj ko se
pokori i poslušan je nekome drugom, za koga Allah dž.š. nije odobrio poštovanje, postaje njegov
obožavalac, a ne Allahov rob - Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i
vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni
druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi
muslimani!” (Ali ‘‘Imran:64).
Dakle, praktični tewhid ili tewhid u ibadetu znači smatranje Allaha dž.š. Jedinim, ciljem našeg puta,
idealom i duhovnom kiblom, a negiranje svega drugog u tom smislu; on znači pokoravanje Bogu,
uzdizanje i služenje Njemu, življenje za Njega i umiranje za Njega, upravo kao što je Ibrahim a.s. rekao u
suri Al-An’‘am: Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu,
Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.” (162,163). Ovaj
Ibrahimov tewhid je praktični. Kelime-i-šehadet- La ilahe illellah - Nema drugog boga osim Allaha dž.š.-
najbolja su potvrda ovog tewhida. Znači, nema predmeta obožavanja osim Allaha dž.š. Iz rečenog jasno je
da se praktični tewhid – kako individualni tako i društveni – ogleda u tome da pojedinac obožava samo
Allaha dž.š. i negira svaku vrstu pokoravanja i poklonstva stvarima poput novca, položaja i sličnog,
odnosno u tome da društvo postigne jedinstvo u slijeđenju istine i negiranju starog idolopoklonstva,
diskriminacije i nepravde. Dok ne postigne takav stupanj ne može stići ni do sreće niti do jedinstva u
slijeđenju istine. Raspršavanje i razjedinjavanje čovjekova personaliteta, njegova izgubljenost i besciljnost
- kao širk, i suprotno, cjelovitost, dostizanje jedinstva i zajednička usmjerenost, te upotpunjavanje - kao
tewhid, okarakterisani su i u Kur’‘anu - Allah navodi kao primjer čovjeka koji je u vlasti ortaka oko koga se
oni otimaju i čovjeka koji je u vlasti samo jednog čovjeka – da li je položaj njih dvojice isti? Hvaljen neka
je Allah, nije, ali većina njih ne zna. (Az-Zumar:29). Čovjek zalutao u širk svakog trenutka sve se više gubi.
Postaje samo kap u moru koju valovi vuku sad na ovu sad na onu stranu. No, onaj ko se drži tewhida nalik
je brodu sa izvanrednom navigacionom opremom, potpuno sređenih i mirnih pokreta, vođenom ka
najboljem cilju.
Stepeni širka – višeboštva
Isto kao i tewhid i širk ima svoje stepene. Historija pokazuje da su pored tewhida – monoteizma, na koji
su Božiji poslanici pozivali, uvijek postojale i različite vrste širka – višeboštva. Trojstvo ili dualizam se
mogu nazvati esencijalnim širkom. Ako neko vjeruje da stvorenja imaju neovisnost u djelovanju tj. da
mogu svoju volju suprotstaviti Božijoj, počinio je širk u Božijem djelu tj. upleo se u strogo Božije
određenje. Širk u obožavanju, koji je praktični širk, dijeli se na vidljivi – džalijjun i skriveni – hafijjun.
Vidljivi širk znači obožavanje i činjenje ibadeta nekom drugom sem Uzvišenom Gospodaru i predstavlja
korak istupanja i otuđivanja od islama. Skriveni širk je mnogo učestaliji i brojniji i islam se u okviru svog
praktičnog tewhida snažno bori protiv njega. Ponekad se dešava da je ova vrsta širka toliko nedostupna i
skrivena da ju je čak teško i uočiti. I sam Božiji Poslanik a.s. je rekao da je širk skriveniji od mrava koji
hoda po crnom kamenu usred noći. Najmanji širk je i to ako čovjek voli i odobrava i najsitniju mrvicu zla i
zadovoljan je time, odnosno ako ne voli pravdu. Da li je onda vjerovanje voljeti i ne voljeti nešto u ime

Allaha? Uzvišeni Allah u jednom ajetu kaže - Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i
grijehe vam oprostiti” – a Allah oprašta i samilostan je. Islam širkom – višeboštvom, smatra svaku vrstu
obožavanja strasti, položaja, novca i egoizma.
Kur’‘an-i-Kerim u pričanju o Musa a.s. i Faraonu, Faraonovu diktatorsku vladavinu nad plemenom Israil
vidi kao robovlasničku – A doboročinstvo koje mi prebacuješ – da nije to što si sinove Israilove robljem
učinio? (Aš-Šu’‘ara:22). Jasno je da pripadnici plemena Israil nisu obožavali Faraona i da nisu njemu
robovali, ali su se prisilno pokoravali njegovoj zulumćarskoj vlasti i takav postupak Kur’‘an ocjenjuje kao
širk. Naime, prema Kur’‘anu, svako pokoravanje je ibadet – ako je usmjereno Allahu dž.š. onda je tewhid,
a ako je pokoravanje nekome ili nečemu drugom onda je širk.
Granice tewhida i širka
Gdje se nalazi precizna granica između širka i tewhida – kako praktičnog tako i teoretskog? Koja je misao
i stav tewhidska, a koja se, pak, pripisuje širku? Koje se djelovanje i praksa može nazvati jednim, odnosno
drugim? Da li je vjerovanje u neko stvorenje sem Boga širk, (esencijalni širk - širk-e-zati), odnosno da li
esencijalni tewhid zahtijeva da ne vjerujemo ni u šta sem Boga – osim kao u Božije stvorenje (vrsta
egzistencijalnog jedinstva - wahdet-e-wudžud)?
Jasno je da je Božije stvorenje samo Božije djelo, a Božije djelo samo je jedna od manifestacija Njegova
postojanja. Sva stvorenja zapravo su manifestacija Njegove emanacije. Vjerovanje u postojanje nekog
stvorenja, ali kao Božijeg djela, upotpunjava tewhid i ne suprotstavlja mu se. Dakle, granica između širka i
tewhida nije u tome da li vjerujemo da postoji ili ne postoji nešto drugo, pa čak i kao Njegovo djelo.
Da li vjerovanje u to da stvorenja imaju određenu ulogu u uticanju i uzročnosti predstavlja širk (širk u
stvaranju i djelovanju)? Da li tewhid, tj. jedinstvo Božijeg djela (tewhid-e-ef’‘ali) zahtijeva da negiramo
sistem uzroka i posljedice koji postoji u svijetu i da svaki uticaj smatramo direktnim i bez posrednika
upućenim od Boga? Npr. da vjerujemo da vatra nema ulogu u spaljivanju nečega, voda u gašenju, kiša u
rastu biljaka, niti lijek u liječenju – odnosno da Bog direktno nešto spaljuje, gasi, čini da nešto raste ili
biva izliječeno. Postojali ovi faktori ili ne, bilo bi svejedno. No, činjenica je da Uzvišeni Gospodar neka
svoja djela ostvaruje uz prisustvo određenih faktora. Npr. ako neko ima naviku da uvijek piše pismo sa
kapom na glavi, bila tu kapa ili ne, to se neće odraziti na pisanje pisma nego zapravo dotična osoba neće
da piše pismo bez kape. Prema ovakvoj teoriji, postojanje ili nepostojanje stvari koje se nazivaju
faktorima ili uzročnicima nema veze sa Božijom voljom i djelovanjem. Ako vjerujemo u nešto suprotno,
pridružujemo Bogu druga, odnosno činimo širk u Božijoj aktivnosti (teorija fatalista).
No, ovakva teorija nije tačna. Isto kao što vjerovanje u postojanje stvorenja ne možemo poistovjetiti s
esencijalnim širkom i pripisivanjem druga Bogu, nego ga, naprotiv, smatramo upotpunjivačem vjerovanja
u samo Jednog Boga, tako ni vjerovanje u uticanje i uzročnost, te određenu ulogu stvorenja u poretku na
svijetu – s obzirom na to da, kao što ta stvorenja nisu neovisna u esenciji, nisu neovisna ni u uticanju, tj.
postoje Njegovom voljom i djeluju i utiču Njegovim uticajem – nije širk u stvaranju nego upotpunjuje
vjerovanje u Božije stvaranje.

Ako bismo vjerovali da stvorenja u uticanju na druge imaju nezavisnost i samostalnost, onda bismo i
odnos Boga prema svijetu vidjeli poput odnosa proizvođača i proizvoda (npr. konstruktora i automobila).
Proizvod je u nastanku ovisan o proizvođaču, ali nakon toga nastavlja svoj rad prema vlastitom
mehanizmu. Proizvođač ima ulogu u gradnji i nastanku, ali ne i u radu sada već završenog proizvoda. Ako
bi konstuktor automobila umro, automobili ne bi prestali raditi i obavljati svoju funkciju. Ako bi po našem
vjerovanju razni faktori u svijetu – voda, kiša, grmljavina, toplota, zemlja, biljka, životinja, čovjek i mnogi
drugi – imali isti takav odnos sa Uzvišenim Stvoriteljem, to bi bio širk. Stvorenja su u nastanku i
održavanju ovisna o Stvoritelju. U samom održavanju i svom uticanju na druge zavise isto toliko koliko i u
stvaranju.
Dakle, međusobno uticanje i uzročnost stvari je upravo uticanje i uzročnost od samog Boga. Stvaranje sila
u svijetu – počev od čovjeka pa nadalje – Božije je stvaranje i plod Njegova djelovanja. Čak i vjerovanje,
odnosno smatranje uticaja stvari na druge širkom predstavlja širk, jer takvo vjerovanje proizilazi iz teorije
po kojoj, bez upoznatosti sa suštinom stvorenja, vjerujemo da su ona neovisna u odnosu na Božiju
suštinu.
Da li se granica između širka i tewhida ogleda u vjerovanju u natprirodne uticaje i sile? Vjerovanje u silu
izvan uobičajenih zakona prirode koju pripisujemo nekom stvorenju, bilo meleku – anđelu, bilo čovjeku
(npr. poslanicima ili imamima), predstavlja širk, ali vjerovanje u određenu silu koja ne prevazilazi granice
uobičajenog nema značenje širka. Isto tako, vjerovanje da mrtvaci imaju određenu moć svrstava se u
prvu kategoriju, jer mrtav čovjek je beživotan i prema zakonu prirode nema ni osjećaje, ni snagu, ni
vlastitu volju. Nekog takvog pokušati percipirati, pozdravljati ga, veličati, poštovati i od njega nešto tražiti
pravi je širk, jer znači zapravo vjerovanje u natprirodnu silu kao suparnika Uzvišenom Bogu koji je Jedan.
Širku se pripisuje i vjerovanje u nepoznate i tajne uticaje različitih stvari kao npr. da za liječenje bolesti
uticaj i moć ima određena zemlja ili da je neko određeno mjesto posebno podobno za uslišavanje dove –
molbe. Dakle, vjerovanje u apsolutnost uticaja stvari nije širk, ali vjerovanje da stvari imaju natprirodne
uticaje jeste. Postojanje, odnosno svijet se može podijeliti na dva dijela – prirodno i natprirodno.
Natprirodno je u domenu i svojstvu Allaha dž.š., a prirodno svojstveno Njegovim stvorenjima ili, pak,
zajedničko i njima i Gospodaru. Neka djela su natprirodne čini, poput oživljavanja, usmrćivanja, smjene
dana i noći i mnogo sličnih stvari, a neka su prirodna i uobičajena. Neuobičajena su ostvariva samo od
Boga, a ostala i od strane Njegovih stvorenja. Ovakav bi stav imao teoretski tewhid.
No, s aspekta praktičnog tewhida svaka vrsta duhovne pažnje usmjerene prema nekom drugom sem
prema Bogu, tj. pažnja s ciljem uspostavljanja srčane i duhovne veze s tom drugom stranom, te
oslanjanje i traženje utočišta u njemu predstavlja širk i obožavanje nečeg ili nekog osim Boga, a naš
razum i vjerski zakon to ne dozvoljavaju, štaviše, to znači korak otuđenja i napuštanja islama. Usto,
obavljanje ove vrste obreda i rituala, počevši od činjenice da to znači činjenje ibadeta nekom drugom
osim Boga i nalik je onom što su mušrici činili i posvećivali svojim idolima, inicira vjerovanje u
natprirodnu snagu onog na što usmjeravamo svoju pažnju (teorija vehabizma).
Danas je ova teorija veoma raširena, no prema tewhidskim mjerilima, kada je u pitanju esencijalni tewhid
pomiješana je sa širkom, a kada je u pitanju tewhid, tj. jedinstvo Božijeg stvaranja i djelovanja jedna je od
onih teorija sa najviše jasnih odličja širka.

Ranije smo rekli da su neki muslimanski teolozi negirali uticanje i uzročnost od strane pojedinih stvari
smatrajući vjerovanje u tu mogućnost zapravo vjerovanjem u postojanje drugih izvora osim Boga. No,
naglasili smo da se stvari suprotstavljaju Bogu kao izvoru i osnovi samo onda kada imaju esencijalnu
neovisnost. Tako postaje jasno da ovi teolozi iz neznanja vjeruju upravo u jednu vrstu neovisnosti koja
vodi ka esencijalnom širku, ali su neoprezni i žele da negiranjem uticaja stvari uspostave stabilizaciju
tewhida u stvaranju; dakle, istovremeno sa negiranjem širka u stvaranju iz neznanja su potvrdili jednu
vrstu esencijalnog širka.
Sličan prigovor mogao bi se navesti i za teoriju vehabija. I oni iz neznanja vjeruju u jednu vrstu
esencijalne neovisnosti stvari i prema tome ulogu koja prevazilazi granicu uobičajenih faktora smatraju
inicijatorom vjerovanja u neku drugu moć suprotstavljenu Allahu dž.š., ne obazirući se na to stvorenje,
čija je suština u potpunosti vezana za volju Gospodara i koje ni u čemu nije od Njega odvojeno, odnosno
čiji je uticaj, kako natprirodni tako i prirodni, prvenstveno baziran na Božijoj volji i istini, nije ništa drugo
do kanal kojim prolazi Božija emanacija do stvari. Je li širk posredovanje Džebrailovo (Gabrijelovo) u
prenošenju Objave, odnosno uloga meleka Mikaila u davanju opskrbe, Israfila u oživljavanju, a Azrailova
u uzimanju duše?
S gledišta tewhida, tj. jedinstva u stvaranju ova teorija je najgora vrsta širka, jer na neki način podržava i
vjeruje u podjelu aktivnosti između Stvoritelja i stvorenja – natprirodna djela vidi u opsegu Božijih
mogućnosti, a prirodna u opsegu svojstvenom Božijim stvorenjima ili, pak, opsegu koji pripada i Njemu i
njima. Vjerovanje u poseban opseg i domen svojstven samo stvorenjima ima značenje širka u Božijoj
aktivnosti, isto kao što jednu vrstu tog širka predstavlja i vjerovanje u opstojnost domena podijeljenog
između Boga i Njegovih stvorenja.
Suprotno trenutno veoma raširenom mišljenju, možemo reći da vehabizam nije samo teorija protivna
imamatu, već teorija suprotstavljena tewhidu i čovjeku. Sukobljena je i suprotstavljena tewhidu zato što
vjeruje u podjelu aktivnosti između Stvoritelja i stvorenja, a osim toga i u jednu vrstu skrivenog
esencijalnog širka. Protiv čovjeka je zato što ne priznaje ulogu čovjeka – koji je prema Kur’‘anu stvoren
kao Božiji halifa tj. namjesnik na Zemlji, kome meleki treba da učine sedždu, da mu se poklone –
naprotiv, degradira ga i srozava na nivo jedne životinje. Osim toga, podjela živog i mrtvog u smislu da oni
koji su umrli ni na drugom svijetu nisu živi, te da cijelu ljudsku osobnost čini njegovo tijelo koje postaje
bezdušno i mrtvo, predstavlja materijalističku i antibožansku misao. Drugu vrstu širka predstavlja podjela
između nepoznatih i tajnih, te poznatih i jasnih uticaja, a potom smatranje prvih natprirodnim u odnosu
na druge.
Sada su nam mnogo jasnije riječi Božijeg poslanika Muhammeda a.s. koji je rekao da je raspoznavanje
širka tako iscrpno i teško ostvarivo kao što je razlikovanje mrava koji u noći hoda po crnom kamenu.
Granica između tewhida i širka u odnosu Boga, čovjeka i svijeta objašnjena je riječima Časnog Kur’‘ana –
mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti! (Al-Baqara:156). Riječi mi smo Allahovi pokazuju granicu
između ta dva pojma u teoretskom tewhidu. Dok smatramo da svaka istina i svako biće u svojoj suštini,
svojstvima i aktivnosti u potpunosti proističe od Allaha dž.š., spoznajemo ga pravilno i u skladu sa
tewhidskim stanovištem – bez obzira na to ima li ono ili ne vlastite uticaje, te bez obzira jesu li ti uticaji
natprirodni ili ne. Allah dž.š. nije Gospodar samo natprirodnog, Gospodar neba – Melekuta i Džeberuta.

On je Gospodar cijelog svijeta. Blizak je, prisutan i samoopstojan jednako i u prirodom i u natprirodnom.
No, posjedovanje nekih natprirodnih svojstava ni u kom slučaju pojedinim stvorenjima ne daje božanski
aspekt.
Već smo spomenuli da prema islamskom svjetonazoru suština svijeta proizilazi od Allaha dž.š. U brojnim
ajetima Kur’‘an Božijim poslanicima pripisuje mu’‘džize – nadnaravne sposobnosti kao što je oživljavanje
mrtvih ili povraćanje vida slijepima, ali uz obavezne riječi bi iznihi, što znači s Njegovom dozvolom. To
objašnjava da je suština ovih čudnih djela Bogom data, kako neko ne bi mislio da su Božiji poslanici tu
imali neovisnost i da su mogli djelovati mimo Božije volje. Upravo se rječima sve je od Allaha očituje se
granica teoretskog tewhida i širka. Vjerovanje da postoji stvorenje čija egzistencija nije od Njega pravi je
širk, isto kao i vjerovanje u biće čijem uticaju izvor nije Uzvišeni Gospodar.
Granica praktičnog tewhida i širka naznačena je riječima Ilejhi radžiun – sve se Njemu vraća. Pažnja
usmjerena nekom biću – bilo spoljašnja, bilo duhovna – uvijek je pažnja uperena ka putu dostizanja
Istine, a ne bilo kog cilja – to je pažnja i stremljenje ka Bogu. Na svakom putu obraćanje pažnje na
znakove koji služe da se ne bismo izgubili i zalutali, znači zapravo usmjerenost i kretanje ka nekom cilju.
Poslanici i evlije Božiji su putevi, oni su znakovi puta ka Allahu, upučivaći i vodiči ka Istini.
Dakle, pitanje da li je zijaret turbeta i učenje u njima širk ili ne, nešto je sasvim drugo. Prvo treba da
znamo da se u samom Kur’‘anu navodi da je Allah dž.š. nekim svojim robovima podario posebne deredže
– stepene. Zijaret je tradicija – sunnet, te ima puno uticaja na duhovno-moralni odgoj. I najveće evlije
mnogo vremena su utrošile na posjećivanju mezara – grobova, jer prema islamskom vjerovanju, duh
nakon smrti nastavlja da živi. Duhovni odnos sa evlijama tako, kao i za života, ima uticaja i poslije njihova
preseljenja. Ovakvi zijareti nisu širk nego potpomažu učvršćivanje monoteističkog vjerovanja – vjerovanja
da nema drugog boga osim Allaha.
Iskrenost i odanost (sidq)
Spoznaja Boga spontano ima uticaja na cjelokupnu osobnost, duhovnost, moral i djela jednog čovjeka.
Količina tog uticaja zavisi od stepena imana – vjerovanja. Koliko je iman snažniji, toliko je i njen uticaj
veći. Dakle, spoznaja Boga ima svoje stepene od kojih ovise razlike među ljudima u smislu savršenosti i
blizine Bogu; svi ti stepeni zapravo predstavljaju stepene iskrenosti i odanosti.
Svakako, svi ljudi nisu na istom stepenu. Pojedini su praktično otišli dotle da njihovim postojanjem ne
upravlja niko i ništa dugo sem Božije naredbe; ni iznutra ni izvana niko osim Njega ne može narediti – niti
njihove vlastite strasti, niti bilo ko drugi ne može ih potčiniti sebi. Strastima dopuštaju samo onoliko
koliko ih ne udaljava od Božijeg zadovoljstva, a naravno, Njegovo zadovoljstvo je put kojim čovjek može
stići do istinskog vlastitog savršenstva i upotpunjenja. Naredbe drugih, poput majke, oca, učitelja i sličnih
poštuju i zadovoljavaju samo u okvirima Božije naredbe. U ovoj grupi neki su učinili još korak dalje, pa sve
što oni žele i vole jeste Allah dž.š. Sva njihova ljubav usmjerena je Njemu, a ljubav prema Njegovim
stvorenjima zasniva se na principu – ko nekoga voli, voli i njegove uticaje, njegove znakove i djela – dakle,
ljubav tim stvorenjima pružaju kao Božijem djelu i znakovima Njegove veličine.

Ima i onih koji prodiru još dalje, pa osim Njega ne vide ništa drugo. Znači, u svemu vide samo Njega.
Njegova manifestacija očituje se u svim stvarima koje su poput ogledala. Gdje god se okrenemo vidimo
samo Njega. U svojim stihovima Baba – Tahir Orijan Hamadani kaže:
“Kad pogledam u pustinju
Samo Tebe vidim,
Gdje god se okrenem,
U ravnicu il’‘ planinu,
Samo znakove Tvoga lijepog lica vidim.”
Svaki pravi vjernik ono što izgovara u ibadetu Allahu dž.š. primjenjuje u svom životu i uzdiže se ka
iskrenosti i odanosti. Ibadet bi za nekog takvog mogli nazvati ugovorom, a život i njegovu scenu mjestom
ostvarenja tog ugovora. Taj ugovor mora ispuniti dva uvjeta, a to su:
a) sloboda i udaljavanje od pokoravanja i potčinjavanja nekom ili nečem sem Bogu, počevši od strasti do
drugih stvorenja – osoba ili stvari, te
b) izbjegavanje svega onog što Allah dž.š. nije naredio i pribjegavanje onom što Njega čini zadovoljnim.
Iskreni ibadet za svakog vjernika najbitniji i najvažniji je faktor duhovnog odgoja, a mnogo je njegovih
oblika – učenje, požrtvovanost, ljubav prema Bogu, ljubav prema Njegovim stvorenjima, prema Božijoj
naredbi, zbližavanje i prijateljstvo sa onim koji vole Istinu, čestitost, pomaganje drugima itd.
Sasvim je očito da islamski tewhid ne prihvata nikakav drugi motiv sem Allaha. Stvarnu savršenost i
upotpunjenost čovjeka i svijeta pokazuje dio ajeta ... mi ćemo se Njemu vratiti. Sve što nije usmjereno u
tom pravcu, postaje batin – samo spoljašnje i suprotno usavršavanju. U islamu, isto kao što svoj posao
obavljamo u ime Boga, tako treba i drugim pomoći i služiti samo u Njegovo ime. Riječi koje se često mogu
čuti da rad u ime Boga znači rad u ime drugih, da je put Boga i put Njegovih stvorenja isti, predstavljaju
veliku grešku. Prema islamskom stavu, postoji samo jedan put na kojem je Allah dž.š. cilj i niko više, ali taj
put prolazi između stvorenja. Djela u svoje ime predstavljaju egoizam i samopoklonstvo, djela u ime
nekog stvorenja idolopoklonstvo, rad i u ime Boga i u ime Njegovih stvorenja širk i dualizam, a vlastita
djela i djela učinjena nekom drugom u ime Allaha dž.š. tewhid i obožavanje Jedinog Boga. U islamskotewhidskoj
granici, svaki rad treba početi u ime Boga. Počinjanje u ime stvorenja je idolopoklonstvo,
pridruživanje nekog drugog Bogu u tom smislu je dualizam, a započinjanje u ime samo Jednog Boga je
tewhid.
Vidljivi i nevidljivi svijet (gajb i šehadet)
Islamsko-tewhidski svjetonazor svijet dijeli na vidljivi i nevidljivi. I u samom Kur’‘an-i-Kerimu na više
mjesta spominje se njihovo postojanje, naročito kada je u pitanju gajb – nevidljivi svijet. Vjerovanje u
egzistenciju gajba jedan je od stubova imana – vjerovanja – onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i
molitvu obavljali i udjeljivali od onoga što im Mi budemo davali (Al-Baqara:3). Nevidljivost dijelimo na

elativnu i apsolutnu. Relativna nevidljivost znači da je nešto skriveno jer je daleko od čula nekog
pojedinca, npr. za nekoga ko je u Sarajevu, grad Sarajevo je vidljivi, a recimo Mostar nevidljivi svijet i
obratno. U Kur’‘anu se riječ gajb na više mjesta upotrebljava baš u ovom relativnom značenju – To su
nepoznate vijesti koje ti Mi objavljujemo... (Hud:49). Ponegdje se upotrebljava za apsolutne istine koje su
nevidljive. Postoji razlika između stvarnosti koje se mogu percipirati, jer postoji zapreka zbog udaljenosti
od čula – kao što je to bilo u navedenom primjeru sa gradovima – i stvarnosti koje se ne mogu percipirati
čulima zbog svoje neograničenosti i nematerijalnosti. Kur’‘an kada opisuje vjernike koji vjeruju u gajb ne
misli na tu relativnu nevidljivost - u nju vjeruju i vjernici i nevjernici. Npr. u ajetu - U Njega su ključevi svih
tajni, samo ih On zna, On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj
ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje, niti ičeg svježeg, niti ičeg suhog, ničeg što nije u Jasnoj Knjizi (Al-
An’‘am:59) - riječ gajb ima značenje apsolutne nevidljivosti, a Allah dž.š. je jedini koji poznaje taj svijet.
Postoji i ajet u kome se spominju oba ova svijeta – On je Allah – nema drugog boga osim Njega – On je
poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, On je Milostiv, Samilosni! (Al-Hašr:22), u kome se ponovo
upućuje na, iz određenih razloga nevidljivi, a ne relativni gajb.
Kur’‘an isto tako pod nazivom gajb pretpostavlja i jednu vrstu vjerovanja – imana i poznavanja stvarnosti
– Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i
meleke Njegove, i knjige Njegove i poslanike Njegove ... (Al-Baqara:285) ili ... a onaj ko ne bude vjerovao
u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao.
(An-Nisa’‘:136). U oba ajeta vjerovanje u Božije knjige je direktno spomenuto, premda to nije tako
neophodno jer su to Knjige objavljene poslanicima, pa bi onda samo potvrda vjerovanja u njih bila
dovoljna. No, u ovom kontekstu Božije knjige upotrebljene su u nekom drugom značenju – značenju
skrivenih istina, više puta spomenutih u Kur’‘anu, poput Kitabu-l-mubin (Knjiga jasna), Levhu-l-mahfuz
(Ploča pomno čuvana), Ummu-l-kitab (Majka knjige), Kitabu-l-merkum (Knjiga jasno ispisana) ili Kitabu-lmeknun
(Knjiga brižno čuvana). Vjerovanje u njihovo postojanje sastavni je dio cjelokupnog imana –
islamskog vjerovanja. Božiji poslanici su uglavnom slati da upute ljude i prošire njihovu spoznaju o
vlastitom stvaranju. Nastojali su uzdignuti ih od osjećaja do razuma, od vidljivog do skrivenog, od
ograničenog do neograničenog. Nažalost, talas ograničene materijalističke misli koji dolazi sa Zapada vodi
čak dotle da pojedine grupe insistiraju na srozavanju uzvišenih pojmova islamskog svjetonazora na nivo
puke čulnosti i materijalnosti.
Dunjaluk i ahiret – ovaj i drugi svijet
Jedan od stubova oslonaca islamskog svjetonazora je i podjela svijeta na dunjaluk i ahiret. Ono što smo
već rekli o gajbu i šehadetu – vidljivom i nevidljivom svijetu, vezano je zapravo za svijet koji prethodi
ovom svijetu – svijetu koji je graditelj i uređivaoc ovog svijeta. Iako je s jednog aspekta ahiret nevidljivi, a
dunjaluk vidljivi svijet, ipak se s obzirom na to da ahiret slijedi nakon dunjaluka, i da je to svijet u koji se
čovjek vraća, objašnjava kao apsolutan i neovisan. Gajb, tj. nevidljivi svijet je svijet iz koga smo došli, a
ahiret je svijet u koji se vraćamo.
Prema islamskom svjetonazoru, kao što su vidljivi i nevidljivi svijet, tako su i ova dva pojma apsolutna, a
ne relativna. Relativna su samo dunjalučka i ahiretska djela. Ona koja se učine u smislu zadovoljenja

vlastitih strasti su dunjalučka, a samo ona učinjena u ime Allaha dž.š. i za postizanje Njegova zadovoljstva
su ahiretska.
S perzijskog: Belma Subašić