Znakovi vremena 5 - Ibn Sina

Politička uloga islama u međunarodnim odnosima - Bahador Aminijan
Islam i islamski pokreti su danas, više nego ikada, a naročito u odnosu na nekoliko proteklih stoljeća,
prisutni na međunarodnoj sceni. Ovo prisustvo iskristalizirano je u različitim oblicima – antikolonijalnim
pokretima, suprotstavljanju zapadnjačkim režimima, suprotstavljanju određenim aspektima prednosti
Zapada i njegove kulture u islamskom svijetu, učešću u političkoj sili, organiziranju islamske vlasti itd.
Vrhunac ovog trenda može se zapaziti u 80-tim i 90-tim godinama. Ovakva aktivna i svakako pažnje
vrijedna prisutnost, iako je najuočljivija u političkom obliku, ima i snažne kulturne odlike. Možemo reći da
se prisutnost islama zapravo manifestira u obliku borbenih pokreta i pokreta oživljavanja islama. Prvi, sa
ratobornom i neprijateljskom tendencijom i orijentiranošću ka vojnom i političkom polju, postoje i
djeluju većinom u Afganistanu, Libanu, Palestini, Alžiru itd., dok drugi imaju više kulturni aspekt i
usmjereni su ka oživljavanju temeljnih islamskih vrijednosti koje su zaboravljene tokom vremena. Ovi
pokreti za oživljavanje, nakon perioda relativno duge pasivnosti, a kao odgovor na svestrane napade, su
mnogo prisutniji nego u prethodnim decenijama i nastoje u vihoru pritisaka modernizma i zapadnjačke
civilizacije dati novu definiciju identiteta islamskog društva. Ovakvo dešavanje može se primijetiti u
cijelom islamskom svijetu, npr. u Turskoj, Maleziji, BiH, Iranu itd. Izvor napada na islamski svijet
uglavnom leži u Zapadu i širenju kulture modernizma, a odgovori islamskog društva na te talase mogu se
podijeliti na nekoliko faza: Prva je uglavnom istovremena sa prvim susretima muslimana sa novom
zapadnom civilizacijom (17. i 18. stoljeće). U ovom slučaju odgovor je bio jedna vrsta totalne
konfrontacije i suprotstavljanja no, nakon poraza muslimana, prerastao je u negativnu rezistenciju i
sankcioniranje svakog oblika manifestacija što ih je sa sobom donosila kultura s druge strane svijeta. Od
18. stoljeća muslimani, koji su izašli iz dugog perioda svog zlatnog doba, te prolazili kroz fazu
dezintegracije i dekadencije, su se našli pod vrlo snažnim pritiscima i tokovima sa Zapada. Ti tokovi imali
su, pak, oslonac u moćnim instrumentima proisteklim iz tehnoloških promjena i napredaka u 17. i 18.
stoljeću. Dakle, za odbranu od svega toga muslimani nisu pronašli dovoljno snage i zapadnjaci su uspjeli
preuzeti vlast širom islamskog svijeta. Ova vlast u nekim zemljama, poput Egipta, Sirije, Libana i Iraka,
bila je sasvim izravna i direktna. One su se na početku 20. stoljeća nalazile zvanično pod zapadnom
vlašću, a u nekim drugim državama, kao što je Iran, kultura i manifestacije Zapada bile su jedine koje su
uspjele napredovati, i to poprilično brzo. Ovaj prodor je nesumnjivo uzdrmao identitet ovih društava.
Rezistencija i opiranje muslimana, mada u ovoj prvoj fazi nije imalo osobitog uspjeha, dalo je koristi
barem utoliko što se islamska društva nisu sasvim predala i poklekla pred ovim totalnim i svestranim
napadima – neka od tradicionalnih polja su ostala netaknuta i u narednim fazama predstavljat će glavne
centre suprotstavljanja (npr. džamije, derviške tekije, islamske škole, odnosno medrese i sl.). U drugoj
fazi muslimani su počeli razmišljati kako će pronaći izlaz i prevazići vlastite slabe tačke. Počeli su sa
učenjem novih lekcija i preuzimanjem iskustava od same europske civilizacije i tehnologije. Izlaz je viđen
u reformi administracije, ekonomije, edukacije, te sociologije u okvirima islamskih vrijednosti i civilizacije,
ali taj je proces vremenom stigao do vesternizacije i odbacivanja domicilnih sadržaja i vrijednosti.
Početkom vladavine Ataturka u Turskoj i šaha Reze u Iranu naročito je došao do izraza. To su dvije ličnosti
koje su mnogo uložile u negiranje religijskih vrijednosti i imitiranje Zapada. Pod općim utjecajem ovakve