Riječ izdavača U ime Svevišnjeg Poslanik islama, selam i ... - Ibn Sina

Riječ izdavača 

U ime Svevišnjeg 

Poslanik islama, selam i salavat neka su na nj i njegove, rekao je: „Upoznaj svoju dušu i upoznat ćeš svog 

Gospodara.“ Prema riječima hazreti Alijinim, čovjek je veliki svijet, a svijet u kome obitava ustvari je mali 

svijet. U vjerskoj filozofiji i mudroslovlju, upoznati ljudsko biće prvi je korak ka spoznaji Zbilje. Upoznati, 

pak, čovjeka prevashodno znači upoznati njegovu dušu. Stoga, religijska filozofija kao temelj svog nauka 

uzima razmatranje pitanja egzistencije. Baviti se problemom egzistencije znači, opet, upoznavati čovjeka 

kao vrhunsku manifestaciju Božijeg stvaranja. Za islamsku filozofiju, čovjek je biće u kome se božansko 

najjasnije ispoljava. Čovjek je najpotpunija manifestacija Nužnopostojećeg, a Njega je n ajla kše upoznati 

kroz upoznavanje ljudskog bića. 

Knjiga „Znanje o duši“ djelo je ajatollaha Hasan Hasanzade Amulija, jednog od najcjenjenijih profesora 

filozofije čuvenom islamskom sveučilištu u Qomu-Iran. Ovim djelom, on je pokušao krajnje jednostavnim 

metodom i jezikom približiti čitaocu osnovne principe islamske ontologije i psihologije. 

Bosanskohercegovačkom čitateljstvu nudimo na uvid prvu, uvodnu svesku ovog djela, s nadom da će 

naići na dobar prijem koji bi nas potakao na prijevod i objavljivanje cjelokupnog djela. 

Prva lekcija 

Egzistencija (vudžud) jeste nešto u što se možemo osvjedočiti. Egzistiramo mi sami, a egzistira i sve ono 

što je oko nas. Mi, ustvari, i nismo ništa doli egzistencija; egzistenciju svuda pronalazimo i vidimo. 

Egzistencija je, ustvari, naše postojanje ili bivstvovanje. Nasuprot njoj stoji i nepostojanje ili nebivanje 

(''adam). No, s obzirom da je neegzistencija ništa, da se radi o nepostojanju, o nečemu u što se ne 

možemo osvjedočiti, onda se svaka rasprava o njoj može svesti na to kako se radi o nečemu što je 

oprečno egzistenciji. Dakle, egzistencija je ono što je vrelo posljedica, i sve što se zbiva, nastaje i dešava 

jeste od egzistencije, a ne iz neegzistencije. Mislim da je to sasvim izvjesno i jasno. Ukratko, ne postoji 

ništa a da nije egzistencija, sve je egzistencija i sve jeste od nje.

No, slijedom naprijed rečenog, razmotrimo sada naše predodžbe, ono u što se osvjedočavamo, te 

pogledajmo postoje li tu kakve kvalitativne razlike. Pogledajmo da li se razlikuju po efektima svoje 

egzistencije. 

Postoje stvari u koje se osvjedočavamo a koje, barem naizgled, niti posjeduju sposobnost kretanja niti 

kakva osjetila, za njih ne postoji nikakav napredak ili razvoj. Takva je zemlja, kamenje ili minerali. Postoji i 

ona grupa egzistencija koje, makar u izvjesnoj mjeri, posjeduju kretanje, osjetilnost, napreduju i razvijaju 

se, za šta su primjer biljke i ostalo rastinje. Ako usporedimo ove dvije grupe, vidjet ćemo da je 

egzistencija ono što im je u suštini zajedničko. Usporedbom ćemo zaključiti i to da i biljke i minerali imaju 

odlike poput mase ili zapremine. Naposljetku, morat ćemo primijetiti da kod biljki postoji proces rasta, 

odnosno razvoja, a čak posjeduju i određenu osjetilnost, dok su minerali za takvo što uskraćeni. Na 

temelju tog zapažanja, biljke ćemo postaviti na viši stupanj u odnosu na minerale. 

Postoji, zatim, i naredna grupa, odnosno bića koja su veoma pokretljiva, čija je osjetilnost kudikamo veća 

od one kod biljki, ona ispoljavaju različita djelovanja koja proizilaze iz njihove volje. U ovu grupu spadaju 

različite suhozemne i morske životinje. Usporedimo li ovu grupu s grupom u koju spadaju biljke, uvidjet 

ćemo da se obje odlikuju egzistencijom, posjedovanjem tijela, sposobnošću rasta i razvoja, potrebom za 

ishranom, ali ćemo, idući dalje, zapaziti da se životinje odlikuju i svojstvima koja biljke ne posjeduju, 

poput voljnih činova, čula, snage i sličnih osobina višeg reda. Dakle, efekti egzistencije kod životinja viši 

su negoli kod biljaka, što znači da su životinje na višem egzistencijskom stupnju od biljaka. 

Tako stižemo do naredne grupe koja posjeduje sva egzistencijska svojstva životinja, dakle svojstva rasta, 

razvoja, činjenja, ali je djelovanje ovih bića na kudikamo višem stupnju od životinjskog. Uvidjet ćemo da 

su minerali, biljke i životinje u podređenom položaju u odnosu na ovo biće. To izvanredno biće jeste 

čovjek. 

Upustimo li se sada u daljnje razmatranje ove grupe stvorenja, zapazit ćemo da su efekti egzistencije kod 

učenog čovjeka viši negoli kod nekog neukog. Naprimjer, svi izumi i otkrića plod su učenjaka, nipošto 

neznalica. Dakle, neznalica je u podređenom položaju u odnosu na znalca. Znalac je iznad čovjeka 

neznalice, životinje, biljke ili minerala. Ustvari, znanje je ono što je izvor njegove prednosti i ono je to što 

je iznad svega ostalog. No, blagodat znanja raspravit ćemo i pojasniti u nekoj od kasnijih lekcija.

Druga lekcija 

U prethodnoj lekciji primijetili smo da se sve u što se okolo nas možemo osvjedočiti odlikuje 

egzistencijom. Potom smo otišli dalje i usporedili različite egzistente, te smo zaključili da je čovjek znalac 

na najvišem stupnju među njima. 

Kažimo sada nešto o tome ko je, ustvari, taj ko pravi ovakvu usporedbu, prosuđuje i zaključuje? Ko je taj 

ko je usporedio različite egzistencije, podijelio ih u grupe i prosudio da je jedna grupa na višem nivou od 

druge? Izvjesno je da svaka prosudba potječe od nekog ko egzistira, a nipošto od nekog ko ne posjeduje 

egzistenciju. Odnosno, ja ili vi smo oni koji prosuđuju i zaključuju. Zar onda svako od nas ne posjeduje 

nešto što je dar za prosuđivanje? Da li je to nešto što je van nas ili ne? Upitajmo se, zato, šta je taj dar za 

prosuđivanje kojim se svako od nas uvijek i svugdje odlikuje, ustvari, šta možemo reći o samoj njegovoj 

biti i suštini? Ako je to nešto što je van nas, kako je onda u vezi s nama? Kažemo li da je unutar nas, 

upitat ćemo se kako to objasniti? Radi li se, možda, o nekom našem vanjskom ili unutarnjem organu? 

Postavimo stvari ovako: Da li mrtav čovjek, uz uvjet da su mu svi vanjski i unutarnji organi zdravi, 

posjeduje ‘ono nešto’ o čemu govorimo? Sigurno da ne. Ukoliko se, dakle, ne radi o nekom od tjelesnih 

organa, šta se onda čovjekovom smrću desilo s tim? Da li je i ‘ono nešto’ nestalo ili još postoji? Ako ga je 

nestalo, da li ga je nestalo samo po sebi ili ga je uništilo nešto drugo? Ako ga je uništilo nešto drugo, šta 

je onda to nešto, kako i zašto ga je uništilo, te zašto ‘ono nešto’ nije moglo odbraniti samog sebe? Može 

li se vjerovati, pak, da je ‘ono nešto’ uništilo samo sebe, odnosno da je samo po sebi nestalo? Ili, ukoliko 

još postoji, gdje je onda i šta se promijenilo smrću čovjeka? Zašto ‘ono nešto’ ne možemo vidjeti? I 

uopće, šta znači smrt? Po čemu se razlikuje od života? Šta je smrt, a šta život? Znači li smrt nestanak i 

nepostojanje, ili se radi o nečemu drugom? 

Iz ovog proizilaze daljnja pitanja, poput: Ko sam, uopće, ja koji posjedujem ‘ono nešto’? Jesam li, onda, ja 

‘ono nešto’ ili sam, ipak, nešto drugo? Kada kažem da sam prosudio u vezi s nečim ili da sam zaključio, da 

li to, ustvari, govorim ja sam ili ‘ono nešto’ koje prosuđuje i zaključuje? Ukoliko to nisam ja, zašto onda 

osjećam da se radi o mom činu i zašto ga prosudbom vežem za sebe? Ovim redom pitanja bi se mogla 

redati do u nedogled. Zar ne treba, zato, pokušati odgovoriti na njih, saznati ko smo i šta znače naše 

prosudbe?

Ukratko, ono što smo htjeli kazati u ovoj lekciji jeste to da svako od nas posjeduje nešto na temelju čega 

vrši usporedbe, zaključuje i prosuđuje. Nije, čak, niti toliko bitno kako ćemo to nešto imenovati: 

sposobnost rasuđivanja, razum, pamet, duša, inteligencija, psiha, jastvo, sepstvo ili bilo kako drugo. Ono 

što nam je sada najvažnije jeste prihvatiti da takvo što postoji, e kako bismo mogli početi listati knjigu 

vlastitog bića i postojanja, te, sričući slovo po slovo i riječ po riječ, razaznavati šta je, ustvari, naša 

sposobnost rasuđivanja, šta je čovjek, otkud smo, gdje smo i kamo idemo? Da li je čovjek plod 

slučajnosti? Da li je to biće koje je sasvim zasnovano na specifičnom poretku atoma koji grade njegovo 

tijelo? Da li smrt, zapravo, znači jednostavno kvar tijela, koje potom propada, čime i čovjek zauvijek 

prestaje postojati? Zato, upustimo se promišljeno i na temelju argumenata u daljnje rasprave i 

pokušajmo izvesti zaključke.

Treća lekcija 

Postavimo sada pitanje: Da li je ono u što se mi osvjedočujemo zbiljsko ili ne? Drugim riječima, da li je 

čitav ovaj svijet postojanja možda obična fatamorgana. Da li se mi, ustvari, varamo i treba li, možda 

potpuno zanijekati svaku stvarnost onog što vidimo i držati da je čitav ovaj svijet tek plod naše 

uobrazilje? 

Skupina starih mislilaca koje nazivaju sofistima poricali su sve što je plod naših osjetila, sve naše zaključke 

i stavove, odnosno poricali su zbiljnost naših predodžbi. Smatrali su da su naše predodžbe o svijetu slične 

predodžbi putnika na lađi kojima se usljed kretanja lađe čini da se i obala koju gledaju kreće. Pjesnik 

Sena''i kaže: 

Čovjeka što brodi more široko 

ponekad prevari vlastito oko 

I tako mu se učini na vodi 

kako on stoji, a obala hodi 

Iako zna dobro da to on plovi 

a kopnu nije druge već da stoji 

Jedan od dokaza koje su sofisti iznosili sebi u prilog jeste nepouzdanost zaključaka proisteklih od ljudskih 

osjetila. Naprimjer, gledano izdaleka, nešto nam se može činiti malim, ali kad priđemo bliže, vidimo da se 

radi o nečemu krupnom. Ili, zdravom čovjeku kahva je slatka i prava poslastica, ali kada je bolestan i u 

groznici, kahva mu ima gorak ukus. Još jedan njihov argument jeste i san, jer čovjeku se, dok sanja, 

njegov san doima sasvim stvarnim.

Više podataka o sofistima i njihovim stavovima donose nam knjige o filozofiji starih Grka, te tako 

možemo saznati da se u 4. stoljeću prije nove ere u Grčkoj javila grupa mislilaca koji su smatrali da 

ljudske čulne spoznaje ne dosežu zbilju stvari. Ova grupa mislilaca odlikovala se velikom visprenošću pri 

raspravljanju o različitim temama. Sofisti su bili obrazovani putujući učitelji, a njihovi stavovi bili su jedno 

vrijeme dominantni u grčkoj filozofskoj misli, tako da su Platon i Aristotel uložili dosta truda u pobijanje 

stavova sofista. Učenje sofista izrodilo je više značajnih mislilaca, poput Prodika iz Keja koji je, u svom 

pesimizmu, čovjeka gledao kao biće osuđeno na patnju, bol, jad i nevolje, pred čime mu se valja strpjeti, 

izdržati i graditi moralne vrline. 

Sljedeći bitan mislilac sofističke škole jeste Gorgija iz Leontina, čiji su stavovi slični onima Zenona i 

Parmenida. On je zastupao tezu da ‘ono što jeste ne postoji’, odnosno, ukoliko se poslužimo primjerom, 

niko ne može opovrći da ‘ono čega nema ne postoji’, što, ukoliko prihvatimo da ‘ono što jeste postoji’, 

slijedom stvari potvrđuje da ‘postoji i nepostojanje’, iz čega će proizići da nema razlike između postojanja 

i nepostojanja, a tada neće biti postojanja. 

Ipak, najznačajniji među sofistima bio je Protagora, izuzetno rječita i umna ličnost, koji je zbog toga 

uživao veliku naklonost grčke mladeži. No, s obzirom da je oponirao nekim vjerskim stavovima puka, 

dopao je progonstva. Njegova najpoznatija teza jeste ona da je ‘čovjek mjerilo svih stvari, postojećih da 

jesu, a nepostojećih da nisu’. Naime, tvrdio je da zbilja, ustvari, ne postoji, jer čovjek ne poima doli 

putem osjetila, pošto i razumsko promišljanje počiva na čulnim spoznajama. S obzirom da su čak i čulne 

spoznaje kod različlitih ljudi različite, nema druge nego da se svako osloni na vlastite čulne spoznaje, 

znajući da čulne spoznaje drugih ljudi nisu sasvim istovjetne našim. Kako ono što proizilazi iz osjetila nije 

postojano nepromjenljivo, otuda čovjeka moramo uzeti mjerilom svih stvari, a pošto primijećujemo da 

ono što mi poimamo nije zbilja, onda ne možemo ni govoriti o zbilji. 

Sofiste, inače, smatraju jednim ogrankom skeptika. Skeptici su starogrčka filozofska škola čiji su 

pripadnici smatrali da se pri dosezanju znanja niti jedno mjerilo ne može smatrati pozdanim. Osjetila 

griješe, razum, također, nije izuzet od griješenja, tako da će čovjek pod različitim tjelesnim i duševnim 

uvjetima ostvarivati različite spoznaje. Osnivač skeptičke filozofije bio je Piron (365-275 p.n.e).

Četvrta lekcija 

U prethodnoj lekciji upoznali smo se s naučavanjem sofista i nekim argumentima koje su koristili. Saznali 

smo da se radilo o misliocima koji su poricali zbilju, odnosno stvarnost, tvrdeći da ne postoji nikakvo 

postojano znanje i da su sve činjenice neutemeljene. 

Pogledajmo sada da li je uvjerenje sofista ispravno ili oni griješe? Pretpostavimo da ih upitamo: To što 

kažete da stvarnost uopće ne postoji, da ništa nije zbiljsko, nikakav princip nije osnovan i sve istine su 

pogrešne, da li je vaš takav sam stav istina? Ako kažu da je istina, pa onda istina i zbilja time postoji. 

Ukoliko, pak, taj stav nije tačan, zašto se, onda, priklanjati još jednoj neistini? Dakle, ne postoji sredina 

između potvrde i negacije pri ovakvoj prosudbi, jer jedna tvrdnja ovdje poriče drugu. 

Naprimjer, ukoliko neko ustvrdi da niti jedna izrečena riječ u svijetu nije istina i da je sve ikad kazano laž, 

može ga se upitati: Da li je ono što si sam upravo izrekao istina ili laž? Ukoliko je istina, pa tada sve što se 

kaže nije laž. Ili, ukoliko je i to laž, zašto se pozivaš na vlastitu laž? 

Isti prigovor može se uputiti i na drugi stav sofista; onaj da pri spoznaji nema drugog puta osim osjetila i 

da je čovjek mjera svega. Tad možemo upitati: Ko je ustvari onaj ko poima da ništa nije stvarno, šta reći o 

njegovom identitetu i kojim putem je on sam spoznao da zbilja ne postoji? Da li je ta njegova spoznaja 

uopće istinita ili ne? Ako jeste, tada zbilja postoji, a ako nije, otkud onda pravo onom što nije zbilja da 

uopće donosi ikakve prosudbe? 

Dalje, sofisti tvrde da za spoznaju nema drugog puta izuzev osjetilnog? Premda je to donekle tačno, 

mogli bismo upitati: Da li je i vaša sposobnost rasuđivanja, na temelju koje ste donijeli ovakvu prosudbu, 

također ograničena osjetilima ili je neosjetilne prirode? Ako je u biti osjetilna, preko kojeg osjetila ste 

došli do nje? Čini se da ova prosudba nije plod okusa, mirisa, sluha, vida ili opipa. Ukoliko jeste 

neosjetilna, onda mora postojati neka sposobnost koja nije u vezi s tjelesnim i koja poima vanosjetilnim 

putem. 

Sofisti, također, navode svoje primjere, poput onog da se putniku na lađi čini da se obala kreće. To jeste 

tačno, i nije jedini primjer, jer i kapljica kiše, dok pada, djeluje nam kao prava linija, a žeravica, dok je

gledamo u rasplamsalom ognjištu, izgleda kao da je pravilnog kružnog oblika. Međutim, za to postoje 

stvarni razlozi, o čemu ćemo govoriti u narednim lekcijama. 

Dalje, sofisti govore kako spavač uopće ne sumnja u to da je njegov san stvarnost, mada se ne radi o 

stvarnosti. 

No, da bi se ovako rasuđivalo o snu, potrebno je znati šta je san i šta znači sanjati. Sofisti, uostalom, 

niječu zbiljnost sna, ali poriču i stvarnost onog što se vidi u budnom stanju. Zato ćemo u narednim 

lekcijama kazati nešto i o snu i o sanjanju. Zasad, spomenimo o snu toliko da čovjek u snu vidi stvari koje 

su plod njegovih razmišljanja, stavova ili mišljenja na javi. Ali da li su svi snovi takve prirode? Mnogi snovi 

nude stvari, slike iz neviđene prošlosti ili iz budućnosti, kojih uopće nema u svijesti ili srcu sanjača. Malo 

je onih koji nikad u životu nisu imali takve snove. Pri tome, poznato nam je da hipnotizer uvede čovjeka u 

san i potom ga ispituje koješta dobivajući tačne odgovore. Islamski i neislamski učenjaci napisali su 

brojna djela i o ovom fenomenu, pa se u narednim lekcijama možda osvrnemo i na ovo pitanje. Ukratko, 

sofiste bi se moglo upitati: Šta kazati o snovima koji govore o budućim događajima koji se kasnije zaista i 

dese? Može li se ovu istinu smatrati nestvarnom? Također, sofisti kažu: Gledatelj iz daljine vidi neku stvar 

malom, ali kada se približi, vidi da je ona velika. Složit ćemo se da je to tačno, ali to nije nikakav dokaz 

nestvarnosti i nepostojanja dotične stvari. Ovdje se radi o viđenju iste stvari pod različitim uvjetima i to je 

sasvim jasno. Isti slučaj je i s različitim ukusom kahve za zdravog i bolesnog čovjeka. Gorgija iz svojih 

sofističkih premisa zaključuje da između postojanja i nepostojanja nema bitne razlike. Odgovor na taj 

stav ćemo dati nakon što pojasnimo način poimanja nepostojanja kao opozita postojanju ili egzistenciji, 

te nakon što saznamo nešto o spoznajama prvog i drugog reda. Zatim, Gorgija kaže kako je postavka da 

„ono što jeste postoji“ nespoznatljiva. Međutim, ono što jeste zasigurno postoji, a o samim načinima 

spoznaje govorit ćemo kasnije. Što se Protogorine tvrdnje da je „čovjek mjera svih stvari“ tiče, o tome se 

može nadugo govoriti, no ne u onom smislu koji Protagora ima na umu. Ipak, iz ove njegove postavke 

poslije ćemo izvesti veoma značajne zaključke. Za kraj ove lekcije, ipak, navedimo nekoliko redaka iz Ibn 

Sinaovog djela „Šifa“: „Pitamo sofiste: Šta kažete o vlastitom nijekanju? Da li je vaše poricanje ispravno, 

neispravno, ili ste u sumnji? Ako se na temelju svog znanja odluče na jedno od ovo troje, onda vjeruju u 

istinitost svog uvjerenja. To, bilo da je njihovo uvjerenje da su njihove riječi istina, bilo da im je uvjerenje 

da su njihove riječi neistina, bilo da su u sumnji. Njihovo nijekanje apsolutno potvrđuje istinu. Ukoliko 

kažu: „Mi smo u sumnji“, reći će im se: „Znate li tad da sumnjate, ili ćete zanijekati i vlastitu sumnju? Da li 

imate izvjesno znanje u pogledu ičega što govorite? Ako priznaju da su u sumnji, ako zaniječu, ili ako kažu 

da nešto zasigurno znaju, onda su priznali znanje i neku istinitost. A ako kažu: „Mi uopće ništa ne 

razumijemo, i ne razumijemo da ne razumijemo, te sumnjamo u sve, čak i u postojanje i nepostojanje nas 

samih, a sumnjamo i u vlastitu sumnju, tako da niječemo sve pa i samo nijekanje“, onda, možda, govore 

jezikom iz inata, a tad je sporenje s njima besmisleno i nema nade da će oni pronaći put.“ Jer, ako je stav 

da ništa ne postoji tačan, onda se ništa i ne može nazvati znanjem, te su znalac i neznalica jednaki. 

Štaviše, neznalica je u prednosti jer se navodni znalac uzalud trudio, dobivši za sve samo ispraznu 

nestvarnost. Iz stavova sofista proizilazi da je sreća pojam bez značenja, da su viteštvo, vrline i časnost

sve zabluda do zablude, jer sve je ništa i težnja k tome je besmislena. S obzirom, dakle, da je ovo 

uvjerenje predstavljalo prepreku na našem putu stjecanja znanja, morali smo je dokazima i argumentima 

oboriti, e kako bismo mogli kročiti dalje. Spominjemo na kraju i jednu zanimljivu pripovijest. Prenosi se 

da je Salihu ibn Abdulquddusu, jednom od pobornika sofista, umrlo dijete. Mu''tezilit Ebu Huzejl ''Allaf i 

Ibrahim Nizam otišli su k njemu želeći mu izraziti saučešće. Ebu Huzejl reče Salihu: „Ljudi za tebe nisu 

ništa više nego biljke, pa nema mjesta žalosti“. Salih na to kaza: „Žao mi je što dječak umrije a da nije 

stigao pročitati „Knjigu sumnje“.“ „Kakva je to knjiga“, upita Ebu Huzejl, pa ovaj reče: „Knjiga koju sam ja 

napisao. Svako ko je pročita sumnja u ono što je bio, dotle da počne sumnjati da uopće postoji, a 

posumnja da postoji ono što ne postoji.“ Ibrahim mu reče: „Onda ti pretpostavi da ti dijete nije umrlo, 

premda je umrlo, i da je pročitalo knjigu, mada je nije pročitalo.“

Peta lekcija 

Saznali smo, dakle, da je nebivanje ništavilo, a iz ništa ne može nastati nešto. Onda, sve što jeste, jeste iz 

egzistencije. Slijedi da se stvarnost odnosno zbilja ne može zasnivati na ništavilu. Znači da je zbilja svake 

stvari postojanje ili egzistencija, koja je izvor i ishodište svega. Ali upitajmo se sada: može li u svijetu 

naših predodžbi i zbiljnosti, u svijetu postojanja, ili čak van naših predodžbi i zbiljnosti, postojati nešto što 

nije ni postojanje ni nepostojanje? Crvena boja nije niti bijela niti crna, pa ima li nečeg što nije niti 

postojanje niti nepostojanje? Ima li nečeg takvog u postojećem svijetu ili van njega? Šta reći u odgovoru 

na ovakvo pitanje? Najbolje je prvo proanalizirati i promisliti samo pitanje. Sve što ima u ovom svijetu 

postojanja jeste postojanje. Nepostojanje nema nikakvog vanjskog bivstva ili jestosti, odnosno niko ne 

može reći za nešto: „Ovo je nepostojanje.“ Sve ono na što se može pokazati kao na vanjesko u odnosu na 

govornika jeste neki vid postojanja. Dakle, apsurdno je govoriti o nečemu vanjskom kao o nepostojanju. 

Odnosno, sve na šta možemo ukazati izvjesni je egzistent. Zar bi se za nešto uopće moglo kazati da nije 

niti postojeće niti nepostojeće?! Uostalom, ako nije riječ o postojanju, onda jeste o nepostojanju, a 

nepostojanja nema kao izvanjkosti. Nepostojanje je ništa, tako da nešto ne može biti između „ništa“ i 

„jeste“. Osim toga, nadići postojanje moguće je samo na unutarnjem nivou, nivou domišljaja, odnosno 

svijesti, što ćemo kroz dokaze kasnije pojasniti. Čak i zanemarivši naprijed kazano, izvjesno je da je 

pogrešno reći za bilo šta kako nije ni postojanje ni nepostojanje. Da je tako, ne sumnja niko obdaren 

pameću. Zdrav um svjedoči nam da ako nešto nema postojanja, tada ne postoji, te tu ne može biti 

nikakvog posrednog oblika. I među muslimanima je postojala jedna grupa filozofa koji su zastupali stav o 

nečemu što je posredni oblik između postojanja i nepostojanja. Ustvari, ono što su oni činili jeste u biti 

poigravanje pojmovima. Ukratko, držali su da je prisutan i posredni oblik između postojanja i 

nepostojanja, koji su nazivali hal (stanje). Nećemo se sada upuštati u opovrgavanje ove teorije i 

pojašnjavanje prigovora koje su na nju iznosili ostali muslimanski filozofi, jer ćemo se toga dotaći u 

sljedećim lekcijama. Uglavnom, radilo se o povođenju za sofistima, pri čemu je jednostavno zanemaren 

fitret, odnosno izvorna priroda čovjeka. Ipak, nismo htjeli prenebreći niti postojanje ove grupe 

muslimanskih filozofa.

Šesta lekcija 

Kazali smo, dakle, da osim postojanja nema druge zbilje. Postojimo mi sami i sve ono što vidimo i 

poimamo, sve ono što osjećamo i razumijevamo. Svuda uočavamo tragove postojanja i egzistencija je sve 

ono dokle seže ljudska misao. Saznali smo, tako, da su sofisti bili u zabludi i da su zagovarali neodbranjive 

stavove. Zar sva začudna otkrića i izumi nisu plod ljudske misli? Zar ljudska genijalnost nije načinila ove 

gigantske avione koji lete zrakom, vasionske brodove, poput Apola, koji stižu na Mjesec i putuju do 

dalekih planeta, ili prekookeanske brodove koji nose goleme terete preko morskih daljina? 

Hidroelektrane u kojima se snaga vode pretvara u električnu struju koja nam osvjetljava domove 

proizvod su ljudske ideje. Čovjekova misao iznjedrila je sva ova danas nam poznata sredstva 

komunikacije, štampu kao način da se jedna knjiga začas umnoži u hiljade kopija. Ljudi su toliko dobro 

pojmili zakonitosti u kretanjima nebeskih tijela da nam danas nije nimalo čudno kad astronomi godinama 

unaprijed određuju tačne datume pomračenja Sunca ili Mjeseca. Hiljade i hiljade je primjera koji nam 

pokazuju koliko je ljudska misao plodotvorna. Pa onda, da li je ljudska misao u svojoj biti zabluda ili 

istina? Da li bi nešto što je u svojoj biti pogrešno i zabluda moglo iznjedriti sva ova evidentna dostignuća? 

Sofisti na to ne mogu pružiti valjan odgovor. Jesu li sve pobrojane činjenice proizašle iz postojanja ili 

nepostojanja? Ustvari, sve je to već postojalo zapreteno u umu i srcu ljudskih bića, odakle je izvedeno u 

neposredno postojanje. No, zakoračimo sad od ovih plodova ljudskog uma ka samoj prirodi. Izvjesno je 

da smo od rođenja, pa kroz cijeli naš postepeni razvoj, okruženi prirodom, dobrano čak i utopljeni u nju. 

U životu stalno gledamo zemlju, rijeke, mora, smjenu dana i noći, različite biljke i životinjske vrste, 

smjene godišnjih doba, kiše i snijega, tako da nas sve to više ni najmanje ne začuđuje niti uzbuđuje. 

Zaboravljamo čak i na to da smo mi sami najčudnije od svih bića, pa nemamo želje niti zaviriti u knjigu 

vlastite egzistencije. 

Pretpostavimo sada da se ljudsko biće ne razvija postepeno i da na svijet odmah dolazimo potpuno 

fizički, mentalno i duhovno razvijeni. Kako bismo tada reagirali prema onom što nas okružuje, koliko 

bismo se čudili svemu tome, šta bismo mislili o svijetu i sebi samima? Kakve bi tad bile naše želje, stanja, 

razmišljanja i stavovi? Svakako, o ovom vrijedi dobro razmisliti i pokušati zamisliti kako bi stvari stajale 

kada ne bi bilo našeg postepenog razvoja, prilagođavanja i navikavanja na sebe i sve ono što nas 

okružuje.

Sedma lekcija 

Sigurno je da bismo u ovoj pretpostavljenoj situaciji prvo jedno vrijeme bili zatečeni i zbunjeni. Kad bismo 

se malo pribrali, prvo čime bismo se pozabavili jeste iznalaženje odgovora na niz pitanja o nama samima: 

Ko sam? Gdje sam? Otkud me ovdje? Zašto sam tu? Kamo mi je ići? Ima li koga ko me može uputiti i 

odgovoriti mi? 

Jesam li oduvijek ovdje? Nisam. Hoću li biti tu zauvijek? Neću. Da li sam došao tu svojom voljom? Ne. 

Kamo idem i šta mi je činiti? Ko da odgovori na sva ta pitanja? Zašto sam nekad veseo, nekad tužan? 

Zašto me nešto nasmijava, a nešto tjera da plačem? Šta je, ustvari, radost, a šta tuga? 

Ja vidim, govorim, čujem, učim, pamtim, zaboravljam, sjećam se, imam različite osjećaje, razumijevam, 

dodirujem, mirišem, prihvatam, odbijam… Šta je sve to i otkud ta stanja? Zašto ih imam, čemu služe? Ko 

da mi pomogne riješiti ove zagonetke? 

Zašto mi se spava? Šta je san? Zašto i kako se budim? Šta je budnost? Sanjam, ali šta je to što u snu 

gledam? Žedan sam i pijem vodu. Šta je žeđ i zašto je voda gasi? 

Naposljetku, ja sam, dok ovo pišem, pitam se ko sam? Ko je ovo biće koje sjedi ovdje i piše? Ono je bilo 

kapljica koja se dalje razvijala i dosegla ovaj čudan oblik. Šta je bilo u toj kaplji sjemena? Šta joj je 

omogućilo takav razvoj? Može li moje tijelo, moj izgled ili moji organi biti savršeniji, ili je ovo najbolji i 

najljepši mogući oblik? Ko je kreator tog nacrta? Kako preko kapljice sjemena uspijeva izvajati ovakav 

oblik? Kad bismo sve to slušali u pričama iz „Hiljadu i jedne noći“, znali bismo bar da je to bajka, ali ovo je 

stvarnost! Sve te ćelije koje čine tijelo, njegovi organi koji besprijekorno djeluju i međusobno se 

nadopunjuju, sve te snage uma i tijela, osjetila i osjećaji… 

Ali, ne radi se samo o meni. Osim mene, postoje svi ovi začuđujući i veličanstveni oblici u mom 

okruženju. Vidim biljke i životinje, planine i pustinje, mora i jezera, nebesa ukrašena zvijezdama… Sve je 

to u pokretu, mada ja često ne primjećujem njihovo kretanje. Zašto se sve kreće? Ko je pokretač svega? 

Postoji li kod njih neka potreba za kretanjem? Kreću li se sami od sebe, bez pokretača? Ako postoji

pokretač, ko je on i kakvom se to golemom snagom pokretanja odlikuje? Da li je i on u kretanju ili ne? 

Ako jeste, pa ko je njegov pokretač, a ko pokretač njegovog pokretača? I tako u nedogled. 

Postoji li potreba za općim kretanjem? Da nema potrebe, ne bi bilo ni kretanja. Da li je kod svega što 

postoji ta potreba ista, ili se radi o različitim potrebama? Je li ta potreba neki nedostatak, pa kretanje 

znači njegovo otklanjanje i hod ka savršenstvu? Da li je sve ono što vidimo nesavršeno i teži li ka svom 

savršenstvu? Ko je savršen i šta je savršenstvo? 

Ako se bića kreću ka savršenstvu, znači li, onda, da poimaju svoju nesavršnost, ispoljavaju svoju težnju, 

posjeduju život i vlastitu zbilju?! Djeca idu u školu, i ona su u pokretu. Oni žele znanje i idu za znanjem. 

Drveće raste, dakle, u pokretu je. Tako je i sa životinjama, na neki način i s kamenjem. Kamen u utrobi 

zemlje vremenom postaje dragulj. Bilo da pogledamo u nebesa ili zemlju, biljke, životinje ili samog 

čovjeka, uvijek ćemo se imati čemu diviti i uvijek će biti isuviše toga za kazati.

Deveta lekcija 

Dosad smo, znači, unekoliko shvatili da među različitim egzistencijama u svijetu postoji neka vrsta 

povezanosti. Možda sve one stoje u nekoj općenitoj povezanosti, ali mi to još nismo uspjeli dokučiti. Ipak, 

tek smo na početku puta. 

Vratimo se sada ponovo onom čime smo se bavili u prethodnoj lekciji. Želimo li istražiti naprimjer proces 

razvoja narandže, od klijanja sjemenke, preko razvoja stabla, pa do njenog ploda, trebali bismo iščitati 

brojne knjige. I opet to ne bi bilo ni blizu dovoljno, jer knjiga prirode je beskonačna. Mogli bismo utrošiti 

cijeli svoj život a da nam tajna narandže ostane neotkrivena. 

Ali zadržimo se još malo na ovom primjeru. Zar nije očito da postoji nešto, nama nepoznato, što 

omogućava sjemenki da proklija, pusti korijenje i razvije se u stablo? Zar se ne upitati o čemu se radi? Šta 

je to što u sebi krije čitav budući razvoj narandže? Ustvari, čim proklija, sjemenka oživi. Time nam se 

samo od sebe nameće pitanje: Šta je uopće život? Zašto za nešto kažemo da je živo, a za nešto da je 

neživo? Otkud život uopće? 

Zaista su to uzbuđujuća pitanja pred kojima čovjek ostaje zbunjen i raspamećen. Razmišljanje o običnoj 

sjemenci narandže dovoljno je da nas učini zbunjenima. Iz svake sjemenke narandže nikne potpuno isto 

stablo, s lišćem iste boje i mirisa i jednakim plodovima. I nikad se nije dogodilo da jedna sjemenka 

narandže odstupi od svog razvojnog puta, od svog „programa“. Iz sjemenke narandže nikad nekim 

slučajem nije nikla vinova loza. Sjemenka narandže uvijek i bez izuzetka razvije se u stablo koje rađa 

narandžinim plodovima. 

Isti slučaj je s bilo kom sjemenkom. Iz zrna pšenice nikad nije, niti će, nići raž. Svaka sjemenka slijedi svoj 

put, teži svom unaprijed označenom cilju. Dakle, radi se o nečemu što je konstantno, a ono što je 

konstantno mora biti utemeljeno na nekom redu i pravilu. Radi se, očigledno, o zakonitostima kod kojih 

nema odstupanja niti koliko je vrh igle. 

Zar isto ne vrijedi za sva živa bića? Sličan proces odvija se i pri razvoju samog čovjeka. O dosad kazanom 

valja dobrano razmisliti.

Deseta lekcija 

Iz kazanog u prethodnim lekcijama mogli smo izvući vrijedne zaključke. Dakle, svako biće se pri svom 

razvojnom putu ponaša jednako, u smislu da slijedi uvijek jednolike, iste zakonitosti i procese. Ona, 

dakle, ka svojoj konačnici idu shodno tačno utvrđenom programu, bez ikakvih odstupanja. 

No, kad smo već došli do ove tačke u našim analizama, bilo bi svrsishodno osvrnuti se na koristi koje smo 

iz dosadašnjih razmatranja mogli izvući. 

Već iz prve lekcije mogli smo zaključiti da je egzistencija sve što jeste, a da neegzistencija znači ništavilo, a 

ništa je uvijek ništa. Sve što jeste može proisteći samo iz neke egzistencije. Pokazali smo potom na 

primjerima da postoje različiti nivoi egzistencije. 

U drugoj lekciji zaključili smo da u nama postoji snaga na temelju koje razlučujemo i izvodimo zaključke. 

U trećoj i četvrtoj lekciji dokazali smo da postoji zbilja ili stvarnost, i da je to upravo sama egzistencija, te 

smo opovrgli stavove sofista. 

Iz pete lekcije mogli smo zaključiti da je sve ono što nije egzistencija je neegzistencija ili nepostojanje, te 

smo shvatili da između postojanja i nepostojanja ne može postojati nikakva sprega. 

U šestoj, sedmoj i osmoj lekciji govorilli smo o tome kako se ne može poreći svojevrsni međuodnos 

različitih egzistencija. 

Naposljetku, u devetoj smo lekciji izveli zaključak da nikakav red, nikakvo uređeno ponašanje ili proces ne 

može biti slučajno. Bilo bi uputno ova zapažanja predstaviti u obliku određenih principa ili postulata, eda 

bismo se u slučaju potrebe pri narednim lekcijama mogli na njih pozvati:

Egzistencija je sve što jeste. 

Sve što jeste, jeste iz egzistencije. 

Postoji snaga koja razlučuje i zaključuje. 

U svijetu postoji zbilja ili stvarnost. 

Zbilja ili stvarnost svega jeste egzistencija. 

Nema spone između egzistencije i neegzistencije. 

Egzistencije nisu bez međusobne veze. 

Ono što nije slučajno, jeste s ciljem i nije besmisleno. 

Govorili smo o košpici narandže posijanoj u zemlji, o tome kako ona, malo po malo, pušta klice na dvije 

strane, pušta korijenje u zemlju i razvija stablo, da bi naposljetku izbila na površinu zemlje i rasla uvis. 

Ako bi zemlja bila sasvim suha, da li bi sjemenka pustila korijenje i mladicu? Izvjesno je da ne bi. Voda, 

odnosno vlažnost zemljišta, pri razvoju sjemenke ima neporecivu važnost. 

Ako bi, opet, sjemenka bila prosto potopljena u vodu, da li bi se iz nje razvilo stablo narandže? Ne da ne 

bi, nego bi i sama sjemenka propala. Za njen razvoj nužni su i zemlja i voda. Bude li i vode i zemlje, ali ne i 

sunčeve svjetlosti, hoće li se sjemenka razvijati? Neće. Ne bude li zraka, tad joj neće koristiti ni zemlja, ni 

vlaga, ni svjetlost.

I nisu samo zemlja, voda, svjetlost i zrak neophodni za razvoj obične narandžine sjemenke. Postoji možda 

i hiljade drugih faktora čija je važnost neporeciva. Takav je slučaj i sa svim ostalim biljkama. Sve one 

odlikuju se svojevrsnim kretanjem, rastom i razvojem do konačnog stabla ili ploda. 

Čovjek i životinje slijede, također, sličan razvojni put. Zar čovjek, pri svom razvoju od kapljice sjemena do 

odraslog bića, ne potrebuje hranu i kretanje? Jamačno jeste tako. Čovjek i životinje na svom razvojnom 

putu trebaju hranu i kretanje. Važi li to i za ostale oblike egzistencije? Naprimjer, možemo li reći da 

zemlja ili kamen trebaju hranu i kretanje? Ovdje ne možemo donositi ishitrene zaključke. Možda tu 

pokret ne postoji, a možda postoji, ali ga mi ne opažamo. Možda se radi o kretanju koje izmiče našem 

zapažanju. Primjećujemo kako za nekoliko dana po stablu kakvog starog platana razgrana biljka puzavac. 

No, za to vrijeme, ne uočavamo da je sam platan iole porastao. Ipak, treba li onda kazati da se puzavac 

kreće, a platan ne? Naravno da nije tako. 

Uostalom, najbolje i jeste poslužiti se primjerima. Zar drago kamenje, rubini, brilijanti, safiri, zlato ili 

srebro ne nastaju kroz hiljadugodišnje pretvorbe u utrobi zemlje? I zar se i tu ne radi o postepenom 

razvoju, na neki način sličnom onom pri razvoju čovjeka, životinje ili biljke? Također, možemo primijetiti 

da svaka zemlja, svako brdo ili rudnik, nudi samo neku, određenu vrstu plemenitog kamenja. Negdje 

možemo kopati dijamante, a negdje drugo isključivo ugalj. Ne možemo, onda, ne prihvatiti da se i pri 

pretvaranju običnog kamena u neki dragulj, shodno određenim zakonitostima i procesima, radi o 

svojevrsnom kretanju. 

Znači, dosad smo mogli zaključiti da se ljudi, životinje, biljke, i sve što postoji nalaze u kretanju, te da se 

kroz to kretanje mijenjaju. Na taj način lakše nam je shvatiti i vezu ili međuovisnost koja postoji među 

egzistencijama. 

Sada nam predstoji temeljito razmišljanje o postulatima koje smo dosad izveli. Njih ne treba tek napisati 

na papir i složiti se da su ispravni, već o njima treba duboko i podrobno umovati. Radi se o temeljima na 

kojima će počivati dvorac našeg budućeg znanja i istraživanja, a temelji obavezno moraju biti čvrsti i 

postojani. 

Ovdje je potrebno ukazati na jednu stvar. Naime, radi se o činjenici da svako voli ono što je trag o njemu, 

njegova posljedica. Zato uočavamo da je očeva ljubav prema sinu obično intenzivnija nego ljubav sina 

prema ocu. Kao što otac voli sina, tako i učitelj voli učenika, jer učenik je njegovo ogledalo i njegov trag.

Vidimo koliko ljubavi vrtlar ukazuje cvijeću i drveću koje je baš on uzgojio, zidar voli građevinu koju je 

sazidao i svako voli ono što je na neki način njegov trag. 

Sokratova majka bila je babica, pomagala je ženama pri porodu, pa je Sokrat zato govorio: „ Ja sam 

babica kao i moja majka. Ona je pomagala da se rode djeca, a ja pomažem pri rađanju duša.“ Pomagao je 

da duše dođu sebi, da ostvare samosvijest i samospoznaju. 

Vidjeli su jednom mudrog Diogena gdje usred dana ide ulicom držeći upaljen fenjer. Kad su ga pitali zašto 

to čini, odgovorio je: „Tražim čovjeka!“ Nakon što su Diogena protjerali iz njegovog grada, neko mu reče: 

„Tvoji su te sugrađani otjerali iz grada“, a on odgovori: „Ne, ja sam njih ostavio u gradu.“ 

Svijet u kome živimo nepregledna je biblioteka, a svako biće u njemu knjiga je za sebe. Čitajmo te knjige, 

pa ćemo lahko uočiti da u njima nema nijedne greške, ničeg što bi trebalo ispraviti.

Jedanaesta lekcija 

Iz dosadašnjih rasprava zaključili smo da sve ono što se kreće ka svojoj konačnosti ili potpunosti nije 

slučajno, te stoga posjeduje neku vjeru ili uvjerenje. Ovo možemo definirati i kao deveti postulat koji 

izvodimo. Sve ono što kretanjem doseže svoju potpunost posjeduje neko uvjerenje. A sada je red da 

kažemo nešto o kretanju i onom što se kreće. Sve ono što je u kretanju zasigurno teži nečemu, inače 

kretanje ne bi imalo smisla. Nakon što ono što se kreće dosegne svoju konačnost, kretanje prestaje. 

Uzmimo za primjer čovjeka koji se nekamo uputio. Nakon što čovjek stigne do svog odredišta, kretati se 

dalje u tom smjeru bilo bi besmisleno. U prethodnim lekcijama kazali smo da je potpunost obilježje 

egzistencije, odnosno da je sama egzistencija potpunost. No, ono što se kreće, premda je i samo 

egzistencija, kreće se ka nekoj potpunosti koja je, opet, egzistencija. Dakle, može se zaključiti da se ono 

kreće od nedostatka ka savršenoj egzistenciji, bolje kazano od potpunog ka potpunijem. 

Naprimjer, učenik posjeduje izvjesno znanje, talenat i sposobnosti, koje su u smislu onog što on zna 

potpune. Ali, u usporedbi sa stupnjem višim od njegovog, radi se o nepotpunosti. U tom smislu učenik se 

kreće od nesavršenog ka savršenom. Znači, ono što je nedostatno nastoji učiniti potpunim, a ono što je 

potpuno još potpunijim. Opet, sve ono čemu teži je egzistencija, jer nemoguće je težiti ka neegzistenciji, 

iz neegzistencije se ništa ne može izvesti i ona ne može biti nikakav cilj ili konačnica. Dakle, sve 

potpunosti su egzistencije. Ako kažemo da znanje postoji, time kažemo da je znanje egzistencija. 

Ovdje se nameće jedno pitanje. Naime, mi vidimo da su sve stvari pojedinačno u kretanju ka svojoj 

potpunosti. No, pretpostavimo da postoji biće koje u sebi objedinjuje potpunost svih egzistencija, 

drukčije kazano, biće koje posjeduje apsolutnu potpunost. Da li možemo kazati da se i ono nalazi u 

kretanju? 

Odmah na početku mora se reći da je kretanje nezamislivo za takvo biće. Ukoliko se radi o apsolutnoj 

egzistenciji, biću koje u sebi objedinjuje egzistencije, onda, jedino je domislivo to da se sve egzistencije 

kreću k njemu kao svojoj konačnici. Međutim, kažemo li za takvo biće da je apsolutno statično, jesmo li 

upravu? Iako se ovom biću ne može pripisati kretanje, ne može se govoriti niti o apsolutnom mirovanju. 

Da bismo pružili valjan odgovor na ovo pitanje, nužno je mnogo razmišljanja, što ćemo u narednim 

lekcijama i učiniti.

Zadovoljimo se sada izvođenjem tri nova postulata: 

Znanje je egzistencija 

Kretanje postoji kod onog što ne posjeduje potpunost. 

Egzistenciji koja je apsolutna potpunost kretanje se ne može pripisati.

Dvanaesta lekcija 

Saznali smo da se ono što se kreće, kreće ka potpunosti ili savršenstvu. Znači, kretanje je zasnovano na 

potrebi. Ono što se kreće čini to iz potrebe, a ta potreba jeste vlastita potpunost. 

S obzirom da se ono što se kreće nalazi u pokretu kako bi ostvarilo viši stupanj potpunosti, a kako je, 

znamo, potpunost egzistencija, onda moramo kazati da su neke egzistencije konačna potpunost drugih 

egzistencija. Odnosno, pojedine egzistencije su krajnji cilj onih egzistencija koje su niže od njih. Mislimo 

da je ovo dovoljno jasno. 

Naprimjer, učenik na jednom stupnju znanja ne kreće se, kroz svoje stjecanje novog znanja, ka stupnju 

učenika koji je po svom znanju jednak s njim, nego ka stupnju znanja onog ko je od njeg učeniji, odnosno 

potpuniji. Dakle, sve se kreće ka onoj egzistenciji koja je potpunija i koja nema nedostatnosti egzistencije 

koja se kreće. 

Ovdje moramo prihvatiti da je egzistencija učitelja iznad učenikove. Pa onda, zar sve egzistencije pri svom 

kretanju nisu usmjerene ka egzistenciji višoj i potpunijoj od njih? Svakako da jesu. Otud možemo 

prosuditi da se egzistencije odlikuju stupnjevitošću, odnosno da su neke egzistencije višeg stupnja nego 

neke druge. 

Sad dolazimo do narednog pitanja: Da li ta razlličitost po stupnjevima, odnosno ovakva podjela, važi za 

sve egzistencije? Potom, slažemo se da su neke egzistencije krajnja potpunost drugih egzistencija. No, da 

li se ovaj slijed po kome je jedna egzistencija potpunost neke druge negdje završava ili je beskonačan? 

Ukoliko ima svoj kraj, onda ta konačna egzistencija mora biti potpunost potpunosti svih drugih 

egzistencija, i to takva da je nijedna druga egzistencija nikad ne doseže. S obzirom da je kretanje 

zasnovano na potrebi, ova egzistencija će u suštini biti potreba svih drugih egzistencija, dok ona sama 

nema nikakve potrebe. Preostaje još jedno pitanje: Ko je pokretač egzistencije na njenom putu od 

nedostatnostii ka potpunosti? Odnosno, prihvatimo li da ono što se kreće kretanje čini usljed vlastite

manjkavosti, želeći ostvariti svoju potpunost, pitamo se postoji li neko ko ga potiče na to kretanje ili ga 

ono samo po sebi otpočinje? 

Trinaesta lekcija 

Saznali smo da se egzistencije kreću od manjkavosti ka vlastitoj potpunosti. Ukazali smo i na to da je 

svaka stvar potpuna u odnosu na samu sebe, ali da je manjkava u odnosu na viši stupanj egzistencije. 

Umjesno je sada kazati nešto više o ovom pitanju, a potom ćemo se ponovo pozabaviti samim kretanjem. 

Znamo da sve što se kreće ide ka svojoj konačnosti, da nužno treba tu konačnost koja jeste njegova 

potpunost. Pretpostavimo sada zrno pšenice, košpicu breskve, ptičje jaje, pile ili dijete koje pohađa školu, 

pa ćemo lahko uočiti da se svi oni nalaze u kretanju ka jednom cilju – vlastitoj potpunosti. Razmislite sada 

o njima, pa ćete vidjeti da u njihovom obliku, strukturi, organima i potencijalima nema nikakvog 

nedostatka. Nemoguće je i zamisliti da košpica breskve, naprimjer, i u kom smislu može biti savršenija 

nego što jeste. Zrno pšenice posjeduje sva svojstva koja ga kao takvo čine savršenim. 

Što god da vidite oko sebe, ako o tome podrobno razmislite, ako se usredočite na njegovo bivstvo, vidjet 

ćete da je ono lijepo, potpuno i bez nedostatka. Tako je bilo da se radi o muhi ili medvjedu, komarcu ili 

slonu, zrnu zemlje ili Suncu, kaplji vode ili moru, klici trave ili stoljetnom čempresu… Na nivou vlastite 

egzistencije, sve je savršeno i bez mahane. 

Doći ćemo, dakle, do zaključka da je svaka egzistencija na vlastitom stupnju savršenstvo. Zrno pšenice 

nema nikakvog nedostatka kao takvo. Usporedimo li drvo platana i stablo vinove loze, možemo kazati da 

se od platanovog drveta može napraviti štošta što od stabla loze nije moguće. No, znači li to da imamo 

pravo reći da je platan savršen, a loza nije? Stablo vinove loze je to što jeste i ono je savršeno i bez 

ikakvog nedostatka kao stablo vinove loze, na nivou vlastite egzistencije i kao stvar za sebe. 

Stvari uvijek tako stoje. Uzmimo kao primjer trepavicu ponad oka. Možda bi se u usporedbi s dlakom iz 

kose moglo trepavici zamjeriti to što ona ne raste. Ali, trepavica je to što jeste. Uostalom, ona je kratka 

zato da bi služila svrsi na najbolji način. Zamislite koje bi nam probleme izazivalo to kad bi trepavice na 

očnim kapcima rasle.

Ili, poslužimo se opet primjerom i pogledajmo žile na ljudskom tijelu. Neke su krupne i jasno uočljive, dok 

su druge tanke i doimaju se poput dlake. Ako, međutim, proučimo funkcije koje obavljaju i organe koje 

snadbijevaju krvlju, bit će jasno da je sve to svrsishodno i da bi u suprotnom samo funkcioniranje 

ljudskog organizma bilo nemoguće. 

Svi organi ljudskog tijela, bez izuzetka, najljepšeg su oblika, savršeno su skladni i možemo jednostavno 

kazati da stvari u tom pogledu stoje tako da bolje ne može biti. Razmislimo li o njihovom međuodnosu, 

pojedinačnom funkcioniranju ili samom rasporedu, shvatit ćemo da se radi o savršenstvu svake vrste. Sve 

nam to nalikuje na jednu besprijekorno organiziranu tvorevinu koja potpuno precizno i bez greške i 

zatoja obavlja najrazličitije poslove u izvanrednoj harmoniji. 

Osvrnimo se samo na pauka u svijetu insekata. Pogledajmo kako je njegova mreža savršena, i u 

geometrijskom i u smislu funkcije koju obavlja. Ona je, jednostavno, uzevši u obzir ono čemu služi, od 

čega je građena, kako je pauk koristi i kako gradi, savršena. 

I bilo kom drugom primjeru u svijetu postojanja da se okrenemo, naći ćemo savršeni sklad, svrsishodnost 

i potpunost. Najkorisnija gimnastika uma i jeste, ustvari, to da razmišljamo o svijetu koji nas okuženje i 

njegovoj strukturi, te o vlastitom tijelu. Možemo to činiti makar pred spavanje, uvodeći se takvim 

razmišljanjem u san. Tako ćemo svoj um, malo po malo, osposobljavati na izvođenje viših zaključaka i 

pravilno rezonovanje.

Četrnaesta lekcija 

Uglavnom, iz prethodne lekcije izveli smo zaključak da je u svijetu upravo sve, na vlastitoj razini i kao 

pojedinačnost, savršeno, te se niti jednoj egzistenciji ne može spočitavati manjkavosti ili joj se iznaći 

kakav nedostatak. Ljudsko srce ne može se zasititi posmatrajući ljepotu i sklad svijeta. U svakom slučaju, 

kasnije će biti potrebe da se vratimo ovim zapažanjima i raspravu još unaprijedimo. 

Sada, pak, s obzirom na zaključke iz prethodne lekcije, razmotrimo jedno drugo pitanje. Naime, otkud, 

onda, u svijetu uopće pojmovi „dobro“ i „zlo“? Zašto za nešto kažemo da je dobro, a za nešto drugo da je 

loše? Bilo bi, neosporno, ispravno prvo jasno definirati smisao ovih pojmova, kako bismo ih onda mogli u 

stvarnom značenju i valjano primjenjivati. Ipak, za početak ćemo se pozabaviti smislom koji ovi pojmovi 

imaju u svakodnevnom ljudskom saobraćanju. 

Poslužimo se, zato, odmah primjerima. Recimo, polahko stiže večer i Sunce malo po malo zalazi. 

Proanalizirajmo sve ono što se u prirodi desilo tokom jednog dana. Da li je bjelina zore bila nešto loše? Je 

li jutarnji povjetarac loša stvar? Da li je svitanje jutra loše? Ili je loše to što sunčeva svjetlost obasja svijet? 

Da li je dokaz dana, dana koji znači početak različitih ljudskih aktivnosti, od učenja do proizvodnje, po 

nečemu loš? Je li loše to što dan ima svoj kraj? Da li je loše što dolazi noć kao odmor i smiraj ljudima? 

Šta je, uopće, loše u onom što mi u ovom svijetu nazivamo dan i noć? Vratimo se zaključku iz prethodne 

lekcije: Sve u svijetu je savršeno i bez nedostatka kao pojedinačnost, nevezano za neki drugi nivo 

egzistencije. 

Zamislimo sada da su u toku današnjeg dana dvije osobe trošile svoj kapital želeći ostvariti određenu 

korist. Jedna osoba je kupila neku robu, potom je preprodala po višoj cijeni, ostvarivši znatnu zaradu. 

Druga osoba je, opet, uložila svoj novac u kupovinu neke robe koju je istog dana, sticajem okolnosti, 

morala prodati po nižoj cijeni od kupovne. Ako pitate večeras njih dvojicu o današnjem danu, jedan će 

reći da je dan bio dobar, a drugi da je bio grozan dan. Zar nije tako? Zar svakodnevno ne čujemo ovakve 

izjave i zar ovo nije nešto što se stalno događa?

Znajući kako stvari među ljudima stoje, možemo našu priču i proširiti. Pretpostavimo da su ova dvojica 

braća i da su jutros skupa krenuli iz kuće, pa su na ulici prvo sreli nekog komšiju. Onaj od njih dvojice koji 

je danas na gubitku večeras će razmišljati kako je taj i taj komšija baksuz i kako nije dobro tog čovjeka 

jutrom sretati. 

Ili, upitajmo se kako se ljudi ponašaju u jesen, u vrijeme ubiranja ljetine. Onaj ko je uzgajao žitarice 

obradovat će se danas vjetru, ali će se plašiti da taj vjetar ne donese kišu. Onaj, pak, ko ima voćnjak s 

mladim stablima zabrinut će se zbog vjetra, ali će se ponadati da taj vjetar donosi kišu. Onaj čovjek 

nadničar, koji je danas trebao zaraditi berući voće, nadat će se da vjetar ne nosi kišu, jer u tom slučaju 

danas od posla nema ništa. Znači, istog dana, zbog istog vjetra ili iste kiše, toliko različitih osjećaja kod 

ljudi. Neko će biti radostan, neko tužan, neko uskraćen za priliku da zaradi, nekom će urod biti veći, nečiji 

trud će propasti … A, ustvari, da li je dan sam po sebi loš, je li loš vjetar ili je kiša loša? Ovo su stvari o 

kojima vrijedi razmisliti. 

Zar uvijek među ljudima nije tako da je dan nekom bio dobar, a nekom loš? Zar vrijeme uvijek jednoj 

grupi ljudi nije odgovarajuće, a drugoj grupi kvari poslove? Uostalom, nerijetko, nažalost, čujemo ljude 

da psuju vrijeme ili ovaj svijet. Međutim, mi vidimo da u svijetu nema nikakve greške, da su i dan i noć, i 

Sunce i Mjesec, i biljka i životinja, savršeni, pa čovjek treba biti ili pokvarenjak ili budala pa da se usudi na 

takve psovke. 

U svijetu je, zaista, sve u apsolutnom skladu, sve što postoji ili se dešava je nužno i svrsishodno i sve je to 

u službi općeg funkcioniranja svijeta. Glupo je i nedopustivo smatrati da zbog nečijeg ličnog interesa 

svijet treba prestati funkcionirati onako kako funkcionira, jer svako, i najmanje, odstupanje, imalo bi 

nesagledive posljedice po cjelokupan sistem postojanja.

Petnaesta lekcija 

Kažimo sada još nešto što je u vezi s prethodnom lekcijom: Ibn Sina u svom oznatom djelu „Šifa“ na 

jednom mjestu spominje da bi ljudska pljuvačka, ako bi se našla u ustima zmije, na zmiju djelovala kao 

otrov, naročito ako se radi o pljuvački postača. 

U okviru naše rasprave o pojmovima dobra i zla vrijedi razmisliti o ovome. Pretpostavimo da je ova Ibn 

Sinaova konstatacija tačna, pa se upitajmo kako to da pljuvačka čovjeka, koja je od velikog značaja za 

normalno funkcioniranje ljudskog organizma, u ustima zmije znači otrov? Dakle, nešto što je za čovjeka 

sušto dobro, za zmiju je otrov, odnosno zlo. S druge strane, zmijski otrov poguban je po čovjeka, dok za 

zmiju taj otrov znači dobro bez koga ne bi mogla opstati. 

Možemo, dakle, slobodno kazati da su dobro i zlo sasvim relativni pojmovi i da je nešto dobro ili zlo tek u 

usporedbi ili nekoj relaciji s nečim drugim, a ne samo po sebi. 

Naprimjer, čovjek uživa u lijepom mirisu. Međutim, ako istim tim mirisom nakadimo kuću, komarci će iz 

nje bježati. Ili, kupanje je zasigurno prijatna i korisna stvar, no čovjeku koji je jako prehlađen kupanje će 

štetiti. 

I, zaista, uvijek tako. Jedna te ista stvar, zavisno od situacije, stanja ili onog ko je promatra, korisna je ili 

štetna. Znači, nijedna egzistencija nije po svojoj biti dobra ili zla. Tek u odnosu spram neke druge 

egzistencije možemo govoriti o ovim terminima. Ono što je za nas ovdje najvažnije jeste da postoji 

zaključak da ne postoji ništa što je po svojoj biti zlo. 

U svijetu se, doista, dešava ono što nazivamo nepogodama: oluje, poplave, zemljotresi, odroni zemljišta i 

slično. Međutim, razmislimo li podrobno, uvidjet ćemo da u ukupnom poretku svijeta sve te pojave imaju 

svoje neizostavno i bitno mjesto. Sasvim je druga stvar što bujica, slijevajući se s planine, naiđe na nečiju 

kuću i ošteti je. Tad kažemo da je bujica nanijela štetu tom čovjeku, jer mu je uništila dom. Međutim, zlo 

je u svakom slučaju relativan pojam i ne postoji u apsolutnom obliku.

Šesnaesta lekcija 

Uglavnom, dosad smo u dobroj mjeri pojasnili da niti jedan egzistent, sam za sebe, nije niti manjkav niti 

po čemu loš. Tek u usporedbi jedne egzistencije s nekom drugom možemo govoriti o manjkavosti ili zlu. 

Također, neće biti teško zaključiti da, iako ništa samo po sebi nije manjkavo, doli u slučaju kad se 

usporedi s onim što je savršenije od njeg, ipak je vrijednost potpunosti neupitna. 

Naprimjer, niko neće poželjeti da ubere voćku prije nego što ona sazri. Ili, sve dok se majstor ne izvješti u 

svom zanatu, on neće imati mušterija. Znamo da postoji mnogo ljudi koji se, recimo, bave kaligrafijom, ali 

nije previše onih čija su imena svima poznata i čiji su radovi na visokoj cijeni. Mnogo je i onih koji su se 

okušali u poeziji, ali slava je pripala nekolicini, poput Firdusija, Hafiza, Sadija, Rumija ili Nizamija. Malo je 

onih koji su bili takvi majstori riječi poput Baba Tahira Urjana, čiji stihovi se danas često citiraju i mnogi 

misle da se radi o narodnoj mudrosti. U svakom slučaju, ko god je u svom poslu dosegao savršenstvo, 

prije ili kasnije je postao čuven ili omiljen. 

Ili uzmimo za primjer jednog dobrog liječnika. On može doći u grad u kome je potpuni stranac, ali nakon 

što počne liječiti bolesne i nakon što objelodani svoje znanje, postat će svima poznat i ljudi će se utrkivati 

u tome da se upoznaju s njim i steknu njegovu naklonost. 

Da je Tomas Edison posvetio svoj život razbibrizi, svijet bi danas bio uskraćen za mnoštvo izvanrednih 

pronalazaka. Ono što je za nas bitno jeste da se doista ponašamo kao odrasli ljudi, da dokažemo da smo i 

duhovno, a ne samo tjelesno, zrele osobe. Nastojmo zato da svako naše danas bude bolje od našeg jučer.

Sedamnaesta lekcija 

Izvedimo sada iz naše rasprave o dobru i zlu još jedan zaključak: Svaka stvar je u svojoj biti dobra, a zlom 

se naziva tek pri usporedbi s nečim drugim ili u odnosu na neki drugi egzistent. Spominjali smo primjere, 

vidjeli smo kako različiti ljudi različito reagiraju na vjetar i kišu, te smo zaključili da u poretku svijeta sve 

ima svoje mjesto. 

Zaključili smo i da je žaliti se na vrijeme, ili ga čak i psovati, odraz ljudske gluposti i maloumnosti. Ustvari, 

radi se o ljudima koje zanima samo lična korist, pa je za takve sve što se kosi s njihovom željom obavezno 

loše. Kao da misle da bi se čitav sistem Uninverzuma sa svojim principima trebao izmijeniti zarad njihovih 

sitnih ljudskih želja. 

Znajmo da se mi ne možemo uplitati u principe na kojima svijet počiva. Oni su takvi kakvi jesu, sviđalo se 

to nama ili ne, i nemamo se prava žaliti na ustroj svijeta. Odlučimo, zato, čvrsto da ćemo se ubuduće 

kloniti ružnih riječi u vezi s vremenom i prirodnim zakonima. Možda takva odluka otvori u našim srcima 

neka nova unutrašnja znanja. Ako ništa drugo, kloneći se takvih riječi, nećemo ponavljati ono što govore 

neznalice i maloumnici. 

Vratimo se opet onom našem primjeru s poljoprivrednicima, Ako malo razmislite, bit će jasno da svi oni 

imaju potrebu jedan za drugim. Jedan gaji pšenicu, a drugi pamuk. I tako je s ljudima općenito: neko je 

klesar, neko staklorezac, a neko podučava ljude pisanju i čitanju. Svako od njih jedan je organ u tijelu 

zajednice i svi su ovisni jedan o drugome. 

Zar svi ljudi nisu u službi jedan drugome? Zar u službi društvu nije i zemljoradnik i trgovac, i policajac i 

liječnik, i taksista i pilot, i vojnik i pekar? Svi smo mi ovisni o drugim pojedincima u okviru zajednice. To je 

dovoljan razlog da druge poštujemo. Bez obzira šta ko misli, lahko je dokazati da je potrebno drugim 

ljudima ukazivati ljubav i poštovanje. Uostalom, u narednim lekcijama pružit ćemo odgovore na sva 

pitanja i primjedbe u vezi s ovim stavom.

Osamnaesta lekcija 

U prethodnim lekcijama dotakli smo se problema kretanja, pa ćemo mu se sada ponovo vratiti. Svi 

znamo šta se podrazumijeva pod paralelnim linijama. To su, dakle, dvije uporedne linije između kojih je 

čak, ako zamislimo da one sežu do u beskonačnost, razdaljina uvijek ista. Drugim riječima, kao što to i 

slika prikazuje, radi se o linijama koje se nikad ne sijeku. 

A________________________ 

B________________________ 

No, upitajmo se sada da li možemo kazati da je paralelnost linije A i linije B nastajala postepeno? Da li je, 

dakle, linija A postepeno dolazila u uporedan položaj s linijom B? Naravno, lahko je zaključiti da ni o 

kakvoj postepenosti ovdje ne može biti govora. Nemoguće je zamisliti bilo kakvo vrijeme u kome su dvije 

linije postale paralelne. Paralelnost se, znači, ovdje javila trenutno, odnosno nije joj prethodilo nikakvo 

drugo stanje. 

S druge strane, postoje egzistenti koji postepeno nastaju, odnosno prelaze neki razvojni put. Košpica 

breskve posađena u zemlju prvo proklija, izbaci izdanak, listove, rodi zametkom voćke koji postepeno 

sazrijeva, e da bismo naposljetku ubrali zreo plod. Plod, znači, nije nastao odjednom, već se radilo o 

postepenom sazrijevanju, razvojnom putu do dosezanja potpunosti. Ovakav razvojni put nazvali smo 

pokretom. Odnosno, stablo, naprimjer, možemo nazvati vremenskim egzistentom, s obzirom na 

vremenski period poteban da ono ostvari svoje kretanje do potpunosti. Svakako, samo vrijeme kao 

pojam nismo proanalilzirali i definirali, što ćemo u narednim lekcijama obavezno morati učiniti. 

Zamislimo sada kamen koji je neko s vrha brijega zakoturao u dolinu. Taj kamen je, znači, u kretanju. To 

njegovo kretanje nečim je uvjetovano, odnosno prije ga nije bilo. Kamen je u ovom slučaju objekt 

kretanja, jer, da nije kamena, ne bi bilo niti tog kretanja.

Devetnaesta lekcija 

Naredno pitanje koje bismo u vezi s kretanjem trebali detaljnije analizirati glasi: Ko je onaj ko ono što se 

kreće potiče na kretanje od manjkavosti ka savršenstvu? Da bismo pojasnili samo pitanje, napravit ćemo 

mali uvod: 

Saznali smo od prije da kretanje ima svoj smisao ili cilj, a cilj mu jeste dosezanje onog što se kreće do 

svoje potpunosti. Znamo, dakle, da se egzistenti kreću ka svojoj potpunosti. Drugim riječima, egzistenti 

od jednog nivoa egzistencije kretanjem dosežu viši nivo koji predstavlja potpunost u odnosu na 

prethodni. 

I mi, ljudska bića, u ovom svijetu se nalazimo u kretanju. Kroz kretanje tjelesno stasavamo, ali i 

postajemo bića koja govore, čitaju ili pišu. Očito je da se pri našem razvoju od zametka do odraslog 

čovjeka radi o svojevrsnom kretanju. Također, u kretanju su i sve biljke i životinje, kao što su i fenomeni, 

poput smjene dana i noći, smjene godišnjih doba, atmosferskih pojava ili ponašanja nebeskih tijela, odraz 

neke vrste kretanja. Moglo bi se otići još dalje, pa kazati da kretanje leži u potki postojećeg svijeta, ili da 

ono čini srž prirode. Uglavnom, neosporno je da ono što se kreće kretanjem ostvaruje svoju konačnost ili 

potpunost. 

No, ono što nas ovaj put zanima jeste da li ono što se kreće samo od sebe kreće ka svom cilju, ili je na to 

potaknuto izvana? 

Da bismo lakše iznašli odgovor na ovo pitanje, morat ćemo se ponovo poslužiti primjerima i aluzijama. 

Ustvari, najbliži smo sami sebi, pa ćemo kroz niz pitanja koja se tiču nas samih, našeg stanja, pokušati 

iznaći odgovore na pitanje koje smo u ovoj lekciji postavili. 

Pretpostavimo da vas neko, dok dolazite na ova predavanja, susretne i upita kuda ste krenuli? Odgovorit 

ćete mu: „Idem u mesdžid na Sabze-mejdanu.“ Pretpostavimo kako vaš razgovor može dalje teći:

p- A šta se tamo dešava? 

o- Održavaju se predavanja o filozofiji i analitici, pa i ja želim učestvovati. 

Šesnaest- I kakav je rezultat tih predavanja o filozofiji i analitici? 

o- Svakoga dana upoznajemo se makar s jednim pitanjem. Na taj način izlazimo iz tmine neznanja na 

svjetlo znanja. Rezultat je, dakle, da smo svakog dana prosvijetljeniji, te se tako od manjkavosti izdižemo 

ka potpunosti. 

p- Kažeš, znači, da tamo učite, te se učenjem prosvjetljujete. A šta je, ustvari,učenje? 

o- Učenje je upravo stjecanje znanja. 

p- Kako se prosvjetljujete stjecanjem znanja? Zar je znanje fenjer da vas osvjetljava?! I otkud, uopće, to 

da ste bili u tmini, pa vas znanje prosvjetljuje? Uostalom, šta je cilj tog prosvijetljenja i zašto vam ono 

treba? 

o- Želimo znati ko smo, otkuda smo, kamo idemo i šta je naša konačnica, šta je sve ovo oko nas, šta nam 

je ovdje činiti… 

p- Pa zar to već ne znate? 

o- Da znamo, ova predavanja nam ne bi trebala. 

p- A ko je taj ko vas poučava i vodi vas od neznanja ka znanju, ili, kako rekoste, od manjkavosti ka 

potpunosti?

o- To je taj i taj. 

p- Zar on zna sve te odgovore? 

o- Da ih ne zna, kako bi nas poučavao. 

p- Kako vas to on vodi od neznanja ka znanju i od manjkavosti ka potpunosti? 

o- On govori, mi slušamo, i, malo po malo, učimo. 

p- Da li onaj ko vas uči i vodi ka potpunosti znanje ima sam po sebi ili je i on učio od drugih? 

o- On sam nam kaže da je učio od drugih, a i njih je, opet, neko treći podučavao. 

p- Kako je učio vaš učitelj? 

o- Isto onako kako mi učimo od njega. 

p- Rekli ste da je znanje svjetlost. Stječete li znanje tako što učitelj govori, dok vi slušate? 

o- Da, rekli smo da je tako. Da on ne govori, a mi ne slušamo, ne bismo stjecali znanje. Zar nijem može 

učiti nekoga, ili zar gluh može učiti slušanjem? 

p- Vi utonete u misli, te, razmišljajući, rješavate neko teško pitanje. Prije niste znali njegovo rješenje, ali 

ste ga razmišljanjem dokučili. Zar ne da dosezanje do rješenja problema znači znanje?

o- Da, tako je. 

p- Zar se u ovom slučaju, dakle, dok ste razmišljanjem rješavali problem, radilo o govorenju i slušanju? 

o- Ne, nije. 

p- Znači da se znanje stječe i bez govorenja i slušanja, zar ne? 

o- S obzirom na primjer koji ste naveli, mora biti tako. 

p- Dakle, kada ste razmišljali, a da ništa niste govorili, i naposljetku se domislili rješenju nekog teškog 

problema, vi ste stekli nešto što prije niste imali, makli ste se od manjkavosti ka potpunosti i od neznanja 

ka znanju. Zar nije tako? 

o- Da, upravo je tako. 

p- Kažite onda ko je u ovom slučaju bio vaš pokretač? Tad nije bilo vanjskog poticatelja koji bi vas poveo 

od manjkavosti ka savršenstvu. 

o- U ovom se slučaju radilo o mom razmišljanju, i ovdje se radi o samome meni. 

p- Vi ste kazali da čovjek ne teži onome što već ima. No, kako ste u ovom slučaju stekli nešto što niste 

imali? 

o- Razmišljao sam i razmišljanjem došao do toga.

p- Želim kazati da je samo razmišljanje kretanje, a kao rezultat tog kretanja javilo se rješenje problema. 

Ko je u ovom slučaju pokretač kretanja? Ko je taj ko ovaj put vodi od manjkavosti ka potpunosti. Kažete 

da je sve poteklo od vas, ali prije niste znali rješenje problema. Kako je onda došlo do toga da ste stekli 

znanje? 

o- Iskren da budem, ne znam šta bih odgovorio.

Dvadeseta lekcija 

I u ovoj lekciji nastavit ćemo s našim dijalogom: 

p- Pitao sam kako vas vaš učitelj vodi od neznanja ka znanju, pa ste mi odgovorili da on priča, a vi slušate, 

te tako, malo po malo, učite. No, na koji način znanje stiže do vas putem onog što učitelj govori? Obratite 

pažnju, glasovi nastaju tako što zrak na putu iz glasnica nailazi na prepreke. Tako formiramo različite 

zvukove, odnosno njihovom kombinacijom sklapamo riječi. U svakom slučaju, i samo govorenje je, kao i 

sve drugo na ovom svijetu, zaista čudno. 

No, ovog puta me zanima nešto drugo: kažete da slušanjem stječete znanje. Međutim, ono što čujete 

nije ništa drugo nego zrak, isti onaj zrak koji dišemo i kojim smo stalno okruženi. Kako to da je zrak u 

ovom slučaju svjetlo znanja? 

o- O tom pitanju bih zaista morao dobrano razmisliti. Sada ne znam šta da kažem. 

p- Uostalom, sličan je slučaj i sa stjecanjem znanja čitajući knjige. Zar su knjige išta drugo nego mastilo 

naneseno na papir tako da formira različite oblike? I kako to da čitajući knjigu stječemo znanje, a samu 

knjigu mi u materijalnom smislu ne unosimo u sebe? Jednostavno, pogledom prelazimo po tekstu, te 

tako stječemo znanje. Ko je ovdje taj ko nam daje znanje? Knjiga ili učitelj? Možemo reći da su i knjiga i 

učitelj samo posrednici, no od koga je onda znanje, gdje mu je izvor? 

o- Sad sam tek zbunjen. Vaši prigovori su na mjestu, pitanja su osnovana i teško je na njih odgovoriti. 

p- Hvala što slušate pažljivo moja pitanja i iskreno odgovarate. Kazali ste da ste prije nego ste počeli ići na 

predavanja bili u tami i da, iz dana u dan, izlazite na svjetlo znanja. Ko je to, ustvari, bio u tami neznanja?

o- Ja sam upravo ovaj ko razgovara sa Vama. Ja sam ja, onaj koga upravo gledate. Ja sam ovaj koji stoji 

naspram vas. Uostalom, jasno je ko sam ja i ne vidim šta bi tu trebalo objašnjavati i tumačiti. Ne shvatam 

šta smjerate s tim pitanjem? 

p- Dopustite, onda, da postavim neka potpitanja. 

o- Samo izvolite. 

p- Kažete da Vaše „ja“ upravo stoji naspram mene. Jesu li i Vaše odijelo, obuća i kapa dio Vašeg „ja“? 

o- Ne to je moja odjeća i ona nije dio mene. 

p- Da li su Vaša kosa i brada dio vašeg „ja“? 

o- Ne, iako mi kosa i brada jesu bliži nego odjeća. No, ja mogu obrijati kosu i bradu i opet ću ja ostati ja. 

p- Da li je Vaša boja kože vaše „ja“? 

o- Ne, mada to jeste nešto što je dio mog tijela. Ali, ako bih nekim slučajem bio dugo izložen suncu, moja 

bi koža pocrnjela, ali ja bih ostao ja. Ili, ako bih se razbolio, koža bi mi ublijedjela, ali bih ja i dalje bio ja. 

p- Idemo onda dalje. Da li su Vaši prsti na nogama i rukama, štaviše, Vaše ruke i noge, dio Vašeg „ja“? 

o- Zar se prste, ruke i noge može porediti s odjećom, kosom ili bojom kože? 

p- Kada bi nam neko, ne dao Bog, otkinuo noge ili ruke, zar se to ne bi odrazilo na vaše činove poput 

dolaženja, odlaženja ili davanja?

o- Naravno da bi. 

p - No, uzimamo da čovjek nema jednog prsta. Kad on kaže „ja“, podrazumijeva li pritom da to „ja“ nije 

potpuno jer mu na tijelu nedostaje jedan prst? Ili, kad on kaže „ja“, uopće taj prst ne uzima u obzir i ne 

smatra da to utječe na njegovo „ja“? 

o- Bit će da je kao u tom drugom slučaju. 

p- Zar tako ne bi bilo čak i kad čovjek ne bi imao jednu ruku? 

o- Mislim da bi. 

p- Znači, ruka nije dio njegovog „ja“? 

o- Mislim da imate pravo. 

p- Čak i kad bi čovjeku ruke i noge bile paralizirane, kad on kaže „ja“, ne bi pritom obraćao pažnju na 

oduzetost svojih ruku i nogu. Zar ne? 

o- Izgleda da je tako. 

p- Znači, ruke i noge nisu dio „ja“? 

o- Trebalo bi da imate pravo.

p- Ovo se pitanje može protegnuti i na druge dijelove tijela. Oči, nos, usta, zubi, vanjski i unutrašnji 

organi, da li je to dio Vašeg „ja“? 

o- Izgleda da nisu. 

p- No, čovjek ne može živjeti bez glave ili bez srca. Da li su, onda, čovjekova glava ili srce, kao vitalni 

dijelovi tijela, upravo ono „ja“? 

o- Čovjek bez glave ili bez srca ne bi mogao živjeti i ne bi za sebe mogao reći „ja“. Ne možete čovjeka 

ostaviti bez tih organa, jer tada više ne može za sebe niti reći „ja“! 

p- Dopustite, ipak, da postavim još neka pitanja. 

o- Samo izvolite.

Dvadeset i prva lekcija 

I u ovoj lekciji nastavit ćemo s našim, nadamo se zanimljivim, razgovorom: 

p- Dakle, pitao sam da li su glava i srce dijelovi onog što podrazumijevamo pod pojmom „ja“? Rekli ste da 

jesu, jer bez ovih organa čovjek ne bi bio živ te ne bi mogao za sebe kazati „ja“. Međutim, pitao bih sada 

još ponešto o ovoj temi. 

o- Samo izvolite. 

p- Molim Vas da obratite posebnu pažnju na naredna pitanja. Da li Vam se u životu dešavalo da, 

rješavajući neki težak problem, duboko potonete u misli? 

o- Svakako, često se znalo desiti da zaronim tako duboko u razmišljanje da mi je sada to teško i opisati. 

p- Da li Vas u tom stanju duboke zamišljenosti Vaše vlastito tijelo ponekad ometa? 

o- Ne shvatam šta time želite reći. Objasnite, molim Vas. 

p- Da li Vas, naprimjer, dok pokušavate razmišljati o nekom problemu, ometa buka i galama? 

o- Da, naravno da mi smeta. 

p- Zar Vam se nije znalo desiti da se duboko zamislite, tako da, kad bi u tom trenutku pored Vas prošla 

kamila, ne biste je primijetili? Kad bi Vas poslije neko upitao da li ste vidjeli neku kamilu da je prošla 

putem, odgovorili biste da niste. Međutim, da niste bili potonuli u misli, sigurno biste je opazili.

o- Naravno, čovjeku se često desi da se tako duboko zamisli. 

p- Zar Vam se nije desilo da se, kad morate razmisliti o nečemu bitnom, povučete u tišinu, saberete misli, 

zaklopite oči i sasvim se usredsredite na problem koji trebate riješiti? 

o- Upravo je tako kako kažete. 

p- Ako biste tako sklopljenih očiju pomišljali na okolinu, vlastito tijelo ili nešto što Vam se, nažalost, 

desilo, zar Vas to ne bi sprečavalo da se usredsedite na problem koji trebate riješiti? 

O- Svakako da bi. U tom slučaju ne bi se moglo duboko i valjano zamisliti nad problemom što mi ga valja 

riješiti. 

P- To je, dakle, ono što sam htio kazati kad sam pitao da li Vam pri dubokom razmišljanju može smetati i 

vlastito tijelo? Dakle, dok razmišljate o nekom problemu, ne pada Vam napamet da posjedujete nekakav 

imetak, kakvu odjeću u tom trennutku imate na sebi, niti obraćate pažnju na to da imate ruke, noge, srce 

ili glavu. Nakon što iznađete rješenje, kažete: „Ja sam zamišljao, shvatio i zaključio nešto.“ No, ko je taj 

„ja“? Očito je to neko ko nije tijelo niti tjelesni organi. 

O- Mislim da je upravo tako kako tvrdite. 

P- A sada, kad već kažete „ja“ koje je mislilo, čulo, shvatilo, reklo…, da li je to „ja“ koje je nešto različito 

od tijela, egzistent ili ne? 

O- To je sasvim jasno, naravno da je egzistent. Svakako da je egzistent i da postoji, jer nešto što ne 

postoji ne može razmišljati niti reći za sebe „ja“.

P- Doista, upravo je tako. Dakle, sada se već možemo okoristiti našim razgovorom. Znači da ono što 

nazivamo „ja“ jeste ukaz na egzistent koji je različit od tijela. 

O- Da, tačno. 

P- Može li se taj egzistent vidjeti okom? 

O- Ne 

P- Može li ga se vidjeti pod lupom ili nekim još jačim povećalom? 

O- Ne, ne može. 

Obratite pažnju na ovaj dijalog i ne smatrajte ga nebitnim ili besmislenim. Na ovaj način stigli smo do 

egzistenta koji je bit svakog ljudskog bića. Zaključili smo, dakle, da je ona suština koju podrazumijevamo 

pod riječju „ja“ egzistent različit od tijela. Sada smo već sigurni da postoji ona zbilja koju nazivamo „ja“, 

premda taj egzistent ne možemo vidjeti, dodirnuti niti osjetiti bilo kojim čulom. No, kakav je to egzistent, 

kako to da nije tjelesan i u kakvom je odnosu s tijelom? Šta je manjkavost, a šta je potpunost tog 

egzistenta? Brojna su pitanja koja nam se sada neizostavno nameću. Ali, napravili smo tek mali korak na 

našem putu do znanja. U narednim lekcijama pokušat ćemo iznaći odgovore na ova pitanja, držeći se i 

dalje istog metoda otkrivanja istina i činjenica.

Dvadeset i druga lekcija 

Znači, u prethodnoj smo lekciji zaključili da je ono što svako od nas misli kad kaže „ja“ nešto drukčije od 

našeg tijela. Dokazali smo da to postoji kroz primjer ljudskog razmišljanja. Rekli smo da čovjek pri 

dubokom razmišljanju sasvim zaboravlja na svoje tijelo, ali nipošto ne poništava time svoje jastvo. 

U ovoj lekciji ćemo nastaviti dokazivati ove stavove, no putem novih argumenata. Štaviše, argument 

kojim ćemo se sad poslužiti u izvjesnom je smislu bolji od pređašnjeg. Radi se, također, o jednom 

iskustvenom dokazu, a rado ga je koristio veliki islamski filozof Ibn Sina. Isti agrument srećemo i kod 

evropskog filozofa Descartesa, ali mislioci poput Valiosa i Fourlanija tvrde da je i sam Descartes ovaj 

argument preuzeo od Ibn Sinaa. 

Ibn Sina je napisao mnogo vrijednih radova o različitim disciplinama, a jedno od najvažnijih njegovih djela 

zove se „Išarat ve tenbihat“. Drugo čuveno Ibn Sinaovo djelo zove se „Šifa“. „Išarat“ se bavi isključivo 

logikom ili filozofijom, dok je „Šifa“ neka vrsta enciklopedije, a za nas će biti najvažniji onaj dio koji je 

posvećen filozofiji. Obje knjige sadrže više poglavlja, od kojih se svako bavi zasebnim filozofskim 

problemom. Obje knjige sadrže onaj iskustveni argument koji vam namjeravamo predstaviti. Ovaj 

argument poznat je pod arapskim nazivom „tazi“, no za nas to i nije toliko bitno. Važnije je sada vidjeti 

kako sam Ibn Sina izlaže ovaj argument: „Zamisli tako da imaš sve organe, zdrav si i bistrouman, 

sklopljenih očiju, raširenih prstiju, razmaknutih nogu i ruku tako da ne dodiruju tijelo niti se međusobno 

dodiruju, na temperaturi zraka jednakoj temperaturi tvog tijela, u mirnom i tihom prostoru, nisi vezan ni 

za šta niti stojiš na čemu i odjedanput si stvoren. U tom slučaju, svjestan si samo sebe i ničeg drugog.“ 

No, razmotrimo sada detaljnije ovaj Ibn Sinaov argument i ono što nam hoće reći. 

Dakle, imaš sve organe, vanjske i unutrašnje, ali nisi obraćen na njih i ne osjećaš ih. Zdrav si, tako da ti 

nikakva bol ne skreće pažnju. Bistrouman si, znači zdravog i nepomućenog razuma. Oči su ti sklopljene, 

tako da ne vidiš vlastito tijelo i ono ne privlači tvoju pažnju. Prsti su ti rašireni, a noge i ruke razmaknute, 

pa ne osjećaš nikakav dodir. Nalaziš se na temperaturi zraka jednakoj tjelesnoj temperaturi, tako da ne 

osjećaš niti toplotu. U tihom si i mirnom prostoru, a nikakav zvuk ne bi privlačio tvoju pozornost. Nisi 

vezan ni za što, jer bi te vezanost za bilo šta neizbježno remetila. Ne stojiš na nečemu, jer bi stajanje 

značilo dodir, a dodir bi te činio svjesnim tjelesnosti. Znači, pretpostavka je da plutaš u prostoru.

Odjedanput si stvoren i našao se u tom stanju, inače bi te svaka potpunost činila svjesnim tijela i 

pređašnjih stanja u kojima si se nalazio. U ovom stanju bit ćeš svjestan jedino vlastitog jastva i ničeg 

drugog. 

Rekli smo da je ovaj argument bolji od onog koji smo prethodno naveli, pa ćemo to i pojasniti. Naime, u 

pretpostavljenoj situaciji nipošto se ne može kazati: „Imam tijelo, dakle, „ja“ znači moje tijelo.“ Ne može 

se pomisliti: „Imam glavu i srce, pa su glava i srce dio moga „ja“.“ U pretpostavljenom stanju nije se 

svjesno ni vlastitog tijela, ni zemlje, nebesa, niti bilo čega drugog. Postoji samo svijest o samom sebi, 

svijest o vlastitom biću i njegovom postojanju. Znači, ovo je jasan dokaz da je „ja“ egzistent drukčiji od 

tijela.

Dvadeset i treća lekcija 

Kroz dvije prethodne lekcije uspjeli smo se donekle upoznati s onim što jeste sama suština našeg bića. 

Može se kazati da smo napravili još jedan korak ka upoznavanju samog sebe. Ipak, dosad smo shvatili tek 

toliko da suština našeg bića nipošto nije naše tijelo niti bilo koji od tjelesnih organa. 

Da bismo, međutim, dokučili šta ta suština ustvari jeste, predstoji nam dugačak put, mnogo pitanja, 

razmišljanja i analiza. Naprimjer, moramo ispitati nalazi li se onda naše „ja“ unutar tijela, onako kako se 

voda nalazi u čaši? Ili je možda tijelo tek sjenka te suštine, poput sjene koju na tlo baca ptica koja leti 

zrakom? Ili je ta suština u odnosu na tijelo kao kap rose u odnosu na list drveta? Možda se radi o nekom 

četvrtom odnosu? 

Potom, da li je to suština, to naše „ja“ ovisno o postojanju tijela i njegovih organa ili ne? Da li ona, možda, 

upravlja tijelom kao jahalicom i vodi ga tamo –ovamo dok ne zadovolji vlastita htijenja? I u tom slučaju, 

javlja se pitanje na koji način ta suština, koja nije tijelo i koja upravlja njime, ostvaruje vlast nad tijelom? 

Gdje je ona i na koji način posjeduje tijelo? 

Ima li jedno od ovo dvoje potrebu za onim drugim? Ili je ta potreba, možda, uzajamna? Možda je toj 

netjelesnoj suštini tijelo katkad potrebno, a nekad opet ne? Možda, kao u jednoj priči iz „Kelile i Dimne“, 

ova suština pri svom nastanku treba tijelo, ali joj u njenom vječnom opstojanju ono dalje nije potrebno? 

Da li je onako kako kaže šejh Sabzevari: 

Duša je dijete, a tijelo bešika, 

Pa kad dijete prohoda, bešika mu ne treba 

Ako je tako, javlja se novo pitanje: ako je tijelo kolijevka, jahalica, skladište ili gnijezdo tog „ja“, da li je 

onda ona postojala prije tijela, ili nastaje skupa s tijelom? Gdje je, uopće, mogla biti prije nego što se

stanila u tijelu? Ako nastaje skupa s tijelom, kako, onda, malo po malo, postaje sasvim neovisna činjenica 

u odnosu na nj? 

Dakle, ko kreira tijelo u ovom savršenom obličju? Kao što Sa''di reče: 

Kap sjemena dobi vilinski oblik; 

Ko ovakvo obličje može vodi dati? 

Ili neko drugi daje obličje tijelu? No, ko je to? 

Je li to čovjekova majka? Ali kakvog utjecaja majka ima na tjelesno formiranje zametka? Ako majka nema 

veze s tim, ko onda daje čovjeku obličje i kako to čini? I razvija li se ta netjelesna suština čovjeka skupa s 

tijelom? Ima li ona visinu, težinu zapreminu i ostale mjere, baš kao i tijelo? Ili uopće ne posjeduje takve 

kvalitete? Ali, kakav je, onda, to egzistent i je li takvo što moguće? 

Mnogo je još drugih pitanja koja slijede jedno iz drugog. Ipak, pitanja su to na koja nam, želimo li da nas 

obasja svjetlo znanja, valja pokušati iznaći odgovore. Arapski filozof Ebu Jusuf Ja''qub ibn Ishaq Kindi reče 

da tragatelj za znanjem mora posjedovati šest svojstava, a bude li nedostajalo samo jedno, njegov trud 

neće donijeti potpun rezultat: bistar um, stalnu ljubav prema znanju, veliku istrajnost, srce prazno od 

želja, dobrog učitelja i dovoljno vremena.

Dvadeset i četvrta lekcija 

U prethodnim lekcijama izveli smo i pobrojali principe za koje smo kazali da će nam kasnije biti potrebni i 

da ćemo se poslije pozivati na njih. Pobrojimo sada te zaključke, skupa s onima koje smo otkrili kroz 

posljednje lekcije: 

Egzistencija je sve što jeste. 

Sve što jeste, jeste iz egzistencije. 

Postoji snaga koja razlučuje i zaključuje. 

U svijetu postoji zbilja ili stvarnost. 

Zbilja ili stvarnost svega jeste egzistencija. 

Nema spone između egzistencije i neegzistencije. 

Egzistencije nisu bez međusobne veze. 

Ono što nije slučajno, jeste s ciljem i nije besmisleno. 

Sve što se kreće, kreće se ka vlastitoj potpunosti.

Znanje je egzistencija. 

Kretanje postoji kod onog što ne posjeduje potpunost. 

Egzistencija koja je apsolutna potpunost kretanje se ne može prispodobiti. 

Svako kretanje proistječe iz neke potrebe. 

Sve ono što predstavlja potpunost u odnosu na ono što se kreće, superiorno je nad njim. 

Ako su svi egzistenti u konačnici vezani za jedan, onda on predstavlja krajnost egzistencije i potrebu svih 

ostalih egzistenata. 

Svaki egzistent savršenstvo je vlastitog nivoa egzistencije. 

Ništa nije dobro ili loše samo po sebi, nego tek u usporedbi s nečim drugim. 

Na sreću ili nesreću čovjeka utječu različiti faktori, od tjelesnog začeća, preko odgoja, do društva u kome 

živi. 

Kretanje je postepeno napredovanje neke stvari ka njenoj potpunosti. 

Sve što se kreće mora imati svog poticatelja na kretanje, odnosno ono što ga od nedostatnosti vodi ka 

potpunosti. 

Mi smo uz kretanje, u kretanju i u svijetu koji se kreće.

Knjiga ili učitelj samo su sredstva za stjecanje znanja. 

Ona suština koju podrazmijevamo pod pojmom „ja“ jeste egzistent različit od našeg tijela. 

Naravno, ukoliko u svojim raspravama spominjemo i razmatramo određeni egzistent, dužni smo ga 

nekako imenovati. Kako, onda, nazvati onu netjelesnu suštinu koju podrazumijevamo pod riječju „ja“? 

Ime, svakako, možemo sami odabrati i niko nam nema pravo prigovoriti za to. 

Međutim, ukoliko među filozofima i mudroslovcima već postoji termin kojim se nešto uobičajeno naziva, 

dobro je, zarad lakšeg razumijevanja i pozivanja na stavove drugih, preuzeti isti taj termin. U našem 

slučaju, suština koju podrazumijevamo pod riječju „ja“naziva se duša, kod islamskih filozofa nefs ili nefs-i 

natiqe. I mi ćemo se, dakle, u narednim lekcijama služiti istim ovim terminima.

Dvadeset i peta lekcija 

Naprijed smo u vezi s dušom ili nefsom postavili brojna pitanja, kazavši da ćemo u narednim lekcijama 

nastojati iznaći odgovore na njih. Spomenuli smo dosta mogućnosti, a istinitost ili neistinitost svake od 

njih bismo morali dokazati valjanim i neosporivim dokazima. 

Ono što dosad možemo držati za nesporno jeste da svi mi posjedujemo tijelo kao materijalnu i dušu kao 

nematerijalnu činjenicu. I pored toga, čovjek je jedinstvena ličnost, te niko za sebe neće reći da je dvoje. 

Čovjekov identitet je jedinstven, pa svako za sebe kaže: „Ja sam mislio; ja sam čuo; ja sam dotaknuo; ja 

sam okusio…“ Bilo da se radi o činu u vezi s tijelom ili onom koji se tiče duše, vežemo ga za istu 

osobenost i uvijek koristimo odredicu „ja“. Čak i ako se radi o snu ili javi, mi ne pravimo nikakvu razliku u 

ovom smislu. Dakle, kažemo: „Ja sam sanjao“, isto kao što kažemo: „Ja sam dotakao ili čuo nešto.“ 

Također, stogodišnjak može kazati: „Čuo sam to i to od svog učitelja kad mi je bilo deset godina, i tek sad 

sam shvatio smisao njegovih riječi. „Premda je, znači, proteklo mnogo godina, iako je njegova tjelesnost 

za to vrijeme pretrpjela mnoge promjene, taj čovjek sebe koji je nešto čuo kao desetogodišnjak smatra 

istom onom osobom koja je devedeset godina kasnije shvatila smisao tih riječi . Čovjek od djetinjstva do 

starosti prolazi različite periode života, koji čak imaju i svoje posebne nazive: djetinjstvo, pubertet, 

adolescencija… No, prisjećajući se tih faza sazrijevanja, čovjek sebe uvijek posmatra kao jedan te isti 

identitet. No, ovim već zalazimo u zasebnu temu, a njome ćemo se pozabaviti onda kad na nju dođe red. 

Zasad zaključimo: čovjek sebe, premda posjeduje i dušu i tijelo, smatra jedinstvenom ličnošću. Ovo, 

znači, nije kao slučaj zida i njegove bjeline, kad zid i njegovu bjelinu možemo posmatrati kao odvojene 

činjenice, pri čemu je bjelina svojstvo (ali ne neodvojivo) zida. U poeziji često srećemo usporedbe duše i 

tijela s pticom i kafezom, jahačem i kamilom, vladarom i njegovom zemljom … Međutim, to su usporedbe 

koje nam ne mogu služiti kao dokaz. Jer, ptica i kafez, jahač i jahaća životinja mogu se odvojiti jedno od 

drugog, dok duša i tijelo, kako smo vidjeli, grade jedinstven identitet.

Dvadeset i šesta lekcija 

U prethodnoj lekciji vidjeli smo da, premda čovjek posjeduje tijelo i dušu, on jeste jedna jedinstvena 

zbilja. Radi se o jedinstvenom identitetu, i to u svim stanjima njegove egzistencije – kako onim koji se 

izravno tiču duše tako i onim koji se tiču tijela. 

Razmislimo sad o nekim situacijama koje su nam bliske, kako bismo lakše mogli iznaći odgovore na čitav 

niz pitanja koja smo naprijed postavili. Naprimjer, pretpostavimo da uzmemo jedan kamen i izvagamo ga. 

Izvagamo li ga nakon sat vremena ponovo, vidjet ćemo da mu se težina nije promijenila. Ponovi li se 

vaganje nakon nekoliko godina, čak i nakon nekoliko stoljeća, težina kamena bit će ista. 

Uzmimo sada čovjeka kao primjer, ali u jednoj drugačijoj situaciji. Naime, čovjek se odlikuje određenom 

fizičkom snagom i ona ima svoje granice. Čovjek ne može nositi teret bilo koje težine. On poznaje svoje 

mogućnosti i za neki teret će vam reći da ga ne može ponijeti. Ako mora, naprimjer, slomiti neku granu 

koja mu se učini predebelom, reći će vam da to ne može sam učiniti. Međutim, u određenim stanjima, 

naprimjer, ako je žestoko ljut ili zaljubljen, slomit će sam još deblju granu, ponijet će izuzetno veliki teret, 

prepješačit će razdaljine za koje ni sam ne bi povjerovao da ih može preći i slično. Čovjeka koji se u srdžbi 

opire da se makne s nekog mjesta teško će odatle pomaći trojica ili četverica ljudi, iako njegova težina 

nije naročito velika. Logično da nam se nameće pitanje: otkud ove razlike? Ne izgleda nam da imaju neke 

veze s tijelom, jer čovjekovo tijelo je po težini i ostalim svojstvima isto, bilo da je čovjek potpuno pribran 

ili žestoko rasrđen. Ako je za ovo odgovorna duša, koja čini jedinstvenu cijelinu s tijelom, onda nam je 

jasnije zašto se tjelesna težina čovjeka u oba stanja nije mijenjala. Ipak, jasno nam je da su duša i tijelo u 

specifičnoj vezi. Zato je ona parabola da je duša svjetiljka, a tijelo ležište za svjetiljku, prilično tačna. 

Dakle, ono što smo željeli kazati jeste to da aktivnosti tijela počivaju na aktivnostima duše. Uostalom, 

posmatramo li tijelo mrtvog čovjeka, nećemo naći da samom tijelu, izvana ili iznutra, nešto nedostaje. 

Duša je ta koja potiče na obavljanje njegovih funkcija, no u narednim lekcijama pojasnit ćemo šta 

podrazumijevamo pod ovakvim stavom.

Dvadeset i sedma lekcija 

Bilo bi dobro da zaključke koje smo izveli o odnosu tijela i duše ustanovimo kao dva nova principa: 

Čovjek je jedinstvena osobenost sačinjena od duše i tijela 

Sve akcije tijela nadahnute su aktivnošću duše 

Dosad smo mogli zaključiti da je duša nešto što je različito od tijela, te da svoju egzistenciju u čovjeku 

manifestira na različite načine odnosno kroz sva čovjekova činjenja. 

No, vratimo se sada na jedno drugo pitanje koje je ostalo bez odgovora. Naime, otkud čovjeku ovo 

obličje kakvo ima? Ako kažemo da je duša njegov kreator, treba vidjeti na koji način duša uspostavlja svoj 

kontakt s tijelom još u materici, onda kad je budući čovjek tek zametak? Uostalom, ako je duša zaista 

kreator čovjekovog tijela, skupa sa svim njegovim začudnim funkcijama, zašto onda čovjek, premda 

posjeduje u sebi dušu kao tako moćnog i sposobnog kreatora, kad želi izgraditi običnu kuću u kojoj će 

stanovati treba majstora zidara, zašto ide učitelju da bi naučio čitati i pisati ili zašto nosi platno krojaču 

kad poželi imati novu odjeću? Zašto sve ove poslove nije u stanju obaviti sam, posredstvom vlastite 

duše? Zar duša, ukoliko je kreator čovjekovog izvanrednog tjelesnog ustroja, ne može izgraditi čovjeku i 

kuću za stanovanje? Pitanja su ovo o kojima vrijedi dobrano razmisliti.

Trideseta lekcija 

Vidjeli smo, dakle, da su sve, nazovimo ih tako, izvršne čovjekove snage vezane za dušu, te o njima ne 

možemo govoriti kao o zasebnim egzistencijama. Uostalom, već smo ustanovili da je čovjek jedna i 

jedinstvena zbilja. Prema tome, duši su podređeni i ishrana, razmnožavanje, te sve ostale „snage“ 

prisutne u čovjeku. Pošto je tako, treba se upitati gdje se, ustvari, nalazi duša koja je odgovorna za sva 

ljudska djelovanja? 

Ovdje je potrebno vratiti se na neke zaključke koje smo izveli u prethodnim lekcijama. Svi znamo da duša 

postepeno „potencijalno prevodi u aktivno.“ Naprimjer, pojedine osobe, uloživši trud, stječu obrazovanje 

i postaju vještaci u određenim disciplinama. Svi učenjaci svoje su znanje stjecali postepeno, od nižih ka 

višim stupnjevima. Također, kretanja od manjkavosti ka potpunosti nema bez pokretača koji je obdaren 

snagom razuma i domišljaja. Izvjesno je i da, ukoliko se sam pokretač ne odlikuje potpunošću, kretanje o 

kojem govorimo neće biti moguće. 

Dakle, prosudbom razuma zaključujemo da svaki poticatelj na kretanje ka potpunosti sam mora da se 

odlikuje potpunošću. Shodno tome, duša koja potencijalno prevodi u aktivno mora već posjedovati sve 

ono što se smatra potpunošću čovjeka. Prema tome, svi produkti ljudske duše, sve knjige, čudesna 

otkrića i izvanredna dostignuća koja su ljudi postigli, morala bi otprije postojati u ljudskoj duši. Međutim, 

izvjesno je da duša ne posjeduje unaprijed takva znanja, a onaj ko jeste njen stvarni poticatelj je 

zasigurno taj kome su ta znanja već poznata. 

Jedna od najčudnijih pojava u svijetu jeste razvoj čovjeka iz kapi tekućine. Duša ne može biti kreator 

ljudskog tijela, jer vidimo da ona sama, postepenim razvojem, stječe znanja. Međutim, pokretač duše, 

onaj ko je potiče na njen razvoj od manjkavosti ka potpunosti, mora se već odlikovati takvom potpunošću 

kojoj duša teži. On, dakle, mora biti ponad duše, upravljati njome. U suprotnom, ne bi je moglo potaći na 

kretanje od manjkavosti ka potpunosti ili savršenstvu. Duša, također, mora posjedovati potencijal da 

ostvari vlastitu potpunost, inače bi njen razvojni put bio nemoguć. 

Prije smo već zaključili da su knjiga i učitelj samo sredstva ili posrednici pri stjecanju znanja. Stoga stvarni 

„učitelj“ duše, onaj ko je podstiče na njen razvoni put, mora biti savršen u odnosu na dušu i već

posjedovati sva ona znanja i odlike koje duša stječe na nivou vlastitog savršenstva. Duša mu mora biti 

podređena. 

Izveli smo sada, nakon zapažanja do kojih smo došli, nove principe na koje ćemo se u narednim lekcijama 

pozivati: 

Ona suština ljudskog bića koju podrazumijevamo pod jastvom je jedna te ista zbilja koju se naziva 

različitim imenima: duša, duh, razum, psiha, snaga razlučivanja… 

Tijelo je mjesto manifestacije duše 

Duša se veže s tijelom i preko njega izražava vlastitu egzistenciju 

U usporedbi s drugim živim bićima, čovjek se pokazuje kao najobdareniji, najsposobniji i najpronicljiviji. 

Prema tome, bit čovjeka je iznad biti ostalih živih bića.

Trideset i prva lekcija 

Nakon svega kazanog nameću nam se nova pitanja o čovjeku i njegovom biću. Prije svega, nije teško 

zaključiti da čovjek ne može težiti ka nečemu što za njeg predstavlja potpunu nepoznanicu i o čemu ne 

zna apsolutno ništa. Svako ko teži ka nečemu mora posjedovati izvjesno znanje o onom za čime traga, 

odnosno imati određene smjernice o putu kojim mu se valja kretati do onog čemu teži. 

Pretpostavimo da ste se zaputili nekamo. Sigurno je da znate kamo idete, odnosno poznajete pravac i 

smjer kojim se treba kretati. U suprotnom, ne biste niti mogli reći da ste se zaputili ka određenom 

mjestu. Recimo da ste se zaputili na naša predavanja. Ako bi vas upitali zašto dolazite ovamo, zašto 

ostavljate druge poslove kako biste stigli ovdje, šta ćete odgovoriti? Reći ćete da dolazite ovamo u 

potrazi za znanjem i vlastitom potpunosti? Ili ćete možda reći da ne znate i da tek tako i bez razloga 

dolazite ovamo. Sigurno da ćete odgovoriti ovo prvo. 

Ukratko, svako posjeduje određene težnje i kreće se ka njihovom zadovoljavanju. Ne važi to samo za 

čovjeka. Isti slučaj je i sa životinjama, ko god teži nečemu, kreće se ka ostvarenju svoje težnje. 

Uglavnom, zaključak je da niko ne moće težiti nečemu što je za nj potpuna nepoznanica. Cilj se mora 

poznavati u nekom općenitom obliku, mora postojati neka predodžba o njemu. Ovaj zaključak novi je 

princip koga ćemo pridružiti ovim prije pobrojanim, a koje ćemo koristiti u narednim raspravama. 

Sada treba porazmisliti o tome na koji se način kod čovjeka javlja ova općenita predstava koja ga upućuje 

ka njegovom cilju? Ko je onaj ko stiče takvu predodžbu, preko koga je stiče i kako se sve to dešava? Na 

koji način, dakle, teče duševni razvoj čovjeka, kako se stiče znanje i kako ono utiče na čovjekovo 

usavršavanje? 

Vidjeli smo iz prošlih lekcija da su razgovor, knjiga, učitelj i podučavanje samo sredstva ili posrednici, ali 

da nisu krajnji uzrok da čovjek dosegne svoje savršenstvo. Također, primijećujemo da što više znanja 

usvajamo, to bivamo spremniji i skloniji daljem širenju svog znanja, odnosno daljem usavršavanju. Mora 

li, onda, i znanje posjedovati vlastitu bit, svoje vrelo egzistencije, kome se mi novim sticanjem znanja 

stalno primičemo? Znamo već da onaj ko nešto daje mora to otprije posjedovati, inače bi samo davanje

ilo nemoguće. Aleksandar Veliki postavio je svom učitelju Aristotelu stotinu i petnaest pitanja, među 

kojima srećemo i ova: 

Upitah: „Gdje je naše vrelo?“ 

Reče: „Ondje odakle smo došli.“ 

Upitah: „Otkuda smo došli?“ 

Reče: „Otamo gdje je početak.“ 

Upitah: „Po čemu znamo otkuda smo?“ 

Reče: „Po tome što stičući znanje sve više napredujemo.“ 

Naravno, ovaj razgovor prilično je dugačak i nećemo ga dalje navoditi. Ono što je bitno jeste da Aristotel 

Aleksandru ovdje ukazuje na jednu veoma bitnu stvar: što više znamo, to više idemo ka novom znanju. 

Također, mora postojati vrelo znanja iz koga mi zahvatamo, a otud proizilazi da smo što više znamo sve 

bliži tom vrelu. Svakako, ta bliskost nije tjelesne prirode, no izvjesno je da je čovjek svakim sticanjem 

znanja sve savršeniji i sve bliži ishodištu svekolikog znanja. Međutim, ovim se već dotičemo izuzetno 

složenog i dubokog pitanja, u koje se zasad, prije nego što u narednim lekcijama ne razjasnimo neke 

druge stvari, nećemo upuštati.

Trideset i druga lekcija 

U prošloj smo lekciji zaključili da je svako traženje nečeg što nam je apsolutna nepoznanica nemoguće i 

apsurdno. Čovjek uvijek ide ka onome za što već posjeduje neki trag, ili, izrazimo se tako, čiji miris je 

osjetio. Drugi zaključak bio je da je čovjek što više zna sve bliži samom ishodištu, odnosno on postepeno, 

stepenik po stepenik, biva njemu bliži. U terminologiji islamskih filozofa postoje posebni nazivi za ovo 

prvotno, donekle intuitivno znanje, o postojanju nečega i za ono kasnije znanje koje je izvjesno i 

potvrđeno. Prvo se naziva ilmi idžmali, a drugo ilmi tefsili. Ipak, poslužimo se ilustrativnim primjerom 

kako bismo bolje shvatili o čemu se ovdje radi: 

Pretpostavimo da ste kroz izvjesni vremenski period od nekog trgovca u više navrata kupovali robu, 

dajući mu pritom svaki put određenu svotu novca. Naposljetku ste odlučili da vidite da li ste mu šta ostali 

dužni ili ne, pa ste uzeli svesku u koju ste uredno bilježili svu uzetu robu i iznose koje ste uplaćivali. U 

jednoj koloni sabirate svu vrijednost robe koju ste preuzeli, a u drugoj ukupan iznos vaših uplata. Potom 

uporedite ta dva rezultata, pa, ako su različiti, od veće cifre oduzmete manju i tako saznate koliko ste 

novca ostali dužni ili koliki iznos ste preplatili. Kad osmotrimo čitav ovaj slučaj, uočavamo tri stvari: prvo, 

htjeli ste utvrditi da li ste šta dužni ili ne; drugo, zbrojili ste pa uporedili sve izdatke i primitke; treće, došli 

ste do rezultata, ispunili svoju želju i stekli znanje o tome. 

Vidimo, dakle, da ste naposljetku stekli znanje o onom o čemu ste htjeli. Znali ste da se to može saznati, 

ali niste bili sigurni kako stvari stoje. Vaše prvo znanje bilo je upravo ilmi idžmali, a ovo konačno je ili ilmi 

tefsili. Ustvari, ovo nam može biti dobar povod za novo promišljanje kur''anskog ajeta u kome se za Boga 

kaže: „On je Prvi i Posljednji…“ 

Ovaj proces tokom kojeg od ilmi idžmali ili općenitog znanja stižemo do izvjesnog znanja ili ilmi tefsili 

obično nazivamo razmišljanjem. Služeći se terminologijom islamskih filozofa kazali bismo da je 

razmišljanje (tefekur) kretanje nefsi nateqe od ilmi idžmali ka ilmi tefsili. Razmišljanje je, znači, 

svojevrsno kretanje duše. 

Drugi zaključak izveden u prethodnoj lekciji bio je da se čovjek što biva savršeniji i učeniji više primiče 

temelju, vrelu ili ishodištu znanja i potpunosti, bivajući mu sve više sličnijim i istovjetnijim. Lahko je

potvrditi da što je čovjek učeniji, to je i njegova egzistencija izraženija, te on otkriva nove izume i dolazi 

do izvanrednih zapažanja i zaključaka o stvarima koje su dotad bile tajanstvene. 

Ibn Sina u svom „Išaratu“ u dva poglavlja, u onom o logici i onom o mudrosti, dotiče se ovog pitanja. 

Govoreći o izvanrednim sposobnostima za koje se priča da ih neki ljudi posjeduju, on kaže: „Ne zavisi od 

toga da čuješ ovakve začudne stvari, jer u zakonima i pravilima prirode postoje tome jasni dokazi.“. On 

dalje potvrđuje istinitost izvanrednih sposobnosti koje pojedini Božiji odabranici stječu, ne držeći to, 

međutim, nečim što je natprirodna stvar,već se radi o posljedici njihovog znanja i upoznatošću s tajnama 

koje drugim ljudima nisu poznate. 

I zaista, zašto bi bilo nemoguće povjerovati da čovjek, zahvaljujući nečemu što drugi ljudi ne posjeduju u 

sebi, naprimjer hoda po vodi? Uostalom, barem nama koji živimo u vremenu sve novih i novih 

pronalazaka, za koje se do jučer nije moglo ni misliti da mogu postojati, ovakve bi stvari trebale biti 

pojmljivije.

Trideset i treća lekcija 

Spominjali smo već da svaka nepotupunost koja se kreće ka svojoj potpunosti mora na to kretanje biti 

potaknuta od strane nekog pokretača. Zaključili smo i to da se taj pokretač već otprije mora odlikovati 

onom potpunošću kojoj ono što je u kretanju teži. Također, izvjesno je da se pokretač mora odlikovati 

svakom vrstom supremacije u odnosu na ono što se kreće. Svakako, u vezi s pokretačem neizbježno nam 

se nameće čitav niz pitanja: Ko je? Kakav je? Gdje je? Da li je njegova potpunost stečena ili je posjeduje 

sam po sebi? Ako je u pitanju ovo drugo, kako to shvatiti? 

No, kako smo od svega najbliži samima sebi, porazmislimo prevashodno o vlastitom biću, njegovim 

svojstvima i stanjima, e kako bismo poimajući sebe mogli lakše listati knjigu egzistencije. 

Zapitajmo se također: da li samo znanje postoji ili ne postoji; da li ono jeste ili nije? Ono što nije 

zasigurno ne može biti razlogom čovjekove časti i vrijednosti, a mi znamo koliko čovjek stjecanjem znanja 

dobiva na vrijednosti i značaju. 

Međutim, prihvatamo li već kao izvjesnost da znanje postoji, gdje je onda mjesto njegove koncentracije u 

čovjeku. Ili, da budemo jasniji: ako za nekog kažemo da posjeduje znanje, gdje se to znanje, u kom dijelu 

njegovog tijela, nalazi? Ili ćemo, možda, kazati da ono uopće nije u tijelu, nego u duši? No, ako se složimo 

da ono jeste u duši, preostaju nam druga pitanja. Naprimjer, u kakvoj korelaciji su znanje i duša? Da li je 

znanje u odnosu na dušu poput vode u odnosu na bocu u kojoj se ona nalazi? A kad smo se već poslužili 

ovim primjerom boce i vode, možemo ga slijediti i što se tiče ostalih pitanja koja nam se nameću. 

Naprimjer, znamo da postoje boce različitih kapaciteta, od onih u koje staje mala količina tečnosti do 

onih koje primaju mnogo veće količine. Naposljetku, sam ocean možemo zamisliti kao ogromnu zemljanu 

posudu koja sadrži u sebi nemjerljivu količinu vode. Dalje, znamo da će se voda prelijevati iz posude 

uspemo li u nju više nego što ona može primiti. Mi smo, međutim, zaključili da svakim novim stjecanjem 

znanja čovjekova volja za njim i kapacitet da ga primi rastu. 

Za hazreti Aliju svi smo uglavnom čuli. Svi ga spominjemo s poštovanjem i divljenjem, i nema onoga koga 

ljudi drže velikim a da neće priznati da je hazreti Alija bio kudikamo veći od njega. Među njegovim 

zadivljujućim izrekama sakupljenim u „Nehdžu-l-belagi“ srećemo i jednu koja potvrđuje naš zaključak: 

„Punjenje zdjele smanjuje prazninu njezinu, a zdjela znanja punjenjem postaje još prostranija.“.

Dotakli smo se, dakle, još cijelog niza zanimljivih i bitnih pitanja na koja ćemo u narednim lekcijama 

nastojati iznaći odgovore, e kako bi se naše znanje o duši koju svi mi posjedujemo barem unekoliko 

povećalo i kako bismo iznalaženjem tih odgovora stvorili preduvjete da što potpunije razumijemo šta je 

to ljudska duša.

Riječ izdavača U ime Svevišnjeg Poslanik islama, selam i ... - Ibn Sina

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?