Znakovi vremena 5 - Ibn Sina

Znakovi vremena 5 

Umjesto uvoda .......................................................................................................................................... 2 

Prepravljanje svjetskih granica - Graham E. Fuller ................................................................................... 3 

Povratak papinskoj politici i islamu - Yoakim Mubarak .......................................................................... 13 

Politička uloga islama u međunarodnim odnosima - Bahador Aminijan ................................................ 16 

Ibn ‘‘Arabi – mislilac istoka i Zapada - Rešid Hafizović ............................................................................ 22 

Tesawwuf u divanskoj poeziji pjesnika Bošnjaka - Lamija Hadžiosmanović ........................................... 33

Umjesto uvoda 

Ponovno preispitivanje odnosa Istoka i Zapada, koje stoji na vrhu liste prioritetnih pitanja i razviđanja u 

kontekstu suvremenih svjetskih integracija i globalizirajućih gibanja u svim ključnim poljima života na 

repu dvadesetoga stoljeća, dimenzija odnosa islama i Zapada je jedan od krunskih obzira bez kojih se 

rečeni integrativni tokovi i globalizirajuća gibanja, osobito na tlu današnje Evrope, naprosto ne mogu 

privesti kraju. Odnos islama i Zapada ili stanovito povijesno križanje, u svakom smislu riječi, drevne 

sinajske masline, karmelske smokve i hidžaske datule danas se iznova postavlja naporedo sa definiranjem 

novog duhovnog prostora i, jednodobno, novog duhovnog tla na kome će rasti novi religijski i kulturni 

mladarci suvremenog evropskog humanuma. Tim prije što se rečeni odnos više ne nadaje u svom 

tradicionalnom smislu i značenju, to jest u smislu suprotstavljenosti dva različita svjetopogleda i dva 

nepomirljiva i neprijateljska svijeta. Nije više u pitanju odnos Ja kao jedini autentični svijet i onaj Drugi, 

drukčiji i patvoreni svijet prema kojemu ne vrijedi njegovati druga osjećanja doli ona u kojima orkestrira 

prijezir, kulturni zazor i religijska nesnošljivost i isključivost. Toga su gotovo u najvećoj mogućoj mjeri 

svjesni profesor Edward Said u svojim knjigama Orijentalizam i Imperijalizam i kultura, kao i Yoakim 

Mobarak u svojoj knjizi Istraživanja o kršćanskom mišljenju i islamu u modernom i savremenom dobu, iz 

kojih donosimo priloge u ovom broju Znakova vremena u smislu dviju koordinata, jedne filozofskokulturne 

i druge teološko-znanstvene, unutar kojih bi setrebala odvijati svekolika profilacija rečenoga 

odnosa sa strane zapadnjaka koji se bave bilo kojim obzirom islama i njegovim suodnosom sa svijetom 

evropske religijske kulture i kulture uopće. No, ovdje se ne postavlja problem koliko zapadnjaci trijezno i 

autentično razviđaju i nanovo definiraju suodnos islama i Zapada, jer je to definitivno neupitno sa 

stajališta najnovijih evropskih znanstvenih gibanja, nego je pravi problem i istinska dilema to koliko sami 

muslimani znaju na kojim sve razinama zapadnjaci razumijevaju rečeni suodnos, a da i ne spominjemo 

ono već zadugo bolno pitanje: koliko sami muslimani na adekvatan način razvijaju svoj znanstveni 

okcidentalizam i u koliko brojnim znanstvenim profilima su to kadri činiti. Za početak će biti dobro ako 

barem možemo mirne duše posvjedočiti to da muslimani u svom cjelodnevnom razviđanju suodnosa 

islama i Zapada makar precizno poimaju pojam Zapada u njegovu geografskom, religijskom, kulturnom, 

znanstveno-tehničkom, globalnom, multikulturnom i vojno-strateškom smislu i značenju. Ako to precizno 

znaju lučiti, tad vrlo brzo mogu prosegnuti u suštinsku narav suodnosa islama i Zapada. Zapad se, 

zacijelo, iznova određuje prema svijetu islama. Da li su muslimani ikada na adekvatan način odredili se 

prema Zapadu, a da ga aprirorno nisu odbacili i proglasili nepoželjnim?!

Prepravljanje svjetskih granica - Graham E. Fuller 

Trenutni međunarodni poredak postojećih državnih granica - povučenih uz tek usputno uvažavanje 

etničkih i kulturnih želja njihovih naseljenika - je u ovom momentu suštinski istrošen. Nadolazeće snage 

nacionalizma i kulturnog buđenja su spremne da potvrde svoje postojanje. Države koje nisu u stanju 

upravljati svojim etničkim manjinama na način koji će zadovoljiti i prošle nepravde i buduće težnje za 

većim samoopredjeljenjem su osuđene na raspad. Samodefinirane etničke grupe, a ne postojeće 

nacionalne države, će postati osnovni konstitutivni element budućeg međunarodnog poretka. Međutim, 

raspad mnogih država će samo nagovijestiti prvu fazu novog ciklusa regeneracije države. Novoosnovane 

etnički utemeljene države će brzo naći da samoopredjeljenje ili suverenitet nisu dugoročni odgovori na 

njihove potrebe. One će se na kraju ponovo ujediniti sa drugim državama i narodima - ovaj put kao 

dobrovoljni članovi novog saveza, a ne kao prisiljeni članovi u gubitničkom poduhvatu. Ova rekonstitucija 

većine međunarodnih granica će, dakle, odslikavati - po prvi put u povijesti - prijelaz od sile kao osnovnog 

principa u uspostavljanju država, ka reorganizaciji zasnovanoj na volji i interesu samih konstitutivnih 

naroda. Ovo predviđanje teško da predstavlja utopijsku viziju budućnosti; ono nije čak ni ohrabrujuće u 

mnogim aspektima. Umnožavanje nacija, beskrajno cijepanje država, umnožavanje broja suverenih 

entiteta, udvostručavanje ili utrostručavanje broja članova UN u jednom stoljeću - samo su neke od 

implikacija trenutnog kursa nadolazeće etničke svijesti na globalnom planu. Ovaj proces nagovještava 

značajnu dislokaciju i haos u većem dijelu svijeta. Iako je - posmatrano s političke, kulturne, društvene i 

ekonomske tačke gledišta - nacionalna država manje prosvijećen oblik društvene organizacije od multietničke 

države, ona je u svakom slučaju neizbježna. Etničnost i državnost Kroz veći dio druge polovine 20. 

stoljeća mi smo se navikli da mislimo kako se broj država u svijetu stablizirao na oko 200 članica 

Ujedinjenih nacija. Međutim sindrom kolapsa Sovjetskog saveza u 1991. - što je svijetu praktično preko 

noći darovalo četrnaest nezavisnih država - nas je prisilio da nanovo razmislimo o vezi između etničnosti i 

državnosti. Disoluciju Sovjetskog saveza je malo ko žalio i to je samo ubrzalo raspad drugih država po 

etničkim crtama. Komunistička Jugoslavija se raspala izrodivši (zasad) pet država u krvavom porođajnom 

procesu. Bivša komunistička Etiopija je dosad izrodila jednu državu, Eritreju, s otvorenom mogućnošću 

daljnjih podjela. Komunistička Čehoslovačka je modelom “sporazumnog razvoda” braka završila kao 

Češka Republika i Slovačka. Nema osnove za pretpostavku da će komunistička Kina ostati imuna na udar 

postkomunističkog etničkog senekolikoatizma. Konačni kolaps vlasti Komunističke nekolikotije u Pekingu 

će nesumnjivo, za početak, prouzročiti egzodus Tibetanaca, Ujgurskih Turaka, i možda Mongola. 

Međutim, sve ovo je samo vrh ledenog brijega. Naše poteškoće u anticipiranju snage nadolazećeg vala 

senekolikoatizma su ukorijenjene u mitu nacionalne države kakav je bio slavljen u 18. i 19. stoljeću. U 

Svetoj Jovanki (Saint Joan) George Bernard Shawa, biskup sa zabrinutošću govori o zagonetnom 

konceptu “francuskih nacionalnih osjećanja” Jovanke Orleanke (Joan of Arc), nagovještavajući novu, 

stranu i destruktivnu silu “nacionalizma” što će biti puštena da divlja svijetom. Svijet je bio najbliže 

etnički “homogenim” državama, tj. aranžmanu u kome se etničke i pravno priznate teritorijalne granice 

približno poklapaju, u Evropi (i Japanu) osamnaestog stoljeća. Ove evropske nacionalne države su našle 

nevjerovatne izvore nacionalne moći u svojim etnički mobiliziranim populacijama što je izvirala iz

elativno širokog konsenzusa o tome šta je njihov “nacionalizam” značio. Orgije nacionalizma što je 

izrastao iz evropskih revolucija 19. i 20. stoljeća; iz ujedinjenja Njemačke i Italije, i ostataka umiruće 

Osmanske i Austro-Ugarske imperije, su u brojnim umovima još snažnije zasadile romantični ideal 

etničkog nacionalizma i dale podsticaj vizijama o samoopredjeljenju. Ideja države utemeljene na 

odredivu narodu je učinjena svetom kao nova vrsta organizacionog principa, primamljivog, elementarnog 

i misterioznog u svojim korijenima. U svojim više dobroćudnim oblicima, on je proizveo velike nacionalne 

kompozitore - Chopin, Mussorgsky, Smetana, Kodaly - i pjesnike - Mickiewicz, Pushkin, Sandor. Poljska je 

bila za Poljake, Njemačka za Nijemce, Francuska za Francuze. Manje unutrašnje nacionalne grupe 

(Korzikanci, Baski, Bretonci, Flamanci) nisu bile uzete u obzir u trci za izgradnju države. Međutim, 

nacionalna država je bila evropski izum nepodoban za izvoz. Ipak, u eri globalne dekolonizacije što je 

uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, termin “nacionalna država” je bio neprecizno primijenjen na sve 

nove države, iako su se etničke i državne granice rijetko podudarale. Na Bliskom istoku, naprimjer, bivše 

imperijalne sile su isjekle nove “nacionalne države” iz šireg društvenog platna Arapa koji nikad o sebi nisu 

razmišljali u tolikom broju nacija. “Arapski narod bez jedinstvene države, i mnoge arapske države bez 

čitavog naroda” - je način na koji Arapi danas opisuju od Zapada sponzorirani, često proizvoljni sistem 

arapskih država, od kojih mnoge i danas nemaju izražen osjećaj o svojoj zasebnoj nacionalnosti. U Africi, 

kolonijalna vlast je kreirala šarenilo kolonija čije granice arbitrarno dijele etničke grupe samo da bi 

udovoljile zahtjevima evropskih rivalstava. To je imalo za posljedicu da je Afrika danas etnički lud 

pokrivač gdje etničke grupe prelaze preko granica ili gutaju druge etničke grupe u okvirima određene 

države. U Južnoj Aziji imperijalne sile su formirale nove “nacionalne države” koje su u suštini velike 

imperije (Indija, Indonesija) ili čak miniimperije (Afganistan, Pakistan, Tajland), često utemeljene na 

ranijim imperijskim grupacijama. U većini ovih novih država elitna nacionalnost je dominirala državnim 

anekolikoatom. Pogled na Aziju danas objelodanjuje mnogobrojnost etničkih skupina u svakoj od 

takozvanih nacionalnih država Pakistana, Indije, Kine, Rusije, Burme, Tajlanda, Malezije, Indonezije, Irana, 

Iraka, i Turske, između ostalih. Činjenica je da je malo država u svijetu izgrađeno po pažljivo povučenim 

etničkim crtama. Većina ima brojne etničke manjine čiji glasovi će biti sve snažniji u dekadama koje 

dolaze. Njihove granice su vještačke. Dakako, zbiljski sve su granice vještačke - tek mali broj njih je ikada 

bilo “znanstveno” povučeno. One odslikavaju proizvoljne uvjete - povijesne događaje ili incidente što su 

ih kreirali. Mnoge su bile povučne od strane vladara tako da odgovaraju vojno odbranjivim granicama; uz 

glavne rijeke, po ivicama negostoljubivih pustinja, ili po neprohodnim planinskim vrletima. Većina je 

obuhvaćala neku dominantnu etničku ili jezičku grupaciju s kojom je država bila poistovijećena. Poraženi 

narodi, ili manje i slabije nacije su bile progutane u jednom ili drugom, većem konglomeratu. Jezičke 

razlike nisu nužno smatrane da imaju išta nerazdvojivog s granicama; isto kao što fizičke odlike zemljišta 

nisu smatrane da formiraju permanentne granice. Čije granice? Rat i sukob su bili centralni za ovaj 

proces. Ugovori potpisani na kraju rata su često uključivali proizvoljno određivanje novih granica 

povučenih po željama pobjednika; granica garantiranih silom međunarodnog prava do momenta kad ih 

naredni događaji ne bi učinili nadživjelim. Čak i američke granice odslikavaju samo proizvoljno 

zaleđivanje statusa quo nakon jedne ili druge bitke ili diplomatskog sporazuma. Istina, mi mislimo o 

međunarodnim granicama kao o nečemu višem od pukih pravnih fikcija. Diplomate nastoje “riješiti” 

granične nesporazume. Univerzalna želja za mirom i osnivanje Ujedinjenih nacija su daljnje podstakle 

nerazumnu ideju da granice moraju biti poštovane; kako drugačije obeshrabriti agresiju? Ipak, u 

stvarnosti granice su privremene - često vatreno osporavane - pravne pogodnosti koje predstavljaju

trenutačni odnos snaga. Pa ipak, za mnoge od nas, geopolitički akulturirane u toku hladnog rata, 

postojeće granice izgledaju nekako kao dio prirodnog poretka stvari koje se može dirati samo uz veliki 

rizik po globalnu stabilnost. Ovo je, međutim, vremenski ograničena vizija. Činjenica je da su čitavi narodi 

završili u okvirima granica, društava i kultura za čije članstvo nikad nisu pitali ili molili. Ko može objasniti 

Tibetancima da je, dok su tlačenje njihova naroda i pljačkanje njihove kulture od strane Kineza vrijedni 

žaljenja, tibetski status u okviru Kine u osnovi “legalan” i “odgovarajući”? Zašto? Zato što je Britanska 

imperija (koja više ne postoji) našla za shodno da riješi svoje rivalstvo sa Carskom Rusijom (koje više 

nema) oko utjecaja u tom regionu zajedničkim priznanjem veoma sporne tvrdnje Qing dinastije (koja 

takođe više ne postoji) o “sizerenitetu” na Tibetu? Čovjek ne treba biti Tibetanac da shvati takav 

aranžman nadrealnim. Sličnim razmišljanjem, Kašmiru ne smije biti dopušteno da odluči o svojoj sudbini, 

kaže New Delhi; u protivnom sama logika Indije (kao države) dolazi u pitanje. Da li? Ukratko, bez obzira 

na sve vrline starijeg poretka pravno prihvaćenih međunarodnih granica, ma kako se do njih dospjelo, 

one će se vrlo vjerovatno pokazati krhke u sljedećem stoljeću. Ako se etničnost - kroz aktivni i istrajan 

izbor desetina naroda - nametne kao istinski organizirajući princip za utvrđivanje državnih granica u 

većini dijelova svijeta u narednom stoljeću, (u tom slučaju) prepravljanje međunarodnih granica će biti 

dug i složen proces. Mi smo svi po prirodi neradi da razmišljamo o haosu koga će rekonfiguracija tolikog 

broja granica prouzročiti. Ipak, pritiscima ovih promjena će biti teško odoljeti. Možda najbolje što 

možemo učiniti jeste da ih predvidimo da bi mogli izaći s njima na kraj. Zašto će se granice mijenjati? 

Nije, međutim, dovoljna sugestija da su postojeće granice nadživljene. Koji su to faktori koji će otežavati 

očuvanje postojećih državnih granica? Prvo, kolaps brojnih komunističkih država nagovještava da 

multietničke imperije kontrolirane silom najvjerovatnije neće nadživjeti ovo stoljeće. Najveća država na 

svijetu, Sovjetski savez, se raspao iz više razloga; duboke etničke podjele su bile među ključnim 

faktorima. Dobro napukao, totalitarni poredak je vjerovao da je iskorijenio etničnost kao političku silu. 

Bilo je to samozavaravanje. Moskva je bila samo duboko zaledila etničnost i etnički konflikt. Jednom 

odmrznuti, ovi zloćudni virusi su potvrdili da su smrtonosniji nego ikada prije. Istog momenta kad je 

stisak države popustio mnoge konstitutivne etničke grupe su se odcijepile. Odista, kako rat u 

senekolikoatističkoj Čečeniji pokazuje, saga u Rusiji još nije završena. Iskustvo Sovjetskog saveza 

neumoljivo skreće našu pažnju na lomljivost ostalih “imperija”, velikih i malih. Termin “imperija” se ovdje 

koristi za označavanje skupina naroda koji žive pod jednom vladom, a koji nisu dobrovoljni pristali na to. 

Drugo, kao što smo vidjeli, međunarodni sistem zasnovan na principu nacionalne države je osuđen na 

propast kad njegovi sastavni elementi nisu stvarno nacionalne države uopće. Uistinu, doskorašnja 

stabilnost većine državnih granica u Trećem svijetu jeste rezultat autoritarne vlasti. Većina etničkih 

manjina je bila “ubijeđena” da bi neprihvaćanje dominacije vladajuće nacionalnosti bilo pogubno po 

njihovo zdravlje - kao što je Saddam Hussein više puta pokazao svojim Kurdima, ili Guatemala svojim 

Majama (Mayas). Čak i tamo gdje etnička politika vladajuće većine ne dostiže razmjere komunističke ili 

basističe surovosti, ona ipak uključuje političko zatvaranje u tamnicu naroda koji možda ne žele biti 

dijelom nacionalističkog projekta dominantne nacionalnosti. Treće, u odsustvu međunarodne discipline 

hladnoga rata međunarodni poredak, u kome su svi udaljeni etnički sukobi bili potencijalne iskre 

nuklearne konfrontacije, mi ulazimo u eru u kojoj će mnogi faktori tajno raditi na buđenju novih/starih 

etničkih žudnji za autonomijom ili nezavisnošću. Ironično, Zapad je taj koji je proizveo većinu ideoloških i 

intelektualnih premisa na koje se potrage za samoopredjeljenjem naslanjaju. Demokratski principi 

sugeriraju da su želje jednog naroda presudne u određivanju vrste vlasti koju će imati. Principi ljudskih

prava zahtijevaju da oni koji traže mirnu promjenu ne budu mučeni, ubijani ili na drugi način zlostavljani 

od strane države. Moderna sredstva komuniciranja donose svjetska zbivanja na svaka vrata, tako da niko 

ne može ostati neobaviješten o tome šta Palestinci, Tamili, Tibetanci, Čečeni ili Maje žele. Moćno dejstvo 

demonstracije - kad je jedna grupa u mogućnosti da gleda drugu kako se bori i ostvaruje nezavisnost - 

nadilazi i najrasprostranjenije granice. Organizacije ljudskih prava pretražuju svijet u potrazi za 

prekršajima principa pravde, i pružaju pravnu pomoć onima koji je trebaju. “Zapatista” (Majski) 

pobunjenici iz meksičke države Chiapas promoviraju svoju borbu na Internetu kako sami državni 

mehanizmi postaju sve više nemoćni da kontroliraju protok informnacija - a još manje događaje - o tome 

šta se događa unutar njihovih granica. Kako CNN njihova kazivanja unosi u naše dnevne boravke, sve je 

manje vjerovatno da će pitanje biti: Zašto bi “Mabiswamci” tražili posebnu državu, a sve više: Zašto ne 

bi? Skoro svaki narod koji osjeća da nije imao poštenu priliku na mjestu pod političikm suncem, 

dostojanstvo suvereniteta i samoopredjeljenja, će ga sada tražiti - osim ako mu ne budu predočeni moćni 

razlozi da to ne čini. Država u okruženju Širenje Zapadnih vrijednosti, s njihovim naglaskom na traganju 

pojedinca za ličnim ispunjenjem, vladavinom prava i jednakošću pred pravom - ma kako nesavršeno 

primijenjenih - kreira nove standarde. Kao rezultat, “dostojanstvo” i “uvažavanje” su postale devize 

manjina svuda, uključujući čak i Sjedinjene Države. " Uvažavanje" je visoko rangirano, skoro kao i 

ekonomska jednakost - makar u početku - u razmišljanju manjina svuda u svijetu. Takve ideje su zarazne i 

one će inficirati manjine svugdje, pa i tamo gdje je vladavina prava daleko od realizacije. Narodi su se 

uvijek bunili protiv svojih tlačitelja. Međutim u ovom dobu istovremenih globalnih komunikacija i 

vrijednosti, široko rasturanih kroz sve oblike medija, i u prisustvu svijeta globalnih putovanja, sve je teže 

spriječiti prodor stranih ideja izvana i kontrolirati pobunjeničke manjine unutra. Štaviše, sama država je 

pod opsadom posvuda. Njen suverenitet je ograničen odozgo rezolucijama UN-a, deklaracijama o 

ljudskim pravima i međunarodnim konvencijama. Država biva potkopana i odozdo sve većim zahtjevima 

bolje-informirane javnosti. Kina može bijesniti o statusu Taiwana da je to “striktno unutrašnje pitanje”, 

ali svako zna da nije. Uistinu, mi moramo oboriti svoje političke noseve pred činjenicom da je Hong Kong, 

svezan i začepljenih usta, predat Kini od strane nekad-imperijalne Britanije, bez imalo obzira za želje 

njegovih stanovnika. Možemo li stvarno vjerovati da je ovo još uvijek na neki način uredu? Više od toga, 

globalni ekonomski trendovi sugeriraju da će te centralizirane države, osobito ti dinosaurusi koji se 

održavaju silom, naći svoje dane odbrojane. Decentralizacija je očito poredak ovog vremena i na 

ekonomskom i administrativno-upravnom planu. Kako međunarodni biznis kreira svoje vlastite 

komunikacione kanale, sfere interesa i saradnje, granice praktično postaju irelevantne za načelo 

ekonomske kreativnosti i produktivnosti. Proizvoljne državne granice iz prošlosti imaju malo 

ekonomskog, pa čak i upravnog smisla u kontekstu širokih regionalnih ekonomskih grupacija i njihovih 

odnosa sa drugim takvim regionalnim akterima. Kresanje državnog aparata će ustvari omogućiti pojavu 

etničkih regiona kao ekonomskih entiteta koji se protežu preko granica postojećih država. U 

prosvijećenijim državama, kao u slučaju Evrope, senekolikoatistički zahtjevi za nezavisnošću mogu 

utihnuti jednostavno stoga što postojeće državne granice ionako neće više mnogo značiti. Bez obzira 

kako obeshrabrujuće ova perspektiva bila, postavlja se pitanje ko će se pokrenuti da zaustavi proces? 

Dakako, praktično sve države su u opasnosti u jednoj mjeri, i mnoge će upotrijebiti silu da bi spriječile 

bilo kakve izmjene svojih granica. Međutim, koje velike sile će intervenirati da spriječe bitne izmjene na 

duži period? Sjedinjene Države su već nerade da interveniraju silom, osim gdje su američki interesi 

vidljivo veliki. Washington će naći da je teško suočiti se s ovim polahko destabilizirajućim procesom, ali

kako ga može zaustaviti? Ako postojeće države nisu u stanju da zadovolje svoje konstitutivne elemente, 

zašto bi međunarodni poredak intervenirao da silom očuva ono što je jasno neodrživ aranžman? 

Odbačene države Poruka za većinu država je jasna. Kako se svijet kreće ka demokratskom i na pravu 

utemeljenom poretku, svaka država koja svoje granice može očuvati samo silom će biti predodređena da 

se odrekne demokratske vlasti. Takve države će sve više biti odbačene na međunarodnom planu. 

Hronični unutrašnji nered će odvratiti međunarodne ulagače. Doista, država čiji osnovni razlog postojanja 

bude očuvanje svog odumirućeg, zatvorenog i neplodnog političkog poretka, će biti u prilici da ponudi 

jako malo svome narodu ili međunarodnom poretku. Iako može biti poželjno vidjeti Irak kako se održava 

kao jedna država, imajući u vidu njegovu okrutnu historiju lošeg tretmana manjina u nekoliko zadnjih 

decenija, to bi vjerovatno zahtijevalo unajmljivanje Saddama Husseina da održi zemlju na okupu. Sa 

Saddamom izvan slike, raspad države je vrlo vjerovatan osim u slučaju da se mudrije glave dogovore o 

federalnom rješenju. Ekonomska globalizacija će daljnje ubrzati etnički senekolikoatizam u mnogim 

slučajevima. Kako globalizacija uzima zamaha, ekonomski pobjednici i gubitnici će se neizbježno pojaviti. 

Kad se crta razdvajanja između pobjednika i gubitnika poklopi s etničkim crtama, ona će pojačati poticaje 

manjina da se opredijele za istupanje iz države koja se čini neuspjelom, ili ne uspijeva zadovoljiti njihova 

iščekivanja. Neki posmatrači će prigovoriti da je većina naroda svijeta vođena svojim interesima, te da 

imaju malo želje za istrajavanjem ne etničkim ciljevima. U našim, Zapadnim, materijalno orijentiranim 

političkim teorijama, mi skoro uvijek shvaćamo “samo-interes” i “racionalni izbor” u čisto ekonomskim i 

materijalnim terminima. Mi imamo malo osjećaja za “psihički prihod” ili imperative koji tjeraju male 

narode kao što su Čečeni da nastave umirati kroz stoljeća u ime nezavisnosti. Mi smo manje naklonjeni 

da zamislimo da osjećaj jednog naroda o sebi, dostojanstvu i zajednici mogu također biti od dubokog 

značaja. Palestinci su mogli lahko odlučiti da se asimiliraju u arapska društva, međutim, oni su željeli da 

očuvaju svoju posebnost. Jevreji već dugo pripisuju golem značaj očuvanju svoje dragocjene i jedinstvene 

baštine od asimilacije. Emocionalni značaj identiteta ne može biti odbačen kao “neracionalan”. Je li 

nacionalizam racionalan samo za one koji imaju suverenitet, a iracionalan za one koji ga nemaju? Uistinu, 

mnogi narodi su ubijeđeni da je kontrola njihove ekonomske sudbine jedini način da se poboljša njihova 

materijana dobrobit - makar to uzelo vremena. Prema tome, kad su pobjednici i gubitnici u državnoj 

ekonomiji etnički određeni, naglasak na etničnosti biva snažno pojačan. Izazovi novog globalnog poretka 

će postaviti goleme pritiske na neuspjele režime svuda u svijetu. Kako populacija raste, stanje okoline se 

pogoršava, nezaposlenost raste, gradovi niču, socijalne usluge prijete padom i državna kontrola slabi, 

nagon za iznalaskom spasenja kroz samoopredjeljenje će jačati. Koji će se drugi logički oblici protesta 

protiv neuspjele i proizvoljne države u borbi za veći komad sve manjeg kolača, pored etničnosti, pojaviti? 

Klasa? Zasigurno, klasa kao sredstvo organizacije i protesta je senzacionalno propala u nastojanju da se 

suprotstavi snazi etničnosti, pa čak i religije u modernom svijetu. Ko dobija državu? Dvadeset miliona 

Kurda koncentriranih u Jugozapadnoj Aziji još nema sve kvalifikacije za svoju zasebnu državu; milion 

Estonaca ima. Dva miliona Tibetanaca koji naseljavaju ogroman prostor i koji nekolikoticipiraju u 

zasebnom jeziku, kulturi i religiji, ih također nema. A niti četiri miliona Kašmiraca. Ako brojnost, površina 

teritorije, zasebnost kulture ili stepen političkog razvoja ne određuju ko je kvalificiran da ima državu, šta 

onda određuje? “Ekonomska održivost” koja se dugo i nametljivo nudila kao važan kriterij, se sada 

smatra subjektivnim i promjenjivim faktorom s obzirom da ona ne mora imati ništa zajedničko s 

populacijom, veličinom teritorije, pa čak i posjedovanjem prirodnih resursa, a da umnogome ovisi o 

vještom upravljanju postojećim resursima. Hong Kong, Izrael, i Singapur su najbolji primjeri. Stvaranje

države se nije nikada oslanjalo na ekonomsku održivost, već na povijesni (neočekivan, slučajan) događaj. 

Na kraju, ne postoje jasno određeni preduvjetii za državnost. Narodi koji ispunjavaju uvjete za 

autonomiju ili nezavisnost su oni narodi koji ih zahtijevaju, i koji su spremni potrošiti nešto truda, a često 

i krvi, da ih steknu. Dakako, stvar jedne grupe je značajno olakšana kad jedna od glavnih država razvije 

interes za njen slučaj - obično više iz interesnih nego principijelnih pobuda. Povijest stvaranja država na 

Balkanu u 19. stoljeću je, naprimjer, bila direktna posljedica Zapadnog interesa oko postepenog 

demontiranja Osmanlijske imperije. Zapadni strahovi oko generalnih opasnosti samoopredjeljenja su bili 

značajno ublaženi kad se desilo da se Sovjetski savez, kao neprijateljska sila, našao na udaru 

senekolikoatista. Međutim, čak i ako dozvolimo da postoje brojni narodi koji možda imaju razumnu želju 

za autonomijom ili nezavisnošću, gdje će proces stati? Mala Džordžija (Georgia) je tražila nezavisnost od 

Moskve; međutim jednom kad je Džordžija postala slobodna, Abhazija na sjeverozapadu Džordžije je 

zatražila nezavisnost. Ko može sa sigurnošću reći hoće li možda sjeverna, muslimanska Abhazija također 

tražiti odvojen status od južne, kršćanske Abhazije? Kvibek (Quebec) traži nezavisnost od Kanade. Ako 

njegove želje budu ispunjene, hoće li Inuiti (Eskimi) sa sjevera Kvibeka tražiti svoju zasebnu državu? A i 

među samim Inuitima vjerovatno postoje klanovi ili jezičke razlike koje u njhovim glavama zahtijevaju 

različite oblike vladavine. Dakle, s pojavom svakog novog regiona i države, pojavljuju se i novije manjine; 

novi izvori budućeg nezadovoljstva, pa i odmetništva. Međunarodni pravnici trebaju ovdje obratiti 

pažnju. Ne postoji unaprijed postignuta saglasnost oko toga ko treba imati državu u budućnosti. Svaka 

grupa ljudi koja stvarno želi državu, ili makar autonomiju, će je, vjerovatno, na koncu i dobiti. Svaka 

država koja ne može zadovoljiti potrebe i težnje svojih manjina je osuđena na građanski rat i eventualno 

raspad. I dok svijet lahko ne prašta senekolikoatizam, on se sve nelagodnije osjeća i sve je manje 

sopreman da prihvati gruba kršenja ljudskih prava počinjenih u ime sveopravdavajućeg načela 

nepovredivosti državne teritorije. Kad je Nigerija upotrebom brojne i brutalne vojne sile ugušila pokušaj 

etnički zasebne Biafre da se otcijepi u kasnim 1960-im, malo ko je protestirao. Danas, teža pitanja bi 

sigurno bila postavljena, posebno s obzirom da se vlada Nigerije danas smatra modelom loše vlasti. Ali, 

kaže Rus izložen američkom kriticizmu za brutalni pokušaj da se slome čečenski borci za nezavisnost, zar 

nije Abraham Linkoln (Lincoln) poveo rat da bi očuvao Sjedinjene Države? Međutim, ^ečenija, za razliku 

od američkog juga, nikada nije dala prvotni pristanak na ulazak u uniju. Nadalje, to je bilo nekad, a ovo je 

sad. Malo je vjerovatno da bi predsjednik Klinton (Clinton) poslao trupe Sjedinjenih Država da ubijaju 

Amerikance ako bi, recimo, Kalifornija glasala da se povuče iz Unije. Činjenica je da je domaće 

stanovništvo sve manje voljno da prihvati da njegovi trenutni gospodari, koji su to igrom povijesti, imaju 

apsolutno pravo da njima upravljaju. Štaviše, u modernom svijetu društava izgrađenih na delikatno 

balansiranim, sofisticiranim i osjetljivim tehnologijama, države su sve ranjivije od strane odlučnih 

nacionalista koji svoj bijes mogu iskaliti na državnoj infrastrukturi, posebno u otvorenim društvima, do 

tačke gdje cijena očuvanja jedinstva nadilaze koristi samog tog jedinstva. Nijedna država u svijetu nije 

potpuno imuna na ovaj izazov. Mit kao činjenica Mi nismo ni u poziciji da odlučimo šta određuje jednu 

etničku grupu. Znanstvena ispitivanja krvnih veza, jezičkih sličnosti ili povijesnih događaja su, na kraju, 

nebitna za određivanje etničnosti. Postoji samo jedan zdravorazumski odgovor: etnička grupa definira 

samu sebe. Ako grupa osjeća da ona čini nacionalnost, narod, onda je tako, i nikakav stepen racionalnog 

dokazivanja to ne može promijeniti. Golda Meir, premijer Izraela u 1970-im, je možda bila u pravu kad je 

rekla da ne postoji nešto takvo kao palestinski narod u tradicionalno-nacionalnom smislu. Međutim, ova 

opzervacija, ma kako bilo tačna u opisivanju arapskih stanovnika Palestine u 19. stoljeću, je danas

neumjesna. Događaji u Palestini vezani za stvaranje izraelske države su kreirali palestinski narod koji je 

danas stvaran koliko i bilo koji drugi. Izučavati nacionalizam i etničnost znači ući u jedan donji svijet 

fantazije i mita. Narodi stvaraju mitove o sebi, svome porijeklu, svojoj historiji, svom nacionalnom 

karakteru, svojim velikim momentima trijumfa i svojim neprijateljima. Mitovi, fantazije, izmišljotine, pa i 

laži, su tkivo nacionalizma. Šta se "stvarno" desilo u povijesti je nebitno. Operativne “činjenice” su mitovi 

i fantazije. Nacije se, u ovom smislu, ne razlikuju puno od pojedinaca. Svi mi stvaramo mitove o sebi i 

svojim porodicama. Takvi mitovi mogu biti pozitivni, osnažujući, motivirajući. Samo tamo gdje mit ode 

daleko ispred stvarnosti patologija počinje. Narodi, također, moraju biti oprezni da njihovi mitovi ne odu 

daleko ispred stvarnosti, ili su osuđeni na sukob u svojim odnosima sa drugim narodima. Međutim ne 

postoji “logika” kojom možemo “objektivno” odrediti povijest uopće i podučiti druge narode o tome šta 

njihovi preci stvarno jesu ili nisu uradili; gdje jesu, a gdje nisu živjeli, i šta to znači za njih. Budućnost 

multietničke države Ovaj članak se može činiti da slavi etnički utemeljenu državu. On to ne čini. Misleći 

društveni promatrači kao što su Tocqueville i Lord Acton su primijetili jedno stoljeće unazad, da su 

multietničke, multikulturne demokracije generalno intelektualno bogatije, punije života i po definiciji 

tolerantnije od etnički homogenih država. Međutim postoji razlika koja mora biti napravljena između 

raznih vrsta multietničkih društava. Kritično je razlučiti tradicionalne multietničke države od doseljeničkih 

društava kao što su Sjedinjene Države. Tradicionalna multietnička država je ona koja je sastavljena od 

nekoliko različitih povijesnih domovina (koje se također mogu zvati starosjedilačkim staništem, 

otadžbinom, ili nacionalnom kolijevkom) zasebnih naroda i kultura. Domovine, u smislu da su one 

primarni, ili čak i jedini lokaliteti jedne kulture ili jezika, su iz tog razloga neobično važne njihovim 

stanovnicima. Većina domovina je integrirana, uglavnom silom, u veće državne jedinice, kojim obično 

dominira jedna nacionalnost (kao u Kini, Rusiji, Pakistanu, Indoneziji, Iranu, Sudanu, Peruu, i drugim). 

Povijesno, stanovnici domovina nisu skloni podržavanju življenja pod dominacijom drugih. Tradicionalna 

multietnička država obično predstavlja teže ukrotive etničke probleme od doseljeničkog društva jer ima 

tendenciju da bude zasnovana na nedobrovoljnom, nedemokratskom udruživanju. One multietničke 

države koje su u biti demokratske (s ozbiljnim propustima), kao što su Indija i Turska, mogu imati neke 

nade u rješavanje svojih etničkih dilema mirnim putem i na zadovoljstvo svojih manjina. Drugi faktori kao 

što su loša uprava u prošlosti, povijesno naslijeđe, i stepen razvoja samosvjesne etničnosti kod manjina 

će također igrati ulogu. Iz tog razloga, rad na pregovorima o prijelazu iz autoritarne multietničke države u 

demokratiju je složeniji i bremenitiji opasnostima: jesu li manjine toliko nestrpljive da pokušaju pobjeći 

prvom prilikom, ili će nastojati poboljšati svoju situaciju u okviru evoluirajućeg sistema? Međunarodna 

zajednica može biti spremna da pomogne državama da ostanu skupa, ali ako sama multietnička država 

ne prepozna ili nije voljna priznati postojanje problema, i još manje uspješno koristi međunarodnu 

pomoć ili arbitražu u upravljanju svojim etničkim podjelama, sporazumni razvod braka je poželjniji od 

građanskog rata. Vrijednosti multikulturalizma, ma kako velike, nikad ne mogu biti silom nametnute; one 

mogu biti samo voljno stečene. Ciklus nacionalizma Mi smo vjerovatno osuđeni na dugo poniranje u 

neizbježno anarhično, povremeno krvavo, prestrojavanje i pregrupiranje u mnogim dijelovima svijeta. 

Međutim to neće biti kraj priče. Ustvari, ciklus nacionalizma je daleko uznapredovao. Ne raspadaju se sve 

države svijeta - zapadna Evropa traga za novim oblicima ujedinjenja. Ali ovi evropski događaji dolaze na 

kraju duge ere nacionalne borbe za etničko samoispunjenje - obično ostvareno po strašnoj cijeni. Malo je 

vjerovatno da se današnje stanje zrelijeg evropskog nacionalizma, sada spremnog na kompromise u 

okviru slobodno izabranih racionalnih uređenja, mogao postići da “nacionalistički interval” nije pređen.

Prema tome, mi ćemo biti svjedoci predvidivog sindroma početnog raspadanja a onda vraćanja na staro 

stanje - nečega što bi mogli nazvati “subotnje veče” i “ponedjeljak-jutro” etničkog senekolikoatizma. 

Većina naroda koji nikada nisu imali svoju zasebnu državu u modernom dobu nacionalnih država, ili veći 

stepen stvarnog samoopredjeljenja, su predodređeni da tragaju za nekim oblikom državnosti ili 

federalnim statusom svoga regiona. Desit će se uobičajene “subotnjo-večernje” proslave novostečenih 

sloboda; pjevanje, plesanje po ulicama i opće veselje. Urođenički jezik će postati državnim jezikom, 

pasoši će biti izdati, himne, zastave i poštanske markice dizajnirane. Međutim, u životu uvijek ima i 

ponedjeljak-jutro; ljudi moraju ustati, ići na posao, i naći načina da žive. Draži nezavisnosti će brzo 

ustupiti mjesto potrebi za izgradnjom novih usmjerenja, uspostavi poslovno-trgovinskih obrazaca, i 

identificiranju saveznika i protivnika. Prijašnja trgovinska nekolikotnerstva zasnovana na stvarnoj 

ekonomskoj međuzavisnosti će najvjerovatnije potrajati. Međutim, novoformirane države će morati biti 

fleksibilne i kreativne u uspostavi ekonomskih i političkih odnosa, često s dojučerašnjim gospodarima, 

tlačiteljima i neprijateljima. U najmanju ruku novi odnosi će biti utemeljeni na zdravijim psihološkim 

osnovama, makar nominalne jednakosti pregovaračkih pozicija između pravno suverenih naroda. Ovo ne 

znači da multinacionalne države kao što su Sovjetski savez i Jugoslavija više neće postojata. Međutim, 

koristi jedinstva će morati biti vidljivo valjane za strane u projektu. Takve unije više neće biti rezultatom 

sile, diktata, potpunog debalansa snaga, i nijekanja slobodnog izbora. Ukratko, racionalnost, pravna 

jednakost, i pristanak će postati dominantne sile u ponovnom povlačenju međunarodnih i unutrašnjih 

granica u sljedećem stoljeću. Neke države su već odavno osjetile ove realnosti i prilagođavaju im se. Ali, 

koliko će država u svijetu uspjeti zadržati lojalnost svojih manjina? Odgovor može biti neizvjestan, 

međutim samo postavljanje ovog pitanja predstavlja snažan instrument za poboljšanje vlasti u svijetu jer 

ono pretpostavlja da manjine imaju pravo da očekuju od države privrženost demokratskim principima, 

kvalitet i efikasnost vlasti, te poštivanje ljudskih prava. Nacionalne vlade moraju obratiti pažnju da države 

moraju udovoljiti ovim očekivanjima ako žele ostati netaknute u životu. Globalne implikacije Šta će 

umnožavanje broja država i posvemašnje prepravljanje mnogih političkih granica u svijetu značiti u 

praktičnom smislu? Prvo, neće svi narodi u svijetu tražiti punu nezavisnost. Novi i fleksibilni politički i 

administrativni aranžmani koji uključuju različite oblike političke i kulturne autonomije, nove unije sada 

podijeljenih naroda, i predaja vlasti od centra (lokalnim vlastima) mogu zadovoljiti potrebe mnogih. Što 

prije vlade shvate da izazov manjina ne može biti zaobiđen već samo zadovoljen, to će biti bolje za sve 

zainteresirane. Dok će prijelaz u novi međunarodni poredak biti uistinu pun nereda, on sa sobom može 

donijeti manje drastično preuređivanje sadašnje stvarnosti od onoga što mi zamišljamo. U svijetu 

preplavljenom novim državama, značenje nacionalnog suvereniteta će neizbježno biti snažno 

razvodnjeno - proces koji traje već duže vrijeme. Kako se broj država udvostručuje ili čak utrostručuje, 

nacionalni suverenitet može značiti malo više nego priznavanje etničke i nacionalne posebnosti. U 

kontekstu širih globalnih trendova, male države mogu osjetiti potrebu da se okupe i udruže svoje resurse 

da bi bolje prošle na međunarodnoj tržnici ekonomije i moći. Nacionalna samoovisnost - ako je ikad 

imala vrijednost - će postati sve isprazniji koncept. Nacionalni plebisciti možda postanu češće obilježje 

međunarodnog pejzaža u sljedećem stoljeću od izbora. Mali suvereni elementi će možda regularno 

pregovarati o svojim ekonomskim uslugama i privilegijama sa ostalim državama u sve fluidnijem 

ekonomskom poretku. Neke male države će možda čak ponuditi “ekskluzivne ugovore” većim državama, 

kao naprimjer za sirovine - posebno energiju - u zamjenu za sigurnosne garancije i pomoć. Svijet 

izraženije dobrovoljnih aranžmana između velikih država i njihovih ovisnica se može pojaviti. Od

posebnog značaja će biti problem preostalih manjina u novim etnički utemeljenim državama. Nesretan 

odgovor je da će se proces daljnje homogenizacije etničkih grupa vrlo vjerovatno pojaviti u većini 

situacija. U najgorem slučaju, ovo će uzeti oblik etničkog čišćenja u balkanskom stilu. Mnogo vjerovatnije 

ovo će uključivati dobrovoljno preseljavanje stanovništva širokih razmjera. Balkanski iskrpani pokrivač 

koga vidimo danas je u stvarnosti mnogo homogeniji i koncentriraniji nego prije sto pedeset godina; 

mnogi članovi različitih etničkih grupa su se odavno grupirali zarad veće sigurnosti i udobnosti. Milioni 

Rusa su se pokrenuli iz nekadašnjih sovjetskih centralnoazijskih republika jer više ne osjećaju udobnost 

življenja tamo gdje nisu dobrodošli. Građani Kvibeka koji ne govore francuski se polahko iseljavaju kako 

se provincija približava glasanju za nezavisnost. Ovo je stanje vrijedno žaljenja, ali neizbježno. Najbolje 

čemu se možemo nadati jeste da ova preseljavanja ostanu kvazidobrovoljna, nenasilna, i da će države 

eventualno shvatiti da postoji kulturna i ekonomska cijena koju moraju platiti kada ih njihove manjine 

napuštaju. Ali, realno ne možemo očekivati narode koji traže nezavisnost od tiranskih gospodara da 

izraze dobrodošlicu svojim dojučerašnjim tlačiteljima, u najmanju ruku ne u kratkom roku. Ipak, 

ponedjeljak-jutro stvarnosti će zahtijevati od svake novonezavisne države da brzo prihvati negativne 

posljedice stvaranja novih rasnih getoa. Samoodbrana za nove i manje države će također dobiti novo 

značenje u vremenu kad međunarodni poredak nameće strožije kazne za agresore. On bi trebao kreirati 

jake protustimulanse za sprječavanje ambicioznih sila da apsorbiraju manje države, te formirati 

međunarodne snage namijenjene za zaštitu novonezavisnih država. To je u najmanju ruku ideal. 

Stvarnost će, međutim, najvjerovatnije izgledati drugačije. Najveće sile svijeta su već umorne od 

regionalnih sukoba u udaljenim kutovima svijeta i ustvari je sve manje vjerovatno da će intervenirati što 

se broj država i njihovih sukoba povećava dok njihova strateška važnost opada. Mi u jedno vrijeme 

možemo izaći na kraj samo s određenim brojem Ruandi. Mlade države će možda tražiti odbrambene veze 

s većim državama, ili kreirati regionalne odbrambene saveze kao sigurnije instrumente samozaštite. 

Takve nove države mogu uživati luksuz da nastave same u kulturnom smislu, međutim, stvarnosti 

međunarodnog poretka zadiru dublje; nova regionalna grupiranja će biti jedini odgovor za opstanak. Novi 

početak Ovo nije vizija globalnog poretka Liliputanaca. Velike i snažne države će i dalje opstati; države 

čije sposobnosti da zadovolje svoje stanovništvo nisu još u cijelosti testirane, ili su naučile kako da to 

rade. Zapad uglavnom ispunjava uvjete u tom smislu, iako ne možemo isključiti neke elemente budućih 

zahtjeva za autonomijom ili senekolikoatizma u Zapadnoj Evropi, Kanadi, pa čak i u samim Sjedinjenim 

Državama. Vitalni državni sistemi koji operiraju vidljivo dobro mogu pridobiti nove članove među novim, 

malim etničkim državama koje žele savez sa uspješnim poduhvatima. Ovo vrlo lahko može biti početak 

“svjetskog federalizma” izgrađenog na temeljima ostvarenog uspjeha u upravljanju. Velike, nove 

dobrovoljne federacije, možda ne uvijek i geografski povezane, služit će kao magneti koji će potkopavati 

neuspjelu autoritarnu multietničku državu, odvlačeći njene sastavne etničke dijelove, resurse i sve ostalo. 

Ustvari, moguće je da je u toku globalni proces samoodabiranja, koji ima za posljedicu da loše upravljanje 

garantira slabost i lomljivost države na međunarodnom nivou, sve do momenta kad će formirati nove 

federativne strukture ili saveze atraktivne za manje narode, koji se namjeravaju pridružiti uspješnijim i 

vitalnijim političkim porecima: “Traži se: mala, mlada, snažna, demokratska, etnički zasnovana država 

koja želi doživotno nekolikotnerstvo sa sličnom državom ili državama radi zajedničke koristi, i 

eventualnog ujedinjenja. Bez šovinista i policijske države, molimo.” Ovi pokusni pogledi na budućnost 

teško da mogu biti nazvani utopijskim. Mnogo nereda se podrazumijeva u kolapsu i podjeli država, o 

čemu ovdje ne možemo detaljnije govoriti. Pa ipak, ovi problemi zasigurno nisu gori od problema

sadašnjeg poretka u kome loša vladavina često ne biva pozvana na odgovornost, ili je čak nagrađena u 

kratkoročnom periodu kroz sposobnost države da mobilizira resurse za postizanje nepoželjnih ciljeva. 

Ovdje nam nije cilj da sudimo urođene nedostatke ili nepoželjnost ovog procesa, nego da predvidimo 

vjerovatni slijed događanja; ne šta bi se trebalo desiti, već šta će se vjerovatno desiti. Vrlo je vjerovatno 

da će veliki broj nacionalnih vlada učiniti korake ka zadovoljavanju aspiracija svojih manjina kroz oblike 

kulturne i političke autonomije ili federalne aranžmane, čineći tako uspješan prelaz u “viši” oblik 

multikulturalizma koji bi se trebao pokazati dugovječnijim. Bojim se, međutim, da će se tek mali broj 

država pokazati dovoljno dalekovidnim, fleksibilnim i prosvijetljenim da to učine u skoroj budućnosti. 

Neki komentatori ukazuju na sve izraženiju nebitnost same države u kontekstu njihova prijedloga 

utopijske budućnosti u kojoj granice više neće puno značiti u međunarodnim odnosima. Država je već 

napadnuta odozgo i odozdo, a regionalizam raste. Mi već imamo ekonomske zone, zone kontrole 

zračnog saobraćaja, ekološke zone, etničke zone, odbrambene zone, vjerske zone, kulturne zone - od 

kojih svaka može preuzeti dio autoriteta od države. U takvim uvjetima, državi će biti jednostavno 

sporedno da li neka etnička oblast operira nezavisno u administrativnom i samoupravnom smislu sve dok 

se vladavina prava poštuje. I dok je ovo mirno uzmicanje državnog suvereniteta već u toku u Evropi, u 

ostatku svijetu isti proces će zahtijevati manje prijatno prepravljanje granica po etničkim linijama. 

Državni autoriteti trebaju shvatiti da se moraju demokratizirati i svoje manjine lijepo tretirati, ili podnijeti 

posljedice. Iako su glavne sile, uključujući i Sjedinjene Države, ljubitelji “stabilnosti” u skoro ma kom 

obliku jer štite poželjni status quo, one imaju shvatiti da će svjetske granice neizbježno biti ponovo 

povučene, a kako bi mogle pronaći mjere za upravljanje procesom i kako bi umanjile njegove posljedice. 

U protivnom, možda smo na pragu novog stoljeća, podjednako bolnog i skupog, u krvi i novcu, kao što je 

bilo dvadeseto. S engleskog: Ahmet Alibašić

Povratak papinskoj politici i islamu - Yoakim Mubarak 

U poglavlju o papinstvu, a na razini muslimanske politike Svete stolice imamo jedno zanimljivo poglavlje 

od Leibnica, kojemu bi ovdje više odgovaralo da se zove gledanjem na islamsku religiju unutar općeg 

okvira razvitka ljudske religioznosti. Zacijelo je značajno vidjeti ovog filozofa kako na samom početku 

svoje Teodiceje postavlja Muhammeda ne samo u Mojsijevo rodoslovlje, već čak i u ono Isusovo. No, 

pošto ovo pojedinačno stajalište ni na koji način ovdje ne može biti ponovljeno, pogledajmo, onda, za 

časak kako je Leibnic motrio politiku Evrope u odnosu na muslimanski svijet i kakvo mjesto je u tome 

zauzimalo papinstvo. Motreći kako Njemačka biva poprištem na kojemu se raspravlja o dominaciji Evrope 

i kako, poput Grčke i kasnije Italije, Njemačka postaje jabukom raskola ponuđenom svim pretendentima, 

Leibnic primjećuje: " Da bi se spasila Evropa, da bi se spriječilo njeno vlastito pustošenje, potrebno je 

svrnuti pogled nekamo drugdje; neka Evropa svrne pogled svoj tamo gdje mirne duše postoji korist i 

trijumf u osvajanju slave Božije radi. Nije potrebno da Evropa bude toliko zaokupljena uvećavanjem 

svoga kraljevstva koliko treba proširiti Kristovo kraljevstvo. Da bi se uspjelo u tome, bilo bi potrebno da 

narodi iz evropske obitelji slijede onaj put koji im je naznačen. Tako, umjesto da se glože međusobno, 

Švedska i Poljska bi odsada trebale pomoći Carevini da potisne Turke. Car iz Moskve je pozvan da se 

okomi na Tatare; Danska i Engleska moraju se okrenuti prema Sjevernoj Americi; Španjolska prema 

Južnoj Americi; Holandija prema Indiji. Što se tiče Francuske, ona je pozvana snagom Božije providnosti 

da bude glavnokomandujući kršćanskih vojski na Levantu, da bude soldier of the Christ, veli Šekspir. Ona 

je pozvana da nam daruje Godefroy de Bouillon i osobito svetog Louisa. Njena zadaća je u tome da 

napadne Afriku koja stoji naspram nje, da ondje razori piratsko gnijezdo i da, čak, osvoji Egipat, 

najželjeniju zemlju na svijetu. Tako će se izvršiti zavjet iz Mudrosti: Ratujte samo sa vukovima i sa 

životinjama krvožednim! Njemačkoj će biti zajamčena sigurnost, a vremeniti poglavar kršćanstva, 

sjedinjen u istoj svrsi sa duhovnim poglavarom, moći će, u dobrom zajedništvu i bez potezanja mača, 

ozbiljiti naslov zaštitnika univerzalne Crkve. (. . .) Ove prinadležnosti, i nikoje druge, još uvijek su bile 

prinadležnosti razboritih papa koji nisu štedjeli ni truda ni novaca čim bi se ukazala prilika za ujedinjenje 

kršćanskih načela u jedan savez protiv zajedničkog neprijatelja. Rim uviđa da religijski ratovi ne čine 

drugo doli truju duhove i produbljuje ponore." Leibnicov plan tako shvaćen u pogledu trajnog upokorenja 

Njemačke, u korist Evrope i kršćanstva, bio je obznanjen 1670. godine. Podastrt Luju XIV, od samoga 

Kralja je bio primljen s prezirom. "Vrijeme križarskih ratova više nije u modi", bijaše kazao njegov 

ministar Pompon. Ali Francuska devetnaestog stoljeća slijediće unekoliko Leibnicov plan i nimalo ne 

začuđuje prilika u kojoj će Viktor Igo u istom smislu huškati francuske trupe. U svom govoru u 

Nekolikolamentu 20. maja 1879. godine čuje se njegovo kliktanje: "Naprijed, narode, naprijed, Bog vam 

nudi Afriku! To je jedan tropski plam, obilje sunca koje prevlađuje obilje mraka. Prisvojite tu zemlju, Bog 

vam je dariva! Zgrabite je, ne poradi topa, već poradi pluga; ne poradi sablje, već poradi proizvodnje; ne 

poradi osvajanja, već poradi bratimljenja!" Kardinal Lavižeri (Lavigerie) je morao biti, bez sumnje, 

najznamenitiji lik i najaktivniji politički pristalica iz Afrike u rasponu svete tolice i Francuske. U ponovnom 

čitanju ovoga poglavlja, koje bi zasluživalo više od jednog teorijskog razvijanja, dostatno je istaknuti 

sljedeće momente: Prvi zaređenici kardinalove kongregacije bijahu povjereni jezuitima, a inzistiraće se,

od strane utemeljitelja, na vrlini podlaganja skladno ignacijanskoj duhovnosti. Jednodobno će biti uočeno 

kako u jednoj katoličkoj perspektivi ta podložnost u konačnici podvrgava svaku volju Svetoj stolici, iznova 

sjedinjujući, na taj način, onaj osebujni četvrti zavjet jezuitskih redovnika, koji izražava podložnost svakog 

pojedinca Svetoj stolici. Ukoliko, naime, postoji neki sukob između crkvene pripadnosti i nacionalne 

privrženosti, unaprijed se zna na koji način će se dilema razriješiti. No, možda nije u dostatnoj mjeri 

rasvijetljen način na koji je kardinal Lavižeri sebe smjestio u muslimanskoj Africi kao Rimljanin i kao 

Francuz. U svojoj želji da smjesti misionare u tamošnjoj mjesnoj sredini, Lavižeri obavezuje svoje sinove 

da se posve primjere, što je stvar sasvim neobična za ono vrijeme, načinu i trenutačnom životu 

stanovnika Sjeverne Afrike. Još neobičnija stvar je obaveza koja je sub gravi naložena misionarima, to jest 

da međusobno govore tamošnjim jezikom, dakle u Alžiru kabilski ili arapski. Također je precizno 

naloženo, pod znakom jednako ozbiljnog naloga, da se nikada ne smiju koristiti prevodiocima u svojim 

susretima sa plemenima. Ta uputstva iz vremena kolonijalizma u punome jeku su tim osebujnija ukoliko 

je krajnji cilj značajniji i neupitniji: nije riječ o tome da se od Alžiraca načine Francuzi, već se radi o tome 

da oni postanu kršćani. Čak je precizirano da kao kršćani u nastajanju oni moraju biti zaštićeni od 

evropeiziranja. Ta stvar se posebno ističe u vezi sa domaćim katekumenima: "Oni moraju pokazati svojoj 

braći kako postaju kršćanima, jer to je preobrazba zablude u istinu, ali niko od njih ne prestaje biti 

Arapom, a još manje postaje biti Francuzom.” Nadbiskup, također, otvoreno priznaje svoj neuspjeh u 

slučaju arapskih kršćanskih sela kojima se obratio. Ondje gdje se, zacijelo, nije bilo zadovoljno 

kristjanizacijom, ondje se evropeiziralo: "Bijasmo izvukli sve drugo iz naših sirotana, gledano sa stajališta 

širenja naših ideja u toj zemlji, osim što smo ih ostavili da potpuno ostanu u biti Arapi. . . Načinjen je 

pokus; nažalost, iskustvo je loše. Ne treba ga ponavljati.” Trebalo bi pogledati do koje mjere je moglo 

ovisiti nastojanje da se kristjanizira, a da se ne dearabizira, o sirijskom iskustvu monsinjora Lavižeria 

prigodom pokolja iz 1860. godine. U svakom slučaju znamo da je njegova kongregacija morala preuzeti 

zadaću formiranja melkitskog svećenstva. No, možda se politika prelata smjestila u širi kontekst. Prema 

njegovu mišljenju, zapravo, odsada su barbari ostali biti činjenica Evrope, podjednako ili još i više negoli 

djelo Afrike, ukoliko je istina da se moderno društvo sastoji od "civiliziranih barbara”. Biće potrebno, 

dakle, u Africi kao i u Evropi najprije provesti, ne proces civiliziranja, već ponajprije i suštinski proces 

evangeliziranja. Posljednji, ali ne i manje važan obzir koji još uvijek zaslužuje da bude podvučen, jest 

krajnja svrha poduhvata koji se ne može nadavati jasnijim: ova misija nije nikako u službi kolonizacije, već 

naprotiv. Jamačno, ovaj usud će isteći, bez premca, iz jedne evangeličke nacije i, doista, iz izvjesne 

integracije sa tom nacijom. Ali evangelizirani narod ne smije biti samo zaštićen, već mora biti i razvijen 

kao takav. U tom pogledu i uza sve te dvosmislenosti koje se osobito zadržavaju u frazeologiji tog 

vremena, prvi diocezanski pastirski poziv monsinjora Lavižeria kao nadbiskupa Alžira datiran petog maja 

1867. godine, zasluživao bi da bude razmatran kao pokazatelj alžirske neovisnosti i kao pokazatelj 

uzajamne ovisnosti sa Francuskom: "Načinite od alžirske zemlje kolijevku jedne velike nacije, plemenite, 

kršćanske, jednu drugu Francusku, jednom riječju, našeg brata i sestru, i blaženika koji kroči putevima 

pravičnosti i čestitosti uz bok majke-domovine; širite oko nas, sa takvim početnim žarom koji je dar naše 

rase i naše vjere, svijetle istine jedne civilizacije kojoj je Evanđelje izvorište i zakon; nosite ih s onu stranu 

pustinje sa flotama zemaljskim koje će taj zakon nositi i vas dovesti, jednoga dana, do središta tog 

izuzetnog kontinenta koji još uvijek roni u barbarizmu; povežite na taj način Sjevernu Afriku sa 

Središnjom Afrikom životom kršćanskih naroda. . . tako je to u nakani Božijoj, u nadanjima domovine, u 

ufanjima Crkve, vaše providonosne sudbine." Ukoliko jasno postoji u jednom takvom govoru nečega što

čini da ustrepte moderne pristalice alžirskog Alžira, onda se već zna da program Saint-Simoniens iz 

vremena koje je u pitanju, prema mišljenju Ismayla Urbana, mješanca koji je prešao na islam i koji je, 

očigledno, neprijateljski raspoložen prema katoličkom apostolatu, "od Alžira nije načinio koloniju u 

strogom smislu riječi, već arapsko kraljevstvo." Ali se uočava u čemu je protuslovan misionarski program 

Lavežerijev unutar samog priznanja arapske naravi te zemlje. Prema nadbiskupovu mišljenju potrebno je 

uspostaviti vezu između njega i kršćanskih naroda snagom širenja evanđeoske poruke. Toj vezi, jamačno, 

ne nedostaje politički karakter, a to, nužno, povlači i civilizacijske posljedice, ali nema ni govora o 

"razdomaćivanju" naroda o kojemu je riječ. "Misionarski" program koji nudi udio Lavižerijevoj politici 

nimalo ne izgleda da je usvojio manje "čestitosti" od programa Saint-Simoniensa. Ta politika će biti 

gotovo realistična u mjeri u kojoj ovi, zapravo, žele odsjeći domaću populaciju od Europljana, kako bi je 

doveli u suodnos jedino sa "arapskim uredima". Uspoređen, u svakom slučaju, sa onim što smo vidjeli od 

revolucionarne idealnosti Volneya, misionarski program biskupa Lavižerija, zacijelo, više poštuje duh 

naroda i njihov vlastiti nastanak. Nije ovdje, pak, riječ o prevođenju jednog naroda na Evanđelje, niti o 

denaturalizaciji, nego je ovdje riječ o čistoj i jednostavnoj derasizaciji istočnih naroda i, čineći im sasvim 

stranim njihove ranije tradicije, riječ je o prilagođavanju poretku razuma i tehnike otkrivene snagom 

evropske revolucije. S francuskog: Rešid Hafizović

Politička uloga islama u međunarodnim odnosima - Bahador Aminijan 

Islam i islamski pokreti su danas, više nego ikada, a naročito u odnosu na nekoliko proteklih stoljeća, 

prisutni na međunarodnoj sceni. Ovo prisustvo iskristalizirano je u različitim oblicima – antikolonijalnim 

pokretima, suprotstavljanju zapadnjačkim režimima, suprotstavljanju određenim aspektima prednosti 

Zapada i njegove kulture u islamskom svijetu, učešću u političkoj sili, organiziranju islamske vlasti itd. 

Vrhunac ovog trenda može se zapaziti u 80-tim i 90-tim godinama. Ovakva aktivna i svakako pažnje 

vrijedna prisutnost, iako je najuočljivija u političkom obliku, ima i snažne kulturne odlike. Možemo reći da 

se prisutnost islama zapravo manifestira u obliku borbenih pokreta i pokreta oživljavanja islama. Prvi, sa 

ratobornom i neprijateljskom tendencijom i orijentiranošću ka vojnom i političkom polju, postoje i 

djeluju većinom u Afganistanu, Libanu, Palestini, Alžiru itd., dok drugi imaju više kulturni aspekt i 

usmjereni su ka oživljavanju temeljnih islamskih vrijednosti koje su zaboravljene tokom vremena. Ovi 

pokreti za oživljavanje, nakon perioda relativno duge pasivnosti, a kao odgovor na svestrane napade, su 

mnogo prisutniji nego u prethodnim decenijama i nastoje u vihoru pritisaka modernizma i zapadnjačke 

civilizacije dati novu definiciju identiteta islamskog društva. Ovakvo dešavanje može se primijetiti u 

cijelom islamskom svijetu, npr. u Turskoj, Maleziji, BiH, Iranu itd. Izvor napada na islamski svijet 

uglavnom leži u Zapadu i širenju kulture modernizma, a odgovori islamskog društva na te talase mogu se 

podijeliti na nekoliko faza: Prva je uglavnom istovremena sa prvim susretima muslimana sa novom 

zapadnom civilizacijom (17. i 18. stoljeće). U ovom slučaju odgovor je bio jedna vrsta totalne 

konfrontacije i suprotstavljanja no, nakon poraza muslimana, prerastao je u negativnu rezistenciju i 

sankcioniranje svakog oblika manifestacija što ih je sa sobom donosila kultura s druge strane svijeta. Od 

18. stoljeća muslimani, koji su izašli iz dugog perioda svog zlatnog doba, te prolazili kroz fazu 

dezintegracije i dekadencije, su se našli pod vrlo snažnim pritiscima i tokovima sa Zapada. Ti tokovi imali 

su, pak, oslonac u moćnim instrumentima proisteklim iz tehnoloških promjena i napredaka u 17. i 18. 

stoljeću. Dakle, za odbranu od svega toga muslimani nisu pronašli dovoljno snage i zapadnjaci su uspjeli 

preuzeti vlast širom islamskog svijeta. Ova vlast u nekim zemljama, poput Egipta, Sirije, Libana i Iraka, 

bila je sasvim izravna i direktna. One su se na početku 20. stoljeća nalazile zvanično pod zapadnom 

vlašću, a u nekim drugim državama, kao što je Iran, kultura i manifestacije Zapada bile su jedine koje su 

uspjele napredovati, i to poprilično brzo. Ovaj prodor je nesumnjivo uzdrmao identitet ovih društava. 

Rezistencija i opiranje muslimana, mada u ovoj prvoj fazi nije imalo osobitog uspjeha, dalo je koristi 

barem utoliko što se islamska društva nisu sasvim predala i poklekla pred ovim totalnim i svestranim 

napadima – neka od tradicionalnih polja su ostala netaknuta i u narednim fazama predstavljat će glavne 

centre suprotstavljanja (npr. džamije, derviške tekije, islamske škole, odnosno medrese i sl.). U drugoj 

fazi muslimani su počeli razmišljati kako će pronaći izlaz i prevazići vlastite slabe tačke. Počeli su sa 

učenjem novih lekcija i preuzimanjem iskustava od same europske civilizacije i tehnologije. Izlaz je viđen 

u reformi administracije, ekonomije, edukacije, te sociologije u okvirima islamskih vrijednosti i civilizacije, 

ali taj je proces vremenom stigao do vesternizacije i odbacivanja domicilnih sadržaja i vrijednosti. 

Početkom vladavine Ataturka u Turskoj i šaha Reze u Iranu naročito je došao do izraza. To su dvije ličnosti 

koje su mnogo uložile u negiranje religijskih vrijednosti i imitiranje Zapada. Pod općim utjecajem ovakve

vesternizacije našla se, dakle, većina islamskih društava. Slijedi treća faza, u kojoj je među muslimanima 

osnažena svijest da jedini put spasa od zapadnjačke civilizacije predstavlja povratak temeljnim 

vrijednostima islama, vrijednostima koje su tokom dužeg niza stoljeća činile muslimane pionirima cijelog 

svijeta, ali su danas zaboravljene. Ovakav tok svijesti je u decenijama nakon Prvog svjetskog rata prošao 

kroz period historije pune padova i uspona, a od 80-tih, nakon pobjede islamske revolucije u Iranu i 

jačanja islamskih pokreta u Afganistanu, Palestini, Libanu ili općenito, na Srednjem istoku, te na istoku 

Azije i Evrope, postao veoma značajan i bitno osnažen. Uzrokovao je da islam u oblasti unutrašnjih 

društvenih i političkih pitanja islamskih zemalja, ali i na međunarodnoj sceni preuzme važnu ulogu. 

Hidžab – islamsko odijevanje žene, oživljavanje džamija, posebni islamski programi, poput islamskih 

praznika, programa za mjesec ramazan, džuma-namaza, potom uspjeh islamističkih stranaka u Alžiru i 

Turskoj, širenje borbenih pokreta u Tadžikistanu, Čečeniji, Libanu, Palestini itd. – sve su to aspekti 

oživljavanja islamskih spoljnih manifestacija i običaja, te pokazatelj novih nastojanja muslimana za 

definiranje i izgradnju vlastitog identiteta i odvajanje od drugih. Različita gledišta o ulozi islama u 

međunarodnim odnosima O ulozi islama i muslimana na međunarodnoj sceni postoje različita gledišta i 

stavovi, koje ćemo pokušati barem ukratko predstaviti: Krenut ćemo od Fukuyame, koji se nalazi pod vrlo 

snažnim dojmovima filozofije Hegela i teoretičar je teorije kraja historije (endism) u međunarodnim 

odnosima. On vjeruje da su nestankom komunizma dva osnovna rivala liberaldemokracije – komunizam i 

fašizam – doživjela svoj poraz, te da je čovječanstvo došlo do krajnje tačke usavršavanja svoje ideologije i 

da je nastupio krajnji i najželjeniji oblik ljudske vlasti. Ovim procesom i procesom ujednačavanja i 

globalizacije kulture eliminira se i posljednji ozbiljni protivnik za očuvanje zapadnih vrijednosti i principa – 

zapadna kultura sigurno korača s kraja na kraj svijeta i preuzima vladavinu. Fukuyama pokazuje da je 

najvažniji pokretač čovječanstva u toku historije bila želja za priznajem, poštivanjem prava i položajem 

individue među drugima, a kultura liberaldemokracije je ta koja na najbolji način može razumjeti i 

odgovoriti na takve potrebe i želje. Zadovoljavanjem ovog instinkta, koji je značio pokretača povijesti 

čovječanstva, čovjek bi dostigao vrhunac usavršavanja svog društva, te nikakvo drugo upotpunjavanje i 

oblikovanje ne bi bilo moguće. Na kraju, historijske razlike se završavaju ili drugim riječima – historija se 

završava. U ovom slučaju, nikakav ozbiljan rival i sunekolikonik za liberaldemokraciju ne postoji niti će 

postojati. Naravno, u svojoj teoriji ukazuje i na ulogu religije i nacionalizma, ali kaže da iz njih mogu iznići 

samo neke ograničene, lokalne rezistenicje. Po njegovom mišljenju religija, pa ni islam nema neku 

osobitu snagu i ulogu na međunarodnom polju i moguće je da pruži otpor samo u pojedinim oblastima. 

Teorija Fukuyama, koju treba smatrati jednim od najosnovnijih i najpopularnijih zapadnih gledišta, 

zasnovana je na pobjedi nad komunizmom. Ona ima i brojne slabe tačke koje su bile izložene mnogim 

kritikama. Ukratko, možemo reći da daje brojne nepotpune i manjkave slike o čovjeku i historiji i 

ograničavanjem čovjeka na biće koje je pod utjecajem samo jednog instinkta, sve dimenzije njegova 

postojanja stavlja pod tu prizmu i određenom vrstom kratkovidnosti stiže do prijekog suda koji ne može 

pronaći bolji sistem od sistema liberaldemokracije, čime bi i historija stigla do svog kraja. Ovakav sud i 

stav izrečen 1990. godine, samo nekoliko godina potom, sa promjenama na istoku Evrope, pa i u BiH, 

pokazao je svoje greške. Ovo gledište osim brojnih kontradiktornosti i slabosti, koje su izašle izvan svih 

granica jedne naučne teorije, ne može se uskladiti sa stvarnošću niti objasniti događanja. Slijedi 

Huntington – u odgovoru na teoriju Fukuyama vjeruje da se historija nastavlja onakva kakva je i bila, 

samo se u narednim decenijama sukobljavanje u ljudskom društvu prenosi sa nivoa nacionalnih država 

na nivo civilizacija. Oblikovanje budućeg svijeta zasnivat će se na osnovu civilizacija. Civilizacijski identitet

imat će veliku važnost. Dva rivala koja će stupiti na scenu i biti glavni akteri u narednim decenijama bit će 

s jedne islamska, a s druge strane zapadna civilizacija. Znači, na međunarodnom polju islam će zauzimati 

značajno mjesto i ulogu. Huntington u sveobuhvatnim nastojanjima teži upozoriti na činjenicu da se za 

zapadnu civilizaciju i Ameriku povećava opasnost od islama, kao odgovarajućeg nasljednika komunizma. 

No, naravno i ova, možda najglasnija savremena teorija, sadrži brojne slabe naučne tačke koje 

neminovno bivaju predmet rasprava i diskusija. Njeno je nastojanje da se izborom samo nekoliko pitanja, 

a previđenjem drugih realnosti, i uz to još i pogrešnim tumačenjem tih nekoliko činjenica i njihovim 

generaliziranjem sagradi opća teorija, važeća za cijelo međunarodno društvo. Kao primjer za sukob 

islamske civilizacije sa Zapadom navodi rat u Perzijskom zaljevu, a Saddama Hosejna prikazuje kao 

predstavnika cijelog islamkog svijeta, dok on ni u kom slučaju nije predstavljao islamsku civilizaciju, nego 

je napao susjednu državu i za to dobio osudu svih islamskih zemalja. I drugi primjeri Huntingtonove 

teorije su slični. Takve slabosti potpuno uništavanju njenu naučnu vrijednost i srozavaju je na nivo obične 

političko-propagandne galame. Huntingtonov posao umjesto da je naučni, je zapravo politički i 

predstavlja određene ciljeve u definiranju novog neprijatelja za zapadnu civilizaciju i Ameriku. 

Metodološka pogreška njegove teorije je ponuđena definicija civilizacije. To svakako nije nikakva 

određena definicija, nego je u obzir uzeto samo jedno značenje. Npr., na nekom mjestu civilizaciju je 

uzeo u značenju religije (islamska civilizacija), nacije (slavenska civilizacija), na nekom u značenju jezika 

(civilizacija Latinske Amerike), negdje u značenju geografije (civilizacija Afrike), a negdje, pak, u značenju 

jedne države (civilizacija Japana). Sljedeći problem, odnosno greška ove teorije je ta što je uloga 

civilizacije više izložena unutar nje same, tako da je izvan vlastite oblasti vrlo mala. Od onih koji su 

kritizirali Huntingtonovu teoriju može se navesti nekoliko ličnosti: Brzezinski vjeruje da je Huntington 

previdio svjetske geopolitičke realnosti, dok one zapravo grade obličje svijeta. Brzezinski smatra da 

osnovni problem Zapada nije islam već zapadni sekularizam. Seyyid Hosejn Nasr vjeruje da je 

Huntingtonov stav veoma opasan pošto civilizacija vodi u pravcu neizbježnog sukoba i ispoljava političku 

orijentaciju ka sukobu islamske i Konfesiusove civilizacije, a uz to posjeduje druge brojne greške. Nasr 

sukob civilizacija ne smatra osnovnim problemom ljudskog društva. Po njemu je to sučeljavanje i 

sukobljavanje vjernika i nevjernika. Alvin Taffler također navodi neispravnost spomenute teorije. Edward 

Said kaže da nijedna od Huntingtonovih civilizacija, kao što su zapadni i islamski svijet, nije jedna cjelovita 

cjelina. Fuad Ajani kaže da je osnovna Huntingtonova slaba tačka previđanje uloge nacionalne države i 

njegova percepcija islamskog svijeta na osnovu slogana Saddama Hosejna, koji ni u kom slučaju nema 

ulogu prezentatora cijelog islamskog svijeta. Postoje još mnogi stavovi izrečeni o ovom slučaju, ali za 

navođenje svih u ovom tekstu nemamo dovojno vremena. Ipak valja ukazati bar na još neke: npr. Taffler 

sa akcentom na tehnologiji i njenim promjenama vjeruje da je ljudska historija bila svjedok tri velika vala: 

poljoprivrednog, industrijskog i postindustrijskog, od kojih je svaki ostavio određene utjecaje. Bernard 

Lewis pokazuje da je islam najutjecajniji kreator općeg mišljenja u muslimanskim zemljama i ako želimo 

znati ili shvatiti nešto od onog što trenutno postoji u islamskom svijetu treba da obratimo pažnju na dvije 

stvari – činjenicu da je islam svjetska religija, koja je jedan od bitnih faktora u životu svih muslimana i 

drugu, centralizaciju ili koncentraciju oko islama kao religije. Hamid Algar se također može ubrojati među 

one koji vjeruju u proces oživljavanja islama među muslimanima. Islam u međunarodnim odnosima 

Realnost današnjeg svijeta pokazuje da je islam preuzeo važnu ulogu u međunarodnim odnosima. Da 

bismo mogli objasniti ovu ulogu krenut ćemo od toga kako ju je islam uopće stekao. Najvažniji faktori koji 

su uzrokovali jačanje važnosti islama su sljedeći: 1. Povratak ljudi religiji – za to postoje brojni dokazi –

prije svega, pad komunizma i onih ideologija koje su određeno vrijeme bile na mjestu vjerovanja i religije, 

potom razočarenje ljudi zbog nedostatka industrijskog društva i umora od procesa mašinizacije života. 

Ovi faktori su bili uzrok da religija preuzme važnu ulogu u ostvarenju ideala, definiranju identiteta i 

legitimnosti. Potrebno je, međutim, istaći da osim ovog trenda povratka religiji, postoji i drugi poprilično 

moćan proces, a to je jačanje sekularizma i ateizma. Širenje ove dvije suprotne tendencije dobija zamaha 

u različitim društvima, te tako neki smatraju da je njihov sukob upravo osnovno pitanje ljudske zajednice. 

Pokazatelji tendencije povratka religiji postaju uočljivi od kraja 70-tih u različitim društvima i nisu 

ograničeni samo za muslimanske zajednice. Upravo ona je učinila da su Jim Carter i Ronald Regan u 

predsjedničkim izborima za svoju propagandu koristili slogane religije i njene institucije. U Izraelu su isto 

tako važnu i jaku poziciju na sociološko-političkoj sceni, nakon vremena izolacije, stekle religijske 

cionističke grupe, ili ortodoksija u Istočnoj Evropi, katolici u Latinskoj Americi i Filipinima, te Hindusi i Siki 

u Indiji. Yelstin u Rusiji i Shuardnandze u Gurdžistanu (kao komunističke vođe), bili su prisiljeni da odu u 

crkvu, obave krštenje i svoja imena upišu među sljedbenike crkve. Iako u različitoj mjeri, ipak su svi za 

ostvarenje svojih ciljeva i mobilizaciju vlastitih snaga uprli poglede upravo u religiju. Tendencija ka 

duhovnosti postaje čak uzrok napretka istočnih misli, poput budizma, hinduizma i sličnih škola na 

Zapadu. Ispoljavanje ove tendencije i težnje za približavanjem religije mnogo je raširenije u islamskim 

društvima. Možemo ga npr. uočiti u Turskoj, Alžiru, Arabiji, Iranu, Afganistanu, Tadžikistanu, Egiptu i sl. 

Proces je toliko osnažio da i mnogi nereligijski režimi bivaju prisiljeni da pokušaju pronaći utočište u 

islamskim obredima i načelima. Uzmimo ponovo za primjer režim Saddama Hosejna koji je u potpunosti 

nereligijske suštine, ali traži zaklon u islamu i ide dotle da na zastavi države ispisuje riječi – Allahu ekber – 

Allah je najveći! 2. Slom nereligijskih ideologija, a naročito nestanak komunizma - pad komunizma je taj 

koji je sa nekoliko aspekata potpomogao širenje islama: a) padom bivšeg SSSR-a, muslimani koji su živjeli 

u njemu i čiji broj dostiže 60 miliona, nakon 70 godina dobivaju šansu da shvate pravo značenje islama i 

da postupaju u skladu s njim, b) u kominističkim zemljama, npr. u Istočnoj Evropi muslimani su također 

stekli više praktične slobode, c) režimi u samom islamskom svijetu koji su imali socijalističku orijentaciju, 

poput Iraka, Sirije, Alžira i sl. nakon raspada SSSR-a daju muslimanima puno više slobode, d) pad 

komunizma znači uklanjanje jednog od najvećih neprijatelja islama u 20. stoljeću, a to će dati snažan 

podsticaj za veći interes mladih ljudi i njihovu okrenutost ka islamu, e) u prethodnim decenijama 

marksisti su uspijevali svojim svojstvima pridobiti veliki broj onih koji traže istinu i pravdu, ali sa padom 

komunizma oni se okreću islamu, a i sami komunisti se sukobljavaju sa umnim vakuumom koji popuniti 

mogu jedino religija i islam. 3. Pobjeda islamske revolucije u Iranu – prema riječima Freda Hollidaya, 

profesora Univerziteta u Londonu, je bila prva revolucija u savremenom dobu koja je svoje principe, oblik 

organizacije, predvodnike, te svoje ciljeve, i sa unutrašnje i sa vanjske strane, zasnovala na religiji. Njena 

pobjeda značajno je doprinijela jačanju i širenju talasa islamizma u toku posljednje dvije decenije – 

jačanje islamista u Libanu, Palestini, Egiptu, Afganistanu itd. smatra se također jednim od važnijih 

utjecaja ove revolucije. Svi ovi pokreti direktno ili indirektno uzeli su šablon iz Irana, koji ih je u pojedinim 

pitanjima potpomogao ili samo duhovno ili, pak, materijalno. 4. Svjetski vakuum i odgovor na krizu 

identiteta posredstvom islama – zapadna civilizacija, iako je mnogo toga materijalnog poklonila 

čovječanstvu, u davanju zadovoljavajućg odgovora na ljudsku žeđ u tražnju svog istinskog identiteta 

ostaje nemoćna. Ljudsko društvo na kraju 20. stoljeća, iako ima najnaprednija sredstva koja ga čine 

nadmoćnim nad prirodom, zapravo ne može pronaći i uspostaviti ispravnu vezu između sebe i te prirode. 

Najvažnija izgubljena stvar savremenog svijeta je duhovnost. Najbolji put za njen pronalazak i

zadovoljenje cijelog čovječanstva pokazuje religija, a naročito islam. Jedino tu se može pronaći novi 

identitet za čovjeka koji naprosto čezne za sopstvenom definicijom. Postojeći vakuum islam može 

popuniti. To upravo dokazuje činjenicu zašto su se intelektualci u islamskom, pa i neislamskom svijetu, 

okrenuli upravo prema tom islamskom identitetu. 5. Prisustvo islama na strateški važnim i kriznim 

područjima – postoji mnogo dokaza da je islam u strateški važnim i kriznim područjima savremenog 

svijeta, poput Kašmira, Libana, BiH, sjevera Afrike, Perzijskog zaljeva, Centralne Azije i sl., uspio ostvariti 

svoje aktivno i utjecajno prisustvo. Čak se i jedna Palestina, koja je bila centrar socijalističkih i 

nacionalističkih tokova u arapskom svijetu, u dotad nepostojećem obliku, sada okrenula prema islamu. 

Pokreti kao što su intifaza (palestinski preporod), hamas i islamski džihad predstavljaju pokrete pod 

apsolutnim utjecajem islama. Ovo prisustvo, nasuprot Huntingtonovom stavu, nije sukobljavanje islama 

sa Zapadom, ali je zasigurno uvećalo moć i ulogu islama na međunarodnoj sceni. U svim ovim područjima 

rezimiranje procesa i tokova, bez uzimanja islama u obzir bilo bi manjkavo i beskorisno. 6. Reakcija na 

tokove ujednačavanja i globalizacije (kulture) – širenje islama na međunarodnoj sceni može se smatrati 

jednom vrstom reakcije na proces globalizacije kulture, onako kako je spominje Fukuyama. Pokreti za 

oživljavanje islama vrsta su reakcije na osjećaj zajedničke opasnosti među muslimanima. No, ovaj pojam 

muslimani, nije ograničen samo na islamski svijet. Postojanje više od četiri miliona muslimana u Americi, 

jednog miliona u Velikoj Britaniji, oko dvanaest miliona u Zapadnoj Evropi, te brzo širenje islama u ovim 

državama prisililo je muslimane da definiraju vlastiti identitet. Dobar primjer za ovo su procesi 

harmonizacije i građenje sklada među muslimanima u svijetu, a posebno u zapadnom društvu, nasuprot 

rušdijevskim tokovima. 7. Nastojanje nekih zapadnih država u predstavljanju nekog novog neprijatelja 

umjesto komunizma – s obzirom na ulogu neprijatelja u unutrašnjosti jednog društva i na pozitivne 

utjecaje, koje strane prijetnje ostvaruju, Amerika i zapadne zemlje općenito, dugo vremena su 

upotrebljavale komunizam kao tog neprijatelja i prijetnju koja ih ugrožava. Nakon raspada SSSR-a i pada 

komunizma, pokušavaju pronaći novog protivnika koji bi imao takvu funkciju. Najpogodniji za to je 

fundamentalizam, naročito islamski. Za njegovo predstavljanje u ulozi glavnog neprijatelja odgovorni 

ljudi i mediji na Zapadu u nekoliko proteklih godina uložili su mnogo truda. Georg Bush, u svom izvještaju 

Kongresu 1991. godine, striktno kaže da ozbiljna prijetnja više nije atomska velesila, nego 

fundamentalizam, etnicizam i regionalne krize, te da im se Amerika, predvodnica Zapada, odlučno 

suprotstavlja. Will Claim, generalni direktor NATO-a, isto tako navodi da kao što je vrijeme komunizma 

uzimano za ozbiljnu prijetnju Zapadu, danas se takav stav prenosi na fundamentalizam. Zapravo, 

Huntingtonova teorija sukoba civilizacija u ovom procesu biva razumljiva i prihvatljiva. Dok Amerika brani 

i podržava pokret taliban u Afganistanu i održava najbolje veze sa Saudijskom Arabijom, dotle se svaki 

nezavisni pokret naziva fundamentalističkim. S obzirom na dokaze koje smo iznijeli, možemo zaključiti da 

je islam danas, doista, više nego ikad, spominjan na sceni međunarodnih veza i odnosa. Na toj sceni islam 

kao motivacija, motor pokretač i faktor sile, predstavlja i logičko objašnjenje za ponašanje mnogih 

zemalja, pokreta i procesa. Ispravno i tačno shvaćanje dijela međunarodnih odnosa, bez razumijevanja 

islama, nemoguće je. Islam treba biti predstavljen kao tok koji daje novi identitet velikom broju 

stanovnika Zemljine kugle. Taj identitet posjeduje sva potrebna svojstva koja će imati snažan utjecaj u 

međunarodnim tokovima. Naravno, treba ukazati i na sljedeće – islam nije jedinstvena cjelina, on u svom 

okviru sadrži različite grupe. Ni u drugom dijelu, odnosno u neislamskim državama, ne postoji jedinstvena 

percepcija i pozicija – čak i između same Amerike i Evrope uviđamo određene različitosti. Na osnovu 

toga, može se reći da bi Huntingtonova teorija koja objavljuje sukob islamske i zapadne civilizacije, u

jednom preciznijem istraživanju svakako, bila odbačena, pošto ni zapadna, a ni islamska civilizacija nisu 

potpune i jedinstvene cjeline. Možda bismo čak mogli reći da je danas islamska civilizacija, više od toga 

da se želi suprotstaviti Zapadu i neislamskim zemljama, zabavljena sama sobom i naporima za otkrivanja i 

prevazilaženje vlastitih slabih tačaka. U pojedinim područjima, kao što su BiH ili Palestina, bilo je sukoba 

između muslimana i drugih (koje Huntington uzima za dokaze svoje teorije), no u tim sukobima 

muslimani su bili branioci svog identiteta i jedinstva. Branili su svoj opstanak i ni u kom slučaju nisu bili 

agresori. Ovi dokazi isto tako pokazuju i neistinitost teorije o kraju historije i slabljenju uloge religije na 

međunarodnoj sceni, kao što to Fukuyama navodi. Muslimani unutar svog društva nastoje pronaći i 

definirati svoj izgubljeni identitet i povratiti se svojim temeljnim vrijednostima. Ovo nastojanje u nekim 

slučajevima ih je dovelo do sukobljavanja sa laičkim i sekularnim sistemom vlasti – ponekad je ono grubo, 

a ponekad, npr. u slučajevima poput Turske, pa čak i Alžira do prevrata 1991. godine, mirnodopsko i 

zakonsko. U društvima poput BiH, koje je dugo vremena prinudno bilo sukobljavano sa odvojenošću od 

islamskih vrijednosti, oživljavanje i povratak tim vrijednostima postalo je imperativ za mnoge 

intelektualce i mlade ljude. Taj povratak nesumnjivo znači težak put, put neizbježnih padova i uspona, 

koji je ugrožen jednim talasom modernizma od strane zapadne civilizacije i sekularizma, te sociološkoekonomskih 

kriza. Ovaj proces mora biti istoveremeno usklađen sa upoznavanjem različitih dimenzija 

islamske kulture i njenim prakticiranjem u novim oblicima, kao i sa odgovorima na sve postojeće napade 

usmjerene ka islamskom svijetu. S obzirom na to da svaki musliman svojom obavezom smatra življenje 

prema Božijem određenju, može se onda suprotstaviti zapadnom načinu života koji nerijetko slijedi 

vladavinu ega, te na taj način, sem postizanja Božijeg zadovoljstva, učiniti veliku uslugu čovječanstvu i 

sopstvenom duhu. S perzijskog: Belma Subašić

Ibn ‘‘Arabi – mislilac istoka i Zapada - Rešid Hafizović 

Abu Bakr Muhammad Ibn ‘‘Arabi al-Hatimi at-Tai je rođen 560/1165. u gradu Mursiji na jugu Španije. U 

islamskom svijetu je bio poznat kao Ibn ‘‘Arabi, aš-Šayh al-Akbar (Doctor maximus) i po pridjevku 

Muhyuddin ili oživotvoritelj vjere. Njegov svakidašnji život bio je u tolikoj mjeri naglašen duhovnim 

pregnućem: molitvom, zazivom, usredotočenjem, duhovnim posjetama prijašnjim rodoslovnicima 

sufijske gnoze i teognostičkim uvidima, tako da i dan-danas nije lahko opisati njegov životopis a da on 

jednodobno ne predstavlja neku vrstu duhovne biografije nekoliko excellence koja ima 

nekolikoadigmatičku vrijednost za sve potonje pustolove i tragače za tajanstvenim vrelima žive sufijske 

gnoze. To je, jednodobno, razlog zbog kojeg Ibn ‘‘Arabijevi biografi još uvijek zaokružuju njegovu 

duhovnu biografiju, čija punina ovisi o potpunom identificiranju njegova nesvakidašnje razuđenog, 

ezoterijskog, sufijskog književničkog opusa. Pošto ni dan-danas nije potpuno istražen njegov književni 

opus, to ni njegova duhovna biografija nije do kraja napisana. Kada taj čin bude do kraja izveden, to će 

značiti da je do krajnjih granica osvijetljen preširoki i preduboki duhovni obzor ezoterijske tradicije islama 

kao takve, jer tu tradiciju je, upravo, ovaj mistični filozof iz Andalusa snagom svog vlastitog duhovnog 

genija i bogatstvom svog književničkog opusa normirao i izveo do potpune sustavnosti, a sam se toj 

tradiciji nametnuo kao njen neprevazidljivi zasvodni kamen i krunski dovršetak. U Mursiji i Sevilji Ibn 

‘‘Arabi je stekao svoje formalno obrazovanje, a želja za susretom sa svakim duhovnim učiteljem za koga 

bi čuo tjerala ga je da nepretrgnuto krstari i prokrstari cijelu Andaluziju. Pored brojnih duhovnih učitelja s 

kojima se ondje sretao, treba istaknuti i dvije žene, Jasminu od Maršena i Fatimu iz Kordobe, koje su 

važile za istaknute duhovne učitelje onoga vremena. Osobito je znakovit njegov trostruki susret sa 

velikim filozofom islama Ibn Rušdom, od kojih se onaj treći zbio u snu i nakon Ibn Rušdove smrti. 

Simbolizam koji zrači iz tog susreta za kasniju sufijsku i filozofsku tradiciju će, po svojoj znakovitosti, biti 

mnogo više od pukog susreta i predstavljaće duhovno gombanje dva toka globalne duhovne tradicije 

islama: islamskog peripatetizma i islamskog misticizma, oličenih u osobama ova dva velika lika 

muslimanske duhovne povijesti. Treći susret je, ujedno, označio i definitivni ishod gornje duhovne borbe: 

zalazak islamske peripatetičke filozofije na islamskom Zapadu i novi početak i bezuvjetno uskrsavanje 

muslimanske neoplatoničke filozofske ili teozofske tradicije na islamskom Istoku, čiji najraskošniji 

duhovni mladarak će činiti suhrawardijanska philosophia svjetlosti - falsafa al-išraq, u čijoj dubini će 

besmrtno ostati da struje najbolji duhovni geni Ibn ‘‘Arabijeve mistične filozofije. Pošto je kao mladić 

jasno očitovao nezaustavljivu sklonost prema krajnje rafiniranom duhovnom životu kojim su živjeli 

najbolji sufijski likovi islama i tajnoviti baštinici sufijske gnoze jedino ozbiljive na putu sufijske inicijacije, 

to je bio samo razlog više da ga se kao mladića pripusti definitivnom stupanju na stazu posvemašnjeg 

duhovnog ozbiljenja, na koju stupaju samo najbolji duhovni vitezi i sljedbenici kraljevskog puta mudrosti i 

ljubavi (futuwwa, javanmardi). Čim je u gradu Almeriji, velikom duhovnom središtu i centru filozofske 

škole Ibn Masarre, formalno stupio na put sufizma, njegova duhovna pustolovina je postala tako snažna 

da su granice Andalusa postale pretijesne ovom nemirnom duhovnom sladokuscu i zaljubljeniku sufijske 

gnoze, pa je Ibn ‘‘Arabi počeo povremeno izlaziti i na tlo Sjeverne Afrike, osobito u Tunis, gdje se susreo 

sa djelom čuvenog portugalskog sufije Ibn Qasija Hal’‘ an-na’‘layn (Skidanje sandala), napisavši i svoj prvi

sufijski komentar na sadržaj rečenoga djela. Nakon godine 595/1198. njegova duhovna iskustva su 

postala tako intenzivna da je nerijetko doživljavao najviša teofanička zrijenja i ekskurzije. Ovdje osobito 

treba istaći njegovu viziju duhovne hijerarhije, na čijem čelu stoji duhovni pol (qutb), hijerarhije koja 

upravlja kozmosom, a ona nije drugo doli unutarnja fizionomija hijerokozmosa sačinjena od četiri awtada 

(stupovi) koji vladaju nad četiri strane svijeta, sedam abdala (zamjenici) čija se vlast stere nad sedam 

nebeskih sfera. Ova teofanička vizija se nije zaustavila samo na gore rečenim duhovnim elementima. 

Tom prigodom je Ibn ‘‘Arabi, naime, vidio i samo nebesko rodoslovlje i metapovijesna razdoblja svih 

božanskih objava koje su prethodile završnici qur’‘anske Objave, primivši na dar puninu svijesti o 

neporecivom transcendentnom jedinstvu svih tradicionalnih religijskih formi, svetopovijesnih razdoblja, 

svetojezičkih uosobljenja i svetogeografskih ušatorenja božanske objave kao takve. Jedna od posljednjih 

teofaničkih vizija koju je primio na tlu Andalusa bila je ona o božanskom Prijestolju na svjetlosnim 

stupovima, Prijestolju oko kojega je kružila ptica Anqa’‘ koja je Ibn ‘‘Arabiju prenijela duhovnu poruku o 

nužnosti njegova kretanja na hodočasnički put u Mekku, put koji neće značiti samo njegovo kretanje 

prema zemaljskoj Mekki, nego će to biti početak jednog novog duhovnog putovanja na najistočniji istok 

univerzalne svete geografije izvornog nebeskog monoteizma, put u središte nebeske Ka’‘be (Bayt alma’‘mur) 

koja predstavlja univerzalno duhovno središte i jedinstveni duhovni topos u koji se ulijevaju 

svetogeografski toposi svih zemaljskih i svih nebeskih gradova, ondje gdje započinju i dovršavaju 

rodoslovlja svih civilizacija, kultura i religija. Nakon hodočašća u Mekki Ibn ‘‘Arabi je nastavio obilaziti 

brojne druge gradove na Istoku islamskog imperija i sretati se sa najpoznatijim imenima u sferi znanosti i 

kulture onoga vremena. Godine 601/1204. uveden je u božanske tajne i na put najdublje duhovne 

inicijacije od strane tajanstvenog, metapovijesnog/hijeropovijesnog poslanika metajezičke božanske 

hijerognoze Al-Hidra, a vidljivi znak njegova definitivnog postajanja članom Hidrova sufijskog bratstva 

bilo je primanje Hidrova ogrtača (hirqa) u Mosulu od strane tamošnjeg šayha ‘‘Ali Ibn Gamija. U 

maloazijskom gradu Konji Ibn ‘‘Arabi je sreo svog slavnog učenika i kasnijeg najrevnosnijeg poklonika 

vlastite sufijske gnoze Sadruddina Konjevija, čovjeka koji je iza sebe dao svoje čuvene komentare na Ibn 

‘‘Arabijev sufijski opus. Godine 621/1223., nakon godina krstarenja po cijelom islamskom imperiju, 

najposlije se skrasio u Damasku i ondje ostao sve do smrti 638/1240. Pokopan je u Salihiji, sjeverno od 

Damaska, u podnožju brda Qasijun, gdje i dan-danas postoji njegov mauzolej sagrađen od strane sultana 

Selima II i služi kao jedan od mnogobrojnih sufijskih svetogeografskih toposa koje je mjesto hodočašća 

brojnih poklonika i poštovalaca Ibn ‘‘Arabijeva nauka. Pošto je Ibn ‘‘Arabi cijeli svoj životni vijek provodio 

na putovanjima po cijelom islamskom imperiju, njegova djela stoga, makar su istekla iz jednog istog 

duha, nemaju istovjetnu zemaljsku domovinu. Gotovo svako od njih je nastajalo u nekom drugom gradu, 

nekoj drugoj zemlji, u rasponu od zapadnih granica Andalusa do najistočnijih oboda islamskoga imperija, 

i u sasvim osebujnim okolnostima. Ni dan-danas nije utvrđen konačan broj njegovih djela. Njegov tumač 

aš-Ša’‘rani je tvrdio kako je identificirao oko četiri stotine njegovih djela, dočim drugi tumač, Perzijanac 

Gami’‘ kaže da ih je idendificirao oko pet stotina. ‘‘Affifi, suvremeni tumač Ibn ‘‘Arabija, misli da opseg 

njegovih djela prelazi cifru od dvije stotine djela, dočim je Brockelmann prepoznao stotinu i pedeset 

njegovih djela. Historičari njegove misli smatraju da je najveći dio Ibn ‘‘Arabijevih djela još uvijek 

nepoznat ili je definitivno izgubljen. Sam Ibn ‘‘Arabi je prije svoje smrti po vlastitom sjećanju u svoj 

Podsjetnik uspio ubilježiti punim naslovom 251 djelo. Treba kazati da opseg njegovih djela varira u 

rasponu djela koja broje desetke svezaka, do djela čiji sadržaj, u osnovi raskošan i bremenit, može stati 

na nekoliko stranica. Dobar dio njegovih djela je danas u rukopisu razbacan po raznim bibliotekama

širom islamskog svijeta i Evrope. Do danas su sačuvana sljedeća njegova djela: al-Futuhat al-Makkiyya, I- 

IV, Kairo, 1293. H.; Fusus al-Hikam, Kairo, 1309. H.; Targuman al-Ašwaq, Cambridge, 1911.; Inša’‘ ad- 

Dawa’‘ir; at-Tabaqat al-ilahiyya, ‘‘Uqlat al-mustawfiz (ova tri potonja djela je objavio H.S. Nyberg pod 

naslovom Kleinere Schriften des Ibn al-’‘Arabi, Leiden 1919; Mawaqi’‘ an-Nugum, Kairo, 1325. H. Tafsir 

al-Qur’‘an, Kairo, 1283. H.; Muhadarat al-Abrar, Kairo, 1282. H.; Risala fi kayfiya as-suluk ila Rabbi al- 

’‘Izza, Risala al-Halwa; Risala nisba al-hirqa; Risala ayyam aš-ša’‘n, Risala tag at-taragim; Risala šarh alfaz 

as-sufiyya (M.S. u India Office, Loth. Cat. 657). Potom slijede djela: Šarh asma’‘ al-husna; Mahiyya al-qalb; 

Miškat al-anwar; Al-Insan al-kamil (M.S. u India Office, Loth. Cath. 658); Šagara al-kawn, Kairo, 1343. H.; 

Al-Agwiba al-la’‘iqa ‘‘an al-as’‘ila al-faiqa, M.S., Loth, Cath. 659; Risala fi ma’‘na an-nafs wa ar-ruh, objavio 

ga je M.A. Palacios u Acts of the 14th Oriental Congress, Alžir, 1905.; Wuduh al-hadit: man ‘‘arafa 

nafsahu fa qad ‘‘arafa Rabbahu, djelce koje je objavljeno u J.R.A.S., oktobra 1901. godine; Diwan, Bulaq, 

1271. H.. Među najznačajnija Ibn ‘‘Arabijeva djela, svakako, ubrajaju se njegov opus magnum al-Futuhat 

al-Makkiyya (Makkanska osvajanja), objavljen u Kairu 1293. H. godine. Djelo je svojevrsna enciklopedija 

sufijskih učenja razdijeljenih u četiri velika sveska i sastavljena od 560 odjeljaka. Ono do danas 

predstavlja neprevaziđeni enciklopedijski kompendij ezoterijskih učenja o cjelovitoj muslimanskoj 

duhovnosti. Ondje Ibn ‘‘Arabi raspravlja o metafizičkim načelima općenito, potom oslovljava sve ključne 

traktate iz muslimanske teologije, pravne nauke islama, egzegeze i tradicionalne hermeneutike. Ibn 

‘‘Arabi je ovo djelo počeo pisati u Mekki 598/1201-1202., a dovršio ga 634/1237. godine u Damasku. Za 

mudrost koja miruje u koricama ovoga djela sam autor svjedoči da je izravno kapala sa krila Anđela 

otkrovenja. Ibn ‘‘Arabijevo djelo Fusus al-Hikam (Dragulji poslaničke mudrosti) je drugo značajno djelo iz 

sufijsko-filozofijskog opusa filozofa iz Andaluzije za koje povjesničari njegova mišljenja kažu da je prava 

Summa mistica ne samo u kontekstu njegova cjelovitog opusa već u sklopu cjelovite ezoterijske tradicije 

islama. Ovo njegovo djelo je napisano 627/1229. godine u Damasku. Sadržaj djela je razvrstan u dvadeset 

i sedam poglavlja ili logosa od kojih svaki izražava neki obzir ezoterijske ili sufijske gnoze. Za Titusa 

Burckhardta ono predstavlja Ibn ‘‘Arabijev duhovni testament, a za Abu ‘‘Ala al-’‘Afifija, jednog od 

najvećih suvremenih tumača Ibn ‘‘Arabija, to je najveće, najvrednije, sadržinski najdublje i po svome 

utjecaju na sufijska gibanja Ibn ‘‘Arabijeva vremena i kasnije najslavnije djelo. Sadržaj ovog raskošnog 

djela sufijske literature predstavlja neprevazidljivo duhovno svjedočanstvo o višestrukim rodoslovljima 

Riječi Božije: metapovijesnom, metakozmičkom i metajezičkom; svetopovijesnom, hijerokozmičkom i 

svetojezičkom; kozmopovijesnom, svetogeografskom, hagiografskom i eshatološkom rodoslovlju Riječi 

Božije kao takve. Pošto temeljne ideje Ibn ‘‘Arabijeva sufijskog i, općenito, filozofijskog opusa istječu iz 

vertikalnih ili teokozmičkih i horizontalnih, unutarpovijesnih ili antropoloških i kozmopovijesnih vrela, tad 

je jasno s kojih razloga u njegovu sufijskom štivu prebivaju tako višestruke književne vrste i tako 

raznovrsni duhovni tokovi koji su profilirali njegov prenabujali mistički genij. Ono što je njegovu 

književnom sadržaju priskrbilo osebujan i uvijek prepoznatljiv i samo njemu primjeren bitak jest 

bremeniti sufijski jezik kojeg je filozof iz Andalusa sam odmislio i utkao ga u arapsko jezičko svakodnevlje 

kao poseban obzir arapskoga jezika razumljiv samo najumnijima, kao arapski u arapskom jeziku. Ibn 

‘‘Arabijev simbolički jezik, naime, do te mjere je razuđen, takvom semantičkom dubinom prepotenciran i 

tako raskošno nadahnut da se gotovo dodiruje, graniči ili, čak, miješa sa metajezikom, sa hidrovskim 

obzirom Ademova rajskog jezičkog bitka. Riječ je o takvom literarnom ruhu u koje je zaodjenuto njegovo 

preduboko sufijsko iskustvo da se stiče dojam kako je Ibn ‘‘Arabijev jezik temeljito prodahnut i prošaran 

metajezičkim slikopisom i metafizičkim znacima teokozmičkog absconditum-a. Stoga u Ibn ‘‘Arabijevu

jeziku i njegovim krajnje svjetlosnim idejama i poučcima ništa nije onako kako se na prvi pogled čini da 

jest. Svaka spoljašnjost kod njega je čista unutarnjost, svaki fenomen je čisti noumen, svaki tafsir je 

ta’‘wil, svaki tašbih je tanzih i svaki tanzih je apsolutni ta’‘til. "Svijet je pričin; on nema zbiljsku 

egzistenciju. A to je ono što se misli snagom pojma ‘‘uobrazilje’‘ (hayal). Za tebe je upravo uobrazilja (to 

jest svijet) samostojna zbilja posve različita i neovisna o apsolutnoj Zbilji, dočim to ona nikako nije. . . Znaj 

da si i ti sam uobrazilja. I sve što opažaš i to što sebi govoriš: ‘‘ to nisam ja’‘, i to je također uobrazilja. 

Tako, cijeli opstojeći svijet je uobrazilja u uobrazilji." Središnja dimenzija Ibn ‘‘Arabijeva sufizma izražena 

je u njegovu učenju o transcendentnom jedinstvu Bitka (wahda al-wugud). Ovo učenje je mistički filozof 

iz Andalusa dosljedno razvijao u nepretrgnutom suodnosu sa idejom o krajnje simboličkom jeziku ili sa 

temeljnim poučkom kako je ljudski jezik kao bitak svijeta, osobito jezik u svojoj svetojezičkoj 

rasprsnutosti i razuđenju uvijek u biti samo metajezik ili jezik Ademove rajske mladosti. Tu vrstu logike 

Ibn ‘‘Arabi također primjenjuje i u obzorju svoga učenja o transcnendentnom jedinstvu Bitka, svjedočeći 

da samo božanski Bitak jest i da samo on jest istinska i apsolutna Zbilja, kako u svijetu svog teokozmičkog 

abscondituma i nedosezljivosti, jednako tako i u svim drugim silaznorazlijevajućim meta, hijero, makro i 

mikrokozmičkim bivstvodavnim očitovanjima. Ta Zbilja (al-haqiqa al-mutlaqa) je u svijetu Očitovanja 

zaodjenuta u egzistencijalnu odoru sastavljenu od devedeset i devet "lijepih Allahovih Imena", odoru 

koja tvori višestruke kozmičke svjetove samoozbiljujućeg božanskog Bitka (wugudullah). Iz kozmičke 

perspektive ili iz perspektive božanskih Imena i Atributa ili imeničkih i atribucijskih enuncijacija motrena, 

rečena Zbilja se nadaje višestruko ozbiljujućom, dočim iz teokozmičke perspektive ili iz perspektive 

samog kraljevstva Duha Božijeg motrena, božanska apsolutna Zbilja je jedna i jedincata (tawhid), i u njoj 

se na razini božanskog abscondituma cijelo mnoštvo imeničko-atribucijskih enuncijacija stapa u 

metafizičko jedinstvo i jednotnost snagom metafizičkog načela coincidentia oppositorum (ta’‘til) i 

eshatološkog načela apocatastaze (ta’‘wil). Ovo Ibn ‘‘Arabijevo učenje je sasvim pogrešno predstavljano 

od strane Nicholsona. M.A. Palaciosa i drugih kao neka vrsta filozofijskog panteizma, panenteizma i 

monizma. Naprotiv, kako svjedoči i Henry Corbin, njegovo učenje o transcendentnom jedinstvu Bitka 

najdosljedniji je primjer sufijskog teomonizma. "Zbilja, oslovljena Esencijom na razini jednotnosti (ad-dat 

al-ahadiyya), u svojoj istinskoj naravi nije drugo doli čisti i jednostavni Bitak (Wugud) u mjeri u kojoj jest 

Bitak. Ona nije uvjetovana ni preodređenjem niti neodređenjem, jer ona je u sebi odveć sveta 

(muqaddas) da bi se odredila bilo kakvim sopstvom ili bilo kojim imenom. Ona nema bilo kakvo 

određenje ili ograničenje; čak ni sjenka od mnoštva ne postoji u njoj." "(Pošto ništa ne postoji u zbiljskom 

smislu riječi osim samog Apsoluta, istinski gnostik ne opaža u formi Mnoštva bilo šta drugo doli Lice 

Božije, jer on zna da je On taj koji Se očituje u svim tim formama. Tako, (štogod da on štuje), on štuje 

samo Boga. To se može razumjeti i na sljedeći način: različite forme Mnoštva unutar onog Jednog ili su 

duhovne, to jest neosjetilne, poput anđela, ili su izvanjski vidljive i osjetilne poput nebesa i Zemlje i svih 

materijalnih stvari koje postoje u rasponu toga dvoga. Duhovne stvari su usporedive sa duhovnim 

odlikama u ljudskom tijelu, dočim su materijalne stvari podudarne sa njegovim tjelesnim dijelovima. 

Postojanje mnoštva u čovjeku ni na koji način ne priječi čovjeka da posjeduje jedinstvo. (Isto tako, 

postojanje Mnoštva u Bogu ne lišava Boga njegova suštinskog Jedinstva)." Ibn ‘‘Arabi je također zaslužan 

za temeljno formuliranje ideje o savršenom čovjeku (al-insan al-kamil), koja se smatra jednom od 

najplemenitijih ideja sufijske gnoze. On je baš toj ideji priskrbio njeno temeljno teorijsko naslovlje, pa ga 

se, uz ostalo, smatra autorom sufijskog traktata naslovljenog u smislu anthropologia spiritualis. Savršeni, 

potpuni ili idealni čovjek (Homo verus, Homo perfectus, Homo universalis ili Adam ruhiyy, Adam

nuraniyy, Adam kulliyy) za mističnog filozofa iz Andalusa predstavlja epistemološko-egzistencijalni, 

etičko-estetički i ortopraktično-eshatološki sukus božanskih Imena i Atributa, što i jest temeljni razlog 

zbog kojega ga Ibn ‘‘Arabi oslovljava božanskim mikrokozmosom (Adam ilahiyy, Pananthropos) koji u 

smislu Homo politicusa (Halifa fi-l-ard) ravna svim sferama silazno-razlijevajućeg božanskog Bitka i svim 

nebeskim i zemaljskim civilizacijama. Savršeni čovjek je uglačano ogledalo u kome se odražavaju svi 

svjetovi, od svijeta teokozmičkog do svijeta mineralnog, na analitičan i sintetičan način jednodobno, 

nudeći nadosobni/osobni odraz ahadiyyatskog/wahidiyyatskog Lica Božijeg koje jedino jest. I lice 

savršenog čovjeka je jednodobno, prema Ibn ‘‘Arabijevu učenju, nadosobno i osobno, jer u isti mah u 

sebi sukusira sve skrivene metafizičke realitete zamišljenog (wugud dihniyy) i milotvornom snagom 

raskrivajućeg božanskog bitka ozbiljene egzistencijale realizirajućeg, teofanijsko-epifanijskog, svjetlosnog 

/ osjenčenog božanskog Bitka (wugud mawgudiyy). Savršeni čovjek je iznutra ispunjen primordijalnom, 

preegzistentnom muhammedanskom zbiljom (al-haqiqa al-muhammadiyya), a izvana je ukrašen 

neizbrisivim sapijencijalnim i egzistencijalnim, metapovijesnim i metajezičkim svetopovijesnim i 

svetojezičkim, svetoetičkim i svetoestetičkim, eshatološkim i ortopraktičkim znakovljem žive 

muhammedanske svjetlosti (an-nur al-muhammadiyy). S druge strane, tako profiliran u svome umu, srcu 

i duši, savršeni čovjek je epistemološko-egzistencijalna okomica svjetova u kojoj su sukusirani svi darovi 

ahmadovsko-muhammedanske metapovijesne i metajezičke vertikale i svetopovijesne i svetojezičke 

horizontale, a napose je u toj okomici smirena sva punina tri temeljne duhovne vlasti Poslanika islama: 

nubuwwetska, welayetska i imametska, i to Poslanika islama kao prvolika od svakog stvorenja i kao 

posvemašnjeg eshatološkog utoka u kome će završiti svekoliki svjetovi Univerzalnog Očitovanja (almazhar 

al-kulliyy, al-huluq al-’‘azim). "Bog je Sebe učinio vidljivim samome Sebi u (pojedinačnoj) formi 

koja je priskrbljena snagom toposa (to jest ogledala) u kojemu se On opaža. Njemu štošta na taj način 

biva vidljivim, a što ne bi moglo biti vidljivo kad ne bi bilo onog pojedinačnog toposa i Njegova 

samoočitovanja u njemu. (Prije stvaranja Čovjeka) Bog je već bio uveo u postojanje cijeli univerzum sa 

egzistencijom poput maglovita i nejasna lika koji ima formu, ali ne i dušu u sebi. Univerzum bijaše poput 

neuglačana ogledala. . . . Takvo stanje je prirodno iziskivalo da ogledalo svijeta postane uglačanim. I bi 

stvoren Čovjek (Adam, to jest Čovjekova zbilja) kako bi predstavljao istinski sjaj ogledala i sami duh one 

forme." "Tako Bog stvori Čovjeka da bude Duh (ruh) svijeta i sve, veliko i malo, učini podložnim njemu s 

razloga Čovjekove savršene (unutarnje) forme. . . Tako je sve u svijetu pod Čovjekovim gospodstvom. Ali 

ta činjenica je znana samo onima koji su toga svjesni - tako svjestan čovjek je savršeni čovjek, a oni 

kojima to nije znano, takvi sliče animalnom Čovjeku." "Sva Imena koja su sadržana u božanskoj Formi, 

očitovana su u ontološkoj dimenziji Čovjeka. A ovaj potonji je tu dimenziju zadobio kroz onaj vid 

egzistencije koji pripada najvišoj razini cjelovite sveobuhvatnosti." "To znači da je Bog uzeo Istinskog 

Čovjeka (al-insan al-haqiqiyy) da u njemu razmotri sve božanske tajne (to jest nevidljive zbilje koje se 

ozbiljuju na ontološkoj razini sveobuhvatnog imena Allah) koje je položio u njega, potom je sastavio sve 

ono što je stvorio i sve ono što je bio položio u Adema, obujmljujući ga sa obije svoje ruke. U Svoju desnu 

ruku, koja jest Njegova snažnija ruka, stavio je Ademovu zbilju i zbilju njegovih potomaka, to jest stavio je 

sve Svoje aktivne Atribute i Svoja (aktivna) Imena koja pripadaju višnjem duhovnom svijetu, a u lijevu 

ruku, koja jest slabija ruka, On je položio forme svijeta, to jest Svoje pasivne Atribute i Svoja (pasivna) 

Imena koja strogo pripadaju fizičkome svijetu. (Razlika između desne i lijeve ruke, kao snažnije i slabije, 

nije suštinske naravi, jer) svaka od te dvije ruke Milostivoga je, zacijelo, desnica. (I, slijedno tome, ne 

postoji stvarna razlika između one dvije vrste Atributa), jer "primanje (qabiliyyah) u odnosu na moć

"primanja" savršeno je jednako "pozitivnom djelovanju (fa’‘iliyyah) i njegovu odnosu spram moći 

‘‘djelovanja’‘, tako da ono prvotno nije nikako nižerazrednije u odnosu na ono potonje." Jedno od 

značajnih idejnih uporišta Ibn ‘‘Arabijeva sufijskog opusa predstavlja i njegova ideja o božanskom 

stvaranju, što nije drugo doli raspitivanje o nekoj vrsti cosmologije perennis u njenom metakozmičkom i 

hijerokosmičkom obziru. Fenomen božanskog stvoriteljnog zahvaćanja, snagom vječne božanske 

Mudrosti i Volje, mistični filozof iz Andaluzije razmatra na način nepretrgnutog svjetlosnog izlijevanja 

vječnog božanskog Bitka na nebeske realitete, paslike ili pritajene arhetipove iz svijeta teokozmičkog ili 

zamišljenog bitka. Izražavajući se u duhu one sufijske metafore o "skrivenoj riznici", tad bi božansko 

stvoriteljno zahvaćanje predstavljalo neku vrstu izvođenja pritajenih paslika iz nerazaznatljive mrkline 

"skrivene riznice" u svijet uglačanog kozmičkog ogledala koje svoj sjaj prima od svjetlosti Lica Božijeg. Sve 

bivstvodavne silnice kod ovog stvoriteljnog prelijevanja sadržaja zamišljenoga bitka ili Bitka in potentia u 

obzorje ozbiljujućeg kozmičkog bitka ili Bitka in actus, sve, dakle, rečene silnice uglavnom struje i svoju 

egzistencijalnu orljavu smiruju u rasponu nadosobne, svjetlosne božanske Biti i njenih raznovrsnih i 

višestrukih imeničkih i atributivnih enuncijacija, koje u odnosu na čistu svjetlost metafizičke božanske Biti 

nisu drugo doli rasprsnute osjenčene nijanse duginih boja. Kao što dugine boje čine vidljivu, 

egzistencijalnu odoru u kojoj se skriva lice čiste svjetlosti sa neizbistrivom mrklinom svog metakozmičkog 

dna, jednako tako božanska Imena i Atributi, od kojih je sačinjena hijerarhija kozmičkih svjetova i 

civilizacija, u odnosu na vječnu božansku Bit predstavljaju raskošnu egzistencijalnu odoru u kojoj se skriva 

od očiju svijeta, u kojoj konačari i u njenoj skrovitosti se ušatoruje i brodi živo lice Duha Božijeg u svojoj 

sapijencijalno-egzistencijalnoj pustolovini silazno-razlijevajućom vertikalom vlastitoga Bitka. "Ontološko 

isijavanje (al-fayd al-wugudiyy) i Dah Milostivoga neprestance struje kroz egzistencijale svijeta kao što 

voda teče rijekom, nepretrgnuto se samoobnavljajući. Na sličan način određenja apsolutne Egzistencije u 

formi pritajenih paslika unutar vječnoga Znanja (to jest božanske Svijesti) nikada ne prestaju obnavljati se 

od jednog vremenskog trena do drugog. (A to se dešava na sljedeći način.) Čim prvo ontološko određenje 

postavi jednu pasliku na njeno mjesto, u sljedećem trenu naredno određenje tu pasliku prenosi na drugo 

mjesto. To nije drugo doli pojavljivanje paslike, koja pripada obzorju božanskoga Znanja, na drugom 

mjestu slijedeći svoje iščeznuće sa onog prvotnog mjesta, dočim sama ta paslika ostaje biti za svagda ista 

u božanskome Znanju i u svijetu Nevidljivoga." Način na koji Dah Milostivoga raspiruje svekolike 

kozmičke egzistencijale iz obzorja njihove pritajenosti (al-a’‘yan at-tabita) u svijetu zamišljenoga bitka, u 

smislu vječnih paslika, Ibn ‘‘Arabi uspoređuje sa fenomenom izlaženja glasova iz čovječijih usta, iz 

čovječijeg daha ili iz čovjekova duha, gdje prebivaju kao nerazaznatljivi pojedinačni egzistenti ili 

metajezičke paslike ljudskoga govora, a konkretnim ljudskim progovaranjem izlaze u svijet ozbiljenog 

jezičkog bitka prepoznatljivi u konkretnim glasovima ili na pergameni u zakovnim, posve konkretnim 

pismenima i ortografskim znacima. Nepretrgnuta veza između izgovorenih riječi i onih koje miruju u 

ljudskome duhu gotovo slikovito je prepoznatljiva, primjerice, u pisanom tekstu svete božanske objave, 

ispisane arapskim slikopisom tako kao da svakoj riječi i rečenici, koje se nadaju horizontalno 

prepolovljenim s razloga takovrsne naravi arapskoga pisma, tako da motritelj stalno stiče utisak kako 

nedostaje ili iščezava u nevidljivome gornji, metajezički, metakozmički i metapovijesni niz teksta objave. 

Prema tome, kako uči Ibn ‘‘Arabi, kao što je svijet, nastao kao rezultat pozitivnog utjecanja svjetlosnog 

izlijevanja na svijet pritajenih metakozmičkih paslika, teofanija, hijerofanija i epifanija božanske Biti, tako 

isto je i cjeloviti bitak ljudskoga jezika puka epifanija čovjekova duha profiliranog po uzoru na raskošnu 

narav vječnog božanskog Duha. "Kako su divne riječi Božije koje se tiču svijeta i njegova nepretrgnutog

obnavljanja sa svakim novim božanskim Dahom koji tvori ‘‘uvijek novo stvorenje’‘ unutar jedincate zbilje. 

(Ali to je shvatljivo samo nekolicini) kako On to veli ukazujući na određenu grupu ljudi – Ali ne, oni u 

ponovno stvaranje ne vjeruju. (L,15) Ljudi su (zbunjeni glede tog fenomena), jer oni ne poznaju 

(nepretrgnutost) obnavljanja stvari sa svakim novim božanskim Dahom." Ibn ‘‘Arabi je u razmatranje 

fenomena božanskoga stvaranja upregao različite mentalne obrasce preko kojih želi na što lakši i 

precizniji način posvijestiti taj složeni i nepretrgnuti proces ozbiljivanja/događanja sveznajuće božanske 

Mudrosti i svemoguće božanske Volje. U ovoj njegovoj sufijskoj teoriji o stvaranju bitno orkestriraju dva 

obrasca: prvi je onaj koji fenomen stvaranja predstavlja na sliku stabla čija moćna žilišta počivaju u 

kraljevstvu Duha Božijega, u Zemlji nepristupnoj (Na-koja-abad), u metafizičkim dubinama božanske Biti, 

a grane i mladarci se rasprostiru u višestrukim kozmičkim obzorjima; drugi obrazac je obrazac Pera 

(qalam) i Ploče pomno čuvane (al-lawh al-mahfuz) među kojima postoji nepretrgnuto svjetlosno zračenje 

na jednak način na koji postoji i nepretrgnuto egzistencijalno strujanje među svim dijelovima gore 

rečenoga stabla života. Ovdje treba jedino napomenuti da ova dva Ibn ‘‘Arabijeva kozmološka obrasca, 

zacijelo, nose dvije različite semantičke vrijednosti, i to tako što onaj prvotni obrazac očituje izrazito 

egzistencijalnu vrijednost stvoriteljnog procesa, dočim potonji obrazac odražava izrazito sapijencijalni, 

epistemološki, uglavnom umski smisao, sadržaj i vrijednost. Dok prvi obrazac u sebi sukusira 

suprotstavljenost ili uzajamnu okrenutost Načela i Očitovanja, Metakozmosa i Makrokozmosa, dotle je 

ovaj potonji obrazac sadržinski i simbolički složeniji i bremenitiji. Ondje, naime, nije samo sukusirana 

metajezička simbolika stvoriteljnog procesa, nego u dotičnom kozmološkom obrascu o stvaranju, 

jednodobno, raskrivamo dimenziju metajezičkog i svetojezičkog, metakozmičkog i kozmopovijesnog, 

metapovijesnog i svetopovijesnog, metahronijskog i hronologijskog, metageografskog i svetogeografskog 

simbolizma. Ove višestruke egzistencijalne i sapijencijalne perspektive ili dimenzije fenomena stvaranja 

kao kontinuiranog procesa Ibn ‘‘Arabi vrlo često motri u smislu naizmjenično poredanih zastora, koprena 

ili velova, njih preko sedamdeset hiljada, simbolički govoreći, tako da nakon svakog sapijencijalnog dolazi 

egzistencijalni, poslije svetojezičkog slijedi hijerokozmički, ili nakon metajezičkog dolazi metakozmički, 

poslije jednog svetopovijesnog dolazi jedan metapovijesni zastor i tako u nedogled, ali svaki od njih skriva 

Praizvor, nedodirljivo, nedosezljivo, neprirecivo i nespoznatljivo Lice Božije. Da nije riječ o pukim 

zastorima vidi se po tome što, prema Ibn ‘‘Arabijevu mišljenju, svaki od teško izbrojivih zastora, ma koje 

naravi i profila bio, na sebi svojstven način simbolizira osebujan obzir ili osebujnu metakozmičku, 

svjetlosnu ili osjenčenu, svetojezičku ili metajezičku, svetopovijesnu ili metapovijesnu, zemaljsku ili 

nebesku civilizaciju. Što su zastori bliži Izvoru, to je njihov simbolizam profinjeniji, bremenitiji, a njegova 

civilizacija, bilo ljudska, anđeoska ili džinska, je to uzvišenija, duhovno uzdignutija i kulturno profinjenija. 

Stvoriteljni proces kojemu Ibn ‘‘Arabi posvećuje ozbiljnu pažnju i duhovnu energiju, do iscrpnosti, u 

suštini predstavlja egzistencijalnu razigranost božanske nadosobne Zbilje, koja puninu Bitka raskriva u 

nepretrgnutom kozmopovijesnom hipostaziranju (tagalliyyat) vlastite Biti, kroz imenične i atributivne 

enuncijacije, i eshatološkom apokatastaziranju, sažimanju i vraćanju svih duginih boja, svih očitovanja, 

svih epifanija njihovu primordijalnom, metafizičkom Načelu. No, potpuna svrhovitost samoozbiljujućeg i 

egzistencijalno razuđujućeg Bitka pokazuje se u iskonskoj težnji svake stvorene ćudi da postigne onaj 

egzistencijalni stupanj koji će učiniti bjelodanim naravno preklapanje, podudarnost i sjedinjenje svih 

očitovanja sa načelom, svih stvorenja sa Stvoriteljem, svih obojenih svjetlosnih nijansi sa čistim Svjetlom, 

svih bića sa povrhbivstvujućim i vječnim božanskim Bitkom, koji jedino jest. To će reći da je žeđanje za 

sjedinjenjem s Božanskim sljedeća značajna ideja Ibn ‘‘Arabijeva sufijskog opusa. To sjedinjenje (ittihad),

kao ustrajan epistemološko-egzistencijalni proces, događa se u dvije etape, što se jasno razabire iz dva 

temeljna Ibn ‘‘Arabijeva pojma koji, jednodobno, jesu zaglavnica i zasvodnica njegove sufijske 

eshatologije, a to su pojam nestajanja, iščeznuća ili utrnuća u svjetlosti božanskog Lica (fana’‘), i pojam 

ostajanja, optrajavanja i ušatorenja u samoj metafizičkoj, povrhbivstvujućoj, vječnoj božanskoj 

Prisutnosti (baqa’‘). Ovo osebujno egzistencijalno stanje u smislu optrajavanja u svojevrsnoj sufijskoj 

eshatološkoj situaciji kod Ibn ‘‘Arabija, za razliku od mnogih drugih sufijskih gnostika, nikako ne označava 

bilo kakvu vrstu egzistencijalnog potiranja, nestajanja ili poništenja u onom Božanskom. Naprotiv, riječ je 

o optrajavanju u samoj blizini Božanskoj uz najvišu trijeznost i svjesnu prisebnost kako je naš bitak tek 

odbljesak božanskog Bitka i kako jedino na talasima božanskog Bitka mi trajemo, bivamo i jesmo, u ma 

kojoj egzistencijalnoj situaciji da jesmo. Trajanje našega bitka u odnosu na onaj vječni božanski opstaje 

snagom nepretrgnutog vlastitog njegovanja žive ljubavi i čežnje za Ljepotom, Dobrotom, Istinom, Ljubavi, 

Milosti i Blaženstvom Lica Božijega, koje sve privlači sebi, kako je često znao ponavljati muslimanski 

filozof, polihistor i etičar Miskawayh :" Svaka stvar se giba iz čežnje prema Njemu." (Kullu šay’‘in 

yataharraku bi-šawqin ilayhi). Sama čežnja i ljubav su duhovni sukus onih darova kojima je ispunjena 

temeljna ljudska narav ozračena gore rečenim duhovnim odlikama Lica Božijega. Preko osjećanja 

božanske Ljepote, Dobrote, Istine, Milosti, Ljubavi i Blaženstva, osjećanja čija dvobridna oštrica je 

satkana od ljubavi i čežnje, temeljna ljudska priroda do te mjere žeđa za živim Licem Božijim, da se 

nastoji preobraziti u svaku ponaosob gore rečenu duhovnu odliku božanske Prirode, kojim činom ljudska 

priroda u svojoj krajnjoj ustrajnosti uspijeva u sebi uprisutniti i ušatoriti tu takovrsnu aromu Duha 

Božijeg, a trijezno osjećanje mirisa žive prisutnosti Duha Božijeg u svojoj intimi znak je ozbiljenog 

samoutrnuća (fana’‘), samouglinjenja (hulul) i samoucjepljenja (baqa’‘) u svjetlosnu vertikalu Lica Božijeg. 

"Taj ‘‘oganj’‘ jest oganj ljubavi (‘‘išq) i čežnje za svjetlom zadivljujućeg Njegova Lica koje uvlači sve 

određene forme i pojedinačne esencije u samo središte okeana ‘‘Božijeg znanja’‘ i istinskog Života. A taj 

istinski Život je takovrsne prirode da sve dolazi u život s njim i njime jednodobno biva poništeno. Ondje 

ne može biti veće ‘‘smetenosti’‘ doli one uzrokovane snagom ‘‘utonuća’‘ i ‘‘sagaranja’‘ u Životu i Znanju, 

to jest jednodobnim samoponištenjem i samoukinućem." Najprofinjenija i najdjelotvornija duhovna 

metoda koja vodi u središte metafizičkog utonuća, iščeznuća i utrnuća jest molitva ili zaziv živog Imena 

Božijeg, središnjeg imena Allah koje je epitom svake molitve, svakog zaziva i svakog intuitivnog 

prisjećanja Lica Božijeg, čiji krajnji eshatološki uzdah bezuvjetno i nezaustavljivo posuvraćuje svaku 

teofaniju božanske Biti sa svake razine božanskog Mikrokozmosa ili mikrokozmičkog lica sufije u sami 

čvorišni prostor Duha Božijeg kao takvog. Ovaj apokatastatički uzmah djelotvornog molitvenog zaziva i 

božanskog odaziva - jer molitva sufije neumitno pretpostavlja neku vrstu molitvene teomorfnoantropomorfne 

sinergije - ne dariva samo istinski oblik i nebesko lice ljudskoj duši, već dariva i konačni 

oblik Univerzalnoj Duši koja u neposredni epistemološko-egzistencijalni sraz dovodi Imena božanske Biti i 

Imena božanskog Bitka, metakozmičku vertikalu i hijerokozmičku horizontalu. Univerzalna Duša, najzad, 

postaje istinsko ogledalo u kome ozbiljeni Čovjek vidi Lice Božije, a metafizički obnaženi Bog vidi lice 

svjetlosnog Čovjeka. "Prvo ‘‘raskrivanje’‘ se dešava u stanju ‘‘samoponištenja’‘ (fana’‘) u Apsolutu. U tom 

stanju čovjek koji motri i predmet motrenja nisu drugo doli sami Apsolut. To se zove sjedinjenjem 

(gam’‘). Drugo ‘‘raskrivanje’‘ predstavlja ‘‘održanje na životu’‘ (baqa’‘) nakon ‘‘samoponištenja’‘. U ovom 

duhovnom stanju forme stvorenoga svijeta tvore svoj vlastiti pojavak; one tvore svoj vlastiti pojavak 

jedna drugoj unutar samog Apsoluta. Prema tome, Zbilja ovdje igra ulogu ogledala za stvorenja. A Jedini 

Bitak se razlučuje na mnoštvo kroz bezbrojne forme stvari. Zbilja (ogledala) predstavlja Apsoluta, a forme

(koje se pojavljuju u njemu) jesu stvorenja. Stvorenja u takvom iskustvu spoznaju jedno drugo, a još 

uvijek se međusobno razlikuju." ". . . Prvo ‘‘raskrivanje’‘ iznosi na vidjelo samu Ljepotu. Subjekt koji je 

iskušava svjedoči samo tu Ljepotu. . . On je, dakle, prirodno zakriven Ljepotom i ne može motriti 

Uzvišenost. Ali među onima koji iskušavaju ono drugo ‘‘raskrivanje’‘ postoje neki koji su zakriveni 

Uzvišenošću i ne mogu motriti Ljepotu. Oni nastoje zamisliti i predočiti (stanje stvari) na toj razini u 

pojmovima stvorenja ukoliko su razlikovana od Apsoluta, tako da su zakriveni snagom stvorenja da motre 

Apsoluta." Na prvim stranicama ovog odjeljka o Ibn ‘‘Arabiju u kontekstu predstavljanja njegove duhovne 

biografije spomenuli smo, među ostalim njegovim teopatičkim iskustvima, njegovu duhovnu viziju samog 

božanskog Prijestolja na sliku veličanstvenog i nedosezljivog Središta iz kojeg šikljaju višestruke 

svetopovijesne rijeke i brojni svetojezički snopovi božanske Mudrosti. Ova raskošna duhovna vizija je 

poslužila Ibn ‘‘Arabiju da, kasnije, u svojim sufijskim spisima razvije odveć bremenitu i jednu od 

značajnijih ideja svoga ukupnog sufijskog naučavanja, to jest ideju o transcendentnom jedinstvu 

tradicionalnih religijskih formi ili ideju o bezuvjetno jednom i jedincatom nebeskom dnu i sapijencijalnom 

čokotu svetopovijesno višestruko i različito razuđenog i očitovanog religijskog genija kao takvog. Ibn 

‘‘Arabi je, osobito, u svome Fususu elaborirao cjelovitu duhovnu genealogiju ove ideje kroz pojam 

vječnog ili univerzalnog svetojezičkog i svetopovijesnog Logosa, muhammedanskog Logosa (al-kalima almuhammadiya), 

koji predstavlja okosnicu i središnju duhovnu maticu božanske Objave sa svojim 

prepoznatljivim duhovnim polovima u kojima, opet, Ibn ‘‘Arabi prepoznaje čvorišne tačke metapovijesne 

i svetopovijesne periodizacije, starosne dobi i vizualizacije / individuacije Riječi Božije u njenom 

nepretrgnutom svetopovijesnom ozbiljenju, konstitutivno i interpretativno, sve do njene eshatološke 

punine. Potpuni svetopovijesni sukus božanske Objave, zenitnu dob i sapijencijalno punoljetstvo 

predstavlja muhammedanski Logos, Logos Mekkanskog Dječaka kao vječnog Poslanika (Verus Propheta), 

koji predstavlja univerzalnu puninu hidrovskog i džibrilijanskog obzira Riječi Božije ili božanskog Logosa 

kao takvog, dočim sve druge glasonoše Riječi Božije, koji su prethodili Poslaniku islama i njemu ravnali 

svetopovijesnu stazu božanske Objave, predstavljaju samo pojedinačne, metafizičke, etičke, 

ortopraktične, metajezičke, svetojezičke, metapovijesne i svetopovijesne, metageografske i 

svetogeografske obzire njegova univerzalna ahmedovsko-muhammedanskog, preegzistentnoegzistentnog, 

metafizičkog i eshatološkog lica i osobnosti. "Poslanik (Muhammed) je jednom usporedio 

‘‘poslanstvo’‘ sa zidom sazidanim od opeka, zidom koji je bio skoro cijeli dozidan, osim jedne opeke 

kojom je trebalo popuniti samo jednu prazninu. Ta nedostajuća opeka bio je baš on. Ono što je važno 

uočiti u vezi s tim jest to da je on (Ibn ‘‘Arabi) opazio, kako veli (u svome Predanju) da ondje nedostaje 

samo jedna opeka. Glede Pečata walayata, on će, jamačno, imati sličnu viziju; on će, zacijelo, prozrijeti to 

što je Poslanik simbolički označio pojmom zida. (Jedina razlika, međutim, biće to što) je on u onom zidu 

vidio da dvije opeke nedostaju, a cijeli zid je bio sazidan od zlatnih i srebrnih opeka. On će uočiti da dvije 

nedostajuće opeke bijahu jedna od zlata, a druga od srebra. Nadalje, on će, jamačno, u toj viziji vidjeti 

sebe kao onoga kome priliči popuniti mjesto onih dviju nedostajućih opeka. On će, dakle, zapaziti da se 

pod onim dvijema opekama koje ima da ucjelove zid podrazumijeva niko drugi doli Pečat Prijatelja 

Božijih. Razlog zbog kojega je on nužno sebe vidio u smislu onih dviju opeka je sljedeći: on je, izvanjski 

gledano, sljedbenik Zakona utemeljenog snagom Pečata poslanstva. Ta činjenica je (simbolizirana u onoj 

viziji pojmom) mjesta naumljenog za srebrnu opeku. Ali to je samo "izvanjska" strana Pečata Prijatelja 

Božijih, ukoliko se ona tiče samo zakonitih odredaba u kojima on, jednostavno, slijedi Pečata poslanstva. 

No, s druge strane, on u najdubljoj dubini svoga srca prima izravno od Boga spoznaju o samom tom

stanju u kojem je on, izvanjski, jednostavni sljedbenik (Pečata poslanstva). Sve je to tako s tog razloga što 

on stanje stvari motri onakvim kakvo ono, zacijelo, jest. Tako on ne može drugo već da ovu stvar motri na 

takav način. U takovrsnoj svojoj moći on, iznutarnje gledano, sukladira mjestu naumljenom za zlatnu 

opeku, jer on zadobiva mudrost iz istog onog vrela iz kojeg i melek (Džibril) prima ono što prenosi 

Poslaniku. Ukoliko si shvatio ono što sam ovdje upravo metaforički naznačio, tad si primio u baštinu 

krajnje vrijednu mudrost vezanu za sve i svašta. Tako, svaki poslanik, (u dugom povijesnom lancu 

‘‘poslanstva’‘), koji započinje sa Ademom, a završava sa posljednjim Poslanikom, nepreinačivo je primio 

svoju (poslaničku Svjetlost) iz ‘‘udubine’‘ Pečata poslanika, makar je tjelesna egzistencija ovog potonjeg 

uslijedila nakon iste te egzistencije onih prethodnih. To je tako stoga što je Muhammed (u svojoj Zbilji, 

postojao (u preegzistenciji). Na to ukazuju njegove riječi (u Predanju) - Bio sam poslanik već onda dok je 

Adem još uvijek lebdio u rasponu vode i ilovače." Ibn ‘‘Arabi nikada nije nastojao razvijati ideju o 

transcendentnom jedinstvu religija pukim brisanjem svetopovijesne fenomenologije razuđenog 

religijskog genija kao takvog ili višestruko očitovanog, teofaniziranog (tanazzulat), hijerofaniziranog 

(tagalliyat) i epifaniziranog (mazahir) transcendentnog, nadosobnog i univerzalnog dna i nebeskog čokota 

jedincatog božanskog Monoteizma (Tawhid). Naprotiv, on je, jednostavno, zahtijevao da se što šire i 

dublje pronikne u unutarnju strukturu razbijenih egzoterijskih, izvanjskih, historiziranih formi religijskog 

genija i da ih se, snagom njihova ezoterijskog smisla, simbolizma i znakovnosti uzdigne do najviših razina 

ezoterijske, vječne, božanske hijerognoze koja, snagom načela apokatastaze i coincidentia oppositorum, 

posuvraćuje sve svetopovijesne i svetojezičke tokove i pritoke Riječi Božije u njihov transcendentni, 

metafizički, jednotni semantički Uvor. Samo kroz univerzalni smisao Riječi Božije, kojem osobito i svom 

snagom svoje osobnosti revnuju sufije, zaljubljenici u sami vrh mističnog Sinaja i vječni hodočasnici 

nebeskog grada Mekke, kroz takav smisao čovjekov duh može uploviti u onu krajnju sapijencijalnu i 

egzistencijalnu ravnotežu iz koje jasno može razaznati sve svetopovijesne duhovne polove Riječi Božije i 

njihovo stapanje sa transcendentnim božanskim Prijestoljem, sa samim nadosobnim Licem Božijim, čija 

zasljepljujuća svjetlost dopire iz devedeset i devet udubina njegovih imeničkih enuncijacija i u 

raznobojnom svjetlosnom snopu pada na srce istinskog ‘‘Arifa, srce koje ima oblik savršeno brušena 

dijamanta koji u sebi, iznutarnje, sukusira čistu svjetlost zrela maslinova ploda sa Sinaja, svjetlost ni 

istočnu ni zapadnu, ni samo crvenkastu ni žučkastu, ni ljubičastu, ni zelenkastu . . ., a izvana rasipa 

nepregledan i raskošan dugin spektar koji se diže iz nedosezljivih zaravni ademovske rajske mladosti, a 

shrvava se i za vijeke smiruje u podnožju Brda Milosti, u srcu Mekkanskog Dječaka, u zemaljskom središtu 

svijeta, u Mekki u kojoj uvire preduga svetopovijesna rijeka Riječi Božije i iznova se ulijeva u svoje 

nebesko Izvorište. Srce moje je postalo primateljkom svakog oblika, pašnjakom za gazele, samostanom za 

monahe, panteonom za idole, Ka’‘bom za hodočasnike, Pločom Tore i Knjigom Qur’‘ana. Ja razglašujem 

religiju ljubavi, pa kamogod deve ljubavi da krenu, ondje je moja vjera i moj Vjerozakon. (19) Ibn 

‘‘Arabijevi sufijski spisi, koji su ostali iza njega, a čiji broj još uvijek nije poznat, predstavljaju pravi 

duhovni okean u kontekstu sufijske literature islama kao takve. To je baština koja je ostala da bude 

interpretativno razviđana i bistrena do posvemašnje eshatološke jeseni svjetova, duhovno zaklađe čiji je 

sapijencijalni naboj do te mjere snažan da će, zacijelo, biti neistrošiva duhovna hrana jednoj istrajnoj i 

stoljetnoj epistemološkoj pustolovini koja će zahtijevati čitav niz duhovnih pokoljenja, odabranih 

apostola vječne sufijske hijerognoze, duhovnih mladaraka što će izrastati iz dubokog sufijskog panja 

sinajskog i duhovne svojte koja će predstavljati nastavak nepretrgnutog lanca tradicionalnog sufijskog 

rodoslovlja (silsila al-’‘irfan), svojta koja će do kraja svijeta pronositi poruke duhovnog pjeva bisera što

miruje na dnu preduboka sufijskog oceana i razglašavati duhovne jeke trubača sa Sinaja, koji svraćaju 

pozornost i traže njegovane uši koje će moći čuti Gospodarev zov: Nisam li ja Gospodar vaš?, što se 

razliježe kroz sve sfere kozmičkoga Bitka, i uzvratiti odgovorom iz najdubljih srčanih dubina:Da, svakako, 

mi o tome svjedočimo! Da će to biti tako i da to već jest tako na najbolji način, u smislu takovrsnog 

duhovnog predujma, svjedoči čitav niz tumača Ibn ‘‘Arabijeve misli, koji su stekli neugasivu slavu u 

povijesti ukupne ezoterijske literature islama samo činom tumačenja onoga što je ovaj mistični filozof iz 

Andalusa ostavio iza sebe. Svi njegovi tumači su, jednodobno, i njegovi učenici, duhovni mladarci i 

potomci njegove škole. Dostatno će biti spomenuti samo najistaknutije među njima kakav je bio Nablusi, 

Qašani, Qaysari, Bali Efendi, Gami, ‘‘Abd al-Karim al-Gili, Mahmud Šabistari, Ibn Turke, Sayyid Haydar 

Amuli, Abi Gumhur, Mulla Sadra Širazi, Raymond Lyll, Rene Guenon, Frithjof Schuon, R. Nycholson, 

‘‘Affifi, T. Burckhardt i drugi. Njegov prenabujali sufijski genij danas sve više počinje zapljuskivati i 

kulturna obzorja Bosne, koja iznova postaje jednim od značajnih svetogeografskih domišta vječne 

hijerognoze (al-ma’‘rifa al-aharawiya) sufizma, kojoj je Ibn ‘‘Arabijev duhovni genij dao pravoputno 

usmjerenje i neizbrisiv pečat.

Tesawwuf u divanskoj poeziji pjesnika Bošnjaka - Lamija Hadžiosmanović 

Rezime Divanska poezija, kao tok u književnom životu Bošnjaka, trajala je oko četiri stoljeća, Kulminaciju 

je doživjela u sedamnaestom, a nestala je krajem devetnaestoga stoljeća. Iako je žanrovski pripadala 

osmanskoj poeziji, ova, nastajala u Bosni, nosi pečat specifičnosti ovoga tla i duha. Ovo pjesništvo je 

prepoznatljivo po ideji sufizma, koji je stalno prisutan. Rijetke su vrste u kojima je motiv ovozemaljski. U 

ovom radu pokušali smo na primjerima nekolicine pjesnika pokazati ono što je najkarakterističnije za 

divansku, odnosno sufijsku poeziju ovoga tla. Divanska poezija u Osmanskom carstvu tražila je svoje 

puteve do četrnaestog stoljeća, a u šesnaestom, kada sije svoje zasade i u Bosni i Hercegovini, već je 

potpuno profilirana. Ovaj tok poezije izgrađen je na osnovama islamskog duhovnog obzora, a baštinio je 

dosta iz perzijskog i arapskog pjesništva. Pjesnici Bošnjaci prezimaju već ustaljene i formirane oblike u 

koje unose specifičnosti svoga duha i svoga tla. Poezija, koja je naziva divanskom, karakteristična je po 

više formalnih i sadržajnih osobenosti. Sam naziv divan doslovno znači skup, a počeo se upotrebljavati u 

smislu ukupnog pjesničkog djela, odnosno zbirke. Danas mi taj pojam u knjiženosti tumačimo kao zbirku 

poezije. A sama ta poezija nastala je na dvoru iz običaja islamskih vladara da u svome okruženju drže 

mislioce i pjesnike, koji često pišu djela u njihovu slavu. Vremenom se s dvora preselila na mnogo širi 

prostor. S formalne strane divansku poeziju karakterizira strogo određen oblik, rima i metar. U 

sadržajnom smislu ona je veoma bogata, ali je u tome dominantan tesavvufski duh. Možda ne dovoljno 

precizno, ali se može podijeliti na tesavvufsku i očiglednu. Prva je puna simbola tipičnih za sufizam, 

metafora i alegorija, i stoga se mora iščitavati u više slojeva, a uz to podrazumijeva poznavanje islamske 

tradicije i ukupne islamske duhovnosti. Zatim, čitalac mora biti upućen i u arapsko i perzijsko duhovno 

naslijeđe. Ta poezija je pretežno pisana na turskom jeziku, ali sa mnogo konstrukcija iz perzijskog i 

arapskog jezika. Ne treba ni napominjati kakvo je umijeće i obrazovanje zahtijevala od samog autora. 

Divansku poeziju u nas su pisali ljudi obrazovani u domaćim medresama, a često i u višim školama 

islamskog svijeta. Da bi mogli uspješno pisati ovu poeziju, morali su znati ne smao jezike nego i islamsku 

tradiciju, zakonitosti arapske metrike, a ona je imala šesnaest osnovnih metara, zatim formalne okvire 

divanskog stiha, simbole. Iako je, posebno sufijska divanska pjesma, imala strogo određenu formu, 

motive, pa i teme, ipak se ne može reći, da je to jednoobrazna poezija. Svaki pjesnik mogao je da nađe 

prostor za svoju osobenost i svoj talenat. Ova poezija u Bosni doživljava svoju kulminaciju u 

sedamnaestom stoljeću, ali traje i do kraja devetnaestoga. Okupila je više desetina Bošnjaka iz raznih 

društvenih slojeva, a djela nekih od njih svrstava se u vrh divanske poezije općenito. Sufijska divanska 

poezija karakteristična je po simbolima, koji su tipični i statični. Osnovni simboli su ljubav, vino i ljepota. 

Ljubav se izražava baš tim terminom, ali je u ovoj poeziji subjekat sakriven iza profanih pojmova. Vino 

znači opijenost, i što je opijenost veća, predanost je iskrenija i jača. Ljepota ima više sinonima i svi su u 

funkciji predstavljanja Savršene ljepote. Čest simbol je harabat, u doslovnom značenju ruševina, u ovoj 

poeziji je mejhana, mjesto gdje se sastaju žedni da bi se napajali vinom Ljubavi. Tu je obavezno i saki – 

krčmarica, koja simbolizira pročelnika tekije (šejha), koji dodaje piće, zapravo pruža znanje i uputstva. Još 

se susreću soluf i trepavica, koje formalno stoje na licu, a simbol su spoznaje i Božije Jednoće. Jedan od 

najprepoznatljivijih simbola ove poezije je leptirica, koja u stalnom kruženju oko plamena svijeće

predstavlja beskonačno traženje Vječne ljubavi, dok ne izgubi svoju tjelesnost, i ne sagori u Ljubavi. 

Upravo mnoštvo simbola i sakriveni subjekat čini ovu poeziju teško prohodnom. Ona se zapravo može 

iščitavati u slojevima i najčešće je prvi utisak varka. Jer, nerijetko se neka izrazito sufijska pjesma doima 

kao ljubavna, ovozemaljskog značenja. Ako se pravilno iščita, u njoj se neće naći ništa od profanoga 

sadržaja. Autori lirsko-tesawwufskih pjesama u pravilu su pripadali jednom od derviških redova i često 

svoju poeziju su pisali u osami tekija. Već iz njihove pripadnosti tarikatima podrazumijeva se pjevanje u 

slavu Boga i vječne težnje približavanja Apsolutu. Iako su divanski tesawwufski pjesnici imali zajednička 

svojstva, istovjetan pogled na život i jedinstven kredo, ne može se zanemariti i posebnost od pjesnika do 

pjesnika. Pjesme nisu sasvim odjeljene od života, jer već po traženju Univerzalne ljubavi, one su itetako 

životne i općečovječanske. Među najstarijim predstavnicima tesavvufske poezije u nas je Muhamed 

Karamusić Nihadija (? – 1587.), autor kompletnog divana. Njegova misao je zgusnuta a težnja ka Idealnoj 

ljepoti daje svrhu i cilj njegovom djelu. Pseudonim Nihadija znači umjeren, staložen. Iz njegove biografije 

saznajemo da je bio veoma obrazovan, a iz poezije da je suvereno vladao zakonima divanskog stiha. 

Nihadija natprirodna iskustva izražava jezikom prirodnih stvari, pa je stoga u njegovom stihu gotovo 

svaka riječ simbol: - Dođe u društvo svijeće, poče oko nje kružiti Vidje ovo stanje i gnjevno zacvili slavuj. * 

S turskog: Fehim Nametak Ili: Je li on mladež u obrvama one koju voliš ili je to petlja u luku? Je li ono 

gavran svio gnijezdo u svodu ljepote ili je to ružičnjak u edenskom vrtu? Je li ono na mladu granu, u 

ljubavnom požaru sletio slavuj pa zamuknuo, Ili se to leptir bacio na plamen draganine ljepote, pa tu 

izgorio i dušu ispustio? * S turskog: Mehmed Handžić Jedan od rijetkih pripadnika derviškog tarikata 

hurufija je pjesnik Vahdetija Ahmed Bošnjak (? – umro poslije 1600.). Zbog toga, a i zato što je kritizirao 

ulemu, bio je oglašen heretikom. Poezija u kojoj Vahdetija koristi slova da bi njima iskazao svoju ideju i 

poruku veoma je nečitljiva i teško shvatljiva. Metafizičnost je dominantna crta njegovog stiha. Tu je govor 

metafore i slike. Imaginativna iskustva su u Vahdetijevoj pjesmi njena konstanta. Treba naglasiti da 

Vahdetija ima i pjesama u kojima ne koristi harfove. Evo jedne takve: - Kad u more dospije kaplja tad 

iščezne Kaplja je doista voda, odvojena od vode. Kad padne u vodu opet je voda. I ašikova ljubav je kaplja 

mora Apsolutne Ljepote Kad stigne do voljenog nestane je. Ako na svijeću leptir dođe, koji je u ljubavi za 

danom rob Njegovo tijelo izgori i on sa svojim ljubljenim postane jedno. * S turskog: Mehmed Handžić 

Svojim bogatim i raznovrsnim djelom Derviš-paša Bajezidagić je obilježio šesnaesto stoljeće. Napisao je 

dva kompletna divana, jedan na turskom jedan na perzijskom jeziku. Ovaj na perzijskom je jedinstveno 

djelo ove vrste u bošnjačkoj književnosti. Pripadao je tarikatu mevlevija i iz prizme sufije piso svoju 

poeziju. Njegova poezija je refleksivna, meditira o čovjekovoj sudbini i smislu njegovog boravka na 

ovome svijetu. Kod Bajezidagića nema hladne retorike, pjesnička vizija je jasna. Sve pripada Čistom 

Pogledu, a ne čulima. Evo jednog fragmenta Derviš-pašine pjesme s perzijskog jezika: Imam grijeha 

možda više već što ima kapi kiše, Od stida sam pogo glavu, ne smijem je dići više! Dok glas dođe o 

Dervišu, ne plaši se, sve je lahko Po zasluzi i po grijehu nagrađen će biti svako. * S perzijskog: Safvet-beg 

Bašagić Šesnaesto stoljeće dalo je još jednog veoma darovitog pjesnika Muhameda Nerkesiju (1584.- 

1635.). Muhamed Nerkesija slovi kao vrstan stilista. Ljepota izraza posebno mu je snažna u sufijskoj 

poeziji. Istina, kao veliki majstor riječi i izuzetan stilista, Nerkesija u poeziju Bošnjaka na orijentalnim 

jezicima unosi, rekli bismo, jedan novi način pjevanja, koji do toga vremena nije poznavala divanska 

poezija. Njegova sufijska poezija nije opterećena simbolima, ali u sebi nosi sufijsku poruku: Ak’‘ u loptu 

zatvorenu Metnu jednog malog mrava, Pa je onda zavaljaju Preko polja i dubrava. U tom vječnom 

prevrtanju Samrt mu žiće pravo. Gledaj! Ja sam mrav bijedni A ta lopta – nebo plavo. * S turskog: Safvet-

eg Bašagić Na razmeđu šesanestog i sedamnaestog stoljeća djeluje još jedan izrazito sufijski pjesnik 

Husein Lamekanija, (Bezmjesni) (? – 1625.). Lamekanija je pjesnik čija je poezija natopljena upitnošću o 

načinu spoznaje Univerzuma, isticanjem ideje o prolaznosti, odnosno ništavosti ovozemaljskog života i 

okrenutosti jedinoj Istini za koju vrijedi živjeti i stvarati. Njegova poezija obiluje tesavvufskim simbolima i 

alegorijama. On nastoji putem mirisa, boje i zvuka dovesti do zanosa duha. Ističe estetstko stanje, koje 

briše razlike između ja i ne-ja, između tuge i radosti. Ideal njegovog življenja, kao i kod drugih sufijskih 

pjesnika, je duboko vjerovanje u Vječnu Istinu, i upravo to daje snagu njegovom umu i ruci: To je 

uostalom ideal življenja sufija: - Kad si Ti sve, kad je sve zakon Šta je ovaj svijet: Suncokreta cvijet il’‘ 

mjehurića let? Al’‘ ne nađoh ništa osim Tebe. Šta je briga, šta li strah? Kamo hrle misli koje nemir tvore? 

Sve je prah, sve je tek dah Prolaznosti koje svemir pore. U varljivosti ovoj pitam ja, Čovjeku gdje mjesto 

života sja? »Bez Njega, bez zakona« čitam često I čovjek bi postojati presto«. * S turskog: Smail Balić 

Sarajlija Hasan Kaimija (prva polovica XVII st.) ostavio je dva divana iza sebe. Jedan od njih sadrži sufijsku 

poeziju, koju je šejh Kaimija pjevao u svojoj tekiji. I on sve podređuje njegovanju Idealne Ljubavi kroz 

ljubav. On pod kontrolom drži svoja osjećanja i misli, pa se čini da povremeno gubi ovozemaljskog sebe, 

nastojeći da se spoji sa Univerzumom. U njegovim pjesmama vidljiva je neobuzdana inspiracija, koja 

prosto kulja i svega ga obuzima. Stoga nije čudo da je napisao i djelo Varidat, koje je bilo vrlo popularno i 

često prepisivano stoga što je Kaimija ovdje predskazivao neke događaje. Inače mu se pripisuju 

nadnaravna svojstva i sposobnost proročanstva. Ne može se odreći ni Kaimijin veliki društveni utjecaj koji 

je za života imao. Njegova pjesnička vizija je kategorija koju je teško objasniti. Kao dokaz ovim tvrdnjama, 

donosimo jedan fragment iz Kaimijine kaside: Onaj što oštro oko ima u stanju je uvijek da vidi. Onaj što 

basiret ima, uvijek će s Istinom biti. Oduvijek Ti postojiš i sâm sebi si veo, Jer ova duša, strast i tijelo Ti si; I 

Njega nemoj zaboraviti. Uđi unutra, otvori oko, iz privida Njemu pobjegni Tanani most pređi i lice 

Beskonačnog ćeš vidjeti. * S turskog: Jasna Šamić Iako je Sabit Alaudin Užičanin (1650.? –1712.) značajan 

tesavvufski pjesnik, po duhu koji njegova poezija sadrži, on se umnogome razlikuje od svih naših pjesnika 

na orijentalnim jezicima, odnosno od divanskih pjesnika. Ono što Sabitovom djelu daje specifično 

obilježje jeste originalan stih i jezik, rasterećen mnoštva simbola – osnovne karakteristike tesavvufske 

poezije. On je uspio izgraditi osobeni stil, razbiti okoštale okove divanske poezije i svoju misao iskazati 

jezikom koji je živ, koji u sebi sadrži i slavenske elemente i odlike turskog govornog jezika. Ovako 

revolucionaran pristup učinio je da su ga neki osporavali, i nakon njegove smrti. Međutim, bilo je dosta 

autoritativnih imena koja su uspjela dokučiti pravu vrijednost Sabitovu. On je ostao kao najizrazitija, 

najoriginalnija i najveća pjesnička pojava u Bošnjaka, ne samo svoga vremena: - Kad ajete iz Kur’‘âna o 

boju razjasni, Onda reče vojnicima ovaj govor krasni: »Vitezovi, počujte me, da vam kažem jasno – Na 

crnu ste zemlju došli, da pomrete časno. Nit je ovaj svijet vječan ni naklonost neba, Il’‘ gazija ili šehit 

svakom biti treba. kad ćemo još dočekati ‘‘vaki Bajram jedan? Ko pogine, biće šehit, ko ostane sretan. . . . 

* S turskog: Safvet-beg Bašagić Poezija Mehmeda Mejlije Guranije (1713.-1781.) može se posmatrati u 

dva toka: dio njegovog bogatog opusa pripada onoj strogoj sufijskoj poeziji punoj simbola, alegorija, 

metafora, iako ima i dosta pjesama s jasnim motivom i izvan okova divanske poezije. Mejlija u svom 

lirsko-tesavvufskim stihovima pokušava kazati verbalno ljudsko iskazivanje, ono što je najteže riječima 

izraziti. Osnovni kredo njegovog poimanja života, kao i mnogih drugih divanskih tesavvufskih pjesnika je: 

Voljeti Boga – znači voljeti ljude. Stoga je u svakoj Mejlijinoj pjesmi ovoga obilježja, osnovna ideja 

iskazana kroz simbole, pa se najčešće doima kao izrazito ljubavna, s tek naznačenom, a nerijetko izrazito 

erotskom notom. Mejlija u svoju poeziju unosi zanos bogougodnika za koga sve počinje i završava se u

ljubavi prema Bogu. Ova vrsta Mejlijinih stihova zahvata veoma bogat svijet ideja i tema, a svi su opet 

usmjereni ka Jednom Jedinom: O srce, da oči ne plaču, da se približim Da mi se pamet ne muti da se 

primaknem. U privlačnom vrtu Njene Ljepote ja se rastužim Da poput slavuja ne tužim, da se približim. U 

čežnji zbog Drage snage mi ponestade, Kao leptirica, zbog ljubavi ja gorim Da mi slabo tijelo ne umre da 

se približim. * S turskog: L. Hadžiosmanović i S. Trako Mehmed Rešid (XVII st. - ?) Sarajlija (XVII st. - ?) 

misaoni pjesnik, koji pokušava svojom poezijom dokučiti smisao življenja i proniknuti u bit. On se pita: 

Gdje su tajne svijeta u kojem živimo? Zašto smo se rodili? Gdje je pravi početak i kraj razumijevanja 

bitka? I Mehmed Rešid, poput ostalih učenih sufija, smatra da je čovjek odsjaj Božije Svjetlosti (Nur) i 

istražuje puteve sreće koji će ga odvesti u blizinu Njegovu. Sopstvenom vrijednošću on je izborio trajno 

mjesto u poeziji Bošnjaka: Ovo je upozorenje za čudno, za oko živo Gledaj, to je svjetionik čudesno satkan 

neshvatljivo. Pogledaj koliko čari neobičnih pokazuje U svakom se dahu bezbroj ljepota pokazuje. Ona 

kada pokreće se, tad ljepotâ mnoštvo sije Zavarava, opčuđava čak i one najbistrije. . . . Usud, čak, i 

najgorima blagodati svoje daje, Možeš li da shvatiš šta suština njegova je? . . . * S turskog: Lejla Gazić 

Pjesnik Abdulvehhab Ilhamija (1773.-1821.), inače šejh, svojim ispravnim životom i pobožnošću postao je 

uzor svoga vremena. Poznat je i kao pjesnik na bosanskom jeziku, ali njegove pjesme na turskom i 

arapskom daleko su misaonije i pjesnički snažnije. Njegova poezija je meditativna, i u njoj je u svakom 

stihu vidljiva njegova Ljubav prema Stvoritelju, te razmišljanje o smislu i kakvoći života. Iako u Ilhamijinim 

pjesmama ne nailazimo na tesawwufske simbole, metafore, alegorije i slično, ne možemo je odvojiti od 

tesawwufskog pjesništva po duhu kojim je natopljena i snazi pjesničke riječi, uvijek okrenute ka 

Nevidljivom. Njegov stil je jednostavniji i čitljiviji nego u drugoj tesawwufskoj poeziji. Evo nekoliko 

njegovih stihova: Ovo je tren otkrića i svjedočenja Ovo je tren spoznaje i rasvjetljenja Ovo je tren 

pobožnosti i odricanja Ovo je tren Jedinstva i stapanja Ovo je tren duše i posmatranja Ovo je tren 

zapanjenog shavaćanja . . . Ovo je tren kad su okeani kapija Ovo je tren kad je Božija odredba 

najuzvišenija . . . * S turskog: Muhamed Hadžijamaković Abdurrahman Sirrija (Tajanstveni) (1775.-1847.), 

nije samo bio veoma učeni i cijenjeni šejh, nego i veoma talentirani tesawwufski pjesnik na turskom 

jeziku, a pisao je i na bosanskom. Šejh Sirrija je osnovao tekiju na Oglavku kod Fojnice, koja je postala 

prava katedra za izučavanje tesawwufa s njegove misaone strane. Poezija Abdurrahmana Sirrije na 

turskom jeziku teško je razumljiva i teško prohodna, stoga što slijedi tesawwufske simbole i alegorije, pa 

treba razgrtati sloj po sloj da bi se stiglo do ogoljenosti stiha. I svojim životom i djelom bio je izraziti sufija 

i njegove pjesme su pune naboja i refleksivnosti. I Sirrija, kao i mnogi drugi tesawwufski pjesnici, 

varirajući simbolima spaja daleka iskustva, a glavna nit koju pjesnik prati je Vječna Istina: Egzistencija 

ovog svijeta je samo jedna vizija, Nebo i zemlja su samo posuda jedne vizije U svemu što postoji, malom i 

velikom, nalazi se Jedan Svoj opstanak u ništavilu prikaza onaj koji nema znaka. Tvoji izrazi »ja« i »ti« su 

samo jedna vizija, I šta god ti rekneš samo je vizija u viziji. Ono što u Tebi kaže »ti« nije li očevidno samo 

riječ?! Ako Gospodar riječi tebi oduzme svoju riječ, šta će ostati? Kad se izgubi lik riječi budi uvjeren da će 

se izgubiti i oblik. Veliki Poslanik je srce nazvao Božijom kućom. I u tome je ponos svijeta otkrio mnoge 

tajne, A na njegovom se licu pokaza tajna (odredbe) »Budi, pa bi«. * S turskog: Šaćir Sikirić U čitavoj 

plejadi pjesnika Bošnjaka, koji su pisali lirsko-tesawwufsku poeziju na jednom ili više orijentalnih jezika, 

spomenut ćemo i Ibrahima Zikriju (1795.?-1854.), koji je pored stihova ovoga usmjerenja i autor 

komentara poznatog spjeva Muhammeda Čelebije o rođenju i životu Poslanika Muhammeda pod 

naslovom Mewlid -i-nebiyy ili kratko Mevlud. Ovaj daroviti bošnjački pjesnik, u svojim sufijskim 

pjesmama, njeguje fiksiranost simbola, neelastičan metar i sufijsku metaboriku i simboliku. I u njegovoj

poeziji nailazimo na skrušenost, koja vodi ka beskrajnoj slabosti i nemoći, što je bio i manir ove vrste 

pjesništva. Sufijska komponenta je vidljiva i u tarihu u povodu završetka komentara Mevluda. Donijet 

ćemo iz ovoga spjeva nekoliko stihova: - Otvori se kapija na putu Božije milosti Ljupko se pojavi jedna 

sretna ljepotica Draguljima božanskih tajni nagizdana Njegovim darovima okićena, ljepotica svoga 

vremena. . . . 

* S turskog: Salih Trako Istančanost u izražavanju dolazi do svog punog izraza i u stihovima manje 

poznatog pjesnika – sufije – Ali Sejfije Iblizovića (Abu Lejs-zadeta) (?-1880.) i osnivača nakšibendijskih 

tekija u Bijeljini, Višegradu i Rudom. Njegov stih doseže najviše estetske domete s izrazito lirskom notom. 

Istina, njegova poezija je nešto, uvjetno rečeno, očiglednija i često se izravno obraća Stvoritelju i motiv 

ne sakriva: Bože! Pomoć Tvoju saputnikom narodu Bosne učini Ovaj svijet je kao duboko more, jer šta 

drugo jesu ovi pričini? Ovaj Sejfija stalno plače u Bijeljini tako vrijeme dočekasmo, ljudi postadoše 

nevjerni. Dušmanin i neznalica se poštuje Bogobojazni nevolju podnose nemarnost svijetom odavno 

vlada i bezbrižnost u željama stežalim od slâdâ: Tako Ti časti hiljadu i jednog Tvog imena oprosti, pomozi 

Ti koji voliš praštati otvori vrata dobrote, o Plemeniti. * S turskog: Omer Mušić Za Bosnu je veoma 

značajan i pjesnik, političar, plemić, kaligraf i pripadnik mevlevijskog tarikata Fadil-paša Šerifović (1802/3 

– 1882.). Iza sebe je ostavio cjelovit Divan sa svim žanrovima koje sadrži ova zbirka poezije. Pjesničko 

djelo Fadil-paše Šerifovića predočio je u svom prijevodu, komentrima i studiji Fehim Nametak. Pored 

tariha i kasida posvećenih znamenitim ličnostima svoga doba, dobar dio u njegovom pjesničkom djelu 

zauzima lirsko-tesawwufska poezija. Fadil-paša je pravi majstor riječi, i u njegovoj pjesmi je veoma 

prisutna ideja mevlevizma. Hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi je uzor pjesnikovog života i poezije, ona ga 

smatra svojim prvim pravim učiteljem i tako se i odnosi prema njegovoj dubokoj filozofskoj misli: - Ne 

trudi se kad već na svijetu šaha Mevlane postoje vrata Njegova izba mnogo je bolja no carski dvori od 

suhoga zlata. Careva kruna i carev prijesto, ašiče, njemu negov su naj. A kruna kojom glava se diči njemu 

je njegovo učenje znaj. . . . 

* S turskog: Fehim Nametak Prepjevala: Melika Salihbegović Još jedan bošnjački plemić je zauzimao 

vidno mjesto u poeziji na turskom jeziku, Arif Hikmet-beg Stočević (1839.-1903.). O njegovom ugledu i 

intelektualnom značaju svjedoči i djelo koje mu je posvetio Ibnulemin Mahmud Kemal-beg pod nazivom 

Savršenost mudrosti. U mladosti je bio u društvu slobodoumnih ljudi i osnovao Društvo pjesnika u 

Istanbulu, da bi se u zreloj dobi povukao u život ibadeta i pridružio kadirijskom derviškom tarikatu. 

Njegove pjesme iz mladih dana su zagubljene, a sačuvala se poezija iz doba kada već postaje ubijeđeni 

sufija. Divan mu je objavljen u Istanbulu 1915. godine: O Gospodaru, ti obiljem onog što proizilazi iz 

imena Vedud Učini me plamenom Jasnim uz svjetlost Ljubavi Da bih postao neko kome će se Ljepota 

ukazati Uništi moju dušu i srce kako bih se osvjedočio. 

* S turskog: Amina Šiljak – Jesenković Ako ovu poeziju posmatramo u retrospektivi, zaključit ćemo da je 

to tesavvufski pokret, koji je zahvatio široke prostore. Pjesnici sufije odslikavaju vidljivu sliku nevidljivog 

svijeta, pa je tu pjesničku viziju kao kategoriju teško izraziti. Oni predočavaju superiorniji vančulni svijet, 

koji je po njihovom uvjerenju realnost. Jasno je da to nije eksplicitna religiozna poezija, jer je motiv 

sakriven iza profanog. Ideal Ljepote kao osnovno određenje za Boga vidljiv je u svakom pažljivo iščitanom 

stihu, ma kakvim riječima da je kazan. Ova poezija još uvijek nije dovoljno istražena, i, vjerovatno, mnogi 

rukopisi po bibliotekama i drugim institucijama u svijetu kriju još pjesnika Bošnjaka ovog žanra.

Znakovi vremena 5 - Ibn Sina

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?