Znakovi vremena 5 - Ibn Sina

More documents

Recommendations

Info

širom islamskog svijeta i Evrope. Do danas su sačuvana sljedeća njegova djela: al-Futuhat al-Makkiyya, I- IV, Kairo, 1293. H.; Fusus al-Hikam, Kairo, 1309. H.; Targuman al-Ašwaq, Cambridge, 1911.; Inša’‘ ad- Dawa’‘ir; at-Tabaqat al-ilahiyya, ‘‘Uqlat al-mustawfiz (ova tri potonja djela je objavio H.S. Nyberg pod naslovom Kleinere Schriften des Ibn al-’‘Arabi, Leiden 1919; Mawaqi’‘ an-Nugum, Kairo, 1325. H. Tafsir al-Qur’‘an, Kairo, 1283. H.; Muhadarat al-Abrar, Kairo, 1282. H.; Risala fi kayfiya as-suluk ila Rabbi al- ’‘Izza, Risala al-Halwa; Risala nisba al-hirqa; Risala ayyam aš-ša’‘n, Risala tag at-taragim; Risala šarh alfaz as-sufiyya (M.S. u India Office, Loth. Cat. 657). Potom slijede djela: Šarh asma’‘ al-husna; Mahiyya al-qalb; Miškat al-anwar; Al-Insan al-kamil (M.S. u India Office, Loth. Cath. 658); Šagara al-kawn, Kairo, 1343. H.; Al-Agwiba al-la’‘iqa ‘‘an al-as’‘ila al-faiqa, M.S., Loth, Cath. 659; Risala fi ma’‘na an-nafs wa ar-ruh, objavio ga je M.A. Palacios u Acts of the 14th Oriental Congress, Alžir, 1905.; Wuduh al-hadit: man ‘‘arafa nafsahu fa qad ‘‘arafa Rabbahu, djelce koje je objavljeno u J.R.A.S., oktobra 1901. godine; Diwan, Bulaq, 1271. H.. Među najznačajnija Ibn ‘‘Arabijeva djela, svakako, ubrajaju se njegov opus magnum al-Futuhat al-Makkiyya (Makkanska osvajanja), objavljen u Kairu 1293. H. godine. Djelo je svojevrsna enciklopedija sufijskih učenja razdijeljenih u četiri velika sveska i sastavljena od 560 odjeljaka. Ono do danas predstavlja neprevaziđeni enciklopedijski kompendij ezoterijskih učenja o cjelovitoj muslimanskoj duhovnosti. Ondje Ibn ‘‘Arabi raspravlja o metafizičkim načelima općenito, potom oslovljava sve ključne traktate iz muslimanske teologije, pravne nauke islama, egzegeze i tradicionalne hermeneutike. Ibn ‘‘Arabi je ovo djelo počeo pisati u Mekki 598/1201-1202., a dovršio ga 634/1237. godine u Damasku. Za mudrost koja miruje u koricama ovoga djela sam autor svjedoči da je izravno kapala sa krila Anđela otkrovenja. Ibn ‘‘Arabijevo djelo Fusus al-Hikam (Dragulji poslaničke mudrosti) je drugo značajno djelo iz sufijsko-filozofijskog opusa filozofa iz Andaluzije za koje povjesničari njegova mišljenja kažu da je prava Summa mistica ne samo u kontekstu njegova cjelovitog opusa već u sklopu cjelovite ezoterijske tradicije islama. Ovo njegovo djelo je napisano 627/1229. godine u Damasku. Sadržaj djela je razvrstan u dvadeset i sedam poglavlja ili logosa od kojih svaki izražava neki obzir ezoterijske ili sufijske gnoze. Za Titusa Burckhardta ono predstavlja Ibn ‘‘Arabijev duhovni testament, a za Abu ‘‘Ala al-’‘Afifija, jednog od najvećih suvremenih tumača Ibn ‘‘Arabija, to je najveće, najvrednije, sadržinski najdublje i po svome utjecaju na sufijska gibanja Ibn ‘‘Arabijeva vremena i kasnije najslavnije djelo. Sadržaj ovog raskošnog djela sufijske literature predstavlja neprevazidljivo duhovno svjedočanstvo o višestrukim rodoslovljima Riječi Božije: metapovijesnom, metakozmičkom i metajezičkom; svetopovijesnom, hijerokozmičkom i svetojezičkom; kozmopovijesnom, svetogeografskom, hagiografskom i eshatološkom rodoslovlju Riječi Božije kao takve. Pošto temeljne ideje Ibn ‘‘Arabijeva sufijskog i, općenito, filozofijskog opusa istječu iz vertikalnih ili teokozmičkih i horizontalnih, unutarpovijesnih ili antropoloških i kozmopovijesnih vrela, tad je jasno s kojih razloga u njegovu sufijskom štivu prebivaju tako višestruke književne vrste i tako raznovrsni duhovni tokovi koji su profilirali njegov prenabujali mistički genij. Ono što je njegovu književnom sadržaju priskrbilo osebujan i uvijek prepoznatljiv i samo njemu primjeren bitak jest bremeniti sufijski jezik kojeg je filozof iz Andalusa sam odmislio i utkao ga u arapsko jezičko svakodnevlje kao poseban obzir arapskoga jezika razumljiv samo najumnijima, kao arapski u arapskom jeziku. Ibn ‘‘Arabijev simbolički jezik, naime, do te mjere je razuđen, takvom semantičkom dubinom prepotenciran i tako raskošno nadahnut da se gotovo dodiruje, graniči ili, čak, miješa sa metajezikom, sa hidrovskim obzirom Ademova rajskog jezičkog bitka. Riječ je o takvom literarnom ruhu u koje je zaodjenuto njegovo preduboko sufijsko iskustvo da se stiče dojam kako je Ibn ‘‘Arabijev jezik temeljito prodahnut i prošaran metajezičkim slikopisom i metafizičkim znacima teokozmičkog absconditum-a. Stoga u Ibn ‘‘Arabijevu
jeziku i njegovim krajnje svjetlosnim idejama i poučcima ništa nije onako kako se na prvi pogled čini da jest. Svaka spoljašnjost kod njega je čista unutarnjost, svaki fenomen je čisti noumen, svaki tafsir je ta’‘wil, svaki tašbih je tanzih i svaki tanzih je apsolutni ta’‘til. "Svijet je pričin; on nema zbiljsku egzistenciju. A to je ono što se misli snagom pojma ‘‘uobrazilje’‘ (hayal). Za tebe je upravo uobrazilja (to jest svijet) samostojna zbilja posve različita i neovisna o apsolutnoj Zbilji, dočim to ona nikako nije. . . Znaj da si i ti sam uobrazilja. I sve što opažaš i to što sebi govoriš: ‘‘ to nisam ja’‘, i to je također uobrazilja. Tako, cijeli opstojeći svijet je uobrazilja u uobrazilji." Središnja dimenzija Ibn ‘‘Arabijeva sufizma izražena je u njegovu učenju o transcendentnom jedinstvu Bitka (wahda al-wugud). Ovo učenje je mistički filozof iz Andalusa dosljedno razvijao u nepretrgnutom suodnosu sa idejom o krajnje simboličkom jeziku ili sa temeljnim poučkom kako je ljudski jezik kao bitak svijeta, osobito jezik u svojoj svetojezičkoj rasprsnutosti i razuđenju uvijek u biti samo metajezik ili jezik Ademove rajske mladosti. Tu vrstu logike Ibn ‘‘Arabi također primjenjuje i u obzorju svoga učenja o transcnendentnom jedinstvu Bitka, svjedočeći da samo božanski Bitak jest i da samo on jest istinska i apsolutna Zbilja, kako u svijetu svog teokozmičkog abscondituma i nedosezljivosti, jednako tako i u svim drugim silaznorazlijevajućim meta, hijero, makro i mikrokozmičkim bivstvodavnim očitovanjima. Ta Zbilja (al-haqiqa al-mutlaqa) je u svijetu Očitovanja zaodjenuta u egzistencijalnu odoru sastavljenu od devedeset i devet "lijepih Allahovih Imena", odoru koja tvori višestruke kozmičke svjetove samoozbiljujućeg božanskog Bitka (wugudullah). Iz kozmičke perspektive ili iz perspektive božanskih Imena i Atributa ili imeničkih i atribucijskih enuncijacija motrena, rečena Zbilja se nadaje višestruko ozbiljujućom, dočim iz teokozmičke perspektive ili iz perspektive samog kraljevstva Duha Božijeg motrena, božanska apsolutna Zbilja je jedna i jedincata (tawhid), i u njoj se na razini božanskog abscondituma cijelo mnoštvo imeničko-atribucijskih enuncijacija stapa u metafizičko jedinstvo i jednotnost snagom metafizičkog načela coincidentia oppositorum (ta’‘til) i eshatološkog načela apocatastaze (ta’‘wil). Ovo Ibn ‘‘Arabijevo učenje je sasvim pogrešno predstavljano od strane Nicholsona. M.A. Palaciosa i drugih kao neka vrsta filozofijskog panteizma, panenteizma i monizma. Naprotiv, kako svjedoči i Henry Corbin, njegovo učenje o transcendentnom jedinstvu Bitka najdosljedniji je primjer sufijskog teomonizma. "Zbilja, oslovljena Esencijom na razini jednotnosti (ad-dat al-ahadiyya), u svojoj istinskoj naravi nije drugo doli čisti i jednostavni Bitak (Wugud) u mjeri u kojoj jest Bitak. Ona nije uvjetovana ni preodređenjem niti neodređenjem, jer ona je u sebi odveć sveta (muqaddas) da bi se odredila bilo kakvim sopstvom ili bilo kojim imenom. Ona nema bilo kakvo određenje ili ograničenje; čak ni sjenka od mnoštva ne postoji u njoj." "(Pošto ništa ne postoji u zbiljskom smislu riječi osim samog Apsoluta, istinski gnostik ne opaža u formi Mnoštva bilo šta drugo doli Lice Božije, jer on zna da je On taj koji Se očituje u svim tim formama. Tako, (štogod da on štuje), on štuje samo Boga. To se može razumjeti i na sljedeći način: različite forme Mnoštva unutar onog Jednog ili su duhovne, to jest neosjetilne, poput anđela, ili su izvanjski vidljive i osjetilne poput nebesa i Zemlje i svih materijalnih stvari koje postoje u rasponu toga dvoga. Duhovne stvari su usporedive sa duhovnim odlikama u ljudskom tijelu, dočim su materijalne stvari podudarne sa njegovim tjelesnim dijelovima. Postojanje mnoštva u čovjeku ni na koji način ne priječi čovjeka da posjeduje jedinstvo. (Isto tako, postojanje Mnoštva u Bogu ne lišava Boga njegova suštinskog Jedinstva)." Ibn ‘‘Arabi je također zaslužan za temeljno formuliranje ideje o savršenom čovjeku (al-insan al-kamil), koja se smatra jednom od najplemenitijih ideja sufijske gnoze. On je baš toj ideji priskrbio njeno temeljno teorijsko naslovlje, pa ga se, uz ostalo, smatra autorom sufijskog traktata naslovljenog u smislu anthropologia spiritualis. Savršeni, potpuni ili idealni čovjek (Homo verus, Homo perfectus, Homo universalis ili Adam ruhiyy, Adam
Page 1 and 2: Znakovi vremena 5 Umjesto uvoda ...
Page 3 and 4: Prepravljanje svjetskih granica - G
Page 5 and 6: trenutačni odnos snaga. Pa ipak, z
Page 7 and 8: kako ga može zaustaviti? Ako posto
Page 9 and 10: neumjesna. Događaji u Palestini ve
Page 11 and 12: posebnog značaja će biti problem
Page 13 and 14: Povratak papinskoj politici i islam
Page 15 and 16: čini da ustrepte moderne pristalic
Page 17 and 18: vesternizacije našla se, dakle, ve
Page 19 and 20: prije svega, pad komunizma i onih i
Page 21 and 22: jednom preciznijem istraživanju sv
Page 23: sufijski komentar na sadržaj reče
Page 27 and 28: "primanja" savršeno je jednako "po
Page 29 and 30: kao ustrajan epistemološko-egziste
Page 31 and 32: stanju u kojem je on, izvanjski, je
Page 33 and 34: Tesawwuf u divanskoj poeziji pjesni
Page 35 and 36: eg Bašagić Na razmeđu šesanesto
Page 37: poeziji nailazimo na skrušenost, k

Znakovi vremena 5 - Ibn Sina

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?