Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
mobilizirajuću funkciju. Analogno konfesionalnom dobu, države danas teže da nacionalnu kulturu i svoj<br />
jezik uspostave na jednom teritoriju prema načelu “Cuius regio eius lingua“ (U. Altermatt, str. 69.) Tako<br />
se inaugurirao državni jezik kao obaveza građanima bez obzira na etničko porijeklo i bez obzira na tzv.<br />
manjinska prava. No valja istaći da se poseban problem javio onda kad se uz jezik manjine pojavljivalo i<br />
pitanje religije manjinske (vjerske) grupe. U Evropi to je naročito izraženo, prema U. Altermattu, kada su<br />
u pitanju muslimani. On se stoga pita: “Kako zapadnoevropska društva treba da postupaju sa ljudima<br />
islamske vjere?” Njegov odgovor na ovo pitanje je sljedeći: “To je centralno pitanje multikulturalne<br />
Evrope 21. stoljeća“ (cit. str.69). A taj odgovor, kako je poznato, opterećuju iskustva odnosa prema<br />
muslimanima, kako onima iz prošlosti, tako i onim najsvježijim iz Bosne i Hercegovine, Čečenije i sl.<br />
Problem ove naravi kao pitanje interesa, vidno je, dalje eskalira. To potvrđuje našu tezu o širenju krize<br />
suvremenog društva i njegovu nesposobnost da univerzalno riješi pitanje prava, pa i ljudskih prava<br />
naroda, odnosno nacija i manjina. U takvim okolnostima sve je očiglednije, religija zadobija političku<br />
funkciju i nacionalizam cementira kao etnonacionalizam (Altermatt), pri čemu manjine, nerazvijene<br />
države, još ne nacije, i dalje ostaju krajnje inferiorne, kako u regionu Evrope tako i na globalnom planu. 3.<br />
AKTUELNOST NACIJE U BIH: Nužda prilika ili razlog pokudi Iskustva nacionalne afirmacije naroda u Bosni i<br />
Hercegovini u bitnome su vezana za globalne tokove povijesti. Ona, ustvari, predstavljaju više tragičan<br />
odraz i posljedicu globalnih procesa nego onu vrstu samostalnog emancipatorskog hoda autentične<br />
naravi. Nacionalni romantizam nije karakterističan za bosanske narode koliko za njima susjedne<br />
sunarodničke Srbe i Hrvate koji su pravoslavce i katolike Bosne nacionalizirali kao Srbe i Hrvate, prema<br />
njihovom vjerskog identitetu. U tom smislu su i današnji Bošnjaci svoje nacionaliziranje ostvarili<br />
posredstvom vjerskog imena i identiteta. Ta vrsta mozaika nije dovodila državu Bosnu i Herceogovinu u<br />
pitanje osim u vremenima krize u regionu Balkana, Evrope ili svjetske krize. Međutim, unutarnji odnosi<br />
bili su permanentno pod presijom latentnih i otvorenih nastojanja Srba i Hrvata iz susjednih država da<br />
pod izlikom brige o svojoj braći atakuju na današnje Bošnjake, bilo da su sporili njihov identitet (etnički i<br />
nacionalno-političko-kulturni) ili osporavanjem samostalnosti države Bosne i Hercegovine. Takav trend<br />
nije zaustavljen ni nakon agresije i rata <strong>19</strong>92-<strong>19</strong>95. godine pa ni nakon nespornog genocida koji je<br />
počinjen nad Bošnjacima. U tom smislu i Dejtonski sporazum valja razumjeti kao posljedicu interesnog<br />
odnosa evropskih i svjetskih sila, država-nacija koje su svoje interese fokusirale na slabljenje islamske<br />
komponente Evrope, kako Altermatt kaže, u sklopu restauracije vlastitog etnonacionalizma. U takvim<br />
okolnostima, a pod utjecajem tzv. “međunarodne zajednice”, kritika nacije danas u Bosni zadobija<br />
značenje kritike nacionalne politike kao nacionalizma, što za bošnjačku naciju u biti dalje znači zahtjev za<br />
denacionalizacijom. Ovakav odnos šteti u smislu slobodnog i nesmetanog identificiranja. Doduše, valja<br />
ovdje govoriti o nivoima utjecaja i kritike Bošnjaštva kao kritici iz: a) međunarodnih krugova b) političkih<br />
stranaka c) dijela bošnjačkih i dr. intelektualnih elita koja smatra da nacionalno-političko organiziranje<br />
Bošnjaka prema populističkom nacionalnom modelu negativno utječe na razvoj državnosti Bosne i<br />
Hercegovine. a) Međunarodni faktor (poslužit ćemo se tim izrazom), prije svega kroz politiku interesa<br />
SAD i EU, a posredstvom utjecaja i funkcije OHR-a i nešto smanjenog utjecaja OSCE-a, a na osnovama<br />
Dejtonskog sporazuma razvija u Bosni i Hercegovini osjećaj jednake krivice za rat i time stavlja u težak<br />
položaj Bošnjake, neovisno o tome što su žrtve agresije, a nisu organizirano činili zlodjela. Takvim stavom<br />
destabiliziraju svijest, potiču zaborav i u cjelini gledano destabiliziraju nacionalno biće, kritizirajući čas<br />
faktor religije, čas faktor politike i političkih predstavnika u vlasti, a čas zanemarujući povratak Bošnjaka u<br />
mjesta predratnog življenja nazivajući ih manjinom. b) Političke stranke, iako brojne, neisprofilirane su i
Change language