treća kultura - Zarez

16 VIII/193, 30. studenoga 2,,6.kaže Bernard Tschumi na svom Oglasu za arhitekturu iz1975, Arhitektura je konačni erotski čin. Dovedite je dokrajnosti i ona će razotkriti i tragove razuma i osjetilnoiskustvo prostora.Nije naodmet spomenuti da koncept transgresijeprisutan u Tschumijevoj knjizi Arhitektura i disjunkcijasvoje porijeklo vuče iz erotizma Georgesa Bataillea.Za Bataillea transgresija je “unutarnje iskustvo” kojimindividua – ili u slučaju određenih ritualiziranih transgresijapoput žrtvovanja ili kolektivnog slavlja, nekazajednica – nadilazi granice racionalnog, svakodnevnogponašanja koje je uvjetovano poštivanjem profita,produktivnosti i samoočuvanja. Karakteristični osjećajkoji prati transgresiju intenzivni je užitak (u povoduprelaženja granica) i intenzivna tjeskoba (pri realizacijisnage tih granica). Ta kontradiktorna heterogena kombinacijaužitka i tjeskobe nigdje nije prisutnija nego uunutarnjem iskustvu eroticizma, i to ako taj eroticizamuključuje praksu seksualnih “perverzija” koje su suprotstavljene“normalnom”, reproduktivnoj seksualnoj aktivnosti.U eroticizmu granice sebstva postaju nestabilne,“klizne” (ono što Robbe-Grillet naziva glissement). Utom kontekstu treba shvatiti i Tschumijev napor daarhitekturu prezentira kao trenutak života i smrti istodobno,kao ono iskustvo prostora u kojem on postajevlastiti koncept. U Arhitekturi i disjunkciji Tschumiposve batajovski sugerira da se “krajnji užitak nalazi unajstrože zabranjenim dijelovima arhitektonskog djela;gdje su granice izopćene, a zabrane prekršene. (...)Zanemarivanje funkcionalističkih dogmi, semiotičkihsustava, povijesnih prethodnika ili formaliziranihproizvoda proteklih društvenih ili ekonomskih prisila,nije nužno pitanje subverzije, nego očuvanja erotskogkapaciteta arhitekture narušavanjem forme koju većinakonzervativnih društava od nje očekuje”.esejTijelo narušava puritanizam arhitektureNekompatibilnost Tschumijeva koncepta disjunkcijesa statičnim i autonomnim strukturalnimviđenjem arhitekture potječe upravo iz Derridinedekonstrukcije i diseminacije koja potpuno radikaliziratradicionalnu vezu između označitelja i označenogkoja najčešće završava u hegemoniji označitelja, kao ilogocentrizmu i esencijalizmu. No disjunkcija iz tograzloga još nije anti-autonomija ili anti-struktura; onajednostavno podrazumijeva konstantne i mehaničkeoperacije koje sustavno proizvode disocijaciju u prostorui vremenu gdje arhitektonski element funkcionirasamo u koliziji s programskim elementom, kretanjemtijela ili nečim drugim. “Tijela stvaraju različitenove i neočekivane prostore, fluidnim ili isprekidanimkretnjama. Arhitektura je onda samo organizam uvučenu stalno općenje s korisnicima čija tijela nasrćuprotiv pažljivo ustanovljenih pravila arhitektonske misli.Ne čudi to što je ljudsko tijelo uvijek bilo sumnjivou arhitekturi: ono je oduvijek postavljalo ograničenjeza najekstremnije arhitektonske ambicije. Tijelo narušavapurizam arhitektonskog reda. Ono je ekvivalentopasnoj prohibiciji.”U povijesti arhitekture (ali i političke misli) možemovidjeti niz pokušaja da se ograniči, sputa ili u potpunostispriječi fluidnost tijela, a možda najeklatantnijiprimjer predstavlja poznati Benthamov Panopticum.Panoptizam u svom arhitekturalnom obliku sastojise od središnjeg tornja u sredini zgrade (zatvora).Postupak se sastoji u tome da je podređeni subjektviđen, ali ne vidi tko ga nadgleda i je li ga tko nadgleda.Glavni učinak panoptizma je da se kod zatvorenikastvara svjesno i stalno stanje vidljivosti kojem se osiguravaautomatsko funkcioniranje moći.Ono što u već spomenutom Nadzoru i kazniFoucault nastoji pokazati jest da je panoptikum polivalentanu svojoj primjeni da “služi za kažnjavanje zatvorenika,ali i u liječenju bolesnika, poučavanju učenika,čuvanju luđaka, nadziranju radnika, tjeranju prosjaka idokoličara na rad”. Panoptikum je u tom smislu općenačelo nove “političke anatomije”, one koja nastojikontrolirati cirkulaciju i volju tijela. No, postoje načinitransgresije. Neboder na Ozaljskoj koji gleda na terenza tenis i postaje karakterizacija upravo tog svemoćnogpanoptikuma, novog Levijatana, u jednom trenutkumože postati posve bezazlen – poput tigra od papira.Tribina i klupica u mračnom kutu terena mogu postatinevidljivi i za stotinu osvijetljenih prozora nebodera.Kućni prag ispred stana u sklopu Koncertne dvorane Vatroslav LisinskiNeboder u Ozaljskoj uliciTransgresija se sastoji u “sklizanju” (glissement) iodređenoj zloupotrebi prostora ili, preciznije rečeno,značenja prostora, jer govoriti o zloupotrebi prostoraznačilo bi još ostati u tradicionalnim i vodećim kategorijamakoje prostor shvaćaju posve jednoznačno ideterminiranim u svojoj funkciji. Na razini seksualnostito znači da se grad više ne promatra isključivo krozvizuru naslijeđenih i nametnutih funkcija i značenjaprema kojima bi, primjerice, klupica označavala “mjestoza sjedenje”, kućni prag “mjesto za tepih”, teren za tenis“mjesto za igranje tenisa” itd.Koncept događajnostiNo, vratimo se Tschumiju. U svom radu iz sedamdesetihon je neprestano ponavljao da nema arhitekturebez događaja, a u tom kontekstu bi se izmjenjivanjeznačenja pojedinog arhitektonskog djela (npr. koncertnedvorane Lisinski) putem seksualnosti trebaloshvatiti kao događaj par excellence. U eseju o foliesTschumijeva parka de la Villete, kao i nekim kasnijimspisima, Derrida je taj koncept događaja razradiopredlažući mogućnost “arhitekture događaja” koja bizavršila ili dekonstruirala ono što je u našoj povijesti ilitradiciji smatrano fiksnim, esencijalnim i monumentalnim.Ono što pritom naglašava Derrida jest da riječ “događaj”ima isti korijen kao i riječ “invencija”. Klupicakoja služi kao mjesto za snošaj možda nije neka naročitainvencija, no zamislimo li rezultate koji bi davalistatističku usporedbu koliko često neka klupica u parkusluži za sjedenje a koliko često za seks, sasvim sigurnobismo na osnovi tih parametara mogli zaključiti da seu našim društvima seks na klupici još poima kao transgresijai stoga kao svojevrsna invencija. On je u pravomsmislu stvaranje novog značenja klupice.Sam Tschumi priznaje da je termin događaja ilikretnje uveo pod utjecajem situacionističkog diskursa išezdesetosmaškog doba. Premda ga u svojim radovimanigdje eksplicitno ne spominje, Tschumijevi stavovidonekle su komplementarni stavovima jednog danasgotovo posve zaboravljenog situacionističkog teoretičaraurbanista. U članku pod nazivom Novi urbanizamConstant Nieuwenhuis na početku svk koje je ispisaoLe Corbusier 1933. godine: život, rad, promet i rekreacija.S tom tezom bi se zasigurno složio i Tschumi,dok Nieuwenhuisov spis iz 1974. pod naslovom NoviBabilon, navođenjem da je suprotnost utilitarnog društvaludički i besklasno društvo, anticipira Tschumijevoshvaćanje “događaja”. Pod utjecajem Homo ludensaJohanna Huizinge, njegov koncept “Novog Babilona”nije tek oznaka za socijalnu i faktičku mobilnost, nego ioznaka za slobodu kreativnosti. “Novi Babilonci” lutajukroz sektore Novog Babilona tražeći nova iskustva,kao dosad nepoznatih invencija, bez pasivnosti turista,nego potpuno svjesni moći koju imaju da djeluju nasvijet, da ga transformiraju i rekreiraju. Osnovna jeNieuwenhuisova teza da je ponašanje uvelike pod utjecajemprostornih elemenata, a s tom misli kao i idejom“intenziviranja prostora” njegov je “Novi Babilon” anticipacijaone možda najpoznatije Tschumijeve proklamacijeda radnje određuju prostore u istoj mjeri u kojojprostori određuju radnje.Radnje određuju prostoreSjećam se kako je jedna moja prijateljica, kada samprvi put bio u Parizu, na Montmartru sva oduševljenai ushićena, gledajući dolje prema bijelom stepeništu,uzviknula: Amelié. Sada već kultni film Jean-PierreJeuneta istovremeno je možda i jedna od najboljihekranizacija kako radnje određuju prostore, a prostoriradnje: kada Amelié svom zlobnom susjedu premjestistvari u njegovu stanu pa pasta za cipele postaje pastaza zube ili kazaljka na satu istog prodavača povrća natjerajuda se digne usred noći i krene na posao, onda seradi o unošenju zbrke u nečiji znakovni univerzum kojije dotad funkcionirao po striktno utvrđenim pravilimai u kojem je veza između označitelja i označenog bilautvrđena i očekivana. Vjerojatno najdojmljiviji prizorfilma predstavljaju Ameliéve metode zavođenja. Netkoće se zapitati zašto nas se to tiče i kakve to veze ima sarhitekturom i seksualnosti? Upravo zato jer Ameliékoristi grad kao svoju malu pozornicu, theatrum mundikoji kao cilj ima da zaintrigira željeni objekt. Ameliénakani vratiti foto-album koji je prethodno pa s motorausamljenog i samozatajnog Nina, nakon ostavljanjaoglasa-znaka na željezničkoj stanici, ona osmišljavapravu dramaturgiju na Montmartru. Najprije zove nagovornicu na kojoj se nalazi Nino i zatim ga upućujeda slijedi znakove. Na podu se nalaze zelene strelicecmyk