I 1 - Å umarski list

— 152 —
sokih naravnih stabalnih stupova putnik prolazi nesmetano;
nigdje mu prolaz gusta šikara ne zakrcuje, te se bez velikih
napora može uspeti sve do samih snježnih vrhunaca bregova.
Dolnji rub šuma sastoji se iz nizkih hrastika i borika.
U visini od 2—3000 stopa nad morem susrede se na prve
gorostase pravoga pojasa borova, za kojim prema gore sliedi pojas
srebrenasto-bieloga bora, nad njim pojas patuljastih
borika gorja Sierre, koji poput libanonskih cedrova bez
iznimke po planinskim morenama rastu.
Prava gorostasna stabla ne rastu vazda u osamljenim
hrpam, ved se često nalaze pojedince medju drugim detinjastim
drvedem razne starosti.
U pojasu izmedju 3 i 5000 stopa nadmorske visine raste
gorostasni bor »s 1 a d o r o v a c« (Z u e k e r k i e f e r), koji se
uz promjer kod panja od 6—8 stopa ističe sa ravnom plosnom
krošnjom i visinom oko 200 stopa.
Samo drvo ovoga stabla izvanredno ciene, pa radi toga
žalibože često pada žrtvom nemile sjekire.
Svoje ime je taj bor dobio od smolnoga šećera, koji obilno
curi iz zadanih rana na deblu udarcom sjekire ili požarom
prouzročenih.
Unatoč sladkoga i ugodnoga ukusa izeureloga soka Indijanci
ga u prevelikoj mjeri ne uživaju, jer ima jako odvodno
svojstvo, radi čega ga i sam medjed, poznati sladokusac, kako
vele mimoilazi.
Taj glasoviti bor, kojega je čuveni botaničar David Douglas
u čast svojega prijatelja Dr. Lamberta u Londonu okrstio
botaničkim imenom: Pinus Lambertiana (Lambertuskiefer,
Ri.esenkiefer), čini na prvi pogled vrlo
čudnovat i nezaboravan utisak na motrioca.
Spomenuti prijatelj prirode John Muir jest u svako doba
godine svagda sa novim udivljenjem dolazio pod tajinstveno
šumede krošnje tih gorostasa, pa svoje srce svečanom obožavanju
tih gorostasa otvarao.