PRIRUČNIK

3.9 Kako se djeca trebaju ponašati u situaciji
kada su izložena nasilju?
Svako nasilje treba biti prijavljeno pravovremeno, kako
bi se adekvatno reagovalo i spriječilo daljnje nasilno
ponašanje. Ono o čemu djeca nad kojom se vrši nasilje ne
trebaju razmišljati jeste da su ona ta koja zaslužuju nasilje,
jer nasilje ne zaslužuje niko. Žrtve nasilja obično osjećaju
sram, jer je neko nasilan prema njima. Sram ne treba
osjećati žrtva, već onaj koji vrši nasilje, jer on ima problem.
Djeca se ne bi trebala sama suočavati s problemom nasilja,
već trebaju tražiti pomoć odraslih i to onih u koje imaju
povjerenja, a to mogu biti: roditelji, omiljeni nastavnik,
stručni saradnici u školi, direktor ili neko drugi.
3.10 Kako se roditelji trebaju ponašati u
slučaju nasilja među djecom?
Ukoliko roditelj ima sumnju da mu je dijete žrtva nečijeg
nasilnog ponašanja, potrebno je ohrabriti ga da mu
ispriča sve što može. Ono čega se roditelj treba pridržavati
dok mu dijete priča jeste sljedeće:
• slušati svoje dijete i ne prekidati ga,
• potruditi se da pružite svom djetetu priliku da vam
detaljno, koliko je ono u stanju, opiše događaje koji su
vezani za nasilje nad njim/njom,
• potruditi se da ga uvjerite da vam treba prijaviti svaki
oblik nasilja koji se nad njim ili njom provodi, te da
time ne čini ništa pogrešno,
• ne ohrabrivati dijete da uzvraća nasiljem prema osobi
koja vrši nasilje nad njim/njom.
Također je važno da roditelji prije, tokom i nakon razgovora
sa svojim djetetom uzmu u obzir i sljedeće:
• ne treba zanemarivati zastrašivanje, kao jedan oblik
nasilja,
• reagovati odmah, čim se dijete prvi put povjeri da je
doživilo nasilje,
• informisati se o simptomima koji se javljaju kod djece
koja su doživjela nasilje i potruditi se da, ukoliko se
neki od njih prepozna kod djeteta, potražite pomoć
stručne osobe (npr. stručnog saradnika u školi,
psihologa u nekoj zdravstvenoj instituciji).
Ukoliko se nasilje dešava na putu do škole ili u školi:
• savjetovati dijete da u školu ide ili se iz nje vraća uvijek
u društvu drugova,
• potražiti pomoć nastavnika i stručnih saradnika u
školi,
• obavijestiti i roditelje druge djece, koja mogu biti
potencijalne žrtve nasilja.
Ukoliko roditelj sumnja da se njegovo dijete nasilno
ponaša, potrebno je da pokuša to zaustaviti, tako što
će uraditi sljedeće:
• razgovarati s njim/njom i objasniti mu/joj posljedice
nasilnog ponašanja,
• povećati prisutnost roditelja u djetetovim
aktivnostima, više se baviti djetetom,
• ukoliko primijeti da dijete ima model nasilnog
ponašanja u porodici, uticati na te ljude da se
drugačije ponašaju, kako dijete ne bi prisustvovalo
nasilnim scenama u porodici,
• razgovarati s djetetovim nastavnicima i stručnim
saradnicima u školi, kako bi se i od njih dobila podrška
u promjeni ponašanja svog djeteta,
• hvaliti svoje dijete svaki put kada se ono ne ponaša
nasilno, odnosno, kada neku konfliktnu situaciju
nenasilno riješi,
• ukoliko dijete ne želi da razgovara o tome šta se
dešava u školi, potrebno je biti uporan i ne treba
odustajati.
Poznato je da je jedini način zaustavljanja nasilja među
vršnjacima – prepoznavanje postupaka i osjećanja, te
zajednički (otvoreni) razgovor o onome šta se dešava.
Vlastitim primjerom gradimo autoritet kod djece.
Ukoliko je odnos s djecom zasnovan na poštivanju
ličnosti djeteta, razumijevanju djetetovih potreba ili
ograničenja - gradimo povjerenje, a kad djeca uvide
da smo pravedni i istrajni, možemo očekivati njihovu
spremnost i volju za saradnju i kompromise.
3.11 Svjedoci nasilja, pasivni posmatrači i/ili
saveznici nasilja!?
Iako sve češće slušamo, vidimo ili svjedočimo određenim
oblicima nasilja, nasilje je u stalnom porastu i sve veći broj
mladih izjavljuje da su bili žrtve jednog ili više slučajeva
nasilja. Razloga je mnogo, a najčešći su:
• Žrtve ne znaju ili nemaju dovoljno snage da se
20