Broj 249 listopad 2011. - HEP Grupa

RAZGOVOR S POVODOMDON IVAN FILIPOVIĆ, VODITELJZAJEDNICE CENACOLO U HRVATSKOJKoliko je to, i kakav je to način bio, kakav put udaljavanja,sklanjanja od svijeta? Ili jednostavnije:kako je sve započelo, recite nam ukratko? (Svijetovdje mislimo kao široki društveni prostor u kojemčovjek živi i čija ga kultura i kriteriji određuju!)Sami počeci su sigurno u samim počecima mog života…jer mislim da u svemu tomu nije zanemariv igenetski kôd i pomanjkanje fi gure oca u obitelji, kojije izbivao radi “privremenog rada“ u Njemačkoj. Alionaj nekakav vidljivi početak možemo locirati tamonegdje u adolescentsko vrijeme, u početak osamdesetih,kada su započinjala prva buntovništva, eksperimentiranjasa “zabranjenim i tabu stvarima“, a sve tonošeno glazbom novog vala, kako se danas čestonaziva sve ono novo što je nastajalo na rock sceni togvremena. Znači, moglo bi se reći, uobičajeni put gubljenja,premda svaki put gubljenja ima svoje podrijetlo,svoje ishodište.Pojavi li Vam se danas koji put vonj pakla kojim steprošli?!Ja sam se, uz Božju pomoć, izmirio sa svojom prošlošćui u miru mogu sagledavati sve ono što sam prošao, takoda taj vonj ne osjetim onako izravno, nego više neizravnokada susrećem mlade koji danas kucaju na vrataZajednice i dolaze u onom istom stanju u kakvom sambio ja. Tada prema njima osjećam razumijevanje i nekuposebnu blizinu iz koje zrači nada. To su možda trenucikada mi je prošlost najbliža. Sve to potvrđuje da nadživotom, kao središnjim Božjim darom svakoga od nas,treba ozbiljno stajati, ozbiljno mu se posvetiti. Čovjekmora čvrsto stajati u realnosti s Bogom za koju se opredijelio,jer realnost s Bogom jedina je realna budućnost.I nakon svega, odluka: biti svećenik…? Je li to biokompromis, milost Božja, sreća na kraju pustolovine?Ili nešto treće? Ili ste time htjeli izreći svoj radikalniDA dobru, a NE porazu?U odgovor bi stalo svega ovoga pomalo što ste nabrojili,a siguran sam da je najviše za moje svećenstvopridonijela milost Božja i Božji poziv koji mi je omogućioda kažem svoj radikalni DA dobru i nađem izvoristinske sreće uskrslog Isusa iz Nazareta i krenem u“jednu novu pustolovinu“. Kada se govori o pozivu,napomenuo bih da u mom slučaju nije bilo ničeg pretjeranomističnog. Danas imam osjećaj da me je odmajčinske utrobe tkao i predodredio za svećeničku službu,a ja sam u svojoj slobodi kroz život lutao, i evo,napokon sam se našao i došao na svoje mjesto.Kakva je činjenica biti svećenik u realnom životudanas: prednost ili znak odustajanja od mogućnostisvijeta? Komentirajte Vaše poimanje.Mislim da se o svećeniku i svećeništvu ne može govoritiu pojmovima “prednost“ i “odustajanje“. Kao svećenikumi je najvažnije da sam u potpunom zajedništvus Kristom. To zajedništvo ja najjače doživljavam u trenucimamolitve i nastojim ga zadržati 24 sata na dan. Svedrugo može biti važno, ali je sekundarno.U realnom životu to svakako nije lako, ali nije ni teško,jer kako do toga - znamo put koji su nam utabali tolikisveci prije nas.Kakav je to osjećaj POVRATAK životu, suočenje srealnošću? Vjerujem da to više nije bila riječ o istojosobi prije potonuća i nakon povratka? Jeste li sebojali reakcije svijeta?Povratak iz “iluzornog svijeta droge“ u realnost je putkoji čovjek prijeđe u nekom vremenu. Znači, nije šokkoji se dogodi trenutno. Više to nalikuje buđenju iz nekoglošeg sna. Treba čovjeku vremena da uroni u društvenurealnost. Moram priznati da poslije petnaestogodišnjegboravka u Zajednici u Italiji, gdje nisam previšei intenzivno “zavirivao“ u tamošnje društvo, doživiosam istinski susret s realnošću nakon povratka uHrvatsku. Vrijeđao me je primjetljivo superioran pogledzapadnog svijeta na Hrvatsku i ove naše prostore.Osjećao sam se podcijenjen, a kada sam povratkomzapočeo uviđati i sagledavati stvari - društvena realnostu najmanju ruku je tužna. U svom tom sivilu čovjekzdravih očiju uočava i puno pozitivnih stvari, pojedinaca,grupa, društvenih inicijativa, tako da se rađa nada,volja za radom...Čovjek, kada se pokaje za svoje propuste i izmiri se sBogom i samim sobom i pita oprost osobe koju je povrijedioi srcem oprosti komu treba oprostiti - u njemunema više straha, reakcija svijeta je sporedna, bez obzirana to kakva ona bila.Kako u kontekstu Vašeg čitava iskustva gledate nakulturu prihvaćanja križa u praktičnom smislu: križkao sveopći vizualni znak ili kao nezamjenjivi načinprihvaćanja realnosti?Život pred čovjeka svakodnevno stavlja raznorazne okolnosti,ljude, informacije... koje nam nisu uvijek ugodne,čak štoviše, ponekad su teške i mučne. One su u ovozemaljskomživotu neizbježne, s njima čovjek treba znatiživjeti, prihvatiti križ i ponijeti ga s radošću, ne prestajućibiti nešto lijepo i pozitivno za druge oko sebe.Zadržati tu radost življenja pod teretom križa realnosti jemoguće kod nas vjernika, jer smo svjesni da kada grlimokriž življenja da to nije samo križ, nego prije svegaRaspeti koji je izvor nade, ljubavi, istinske radosti…Potrebno je izrasti u razumijevanju da je prihvaćeni iživljeni križ izravno prihvaćanje samog života kao najvećegBožjeg dara svakom čovjeku.Kada pogledate vlastito, ali i iskustva ljudi s kojimase sada susrećete u Vašoj sadašnjoj misiji, znači li izsvega da se čovjek mora izgubiti da bi se našao -sebe pa Boga?!“Izgubiti se“ bih protumačio kao udaljiti se od Boga,napustiti Boga. Mislim da je to iskustvo koje svaki čovjekproživi u nekom razdoblju svog života i u toj izgubljenostiostane neko vrijeme ili do kraja. Stoga “bitiizgubljen“ ne bih isključivo povezivao s drogom. Čovjekje predodređen, njega je Stvoritelj tako satkao, da budeu zajedništvu s tim istim Stvoriteljem, on je pozvan u tozajedništvo. Čovjek je u punini čovjek kada odgovori nataj poziv i kada je u zajedništvu s Bogom. Sve drugo jeizgubljenost, iskustvo koje nas potiče na traženje...Stoga, ne smijemo se pasivizirati, moramo se otvoriti usvojoj slobodi toj mogućnosti, toj znatiželji i putu susretas Bogom. Bog tako izravno mijenja nas i preko nasdruge ljude i čitav svijet.Koji je put pravi (teži/lakši): otkriti sebe kao bićestvoreno na Njegovu sliku, pa nužno otkriti Boga usebi? Ili otkriti Boga pa sebe?Puno je putova kako doživjeti iskustveno susret sBogom, naći Boga. U mom slučaju, spoznaja samogsebe i spoznaja Boga su se događale nekako usporedo.Bogu sam zavapio da mi pomogne otkriti u dubini tkosam? Kakvog je to (ne)čovjeka droga učinila od mene.U molitvenoj tišini Bog se objavljuje kao Istina, kaoSvjetlo koje prožima savjest, prožima cijeli život i čovjekdolazi razumski do istine o sebi koja je gorka. Čovjek neostaje u toj gorčini istine o sebi, nego ga takvo stanjepodiže, dovodi do pokajanja i želje da bude bolji.Događa se objavljivanje Boga kao dobrog i milosrdnogOca koji bezuvjetno prašta i ljubi, ulijeva nadu i dajesnagu da to nutarnje obraćenje postane nešto konkretno,što se događa u svakidašnjici.Rezimirao bih rekavši da uz pomoć Boga spoznajemoistinu o sebi, a to je ujedno najveće, najdublje iskustvosusreta sa živim Bogom.Kako, općenito, kao pojedinac doživljavate privlačnost,izazov(nost) onog vanjskog oko čovjeka, tajspomenuti miris svakodnevice? Može li se govoritio drami odupiranja, stalnoj borbi?!Puno toga u današnjem svijetu čovjeka privlači, jer jepo sebi čovjek znatiželjan i teži užicima. Ni ja nisampošteđen tog fenomena i borbom se nastojim oduprijeti.Čovjek je krhak i bez Božje pomoći teško možeispoštivati moralne zakone svoje savjesti. Uz post isamovoljno odricanje, kao vježbi s kojima se ojačasnaga volje, kojima se pak odupiremo požudama -nalazim da mi najviše u toj borbi pomaže “činiti dobro“,služiti.40HEP VJESNIK 249 (289), LISTOPAD 2011.