Broj 249 listopad 2011. - HEP Grupa

Vonj pakla, kojim sam prošao,neizravno osjetim kadasusrećem mlade koji danaskucaju na vrata Zajednice idolaze u onom istom stanjuu kakvom sam bio ja; tadaprema njima osjećam razumijevanjei neku posebnublizinu iz koje zrači nadaKada čovjek čini dobro, nalazi istinsku radost koja gaoslobađa od svih požuda ovog svijeta. Ili drukčije: dobrošto ga činimo, čini čovjeka slobodnim od ropstva svakeovisnosti.Kako ljudi gledaju, kako se odnose prema ovisnicima?Povratkom u Hrvatsku stekao sam dojam da su ljudijako loše informirani o problemima ovisnosti i o svemuonomu što se događa na tom području i koliko je uopćedruštvo zahvaćeno tim problemom. Imam osjećaj daje defi nicija ovisnika još ona iz devedesetih obilježenapojmovima “heroin“ i “igla“.Čini mi da su svi osobni problemi pojedinca i oni društvenitoliko veliki da zaokupljaju ljudsku pamet i stvarajuneku vrstu sljepoće na razne društvene fenomene,koji nam se događaju, pa tako i na ovisnost.Stoga, ne bih znao s preciznošću odgovoriti na to pitanje.Mislim da je raspon odgovora jako širok i tu širinumu daju stavovi pojedinaca. Društvo kao cjelina je konfuznoi neinformirano. Ponekad mi se učini da su ljudipovršni u doživljaju ovisnosti, da nastupaju kao suci. Aliima doista i onih drugih koji imaju razumijevanja, hoćepomoći načinom koji Bog traži od svakoga od nas.Iz svega što ste prošli, što prolazite, možete li potvrditionu filozofsku, životnu mudrost, prema kojojbez velike boli nema ljubavi, nama spasa, nemasretna čovjeka? Pa dolazimo do analogije da bez(prihvaćanja) križa nema ispunjenja, nema u konačnicisreće, o čemu danas svjedoče i znanstvenicipozitivisti?Nekako mi je u Vašem pitanju previše naglašeno ono“bez velike boli“. Ja bih radije naglasio “ljubav“ i rekaoda, ako uistinu želiš ljubiti, moraš na izvorište ljubavi, ato je Isus Krist. Istinska ljubav se zna žrtvovati, odreći,propatiti za dobro, za istinu… a to puno puta boli, a uistom trenutku je i sreća, jer ljubiš i živiš po savjesti.Da, to je moje svakodnevno iskustvo: ljubeći u isti trenosjećati bol i pravičnost koji je neki oblik sreće.Ljubav preko križa je nekako najistaknutija ljubav, najprovjerenijaljubav, najčistija ljubav. I kao takva, uzvraćasigurnom nagradom i radošću za svaki trenutakživljenja.Koliko se Vi osobno slažete sa stajalištem o površnostinaše kulture? O tomu da je suvremenost tekjedno prosječno nekreativno bauljanje po rubu? Ilijednostavno tvrdnja prema kojoj smo mi doistaPOVRŠNA, NEOZBILJNA epoha, neozbiljna kultura?Mogu se složiti s ovim vašim tvrdnjama i navodima, jerživeći u Zajednici susrećem se i živim s mladim ljudimakoji dolaze iz jedne takve kulture, u biti - oni su djecate kulture. Kada poslije određenog vremena steknupovjerenje u Zajednicu i mene osobno i započnu “otvaratidušu“, iz njihovih ispovijesti se jasno vidi neozbiljnosti površnost kulture kojoj pripadaju, što samo potvrđujeono što zamjećujemo u svakidašnjici. Opet možemoponoviti: suvremena kultura koja umišlja veličinu imoć da drži život, da joj ne treba Bog, ona je više negopovršna, ona je zapravo tragična. Stoga i ostavlja takavdojam nemoći i izgubljenosti najviše na ljudima kojesusrećemo u našem okružju.Otkud snaga toj varci, toj podvali, otkud snaga takvojkulturi bespotrebnosti, gdje se dogodilo tomoderno osljepljenje?Na ovo pitanje bi se moglo odgovoriti jednom cijelomknjigom. Ukratko, mislim da bi razloge trebalo tražiti uglobalnim promjenama kojima više ne možemo upravljati,koje ne možemo koristiti za čovjekovo dobro.Svakako razloge vidim i u stvaranju globalnog tržišta,uzrocima nastanka potrošačkog društva, neodgovornogbankarstva, prebrzog razvoja tehnologije komunikacija…sve je to čovjeka navezalo na novac i materijalnestvari, dovelo do kulture relativizma, gubljenja vjere uBoga, moralnog zastranjenja i deformiranja savjesti.Napomenuo bih da svi ovi navedeni društveni fenomeninisu isključivo nužno negativni, nego imaju i svojepozitivne konotacije i potencijale koje bi, opet, trebalopromatrati i proučiti njihovo djelovanje na društvo.I na kraju: kojim načinom, kojim sredstvom svjedočitidanas mladom naraštaju u općem dojmu bezvrijednosti,da se isplati boriti za nadahnuće, zasreću, ljubav? Da se jednostavno - isplati postojati?Svjedočiti trebamo životom. Mladi danas slušaju očima,ali i srcem. Umorni su od pustih i silnih riječi. Potrebnisu dosljedni ljudi, oni koji ono što govore u to i vjerujui to žive. Svjedoci smo toga da kada susretnu takvosvjedočanstvo, oni znaju dati povjerenje i krenuti uskimputom u drugom smjeru.Potrebni su istinske ljubavi koja liječi i koja je jača odsvakog društvenog trenda, a to je ljubav o kojoj smoveć govorili: ona koja se zna nesebično žrtvovati i datido kraja, ljubav koja je odgovorna, daje sigurnost, kojačuva život u najdoslovnijem smislu. Ljubav koja jednakotako zna biti zahtjevna i tražiti, očekivati od ljubljenogada se dade do kraja.Pripremili: L. Migles i M. B. MatkovićHEP VJESNIK 249 (289), LISTOPAD 2011. 41