11 - Zarez

24 IV/81, 23. svibnja 2,,2.poèinje nadogradnjom mesa okokosti. To je vrlo široka forma –zapoèinje veæ s najobiènijim informacijama(koje nisu vijesti) izavršava akustièkim filmom.Podrazumijeva identitet i svemoguænosti radija. I zbog togasam zaljubljen u fièer.Moe li se feature smatrati najumjetnièkijomformom radija, ikoji su parametri za njegovoprocjenjivanje?– Ne bih rekao da je najumjetnièkijaforma, ali svakako je najbogatija.Moramo imati na umuda radeæi feature ne koristimosve forme. Svaki puta pronalazišsvoj osobni jezik baš za neki odreðenifeature. Išao bih èak tolikodaleko da kaem da je svakifeature u potpunosti nov u formii sadraju, jer svaki autor morateiti tome da kroz sadraj izrazisvoj identitet. Nije samo temaono što prelazi na slušatelja veæ iautor sam. Stvarajuæi feature,emitiramo publici sami sebe.Dobro djelo je ono koje je ivo.Ako slušamo samo izvjebaneglasove koji nam nešto objašnjavaju,tada je djelo mrtvo. Ali akoèujemo osobnost autora, njegovopribliavanje temi, osjeæanje ipromišljanje teme, pa tek nakontoga stvaranje featurea, tada djelopostaje ivo – diše, komunicira,ima srce i eludac. Èak i najjednostavnijaforma moe postatijedinstvena, neobièna, neštoposve novo. Postoji nekoliko tipova,škola i rukopisa – francuski,skandinavski, poljski, bibisijevski– dakle nekoliko razlièitihstilova produkcije i komuniciranja,i meðu tim razlièitim pravcimanailazimo na vrlo talentiranei kvalitetne autore. Prvi kriterijza procjenu je dakle mjera u kojojse osjeæa identitet autora, njegovnaèin razmišljanja, strukturiranjai komuniciranja. Kada radimoemisiju moramo razmišljatio slušateljima i kontaktu s njima.Radio su uši, a uši su direktnopovezane s osjeæajima, zarazliku od oèiju koje su u vezi smozgom. Èesto se zaboravlja daslušatelj, dok nešto sluša, mora iosjeæati.Treba li autor ostavljati prostoraslušatelju da sam donese odlukuili ima pravo nametati mustav?– Za poèetak treba pronaæisvoj identitet, a to nije posve jednostavno.Poèeo sam pisati sa 23,24 godine, a tada nisam imao dovoljnojak identitet da bih podnioono što treba za tridesetominutniprogram. Sa 28 sam bio sposobanrazumjeti i sagledati temu naosoban naèin te ga predstavitipublici. Èuli smo mnogo primjeraprodukcija razlièite kvalitete,ali bez osobnosti. Treba otkrivatii razvijati vlastiti identitet i stil.Svaki put se mijenja pristup jersvaka tema ima neke svoje zahtjeve,trai drukèije oblikovanje,ali slušatelje privlaèi stav. Trebadotaknuti ruku slušatelja, prodrijetido njih kroz zvuènik, samotako oni mogu slijediti djelo, nesamo razumjeti nego i osjetiti.Da bi se osobni razvoj podudaraos profesionalnim, treba imati sreæe.Najvanije je biti iskren premasebi i priznati samome sebišto moeš, a što ne.Moe li se povuæi paralela izmeðufilma i featurea?– Ako si izuzetno razvijena osobamoeš izabrati medij. Neki sustvoreni samo za jedan medij. Jasam stvoren za slušanje, imamveliku akustièku memoriju, pamtimglasove koje sam èuo prijemnogo godina. Vidom slabo osjeæami razumijem.U vrijeme dominacije slike,stjeèe se dojam da – u odnosuna osjetilo vida – sluh, tj. uši, nasvojevrstan naèin “krljaju”...– Naravno, ali to je dugotrajanproces. Radio sam mnogo pokusas mikrofonom kao umjetnomglavom (“Kunstkopf ”). Naime,mi sve što slušamo stavljamo ispredsebe, ne èujemo ništa što jeiza. Jako dobro èujemo na mjestimaušiju, loše iznad sebe. Uvrijeme dominacije slike, istina,uši krljaju, ali negdje “duboko”to osjetilo je još uvijek dovoljnosnano. Sve je više medicinskihistraivanja i pronalazaka o deformacijisluha. Ali ljudska biæanisu dovoljno glupa da bi do krajauništila osjetilo sluha. Zapostavljanjesluha moe iæi do odreðenegranice, ali negdje æe sezaustaviti.Radio za razliku od televizijeostavlja puno prostora mašti...– Radio je nevjerojatan komunikatorako se koristi na pravilannaèin. Mnoge stanice ne razumijušto radio moe i èemu je usvojoj biti namijenjen.Radio-dokumentaristika traivrijeme. Koliko je to u kontradikcijis uobièajenim poimanjemradija kao brzog medija?– Radio kao medij aktualnostitrai brzinu. No on je istovremenoizuzetan primjerak sporogmedija. Naime, da bi rastao, morabiti spor. On je kao tijelo. Nekidijelovi su mu spori, a neki brzi.Treba poštovati zakone tog tijela.Slaete li se s Farabetovommetaforom da je mikrofon kaoticalo kukca i kako je tumaèite?– Druga metafora je da jesvatko sam po sebi kao antena.Ako nešto ne èuješ i ne osjeæaš,to ne moe ni mikrofon. Ako siosjetljiv na stvari, ali i fleksibilani paljiv, moeš osjetiti, otkriti izabiljeiti nešto što ne oèekuješ.Nije dovoljno biti insekt i pronalaziti.Sljedeæi korak je strukturiranje,gradnja, stvaranje organizmaod onoga što imaš – ruke,kosti, meso. Tek naknadnootkrivaš snagu izraza i snimljenogmaterijala. Prvo snimaš, biljeiš,procjenjuješ. Ponekad nekezaista izvrsne snimke kasnijene moeš upotrijebiti jer se neuklapaju u prièu. Pa onda nekeelemente treba izbaciti, jer bi bilikao Quasimodova grba. Naprostone odgovaraju. Treba bitisnaan i ne vezati se, procijenitii izbaciti što treba, da se ne bistvorio horror vacui.Eho što ga ostavlja radiomora biti glasniji odoriginalnog zvuka.Jussi Parviainen