18.01.2014 Views

Znakovi vremena 5 - Ibn Sina

Znakovi vremena 5 - Ibn Sina

Znakovi vremena 5 - Ibn Sina

SHOW MORE
SHOW LESS

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.

od strane utemeljitelja, na vrlini podlaganja skladno ignacijanskoj duhovnosti. Jednodobno će biti uočeno<br />

kako u jednoj katoličkoj perspektivi ta podložnost u konačnici podvrgava svaku volju Svetoj stolici, iznova<br />

sjedinjujući, na taj način, onaj osebujni četvrti zavjet jezuitskih redovnika, koji izražava podložnost svakog<br />

pojedinca Svetoj stolici. Ukoliko, naime, postoji neki sukob između crkvene pripadnosti i nacionalne<br />

privrženosti, unaprijed se zna na koji način će se dilema razriješiti. No, možda nije u dostatnoj mjeri<br />

rasvijetljen način na koji je kardinal Lavižeri sebe smjestio u muslimanskoj Africi kao Rimljanin i kao<br />

Francuz. U svojoj želji da smjesti misionare u tamošnjoj mjesnoj sredini, Lavižeri obavezuje svoje sinove<br />

da se posve primjere, što je stvar sasvim neobična za ono vrijeme, načinu i trenutačnom životu<br />

stanovnika Sjeverne Afrike. Još neobičnija stvar je obaveza koja je sub gravi naložena misionarima, to jest<br />

da međusobno govore tamošnjim jezikom, dakle u Alžiru kabilski ili arapski. Također je precizno<br />

naloženo, pod znakom jednako ozbiljnog naloga, da se nikada ne smiju koristiti prevodiocima u svojim<br />

susretima sa plemenima. Ta uputstva iz <strong>vremena</strong> kolonijalizma u punome jeku su tim osebujnija ukoliko<br />

je krajnji cilj značajniji i neupitniji: nije riječ o tome da se od Alžiraca načine Francuzi, već se radi o tome<br />

da oni postanu kršćani. Čak je precizirano da kao kršćani u nastajanju oni moraju biti zaštićeni od<br />

evropeiziranja. Ta stvar se posebno ističe u vezi sa domaćim katekumenima: "Oni moraju pokazati svojoj<br />

braći kako postaju kršćanima, jer to je preobrazba zablude u istinu, ali niko od njih ne prestaje biti<br />

Arapom, a još manje postaje biti Francuzom.” Nadbiskup, također, otvoreno priznaje svoj neuspjeh u<br />

slučaju arapskih kršćanskih sela kojima se obratio. Ondje gdje se, zacijelo, nije bilo zadovoljno<br />

kristjanizacijom, ondje se evropeiziralo: "Bijasmo izvukli sve drugo iz naših sirotana, gledano sa stajališta<br />

širenja naših ideja u toj zemlji, osim što smo ih ostavili da potpuno ostanu u biti Arapi. . . Načinjen je<br />

pokus; nažalost, iskustvo je loše. Ne treba ga ponavljati.” Trebalo bi pogledati do koje mjere je moglo<br />

ovisiti nastojanje da se kristjanizira, a da se ne dearabizira, o sirijskom iskustvu monsinjora Lavižeria<br />

prigodom pokolja iz 1860. godine. U svakom slučaju znamo da je njegova kongregacija morala preuzeti<br />

zadaću formiranja melkitskog svećenstva. No, možda se politika prelata smjestila u širi kontekst. Prema<br />

njegovu mišljenju, zapravo, odsada su barbari ostali biti činjenica Evrope, podjednako ili još i više negoli<br />

djelo Afrike, ukoliko je istina da se moderno društvo sastoji od "civiliziranih barbara”. Biće potrebno,<br />

dakle, u Africi kao i u Evropi najprije provesti, ne proces civiliziranja, već ponajprije i suštinski proces<br />

evangeliziranja. Posljednji, ali ne i manje važan obzir koji još uvijek zaslužuje da bude podvučen, jest<br />

krajnja svrha poduhvata koji se ne može nadavati jasnijim: ova misija nije nikako u službi kolonizacije, već<br />

naprotiv. Jamačno, ovaj usud će isteći, bez premca, iz jedne evangeličke nacije i, doista, iz izvjesne<br />

integracije sa tom nacijom. Ali evangelizirani narod ne smije biti samo zaštićen, već mora biti i razvijen<br />

kao takav. U tom pogledu i uza sve te dvosmislenosti koje se osobito zadržavaju u frazeologiji tog<br />

<strong>vremena</strong>, prvi diocezanski pastirski poziv monsinjora Lavižeria kao nadbiskupa Alžira datiran petog maja<br />

1867. godine, zasluživao bi da bude razmatran kao pokazatelj alžirske neovisnosti i kao pokazatelj<br />

uzajamne ovisnosti sa Francuskom: "Načinite od alžirske zemlje kolijevku jedne velike nacije, plemenite,<br />

kršćanske, jednu drugu Francusku, jednom riječju, našeg brata i sestru, i blaženika koji kroči putevima<br />

pravičnosti i čestitosti uz bok majke-domovine; širite oko nas, sa takvim početnim žarom koji je dar naše<br />

rase i naše vjere, svijetle istine jedne civilizacije kojoj je Evanđelje izvorište i zakon; nosite ih s onu stranu<br />

pustinje sa flotama zemaljskim koje će taj zakon nositi i vas dovesti, jednoga dana, do središta tog<br />

izuzetnog kontinenta koji još uvijek roni u barbarizmu; povežite na taj način Sjevernu Afriku sa<br />

Središnjom Afrikom životom kršćanskih naroda. . . tako je to u nakani Božijoj, u nadanjima domovine, u<br />

ufanjima Crkve, vaše providonosne sudbine." Ukoliko jasno postoji u jednom takvom govoru nečega što

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!