Broj 249 listopad 2011. - HEP Grupa

Godinama od starih planinara slušamo priče o njihovimizletima. Bili su svugdje po Hrvatskoj i planinamabivše Jugoslavije, ali nitko ne spominje Triglav. Kadkojega pitamo o Triglavu, svi nekako promjene temui ne odgovaraju na naše pitanje. Ima i rijetkih iznimakakoje o usponu na Triglav govore s poštovanjem.Spominju smjerove kojima su se penjali, završnomusponu s malog na veliki Triglav, sajlama, pločicama simenima poginulih planinara, nezaboravnom pogleduna ostale vrhove, pa čak i gostoljubivim domaćinimaSlovencima.Sve to, dodatno je zaintrigiralo nas trojicu iz PogonaLipik Elektre Križ, odnosno Maria Štefanca, DamiraSvjetlačića i mene i - odlučili smo popeti se na Triglav(2 864 m), najviši vrh Juliskih Alpi. Ubrzo nas je uhvatilaplaninarska groznica i cijeli tjedan smo proučavaliput za uspon. Odluka je pala: u Sloveniju krećemo23. rujna 2011. (petak) u 15 sati!Plan trodnevnog izleta je: zaustavljanje u Zagrebu radikupnje dodatne opreme, prvo noćenje u Aljaževomdomu, drugi dan stazom Tomiškova pot do Kredarice i- ako budemo imali snage i ako bude dobro vrijeme- cilj je vrh i Triglava i noćenje u Staničevoj koći te,trećeg dana povratak stazom Čes prag do Aljaževogdoma i kući.I bolje da su provalije bile zaklonjene oblacimaDošao je i taj petak. Spakirali smo se dan ranije iodmah poslije radnog vremena krenuli za Zagreb. UZagrebu smo kupili i opremu koju nismo planirali teoko 21 sat doputovali na parkiralište Aljaževogdoma (1 015 m). U domu smo zatekli češke i bugarskeplaninare, ali dobili smo sobu, na sreću. Noćenjepo osobi stoji 11 eura, uz planinarski popust, pićesmo ponijeli od doma pa smo tako malo uštedjeli,jer pivo tamo stoji 3,5 eura. U rano jutro probudilesu nas pripreme drugih planinara, kojima smo seKrećemo serubovima klanca, uzprovalije od 300 do400 metara dubine:Tihomir naTomiškovoj stazipridružili i zajedno krenuli prema (nama) nepoznatom.Hodamo dolinom uz potok i dolazimo do prvog križanja.Velika većina planinara ide ravno, a nas trojcai troje Slovenaca skrećemo lijevo preko potoka paalpinističkom stazom (Tomiškova pot) u brdo. Stazaje osigurana sajlama i klinovima. Polako napredujemopo rubovima klanca, ulazimo u oblake, koji namsmanjuju vidljivost. Kažem da je dobro što je tako,jer ne vidimo po rubovima kakvih provalija se krećemo.Riječ je, naime, o provalijama od 300 do 400metara, a mi se krećemo po rubovima širokim dojednog metra. Možete misliti kako smo se osjećalikada smo, nakon što su se oblaci razišli, vidjeli kudasmo prošli.Mario i Damir na staziČes prag, teško sespuštamo, jer smoumorni, a velika jevisinska razlikaIdemo na vrh!Oko podneva stižemo na Kredaricu (2 515 m). Odmaramose i promatramo veličanstveni uspon na vrh.Nakon sata odmora, odlučujemo: vrijeme je lijepo,imamo snage, idemo na vrh! Ostavljamo svu opremu,osim sigurnosnih pojaseva, vode i foto aparata i krećemo.Uspon je zahtjevan - tko se popne na prvojvertikali, taj će i dalje. Na stazi je živahno, puno planinarasilazi sa vrha, a samo na pojedinim mjestimamožemo se mimoići. Penjemo se, odmaramo i dolazimodo prijelaza s Malog na Veliki Triglav. Prijelaz jeosiguran, kao i cjelokupna penjačka staza sa sajlama iklinovima zabijenim u stijene. Na pojedinim dijelovimastaze klinovi su ispali pa je penjanje dodatno otežano.Nakon prijelaza ostaje još završni uspon doAljaževog stupa na vrhu Triglava (2 864 m).Stižemo. Pogled je prekrasan. Vide se Julijske Alpe isvi njihovi vrhovi viši od 2 000 m, austrijski vrhovi višiod 3 000 m, a po lijepu vremenu i more. Na vrh semože doći i s druge strane, iz Doline jezera, i od tamodolaze planinari. Mi se odmaramo, fotografi ramo, pijemovodu, dakako. Ovdje se može kupiti i pivo i to za10 eura po boci. Business su pokrenuli pojedini domaćiplaninari, koji nose pivo na vrh i - zarađuju.Na vrhu se zadržavamo u ljepoti i nakon pola satakrećemo natrag. Silazak je opasniji od uspona, a putems pločica čitamo imena poginulih planinara i osjećamopoštovanje prema njima. Silazimo do Kredaricebez ikakvih većih poteškoća i tek tu se opuštamo odnapetosti uspona. Ali, čeka nas još jedan sat hoda doStaničeve koče, gdje ćemo noćiti. Imamo sreće, dobivamoležaj, premda nismo rezervirali. Prijatelji su usobi sa Česima, ja s Austrijancima.Prijelaz visinske razlikeU nedjeljno jutro krećemo prema parkiranom automobilu,a to je pet sati hoda i 1 300 m visinske razlike.Dan prije smo napravili visinsku razliku od 1 850 m inismo osjetili visinsku bolest kakvu je Damir osjetiokad smo se penjali na Grossglockner (3 798 m). Silaskomdolazimo do ras križja: jedan put vodi Tomiškovom,a drugi stazom Čes prag. Dan je lijep i Damir nas nagovarada ponovno idemo Tomiškovom stazom kakobi, ovog puta, vidio klance. Damir je usamljen, jerMario i ja to nismo prihvatili. Po Čes prag stazi teškose spuštamo, jer smo umorni, a moramo prijeći velikuvisinsku razliku. Pro lazimo i kraj veličanstvene sjevernestijene po kojoj se u daljini penje nekoliko alpinista.Sretno stižemo do Aljaževog doma i našeg automobilaoko 13 sati i krećemo kući.Sada znamo zašto Slovenci Triglav zovu svojim ponosomi zašto se među planinarima o Triglavu malopriča: uspon je težak i zahtjevan. Mi smo se dogovorilida ćemo se vratiti na Triglav, uspeti težom stazomkoja jednim djelom vodi Sjevernom stijenom. Trenutačnočekamo pravu zimu, a za veljaču smo dogovorilizimski uspon na Zavižan, jer sva trojca obožavamosnijeg i ledenu ploču.I ovdje je HEP!Mario Štefanac, TihomirMartinović i Damir Svjetlačićna vrhu Triglava, uz Aljaževstup, na 2 864 metaraHEP VJESNIK 249 (289), LISTOPAD 2011. 59