Riječ izdavača U ime Svevišnjeg Poslanik islama, selam i ... - Ibn Sina

Dvadeset i treća lekcija
Kroz dvije prethodne lekcije uspjeli smo se donekle upoznati s onim što jeste sama suština našeg bića.
Može se kazati da smo napravili još jedan korak ka upoznavanju samog sebe. Ipak, dosad smo shvatili tek
toliko da suština našeg bića nipošto nije naše tijelo niti bilo koji od tjelesnih organa.
Da bismo, međutim, dokučili šta ta suština ustvari jeste, predstoji nam dugačak put, mnogo pitanja,
razmišljanja i analiza. Naprimjer, moramo ispitati nalazi li se onda naše „ja“ unutar tijela, onako kako se
voda nalazi u čaši? Ili je možda tijelo tek sjenka te suštine, poput sjene koju na tlo baca ptica koja leti
zrakom? Ili je ta suština u odnosu na tijelo kao kap rose u odnosu na list drveta? Možda se radi o nekom
četvrtom odnosu?
Potom, da li je to suština, to naše „ja“ ovisno o postojanju tijela i njegovih organa ili ne? Da li ona, možda,
upravlja tijelom kao jahalicom i vodi ga tamo –ovamo dok ne zadovolji vlastita htijenja? I u tom slučaju,
javlja se pitanje na koji način ta suština, koja nije tijelo i koja upravlja njime, ostvaruje vlast nad tijelom?
Gdje je ona i na koji način posjeduje tijelo?
Ima li jedno od ovo dvoje potrebu za onim drugim? Ili je ta potreba, možda, uzajamna? Možda je toj
netjelesnoj suštini tijelo katkad potrebno, a nekad opet ne? Možda, kao u jednoj priči iz „Kelile i Dimne“,
ova suština pri svom nastanku treba tijelo, ali joj u njenom vječnom opstojanju ono dalje nije potrebno?
Da li je onako kako kaže šejh Sabzevari:
Duša je dijete, a tijelo bešika,
Pa kad dijete prohoda, bešika mu ne treba
Ako je tako, javlja se novo pitanje: ako je tijelo kolijevka, jahalica, skladište ili gnijezdo tog „ja“, da li je
onda ona postojala prije tijela, ili nastaje skupa s tijelom? Gdje je, uopće, mogla biti prije nego što se