Znakovi vremena 18-19 - Ibn Sina

društva i stoga se zalažemo za zasnivanje studija etnologije, socijalne antropologije i sociologije etničkih
zajednica.) Poricanje ili bijeg od raspoznavanja zbiljskog identiteta teško može voditi obnovi bosanskog
društva, jer dovoljnih pretpostavki za neki mogući novi identitet bilo koje od naših etnija (i nacija) nema u
realitetu. Druga je stvar globalnih političkih trendova ili kosmopolitskih ambicija rijetkih pripadnika, inače
malobrojnih elita kojima je uzor društvo a la Amerika ili njoj slično. Dakle, recepcija realiteta i ukupnih
mogućnosti ovog društva ne smije biti niti idealistička niti neprirodna jer se ovdje vodio rat protiv nacije
za račun konstituiranja veledržave- nacije na paroli o nestanku jednog naroda. No, pogledajmo najprije
što sociologija ispravno ustanovljava u pogledu razumijevanja slijeda razvoja zajednica iz kojih se razvila
nacija. Naime, u sociologiji nema neslaganja oko toga da su naciji prethodili rod, pleme i narod, kao ni
oko toga da naciju permanentno karakterizira unutarnja evolucija. [3] Ono oko čega ima spora jeste
odnos sociologije prema mišljenjima da je nacija postojala oduvijek, ali da je danas prevaziđena. Drugo,
da li je i dalje homogenizacija nacije način na koji se nacija održava i osigurava u konkretnim okolnostima
ili postoje drugi kohezivni faktori koji društvo (pa i naciju) čine stabilnim, bez obzira na okolnosti. U biti,
pitanje nacije u realiziranim evropskim nacionalnim državama se gotovo i ne postavlja, ali ga one
postavljaju u međusobnom odnosu u procesu integracije i istovremeno tamo gdje postoje
međunacionalni konflikti koje one shodno svojoj tradiciji i interesu rješavaju. U tom smislu pitanje nacije
se iznova aktualizira i kao teorijsko i kao političko pitanje, posebno kroz dilemu o nuždi njene
homogenosti. Ovdje se nećemo dalje baviti različitim mišljenjima nacije i valorizacijom njihove
argumentacije, već aktuelnim problemom sadašnjice u Bosni i Hercegovni koji se očitava kao spor za i
protiv nacije i zadobija karakter otvorene borbe. To znači da ćemo pokušati markirati očigledne
nesposobnosti koliko teorije, toliko i zbilje da odgovore konačno na pitanje šta je nacionalno, a šta
nacionalističko i gdje je tu pravo, a gdje pravda, gdje je jednakost, a gdje nejednakost, gdje je većina, a
gdje manjina, gdje je država sila, a gdje snaga istine. Naravno, pretendirati da se u jednoj ovakvoj prilici
ispisivanja eseja odgovori egzaktno na sva ta pitanja bilo bi pogrešno. Međutim i samo problematiziranje
suprotstavljenosti "za" i "protiv" u sociološko-politološkom diskursu i iz aspekta tragičnog iskustva iz krize
bića bosanskog društva, čini se značajnim, jer ratni konflikt ima svoj nastavak u dnevnom sudaru za i
protiv, a to samo dalje produbljuje krizu. Jer, preovlađujući uvjeti ni za za ni za protiv ne postoje kao
očigledni i dovoljni. Postoji doduše poljuljana svijest i izgubljena nada nacije(a), traganje po prošlosti,
sumnja u budućnost i sl., a to je, priznat ćemo, beskorisno, povremeno sasvim destruktivno. Pogledajmo,
stoga, što kao iskustvo Evrope vide teoretičari i što primjećuju u vezi s tim. Naime, švicarski historičar
(sociolog i filozof) Urs Altermatt [4] u svojoj knjizi “Etnonacionalizam u Evropi” piše sljedeće: “Zašto je
Portugal nacionalna država, a Katalonija još ne? Zašto je to Švicarska, a Transilvanija ne? Zašto se Mađari
u Slovačkoj, u Rumuniji, u Ukrajini i u Vojvodini osjećaju kao dio mađarske nacije, a Švicarci koji govore
italijanski ne kao dio italijanske nacije? (...) Zašto su bosanski muslimani u regionu Sandžaka nacija, a
susjedni muslimani u srpskom entitetu Bosni i Hercegovini religiozna zajednica?” Ne moramo se u svemu
složiti s Altermattom, ali ova pitanja zapravo su neupitna potvrda da ni etnija ni nacija danas u Bosni i
Hercegovini nisu rezultat niti izraz samo svoje unutarnje evolucije, i aktivizma već više stvar odnosa među
našim nacijama u proteklim razdobljima zajedničke bivše države. Valja spomenuti da se od Francuske
buržoaske revolucije pa do danas odnos među nacijama iskazivao kao pitanje odnosa među brojevima na
konkretnim geopolitičkim prostorima. Iz takvog odnosa u sveopćoj nacionalnoj euforiji i zanosu u Evropi
izdiferencirao se problem nacionalizma, odnosno prava veće, brojnije i jače grupe, tj. kao pitanje prava
na supremaciju, u historijskom smislu prava na tlo i dominaciju, bez obzira što se jednovremeno s tim