Riječ izdavača U ime Svevišnjeg Poslanik islama, selam i ... - Ibn Sina

Devetnaesta lekcija
Naredno pitanje koje bismo u vezi s kretanjem trebali detaljnije analizirati glasi: Ko je onaj ko ono što se
kreće potiče na kretanje od manjkavosti ka savršenstvu? Da bismo pojasnili samo pitanje, napravit ćemo
mali uvod:
Saznali smo od prije da kretanje ima svoj smisao ili cilj, a cilj mu jeste dosezanje onog što se kreće do
svoje potpunosti. Znamo, dakle, da se egzistenti kreću ka svojoj potpunosti. Drugim riječima, egzistenti
od jednog nivoa egzistencije kretanjem dosežu viši nivo koji predstavlja potpunost u odnosu na
prethodni.
I mi, ljudska bića, u ovom svijetu se nalazimo u kretanju. Kroz kretanje tjelesno stasavamo, ali i
postajemo bića koja govore, čitaju ili pišu. Očito je da se pri našem razvoju od zametka do odraslog
čovjeka radi o svojevrsnom kretanju. Također, u kretanju su i sve biljke i životinje, kao što su i fenomeni,
poput smjene dana i noći, smjene godišnjih doba, atmosferskih pojava ili ponašanja nebeskih tijela, odraz
neke vrste kretanja. Moglo bi se otići još dalje, pa kazati da kretanje leži u potki postojećeg svijeta, ili da
ono čini srž prirode. Uglavnom, neosporno je da ono što se kreće kretanjem ostvaruje svoju konačnost ili
potpunost.
No, ono što nas ovaj put zanima jeste da li ono što se kreće samo od sebe kreće ka svom cilju, ili je na to
potaknuto izvana?
Da bismo lakše iznašli odgovor na ovo pitanje, morat ćemo se ponovo poslužiti primjerima i aluzijama.
Ustvari, najbliži smo sami sebi, pa ćemo kroz niz pitanja koja se tiču nas samih, našeg stanja, pokušati
iznaći odgovore na pitanje koje smo u ovoj lekciji postavili.
Pretpostavimo da vas neko, dok dolazite na ova predavanja, susretne i upita kuda ste krenuli? Odgovorit
ćete mu: „Idem u mesdžid na Sabze-mejdanu.“ Pretpostavimo kako vaš razgovor može dalje teći: