Riječ izdavača U ime Svevišnjeg Poslanik islama, selam i ... - Ibn Sina

gledamo u rasplamsalom ognjištu, izgleda kao da je pravilnog kružnog oblika. Međutim, za to postoje
stvarni razlozi, o čemu ćemo govoriti u narednim lekcijama.
Dalje, sofisti govore kako spavač uopće ne sumnja u to da je njegov san stvarnost, mada se ne radi o
stvarnosti.
No, da bi se ovako rasuđivalo o snu, potrebno je znati šta je san i šta znači sanjati. Sofisti, uostalom,
niječu zbiljnost sna, ali poriču i stvarnost onog što se vidi u budnom stanju. Zato ćemo u narednim
lekcijama kazati nešto i o snu i o sanjanju. Zasad, spomenimo o snu toliko da čovjek u snu vidi stvari koje
su plod njegovih razmišljanja, stavova ili mišljenja na javi. Ali da li su svi snovi takve prirode? Mnogi snovi
nude stvari, slike iz neviđene prošlosti ili iz budućnosti, kojih uopće nema u svijesti ili srcu sanjača. Malo
je onih koji nikad u životu nisu imali takve snove. Pri tome, poznato nam je da hipnotizer uvede čovjeka u
san i potom ga ispituje koješta dobivajući tačne odgovore. Islamski i neislamski učenjaci napisali su
brojna djela i o ovom fenomenu, pa se u narednim lekcijama možda osvrnemo i na ovo pitanje. Ukratko,
sofiste bi se moglo upitati: Šta kazati o snovima koji govore o budućim događajima koji se kasnije zaista i
dese? Može li se ovu istinu smatrati nestvarnom? Također, sofisti kažu: Gledatelj iz daljine vidi neku stvar
malom, ali kada se približi, vidi da je ona velika. Složit ćemo se da je to tačno, ali to nije nikakav dokaz
nestvarnosti i nepostojanja dotične stvari. Ovdje se radi o viđenju iste stvari pod različitim uvjetima i to je
sasvim jasno. Isti slučaj je i s različitim ukusom kahve za zdravog i bolesnog čovjeka. Gorgija iz svojih
sofističkih premisa zaključuje da između postojanja i nepostojanja nema bitne razlike. Odgovor na taj
stav ćemo dati nakon što pojasnimo način poimanja nepostojanja kao opozita postojanju ili egzistenciji,
te nakon što saznamo nešto o spoznajama prvog i drugog reda. Zatim, Gorgija kaže kako je postavka da
„ono što jeste postoji“ nespoznatljiva. Međutim, ono što jeste zasigurno postoji, a o samim načinima
spoznaje govorit ćemo kasnije. Što se Protogorine tvrdnje da je „čovjek mjera svih stvari“ tiče, o tome se
može nadugo govoriti, no ne u onom smislu koji Protagora ima na umu. Ipak, iz ove njegove postavke
poslije ćemo izvesti veoma značajne zaključke. Za kraj ove lekcije, ipak, navedimo nekoliko redaka iz Ibn
Sinaovog djela „Šifa“: „Pitamo sofiste: Šta kažete o vlastitom nijekanju? Da li je vaše poricanje ispravno,
neispravno, ili ste u sumnji? Ako se na temelju svog znanja odluče na jedno od ovo troje, onda vjeruju u
istinitost svog uvjerenja. To, bilo da je njihovo uvjerenje da su njihove riječi istina, bilo da im je uvjerenje
da su njihove riječi neistina, bilo da su u sumnji. Njihovo nijekanje apsolutno potvrđuje istinu. Ukoliko
kažu: „Mi smo u sumnji“, reći će im se: „Znate li tad da sumnjate, ili ćete zanijekati i vlastitu sumnju? Da li
imate izvjesno znanje u pogledu ičega što govorite? Ako priznaju da su u sumnji, ako zaniječu, ili ako kažu
da nešto zasigurno znaju, onda su priznali znanje i neku istinitost. A ako kažu: „Mi uopće ništa ne
razumijemo, i ne razumijemo da ne razumijemo, te sumnjamo u sve, čak i u postojanje i nepostojanje nas
samih, a sumnjamo i u vlastitu sumnju, tako da niječemo sve pa i samo nijekanje“, onda, možda, govore
jezikom iz inata, a tad je sporenje s njima besmisleno i nema nade da će oni pronaći put.“ Jer, ako je stav
da ništa ne postoji tačan, onda se ništa i ne može nazvati znanjem, te su znalac i neznalica jednaki.
Štaviše, neznalica je u prednosti jer se navodni znalac uzalud trudio, dobivši za sve samo ispraznu
nestvarnost. Iz stavova sofista proizilazi da je sreća pojam bez značenja, da su viteštvo, vrline i časnost