Novi omanut br 70.pdf

More documents

Recommendations

Info

NOVI<br />OMANUT<br />puzajuÊi i plaËuÊi... Bunker se posve uruπio... Dijelovi tijela<br />ostali su razbacani po tlu, ili su visjeli s drveÊa... fl<br />(str. 72).<br />NacistiËko rjeπavanje æidovskog pitanja krenulo je tako<br />novim stazama, jer su dotad primjenjivane metode izgladnjivanjem<br />i ubijanjem bile prespore za koliËinu ljudstva koje<br />je od proljeÊa 1942. vlakovima svakodnevno poËelo stizati<br />u koncentracijske logore. Samo s tehnoloπki usavrπenijim<br />plinskim komorama i krematorijima, dovoljno razliËitim od<br />onih poËetnih kojima su se sluæili u eksterminacijskim logorima<br />Chelmna, Belzeca, Sobibora i Treblinke, bilo je<br />moguÊe u svega tri godine pobiti πest milijuna europskih<br />Æidova. Pritom je u to prvo vrijeme, sve do 1944. godine<br />kad su poËeli pristizati transporti i s maapplearskim Æidovima,<br />Auschwitz bio logor s relativno skromnijim brojkama ærtava.<br />Njegovo najproduktivnije vrijeme uslijedilo je tek poπto<br />su nacisti zaposjeli i Maapplearsku u kojoj su pod Horthyem<br />vladali neusporedivo blaæi rasni zakoni. Naposljetku su i<br />maapplearski Æidovi pali u Eichmannove ruke.<br />Reesova knjiga nije prva koja je ustvrdila da je Auschwitz<br />u svojoj poËetnoj fazi, odnosno 1940. godine, bio<br />zapravo zamiπljen samo kao radni logor za poljske, ruske<br />i ostale zarobljenike, zatoËene u prvim danima rata, i da<br />se u logor smrti pretvorio tek nakon konferencije na<br />Wannseeu u sijeËnju 1942. godine na kojoj je zakljuËena<br />provedba «konaËnog rjeπenjafl. Tek tada su se, suoËeni<br />sa svakodnevnim transportima od nekoliko stotina tisuÊa<br />Æidova iz svih krajeva Europe, nacisti naπli u problemima<br />πto bræe i πto brojnije likvidacije. Jedino rjeπenje bile su<br />plinske komore i ciklon B, a potom krematoriji u nedalekom<br />i zasebnom logoru Birkenauu koji Êe posluæiti da se<br />oËisti teren. «U Birkenauufl priËa jedan od 3,3 milijuna<br />preæivjelih ruskih zarobljenika «sovjetski bi zatvorenik u pro-<br />sjeku preæivio dva tjedna... Kad bismo jutrom ustajali, æivi bi se micali, ali oko svakog æivog<br />Ëovjeka leæala bi dva, tri mrtvaca. Poappleete na poËinak i æivi ste, a ujutro — mrtvac. Smrt,<br />smrt i samo smrt.fl<br />Neki od podataka koje Rees iznosi u knjizi svakako su manje poznati. Tako na primjer<br />da se ratna vlada, na Ëelu s Tisom, koju su nacisti postavili u SlovaËkoj, toliko æurila rijeπiti<br />svojih Æidova da je Ëak za svakog odvedenog Æidova platila Nijemcima petsto Reichsmaraka,<br />ili da se, poπto je pod njemaËku okupaciju dospio i jedan od engleskih otoka u<br />Kanalu, otok Guernsey, engleska otoËka uprava do te mjere usluæno podastrla novom,<br />njemaËkom gospodaru da je bez oklijevanja uvela rasne zakone i arizaciju, a zateËene<br />Maapplearska knjiæevnost ima tu zlosretnu sudbinu πto je pisana<br />maapplearskim jezikom. Ovo πto sam napisao u prethodnoj<br />reËenici moæda nekom zvuËi glupo, ali je ipak istinito.<br />Da su romani i eseji maapplearskih literata napisani, primjerice<br />engleskim jezikom, mogu smjelo tvrditi da bi se<br />ta knjiæevnost ubrajala meappleu prve na svijetu. Rijetko u<br />kojoj zemlji, to mogu bez sustezanja reÊi ima, prema<br />broju stanovnika, toliko dobrih pisaca kao u Maapplearskoj.<br />ZahvaljujuÊi takvoj pomalo proturjeËnoj situaciji i Imre<br />Kertész postao je poznati pisac u drugim zemljama i uopÊe<br />u svijetu tek zahvaljujuÊi Nobelovoj nagradi. Da se to nije<br />dogodilo, opet mogu smiono reÊi, sumnjam da bismo i mi<br />upoznali tog pisca iz nama susjedne (a nekada - sada veÊ<br />poodavno - i zajedniËke) dræave.<br />ZahvaljujuÊi tome πto smo na navedeni naËin upoznali<br />tog suvremenog maapplearskog knjiæevnika, jedan od naπih<br />izdavaËa naπao je za shodno da nam predoËi i drugu stranu<br />njegove literarne djelatnosti - zbirku njegovih knjiæevnih<br />eseja. ZagrebaËka izdavaËka kuÊa Durieux objavila je pod<br />naslovom Jezik u progonstvu (mislim da bi bio bolji prijevod<br />naslova zbirke Prognani jezik) zbirku Kertészovih knjiæevnih<br />predavanja, kritika, eseja.<br />No, bilo da je rijeË o predavanjima ili Ëak o naruËenim<br />Ëlancima, sve su to knjiæevni ogledi pisani posebnim, rekao<br />bih visokim stilom, ali ipak vrlo razumljivim i lako prihvatljivim.<br />Zbirka obuhvaÊa devetnaest eseja nastalih izmeappleu 1989.<br />i 2002. godine. »lanci su podijeljeni u tri poglavlja: Pisma<br />iz domovina, Domovina, dom, dræava i Jezik u progonstvu.<br />Iako su ti eseji pisani u razliËita vremena - tijekom viπe od<br />jednog desetljeÊa - u svakome od njih, iako pisani u razli-<br />Ëitim povodima, provlaËi se tema Holokausta.<br />Naslovnica knjige Laurence Reesa<br />AUSCHWITZ “Nacisti i konaËno rjeπenje”<br />ÆIDOVSKI PISAC IZ MA–ARSKE<br />Imre KertÈsz: Jezik u progonstvu<br />Durieux, prev. Xénia Detoni, Zagreb, 2004, str. 304<br />Lako je razumljiva privræenost toj temi ako znamo Ëinjenicu<br />da je Kertész kao petnaestogodiπnji djeËak dospio u<br />koncentracijski logor Auschwitz a zatim u Buchenwald.<br />Naslovnica knjige Imre Kertésza<br />“Jezik u progonstvu”<br />12<br />æidovske bjegunce koji su se ondje sklonili spremno izruËila<br />novom gospodaru. Jednako je tako manje poznat jedan od<br />bizarnih Himmlerovih govora πto ga je odræao 1943, samo<br />nekoliko mjeseci prije nego πto Êe, preko leapplea maapplearskih<br />Æidova, pokuπati trgovati sa Saveznicima kako bi spasio<br />koæu. Pred skupinom najviπih duænosnika SS-a osjetio je<br />potrebu da izmeappleu ostaloga kaæe: «Govorim o evakuaciji<br />Æidova, istrebljenju æidovskog naroda... Oduzeli smo im njihova<br />bogatstva i... dao sam izriËitu zapovijed koju je proveo<br />Obergruppenführer Pohl: sva smo bogatstva predali<br />Reichu, predali dræavi. Niπta nismo uzeli sebi. Imamo moralno<br />pravo, duænost nam je prema naπem narodu, uniπtiti<br />narod koji je æelio uniπtiti nas. Tu najteæu od svih zadaÊa<br />obavili smo za ljubav naπeg naroda. Ali to naπim srcima,<br />naπim duπama, naπem karakteru nije nanijelo nikakvu<br />πtetu.fl<br />Neki rijetki uspjeli, ali mnogo ËeπÊe neuspjeli bjegovi ili<br />ustanci, kao πto je bio ustanak Sonderkomanda u Auschwitzu<br />7. listopada 1944, naæalost su premala utjeha za<br />naπu trajnu gorËinu i potiπtenost na muklu πutnju i izostanak<br />svakoga pokuπaja da se oni, na podruËju nacistiËke<br />jurisdikcije na smrt osuappleeni, makar krikom i kamenom<br />opru volji zloËinca. Ali jednako tako i danas se joπ postavlja,<br />pa i u ovoj knjizi, neizbjeæno pitanje nisu li Saveznici,<br />znajuÊi za uæase kojima su izloæeni milijuni nevinih ljudi, zaista<br />poduzeli sve da se te strahote sprijeËe. Po informacijama,<br />koje su i autoru knjige bile dostupne, Ëini se da je<br />svaka inicijativa u tom smjeru, pa tako i Churchillova,<br />vrlo brzo ustuknula pred onovremenim strateπkim i vojnim<br />ciljevima Saveznika. Koncentracijski i eksterminacijski<br />logori bili su tako prepuπteni svojoj uæasnoj sudbini.<br />Poπtovanja vrijedan izdavaËki pothvat Golden marketinga<br />umanjio je, naæalost, vrlo slab prijevod koji se, moæda<br />zahvaljujuÊi brzini, ali oËito i nedovoljnu osjeÊaju za mnogostruku slojevitost ne samo<br />engleskih nego i hrvatskih rijeËi i stilistiËkih sklopova, pokazao nedoraslim zadatku.<br />Ustrajan da dokaæe kako odano prihvaÊa sve ono πto se danas dogaapplea glede hrvatskoga<br />jezika prevoditelj zbunjuje Ëitatelja, upotrebljavajuÊi primjerice za mnoæinu rijeËi kapo<br />rijeË kapi, umjesto rijeËi najozloglaπeniji rijeË najozloglasniji, njemaËku rijeË Ballastexistenzen<br />prevodi s traÊenjem prostora, a na nekoliko mjesta pokazuje da ne poznaje ni<br />razliku izmeappleu hrvatskih rijeËi nezaposlen i besposlen, ili duπevno rastrojen i rastresen.<br />©teta za ovakvu knjigu, istina teπku, ali vrijednu Ëitanja.<br />Zora Dirnbach<br />Temu Holokausta i koncentracionih logora naÊi Êemo<br />gotovo u svakom njegovom djelu, kao πto je roman »ovjek<br />bez sudbine, pa Fijasko, Kadiπ za neroappleeno dijete, Trenutak<br />tiπine dok streljaËki vod puni puπke. Za neobiËni roman<br />»ovjek bez sudbine dobio je Nobelovu nagradu 2002. godine.<br />Njegovu privræenost temi Holokausta sam je ponajbolje<br />objasnio u eseju »iji je Auschwitz objavljenu u hamburπkom<br />Die Zeit 1998. godine: «Ima neke potresne dvosmislenosti<br />u onoj ljubomori s kojom su preæivjeli privræeni<br />Holokaustu; oni formiraju gotovo iskljuËivo pravo na posjedovanje<br />njegova duha. Kao da su se domogli vlasniπtva<br />nad nekom jedinstvenom, golemom tajnom. Kao da Ëuvaju<br />neko neizrecivo blago od srozavanja i napose - od uniπtavanja.<br />Pitanje spaπavanja od kvarenja kao da jedino ovisi o<br />njima, o snazi njihova sjeÊanja, ali i kako da se suprotstave<br />uniπtavanju, odnosno otuappleivanju, krivotvorenju, svakodnevnim<br />manipulacijama, a osobito najmoÊnijem suparniku -<br />prolaznostifl - piπe Kertész u spomenutom eseju.<br />A u govoru na primanju Nobelove nagrade on tu temu<br />nastavlja iznoseÊi pritom jedinstvenu misao o problemu<br />Holokausta:<br />«Pitanje Auschwitza nije u tome hoÊemo li pod njim, takoreÊi,<br />podvuÊi zavrπnu crtu ili ne, a nije ni u tome hoÊemo<br />li Ëuvati uspomenu na nj ili Êemo ga poslati u ropotarnicu,<br />odgovarajuÊu povijesnu ladicu; ni o tome, hoÊemo li milijunima<br />pobijenih podiÊi spomenik i, naposljetku kakav bi taj<br />spomenik mogao biti. Pravi problem Auschwitza je to πto<br />se on dogodio, i tu Ëinjenicu ne moæemo izmijeniti ni uz najbolju,<br />a niti uz najopakiju volju.fl<br />»itajuÊi Kertészovu knjigu eseja ova Êe se posljednja<br />misao zacijelo duboko usaditi u nas. I u tome je veliËina njegovih<br />eseja.<br />Zlatko Glik
NOVI<br />OMANUT<br />Knjiga «Izabran za umiranjefl autentiËno je svjedoËenje<br />Ëovjeka koji je kao djeËak od sedamnaest godina odveden<br />u logor Jasenovac. Majka, brat i sestra ubijeni su u<br />logoru, a otac prilikom zatoËeniËkog proboja 22. travnja<br />1945. Gotovo Ëetiri godine izgladnjivan, poniæavan,<br />prebijan i svjestan da je moæda veÊ sljedeÊeg trenutka on<br />na redu, gledao je kako ubijaju Æidove, Srbe, Rome.<br />Stranica za stranicom niæu se sjeÊanja na ærtve i zloËince.<br />«Svojim sam rukama bio prisiljen iskopati grob drugovima<br />s kojima sam odrastao. Poznavao sam ih, volio sam<br />ih. KopajuÊi njihove grobove mrmljao sam u sebi neπto<br />πto je bilo nalik oproπtaju, ali i obeÊanju da ih neÊu zaboraviti<br />dok sam æiv.fl<br />PamteÊi zlo, nije zaboravu prepustio ni pokoje zrnce<br />dobra koje je uspjelo naÊi put do izabranih za umiranje.<br />Tako, priËa o baki koja je jedno vrijeme dolazila svake<br />nedjelje i molila ustaπe dozvolu da ostavi kolaËe za ljude<br />iza æice. «Onda jednog dana nije doπla. Kako smo je<br />samo Ëekali, tu dobru staricu, ali ne radi kolaËiÊa, nego<br />radi nje same. Bila je dokaz da joπ ima dobrih ljudi, a taj<br />nam je dokaz itekako bio potreban. Bila je k tome joπ i<br />hrabra, ta dobra starica … Nije samo jedan straæar znao<br />biti prema njoj grub, … ali ona je bila uporna … Ali eto,<br />sad nema starice veÊ gotovo mjesec dana. … Netko ga<br />od nas zapita zna li πto je sa staricom koja nam je dolazila<br />nedjeljom. ‘Otegla je!’ kaæe straæar. Taj nas odgovor<br />pogodi, nekako kao da nismo raËunali da Êe starica<br />jednog dana umrijeti. ... Netko na to isplete minijaturni<br />vijenac od kamilice … i napiπe na komadiÊ bijele krpe<br />‘Dobroj bakici od ljudi iza æice’, pa objesi vijenac iznad<br />naπih sobnih vrata. Poslije toga viπe nije bilo dobrih bakica,<br />bila je jedna jedina, a nje viπe nije bilo.fl<br />Kao jedini koji je bio u logoru od poËetka, pa do<br />proboja 1945, poslije rata je Miller bio u komisiji za logor<br />Jasenovac. Pokazivao je mjesta na kojima su bile<br />masovne grobnice, upisivao ih na kartu, izvjeπtaj slao<br />Komisiji u Beograd s obeÊanjem da im je i dalje na<br />raspolaganju. «Nikad na to nisam dobio odgovor, niti je<br />komisija ikad viπe posjetila Jasenovac. Kad danas razmiπljam<br />o tome, nije mi jasno kamo su nestale sve te<br />karte i podaci ©to je komisija uopÊe uËinila sa svim tim<br />dokumentima U ime svih majki i otaca, braÊe i sestara,<br />svih drugova, i svih vjera i narodnosti, ne dopustite da ih<br />ikad zaboravimo, jer svaka je ærtva Jasenovca vrijedna<br />naπega spomena!fl<br />Erwin Miller: Izabran za umiranje<br />(Durieux i Otvoreni kulturni forum, 2004.) str. 154<br />Naslovnica knjige Erwina Millera<br />“Izabran za umiranje”<br />Poslije uspjeπnog bijega i kratkog oporavka meappleu partizanima,<br />Miller se vraÊa u svoje Vinkovce. «Moæda neÊu<br />naÊi ni jednog od mojih starih drugova i poznanika, koji<br />bi bio vrijedan da mu se javim, da ga zagrlim i izljubim,<br />da ga prihvatim kao zamjenu za moje najbliæe, koje sam<br />ostavio u jasenovaËkom blatufl<br />VeÊ na putu kuÊi je doπao u iskuπenje da ispuni ili ne<br />ispuni obeÊanje dato sebi samome - obeÊanje da se neÊe<br />osveÊivati. «… Pritom sam se pitao bi li i neki drugi logoraπ<br />na mome mjestu uËinio isto. Bi li uhvaÊenog<br />ustaπu, koji je bio u Jasenovcu, pustio na slobodu Ali,<br />Æidovi u Koprivnici<br />Katalog izloæbe Muzeja grada Koprivnice odræane 31. oæujka do 30. lipnja 2005.<br />Koprivnica 2005, str. 119<br />13<br />nisam li odluËio da se neÊu osveÊivati, nego da Êu dokazati<br />da sam bolji … Isto tako, samo mjesec dana nakon<br />mog bijega iz logora, doveo sam kuÊi njemaËkog zarobljenika.<br />Kaæem Anici neka mu dade par hlaËa i koπulju,<br />ali i neπto donjeg rublja i cipele. … Anica ostade bez<br />rijeËi. ‘JuËer su ti pobili obitelj, a ti sad u kuÊu dovodiπ<br />njemaËkog zarobljenika i joπ ga oblaËiπ’ Kako sam joj<br />mogao reÊi da sam se zavjetovao da se neÊu osveÊivati<br />Jer, kamo Êe ËovjeËanstvo stiÊi, ako Êemo i dalje æivjeti<br />s mrænjom u srcufl<br />S dvadeset godina Erwin Miller je ostao sam. Æivot je<br />morao iznova zapoËeti sa slikama Jasenovca, Stare<br />Gradiπke, strijeljanja koje je Ëudom preæivio, koæare,<br />umiruÊih, slikama iæivljavanja, muËenja, nemoÊi, zauvijek<br />utisnutim u duπu. U takvoj duπi za mrænju, jednostavno,<br />nije ostalo mjesta. «Ja, Erwin Miller, bivπi logoraπ logora<br />Jasenovac, vratio sam se 25.travnja 1945, u moje rodno<br />mjesto, i sad sjedim na mom stupu, na mene pada<br />moja kiπa i gledam moj park. … Gledam moje nebo i<br />osjeÊam da je ono samo moje nebo, s kojeg me gleda<br />tisuÊu Ëlanova moje obitelji i Ëeka da u njihovo ime<br />kaæem koju rijeË. Da, u njihovo ime i radi njih sam ovo<br />pisao.fl<br />Poslije godina protkanih i nekim drukËijim uspomenama,<br />æivotnim iskustvom i znanjem, Miller je zapisao<br />zatoËeniËka sjeÊanja. «Ove redove piπem Ëetrdeset godina<br />nakon πto sam s grupom Æidova iz Vinkovaca otpremljen<br />u logor Jasenovac. Bilo mi je tada 17 godina i<br />nisam sasvim shvaÊao teæinu situacije u kojoj sam se<br />naπao. … Danas ove retke piπem za sve one koji ili nisu<br />znali, ili su zaboravili πto se dogaapplealo u logorima<br />Jasenovac i Stara Gradiπka. Ja sam tome bio svjedok.fl<br />«... ovako zaËuappleujuÊe i precizno obilje sjeÊanja nakon<br />toliko proteklih godina najvjerojatnije objaπnjava podatak<br />koji nam daje sam autor.fl, kaæe u pogovoru Zora<br />Dirnbach koja je knjigu i uredila, i nastavlja, «PiπuÊi joπ u<br />Jasenovcu pisma mrtvoj majci, zauvijek je utisnuo u<br />sjeÊanje slike koje viπe nije mogao, a niti je htio zaboraviti.<br />Nakon mnogo godina pretvorile su se u graappleu, iz<br />koje je nastala ova jedinstvena knjiga.fl<br />Jasminka Domaπ, prva osoba kojoj je tekst dospio u<br />ruke, smatra da «istina koju je izrekao Erwin Miller, bivπi<br />zatoËenik logora, svjedoËi o zlu koje nije bezimeno, o<br />uæasima Jasenovca s kojima se treba suoËiti kako ne bi<br />bili ponovljeni, ni ova mladost danas prevarena.fl<br />Dolores Bettini<br />Djelatnost æidovske zajednice u Koprivnici zapoËinje neπto prije 1800. doseljavanjem<br />Ëetiri æidovske obitelji na obronke obliænje Crne gore i zavrπava u noÊi od 22/23.<br />srpnja 1941, kada su gotovo svi koprivniËki Æidovi (Æidova je u Koprivnici 1857. bilo<br />119, a 1940. 358) odvedeni u logore. Meappleutim, ostali KoprivniËanci su bili svjesni æidovskih<br />zasluga za svoj grad i poslije 1945. Dva lijeËnika, Kreπimir ©varc i Albert<br />Heinrich odluËili su da nastave lijeËiti i pomagati tisuÊama novih stanovnika Koprivnice<br />da doappleu na svijet. Danaπnji graappleani nisu zaboravili ni to da su osnove na kojima<br />je izgraappleena industrijska Koprivnica izgradili upravo Æidovi, a to je kompleks Danice i<br />Uljare i joπ kojeπta drugo u osnovnoj proizvodnji i kulturnoj nadgradnji.<br />Ta simpatija jasno je pokazana 28. listopada 2004. u okviru Dana Koprivnice, Ëime<br />je opet na neki naËin ponovljena veËer æidovske glazbe i plesa grupe Or Haπemeπ 3.<br />studenog 2000. u Domoljubu. Na toj veËeri 2000. prireappleena je mala izloæba judaike<br />od predmeta koji se Ëuvaju u Muzeju. Tada se i poËelo razmiπljati o izloæbi, za koju je<br />izuzetno zanimanje pokazao struËni tim Centra za æidovsku umjetnost iz Jeruzalema<br />na Ëelu s dr. Alizom Cohen-Mushlin, te su eksponati Muzeja grada Koprivnice uz koprivniËku<br />sinagogu i koprivniËko groblje uvrπteni u indeks æidovske umjetnosti u svijetu.<br />Marljivim radom muzealaca Ëetiri i pol godine poslije prireappleena je u prizemlju<br />Gradskog muzeja Koprivnice vrijedna izloæba na kojoj je predstavljeno 326 izloæaka<br />vezanih uz Æidove, koji su svi inventarno iskazani u Katalogu, a prema izjavi<br />prireappleivaËa neki predmeti nisu mogli biti izloæeni zbog oskudice prostora za izlaganje.<br />Reprezentativan broj izloæaka, od kojih su mnogi prezentirani kao fotografije, ukazuje<br />da se uspjelo saËuvati izvanredno mnogo predmeta vezanih uz Æidove u Koprivnici.<br />ZahvaljujuÊi veterinaru dr. Leanderu BrozoviÊu (Ëija je sestra bila udana za uglednog<br />gradonaËelnika i pravnika dr. Branka ©varca) u Koprivnici se Ëuvalo sve πto je ostalo<br />od njihova æivota. OËuvani su i æidovski obredni predmeti koji su preæivjeli Drugi svjetski<br />rat zakopani u zemlji.<br />Projekt organizacije izloæbe vodio je prof. Draæen ErneËiÊ, dok je izloæbu uspjeπno<br />oblikovala ravnateljica Muzeja Draæenka JalπiÊ-ErneËiÊ. Oni su pozvali na suradnju sve
Page 1 and 2: PRILOG ÆIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTU
Page 3 and 4: NOVI OMANUT Ali to viπe
Page 5 and 6: NOVI OMANUT U.N.O. P
Page 7 and 8: NOVI OMANUT proπlosti da
Page 9 and 10: NOVI OMANUT KRAJ JEDNE IL
Page 11: NOVI OMANUT R E D I V I V
Page 15 and 16: NOVI OMANUT KRAMER, THEOD

Novi omanut br 70.pdf

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?