Riječ izdavača U ime Svevišnjeg Poslanik islama, selam i ... - Ibn Sina

Dvadeset i šesta lekcija
U prethodnoj lekciji vidjeli smo da, premda čovjek posjeduje tijelo i dušu, on jeste jedna jedinstvena
zbilja. Radi se o jedinstvenom identitetu, i to u svim stanjima njegove egzistencije – kako onim koji se
izravno tiču duše tako i onim koji se tiču tijela.
Razmislimo sad o nekim situacijama koje su nam bliske, kako bismo lakše mogli iznaći odgovore na čitav
niz pitanja koja smo naprijed postavili. Naprimjer, pretpostavimo da uzmemo jedan kamen i izvagamo ga.
Izvagamo li ga nakon sat vremena ponovo, vidjet ćemo da mu se težina nije promijenila. Ponovi li se
vaganje nakon nekoliko godina, čak i nakon nekoliko stoljeća, težina kamena bit će ista.
Uzmimo sada čovjeka kao primjer, ali u jednoj drugačijoj situaciji. Naime, čovjek se odlikuje određenom
fizičkom snagom i ona ima svoje granice. Čovjek ne može nositi teret bilo koje težine. On poznaje svoje
mogućnosti i za neki teret će vam reći da ga ne može ponijeti. Ako mora, naprimjer, slomiti neku granu
koja mu se učini predebelom, reći će vam da to ne može sam učiniti. Međutim, u određenim stanjima,
naprimjer, ako je žestoko ljut ili zaljubljen, slomit će sam još deblju granu, ponijet će izuzetno veliki teret,
prepješačit će razdaljine za koje ni sam ne bi povjerovao da ih može preći i slično. Čovjeka koji se u srdžbi
opire da se makne s nekog mjesta teško će odatle pomaći trojica ili četverica ljudi, iako njegova težina
nije naročito velika. Logično da nam se nameće pitanje: otkud ove razlike? Ne izgleda nam da imaju neke
veze s tijelom, jer čovjekovo tijelo je po težini i ostalim svojstvima isto, bilo da je čovjek potpuno pribran
ili žestoko rasrđen. Ako je za ovo odgovorna duša, koja čini jedinstvenu cijelinu s tijelom, onda nam je
jasnije zašto se tjelesna težina čovjeka u oba stanja nije mijenjala. Ipak, jasno nam je da su duša i tijelo u
specifičnoj vezi. Zato je ona parabola da je duša svjetiljka, a tijelo ležište za svjetiljku, prilično tačna.
Dakle, ono što smo željeli kazati jeste to da aktivnosti tijela počivaju na aktivnostima duše. Uostalom,
posmatramo li tijelo mrtvog čovjeka, nećemo naći da samom tijelu, izvana ili iznutra, nešto nedostaje.
Duša je ta koja potiče na obavljanje njegovih funkcija, no u narednim lekcijama pojasnit ćemo šta
podrazumijevamo pod ovakvim stavom.