WG Sebald - Zarez

46 VII/159-160, 14. srpnja 2,,5.kazališteSvakodnevica: etnografija i demagogija nasiljaNataša GovedićUz 19. Eurokaz, ne/mogućnostimakulturalnih dijaloga, festivalskeskandale i umjetnička ostvarenja,hrvatsku ideologiju samo/žrtvovanjate gigantsku sjenu katoličkih kapelica,nadvitu nad scenskopolitička grobljaremda je prvobitno pristala nausmeni intervju za Zarez, dugogodišnjaselektorica EurokazaGoradana Vnuk u kratkom se vremenupredomislila i zatražila pismenu formudijaloga, obrazloživši kako je punolakše usredotočiti se na razgovor akosama piše svoje odgovore. Tjedan dananakon dobivenih pitanja, koje sam sastavilau suradnji s kolegicom IvanomSlunjski, unatoč tome što je GordaniVnuk na raspolaganju bilo još nekolikodana za konačno osmišljavanje odgovora,prva dama Eurokaza definitivnoje otklonila mogućnost razgovora,ispričavši se težinom pitanja, nedostatkomvremena, te predloživši da napostavljena pitanja uzvrati tek za godinudana, u povodu jubilarnog, dvadesetogEurokaza. S cijelom se situacijomambivalentne želje za razgovoromselektorice jednog javnog festivala, tezatim uzmakom od pitanja koja su joj sečinila “odveć zahtjevnima”, kao teatrologinjaimam nekoliko problema. Prvo:kako to da usko teatrološka pitanjapredstavljaju “preteški” zadatak kadje u pitanju uspostavljanje dijaloga,dok su dobrodošli upravo neobaveznirazgovori o teatru? S obzirom na toda Gordana Vnuk u profesionalnomsmislu odgovorna za Eurokaz, dakakofinanciran novcem poreznih obveznikate samim time podložan javnojraspravi, zašto nije u stanju odgovoritina zahtjev novinarske javnosti kadazatražimo specifičnu elaboraciju izborničnihstavova i vrijednosti? I treće:ako na odgovore doista valja čekatigodinu dana, možda je pošteno o rokukoji nam je zakazan obavijestiti i čitateljstvoZareza, kojemu je razgovor sGordanom Vnuk ionako bio adresiran.Slijede pitanja.Zalog dijaloga– Je li emocija u teatru po vašemmišljenju sama po sebi znak konzervativnostiizvedbe? Koliko je emocija ukazalištu kognitivna? Koliko može bitirevolucionarna?– Kako biste odredili svoju političku,a kako estetičku orijentaciju? Molim vasda navedete konkretan program upravljačkei stvaralačke odgovornosti u čijepremise vjerujete (bez obzira radite li uHamburgu ili Zagrebu).– Molim vas navedite suvremeneteoretičare koji vas inspiriraju, kako s područjaizvedbenih i kulturalnih studija,filozofije, queer teorije, feminističke teorije,teorije dekonstrukcije, postkolonijalneteorije, psihoanalitičke teorije te drugihgrana aktualnog promišljanja teatra?– Kakvi modusi fizičke prisutnostiperformera (i publike) po vašem mišljenjudanas konstituiraju mogućnost političkogrevolta na sceni?– Komentirajte tekst TatsumijaHijikate: “Moramo se bojati avangarde!Moramo se bojati novog teatra jer nismou stanju živjeti sa svojim strahovima,a svaka avangarda govori o potisnutimstrahovima. Plesač postoji da bi se suočios izvorištem straha: njegovo tijelo puziprema utrobi zemlje. Ne vjerujem da je tomoguće u europskom plesu.” Europski plesu međuvremenu je asimilirao butoh, ališto je s definicijom avangarde kao artikuliranjempotisnutih strahova?– U mnogim Eurokazovim predstavazamjetno je vaše povjerenje u estetikunasilja (fizičkog i verbalnog). Može liizvedba nasilja biti samoj sebi svrhom ilimislite da ona UVIJEK donosi kritičkipotencijal? Po našem mišljenju, nasiljeje jedna od najuvrježenijih strategijakonzumerističkih “sablažnjavanja” izavođenja gledatelja. Kakvo transponiranjenasilja u kazalištu sa sobom donosinjegovu kritiku?– Richard Foreman suvremenu globalnokapitalističkustvarnost naziva“kazališnom entropijom”. Kako se selektorskiorijentirate u tim prostranstvimaznačenjske entropije; kako birate predstavei koliko je istinita legenda o vašojselektorskoj nerazdvojivosti od BrankaBrezovca?– Čitajući monografiju Eurokazamože se uočiti vaše konstantno nezadovoljstvoprema stavu i recepciji hrvatskihkritičara, koje je danas jednako osjetnokao i u počecima festivala. Može li problembiti samo u kritičarima ili moždapostoji problem i na drugim razinamarecepcije, baš kao i prezentacije eurokazovskihprograma? Osim toga, teško jepovjerovati da kritičari u nekoj jedinicivremena baš ništa nisu naučili (odEurokaza ili iz drugih izvora), a ipakostaju stalnom metom vaših napada. Ukomunikacijskom smislu, nije li to mjeraobostranog neuspjeha? I potpitanje: nebiste li daleko više postigli po pitanjujačanja kritičarske kompetencije da uložiteveći napor u objašnjavanje vlastiteestetike, umjesto u vrijeđanje?– Politička je činjenica da nijednakritika u Hrvatskoj, ma koliko negativnaili pozitivna bila, nema utjecaja na odlukupotencijalnoga gledatelja hoće li predstavupogledati, a kamoli moć djelovanjana razini financiranja kulture. Zaštokritici, kao skeptičkoj metodi propitivanjapredstava, pridajete egzekucijsku važnostkoju nema? I kako bi po vašem mišljenjutrebala izgledati refleksija kazališta zakakvo se zalažete (izuzmemo li mogućnostpostojanja nečeg tako nakaradnogpoput “apologetske” kritike)?– Na prvoj press konferenciji 19.Eurokaza izjavili ste da vas vaša pozicijau Kampnagelu, odnosno načinsukreiranja prostora europskoga kazalištau potpunosti ispunjava te da se ne bisteKoliko se god kazalištemoćno ili nemoćnouplitalo u paralelnesvjetove onoga štozovemo realnošću,scenska intervencijapostaje djelotvorna irazvidna samo kada jeizvedbeno omeđena,dakle onda kada jemožemo razlikovati od“života” kao nasumičnihradnji. Labinskapredstava, međutim,neprestano se razbijalao trivijalnosti lošeprerušene, neuvježbane,pripite propovjedi oizjednačenju života iumjetnostiprihvatili ravnateljske dužnosti nijednogahrvatskog kazališta. Što je to štovas ipak (s)vraća u hrvatsku kazališnustvarnost?– Nije li pomalo neopravdano rogoboritiprotiv “svega” što “općenito” ne valjau hrvatskom kazalištu dok situaciju sagledavateizvana, bez konkretnog kontinuitetapraćenja domaćih performativnihdogađaja?– Zanima nas biste li u budućnostibili spremni prepustiti mjesto izborniceEurokaza nekome tko bi slijedio smjernicefestivala? Postoji li u ovome trenutkuuopće takva osoba?– Koliko i što smatrate da možetepromijeniti u hrvatskom kazalištu organiziranjemfestivala koji u prosjeku trajetjedan dana te uvozom recentnih predstavaeuropskoga i svjetskog kazališta?Zašto svoje iskustvo ne usmjerite i izvanfestivalskih događanja na ono što smatrateda je možda vrijedno ulaganja?– Većinu gledatelja ne zanima nakojem će festivalu i u kakvoj koncepcijividjeti predstavu, njihov je interes prijesvega vidjeti dobru predstavu. No, budućida se Eurokaz određuje tematskim konceptom,zanima me koje su poveznice unutarnajavljenoga pronalaženja inovacijau prostoru kazališnoga konzervatizmaizmeđu, primjerice, drastično različitihstvaralačkih autonomija predstava Rosasi Labin Art Expressa koje ih svrstavaju uistu skupinu?– Molim vas da objasnite podudaranjaizmeđu predstava koje selektirate zaKampangel i za Eurokaz: znači li to dau njih toliko vjerujete da ih tretirate i kaogodišnji repertoar jedne institucionalnekuće i kao izvor najboljega iz čitavog svijetaza domaću publiku, ili je u pitanjuneka vrsta financijske amortizacije, kojaomogućava suradnju sa “skupim” umjetnicimai u našim prilikama?– Što vam je, u umjetničkom i osobnomsmislu, najdragocjenije kazališnoiskustvo? Zbog čega ostajete vjerni teatru?Fusnota o skandalimaKritičari su na Eurokaz dosadodgovarali različitim formama, odosporavanja i oduševljenja do ravnodušnosti,tišine ili dadaističkog poigravanjamanjkom festivalskog značenja.Moj pokušaj da ove godine odgovorimdijalogom nije dao rezultata, a samaselekcija s temom “novog konzervativizma”uspješno je prezentirala čitavuideologijsku paletu pučkoga glumišta:od opreznoga glazbenog komentiranjate ilustriranja rasizma već postojećimrasističkim materijalom Griffithovafilma (DJ Spooky), preko zaigranogbračkog šovinizma skupine ŠUŠURBOL (izjava vođe skupine u finalupredstave, a u povodu labinske predstave:“Ne vidim u čemu je tu problem;meni ga poslije svake predstave popušiglavna glumica”) do hiphoperskog cinizmainspiriranog semantikom videoigarai novih medija (Bruno Beltrao).No najintenzivniji dijalog s javnošćuEurokaz nije uspostavio najvećom kvalitetomsvojih izvedbi (Seljačka operacmyk