Informatika za medicinu i zdravstvo Istra?ivanje: telekom ... - Infotrend

nada da će ipak doći neka „dobra vremena” u
kojima će se otvoriti financijski ventili za ulaganja
u informatiku u zdravstvu.
Kao što vidimo, to se nije dogodilo i zato nikada
u Hrvatskoj nije bilo uspješne implementacije
IBIS-a. Zapravo me čudi da dobavljači
nisu promijenili taktiku i kratko ili srednjoročno
odustali od svojih planiranih margina
i ostvarili nekoliko „pokaznih” velikih projekata,
pa makar i s gubitkom. Demonstrirajući
korist koje bi cijeli zdravstveni sustav ostvario
od integrirane informatizacije, ne bi bilo
povratka natrag te bi se srednje do dugoročno
mogao ostvariti i neki isplativi posao i za njih
(npr. kroz održavanje sustava).
InfoTrend: Koji je razlog takve, po vama, kratkovidne
politike?
Mađarić: Vidite, mi uvijek ističemo da država
nije dobar vlasnik. Ovdje imamo situaciju
koja pokazuje da se niti privatne korporacije
ne ponašaju održivo poduzetnički: glavni
KPI (Key Performance Indicator – ključni pokazatelj
uspješnosti) privatnih tvrtki, a naročito
njihovih podružnica ili distributera/partnera
u tranzicijskim zemljama, je tzv. tough shareholder
value – čvrsta vrijednost za dioničare.
Ona se iskazuje najčešće u rastu, ukupnom
prihodu i dobiti.
Distributeri i partneri izvješćuju kratkoročno
(kvartalno) i to im je glavni fokus. Baš zato je
kod nas još uvijek toliko popularno baviti se
prodajom gotovih jedinica, eventualno prodajom
licenci, a mnogo manje složenim ili, nedajbože,
razvojnim projektima. Preslikano u
okoliš velikih informacijskih sustava u zdravstvu,
izgleda da je bilo nemoguće od strane
hrvatskog distributera/partnera velikog
proizvođača takvih rješenja poslati poruku:
„Instalirajmo naše rješenje bez ograničenosti,
u tri velike bolnice u RH, da bismo senzibilizirali
korisnika s prednostima koje se time
ostvaruju; to je investicija koja će nam se srednjoročno
isplatiti!”
Jedan od modela kojeg mogu dogovoriti dobavljači
i ustanove te donositelji odluka je i
JPP (Javno-Privatno Partnerstvo): zašto se ne
bi, po načelu „ključ u ruke”, ugovorio IBIS
za 35 kn po jednom b.o. danu (to je 3,9%
po benchmarku!)? Bolnice bi bile oslobođene
nužnosti ulaganja u informatiku, a HZZO i
Ministarstvo bi mogli upravljati sustavom,
čime bi najviše dobili pacijenti. Uostalom, ne
bi li to bio najbolji dokaz provedivosti koncepta
SaaS – SW as a Service?
InfoTrend: Jeste li sigurni da bi takav sustav
pokazao prednosti koje bi prepoznala država i
onda ih primijenila na ostale bolnice?
Mađarić: U sustavu zdravstvene zaštite sudjeluje
nekih 40.000 fizičkih davatelja usluga
i 100 puta toliko primatelja usluga. Osim toga
imamo još nekoliko desetaka tisuća pravnih
osoba koje opslužuju sustav (ustanove, prak-
163/07/2008
Budući da je sada već
svima postalo jasno da se
niti jednom liječničkom
ordinacijom a kamoli
bolnicom ili cijelim sustavom
ne može upravljati bez
integrirane informatike,
želim vjerovati da će takav
pristup naći svoje mjesto i u
glavnim postavkama reforma
zdravstva
se, dobavljači). Teorija sustava kaže da sustav
funkcionira onoliko dobro koliko se kvalitetno
upravlja vezama između elemenata sustava.
To upravljanje može se zasnivati na osjećaju i
iskustvu za malen broj veza i elemenata (do
stotinjak). U ogromnim i složenim sustavima
kao što je zdravstvo, upravljanje mora biti
maksimalno automatizirano. Dakle, zdravstvenim
sustavom se upravlja daleko ispod optimuma.
To opet, po teoriji sustava, vodi ili
prema eksploziji (npr. troškova) ili prema gašenju
(= smanjenje funkcionalnosti, u ovom
slučaju na štetu prije svega pacijenata, pogotovo
zato što se troškovi ne mogu povećavati
unedogled).
U takvoj situaciji nije uopće nužno podrobno
analizirati koristi, nego jednostavno ustvrditi
da samo upravljanje sustavom mora donijeti
najmanje 10% veći output s istim inputom.
Novčano je to 1,9 mlrd. kuna u 2008:
dakle 2,5 puta više nego što bi bila projekcija
prihvatljivog godišnjeg troška za informatizaciju
zdravstva. Da su moguće koristi uistinu
ogromne, pogledajmo jedan primjer iz ino-
zemstva: bolnica Odense University Hospital
u Danskoj je implementacijom IBIS-a smanjila
vrijeme pristupa povijesti bolesti s ranijih 7
minuta na samo 7 sekundi. Ako pogledamo
što ta sitnica znači na razini cijele Hrvatske s
oko 8 milijuna b.o. dana (pretpostavka: jednom
dnevno potražiti povijest bolesti!), dobivamo
satnicu od 12 zaposlenika s punim radnim
vremenom! A ova korist sigurno znači
manje od 1% sveukupnih ušteda koje se mogu
ostvariti: neke studije pokazuju da se medicinske
sestre i do 40% svojeg radnog vremena
bave traženjem dokumenata, prepisivanjem
već postojećih podataka ili suradnjom s drugim
odjelima, a što se sve može obaviti IBISom.
Budući da smo svjedoci kroničnog nedostatka
zdravstvenog osoblja, ovo može biti jedan
od načina da se postojeći djelatnici oslobode
nepotrebnih poslova i time im ostane
više vremena za liječenje i skrb o pacijentima.
S druge strane, troškovi su također nešto
čime se mora upravljati: integriranim informatičkim
sustavom to je moguće dovesti do
prihvatljive razine. Sada je to praktički nemoguće
i svodi se na uprosječavanje ili reakcije
temeljene na anegdotama. Kao primjere
možemo navesti: ponavljanje pretraga zbog
nedostatka informacije da su iste već načinjene;
neopravdano upućivanje u centre visokodiferencirane
medicine o čemu ne postoje
analize temeljene na dokazima; te bespotrebno
dug boravak u bolnici zbog sporosti
komunikacije. Kada bismo na primjer imali
umrežene radio loške službe, slika bi istog
časa bila na odjelu, a nalaz bi radiolog diktirao
programu za prepoznavanje glasa, bez
potrebe čekanja na daktilobiro! To bi značilo
ujedno i skraćivanje puta do dijagnoze, s financijski
nemjerljivom, ali ipak najvažnijom,
koristi za pacijenta!
43
ICT U MEDICINI I
ZDRAVSTVU